Ševko ef. Omerbašić: Nisam se dao uvući u politiku
Zagrebački muftija u mirovini Ševko ef. Omerbašić u intervjuu za Oslobođenje govori o osjećajima s kojim napušta položaj, o prošlosti i kako je izgledalo biti muftija u Zagrebu u godinama besmislenog hrvatsko-bošnjačkog rata te zašto se nikada nije dao uvući u dnevnopolitičke priče…
Nedavno ste otišli u zasluženu penziju nakon što ste 22 godine bili muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj. Hrvatska javnost ispraća vas sa zaista prelijepim riječima, veliki, dobri muftija Ševko, jeste li očekivali ovakve pohvale i s kojim osjećanjima Vi napuštate položaj zagrebačkog muftije?
– Ljudi su vjerojatno pratili što sam i kako radio, mislim da sam predstavljao Islamsku zajednicu onakvom kakva ona jeste, jer ima i onih koji su predstavljali Islamsku zajednicu drugačije. Tako da sam s te strane zadovoljan. Normalno je da osjećam nostalgiju, ali to nije čežnja za onim što sam bio. Jer ja nikada sebe nisam ni smatrao nekakvim vrhovnikom, nego sam bio sluga svoje vjere i vjernicima svojim, onima koji su željeli takvu uslugu. Zato i odlazim s osjećajem olakšanja jer sutra neću biti odgovoran u tom smislu. Prema vjeri i zajednici ću uvijek biti odgovoran, prema čovjeku kao takvom.
Kada pogledate unatrag što vidite, razmišljate li o prošlosti?
– Ono što mi najteže pada od događaja iz prošlosti to je agresija na Bosnu i Hercegovinu.
Danas Vam se odaje priznanje za držanje u vrijeme, kako se ističe, besmislenog hrvatsko-bošnjačkog rata. Ali, kako je izgledalo biti muftija u Zagrebu u tim godinama?
– Jako teško. Imao sam do tada puno prijatelja, ali neke sam, nažalost, izgubio i među svećenicima, jer su se ponijeli onako kako se ja nisam ponio. Nisam se dao u najtežim trenucima, kada je naš narod bio pod žestokom agresijom, kada je svaki dan ginulo na stotine ljudi nisam se dao trovati tom, da kažem, reakcijom. Može biti da je to jedna od mojih najvećih osobina.
Ja sam Bosanac, nisam se bojao
U to vrijeme je li vaša fizička sigurnost bila u pitanju?
– Ne, ja sam Bosanac, pa koliko god da su mi prijetili, toliko sam ja uzvraćao, nisam se bojao.
Je li Vas netko iz vaše okoline možda iznenadio u pozitivnom smislu?
– Jako puno bilo je pozitivnih reakcija. Recimo, političara. Dolazili su mi i govorili da je to što vlasti u Hrvatskoj rade u Bosni i Hercegovini za njih neprihvatljivo, bilo je puno vojnika i časnika koji su rekli: „Ne, neću u taj rat! To je rat bez ikakvog smisla, rat koji može izazvati veću katastrofu Hrvatima, a ne Bošnjacima", i to je ono što je hrabrilo da održimo čvrste veze s Hrvatima. Ja sam dobijao od svojih kritike, često puta su to bile mučne kritike, kao, naprimjer, one koje ti kažu da si ti „izdajica".
Jeste li Vi strpljiv čovjek, imate sabur?
– Izgleda da ga imam prema onima s kojima se rjeđe sastajem, ali moja supruga i djeca mi kažu da ga baš i nemam. Jako su mi stradali živci, otuda i moja odluka da odem. Mogao sam ostati muftija još, možebiti, do smrti…
Vi ste sami odlučili da odete?
– Predložio sam izmjene i sebi skratio mandat. Odlučio sam da radije ne smetam drugima, jer ipak meni je Islamska zajednica jedna od najprečih i budućih obveza, ja sam je gradio zajedno sa suradnicima koje sam doveo. Sada bilo bi krajnje nepošteno da kažem: poslije mene potop, a to ne želim.
Smatra Vas se najzaslužnijim za podizanje spomenika Bošnjacima koji su poginuli u obrani Hrvatske. Ovaj spomenik otkriva se 21. juna ispred zagrebačkog Islamskog centra. U obrani Hrvatske sudjelovalo je 25.000 Bošnjaka, više od 1.100 Bošnjaka dalo je najvrednije što su imali, vlastite živote. Je li ova žrtva u hrvatskoj javnosti prepoznata?
– Zasluge u podizanju spomenika imaju Grad Zagreb i Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske. Ja sam posredovao kod zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i kod države da se ovaj spomenik izgradi. Jako mi je drago da je gradonačelnik Bandić, zaista najveći prijatelj Bošnjaka insistirao, Grad Zagreb je i najviše dao. Mene su zamolili da budem predsjednik Odbora za gradnju, upravo zbog tih veza. Ono što sam ja insistirao jeste da su sa platoa ispred zagrebačke džamije mnogi odlazili na bojišnice u raznim dijelovima Hrvatske. Sjećam ih se i danas, njih na stotine, kako su odlazili u rat protiv neprijatelja tako moderno naoružanog, gdje je šansa bila 90 posto da će izgubiti glavu, ali oni su odlazili. Naročito ta djeca koja su došla iz BiH da brane Hrvatsku, kad su mi govorili što je njih vezalo za Hrvatsku, često bi mi rekli: Ako obranimo Hrvatsku, obranit ćemo i Bosnu i Hercegovinu. Jadranka Dizdar -Kosor (Oslobođenje)
Komentari