Kliker.info

Povodom razgovora o knjizi Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: Protiv  etike sjećanja, održanog 11. januara 2017. godine u Centru za kulturu u Mostaru

Temeljno akademski, učtivi, razložni i kondenzirani razgovor u Mostaru o knjizi akademika Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja bio je razgovor o jednom važnom djelu za našu komunikativnu znanstvenu zajednicu. I pored tog, na jednom portalu, cijeli razgovor je prikazan perfidno kao destruktivni napad na Andrića.

Piše : Prof.dr. Senadin Lavić

Ta fabricirana podvala, ustvari, bezočna laž vrlo brzo je zapljusnula mnoge medijske forume regiona, naravno, bez ikakvih provjera i pitanja ko to govori i šta govori. Kao po naredbi upalila se sigurnosna mreža čuvara pristupnih puteva razgovoru o Andrićevom književnom djelu. Niti autor niti govornici o knjizi Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja nisu govornici mržnje spram bosanskog nobelovca i nisu poricatelji umjetničke vrijednosti njegovog književnog djela.

Pojam “andrićevstvo” ukazuje na nešto drugo, na ono što je dio “kulture” obmane u kojoj se određeno književno djelo instrumentalizira. “Andrićevstvo” je model zloupotrebe književnog djela u političke svrhe zamaskiran ideološkim velovima samorazumljivosti ortodoksnih interpretacija. Autor Andrićevstva suočava se s ideološkim zloupotrebama književnog djela i same književne djelatnosti kao sredstva koje služi da se pokažu “vječne istine” jedne etničko-religijske ideologije. Navedimo samo neke od sadržaja pojma “andrićevstvo” razmatranih u Mahmutćehajićevom djelu:

(…) u ovom tekstu raspravljano je o tabuiziranosti pripovjedačke umjetnosti Ive Andrića, o štićenju nje od njenih brojnih korištenja za pristajanja uz laž i za posljedična vrijeđanja, progonjenja i ubijanja ljudi. Ta pojava je ovdje nazvana andrićevstvom, jer toliko je prisutna i razvijena da bez prikladnog imenovanja ostaje neuhvatljiva – čas konkretna, čas apstraktna. (str. 28)

Iako je privlačno za zagovornike i sudionike srpske i/ili hrvatske formule, andrićevstvo je i antikatoličko i antipravoslavno i antihrvatsko i antisrpsko. (str. 505)Svako pokazivanje prema tome uznemiruje ljude naviknute na kanonizirano andrićevstvo –politiku skrivenu iza fikcije i fikciju iza politike. (str. 83–84)

Razgovor u Mostaru bio je četvrti događaj u vezi s tim djelom. Prije toga je održana velika javna rasprava u Sarajevu, potom međunarodni naučni skup na Univerzitetu u Tuzli i predstavljanje u Brčkom. Svi ti događaji su u većini bosanskohercegovačkih medija prešućeni. Zašto? A na mostarski događaj bačen je medijski keder koji treba sakriti o čemu se doista govorilo na predstavljanju knjige Andrićevstvo i potom biti osnov naknadnog zapaljivog govora, vrijeđanja autora i učesnika i podmećanja da su govorili ono što nisu.

Naravno, mislimo na manipulacijski keder, portalski mamac, koji fabricira lažnu sliku o događaju, da bi se učesnici zabavili ganjanjem kedera po pustom moru kao “pravdanje pred trolom”. Taj keder treba skrenuti našu racionalnu usmjerenost s teksta knjige na raspravu s oholima, nečasnima i nepoštenima skritim u mraku iza ekrana, prikazati govornike kao ostrašćene nacionaliste, proširiti lažne informacije i optužbe od kojih se neće moći odbraniti, skrenuti govor o fenomenu “andrićevsta” u nemoguću misiju vađenje iz inkriminacija, objeda i optužbi.

Najednom na djelu je “trolling with bait“. Pojmom “trol” označava se u Netzjargon-u ona osoba koja svoju komunikaciju na internetu reducira na “priloge” koji ciljaju na emocionalnu provokaciju drugih sudionika ili partnera u razgovoru. Provociranje je potaknuto motivacijom da se postigne reakcija drugih učesnika na zapaljiv govor. U našem žargonu – navlaka. Navuku vas na tanak led i vi potonete! Ili – navuku vas i vi se zakačite na mamac.

Trol u službi neofašističke zapaljivosti, kao pokretač usijanih rasprava, onaj koji objavljuje uvredljivu i nemoralnu poruku da izazove druge ljude na sličan odgovor, ima zadatak da prikrije nešto što je bitno za javnost ili druge učesnike u komunikativnoj orbiti. Sve može postati mamac za konflikt, za besmislenu prepirku, za beznađe fašističke slike zbilje u kojoj se moraju difamirati svi sagovornici koji misle drugačije. Učesnici u razgovoru bi trebali po zamisli vladara trolova da se pravdaju nekim nevidljivim medijskim “istinoljupcima”.

Andrić je bosanski fenomen par excellence, ali Andrić nije sveta krava – nije to niko. To nije naročito u ovoj balkanskoj provinciji koja hinjski sve čini da Bosne nema. Neki žrec i badac u gluho doba palanačke noći može da se istresa sa svojim predrasudama na okolni svijet, misleći pritom da je bogom dan da objašnjava kriterije iz svoje pameti.

Nažalost, niko nije naučio te žrece i badce da ne postoje univerzalno važeći principi čistog uma iz kojih bi nekolicina “odabranih” crpila autoritet i definirala ortodoksne interpretacije. Teško je doći do vrhunskih interpretacija. One koje su uglavljene u ideološke matrice ne treba ni smatrati valjanim.

Andrić je naš veliki pisac. Bosanski pisac prije svega, a onda pisac jedne generacije, uvjerenja, emocija, nagrađen Nobelovom nagradom za književnost. O Andrićevom spisateljskom umijeću i njegovoj etabliranosti u jednom prošlom kontekstu nema dvojbe. Ali, ovdje nas posebno interesiraju dvije pojave povezane s Andrićem. Prvo, pitanje pluralne interpretacije književnog djela i drugo, “čuvari” Andrićevog djela koji a priori znaju šta je prava interpretacija tog djela.

Pluralna interpretacija književnog djela podrazumijeva da je djelo “živo” i da funkcionira u plodonosnoj razmjeni teksta između pisca i čitaoca. Ali, šta će biti ako upozorimo da je Andrićevo djelo perfidno zloupotrebljeno od strane velikosrpskih nacionalista i hegemonijske politike? Ovdje uopće nije bitno ko je pisac, šta je njegova ideologija ili koja je njegova politička orijentacija. Radi se o tome da je pisac ispostavio djelo kojim nam želi prenijeti određenu poruku, uvjerenje, strepnju, sliku, nadanje ili bilo šta drugo.

Djelo književnosti ponuđeno je u jeziku. Stoga je razumijevanje djela ljudska jezička djelatnost par excellence. Ali, ne razumijevaju djelo svi na isti način. Od čega to zavisi? Jednostavno kazano – od konteksta iz kojeg dolazi čitalac ili onaj koji razumije jezik na kojem je djelo napisano. Jezičko posredovanje pisca i čitaoca pokreće cjelokupan proces semiosis-a, semantičkog pronicanja, pragmatičkih Sprachspiele, estetičke i književnoterijske imaginacije. Vrunski obrazovani čitaoci pronalaze u djelu nijanse koje svakodnevno iskustvo ne prepoznaje.

“Čuvari” Andrića, odnosno književnog djela bosanskog nobelovca, žele se predstaviti kao čuvari djela na koje napadaju neobavješteni, ostrašćeni, neuki i neartikulirani pojedinci, gotovo kao neki opaki osvajači s Istoka. Tako se ponovo Andrića zloupotrebljava u svrhe homogenizacije oko “svete interpretacije” koju znaju samo odabrani interpretatori.

Odabrani “čuvari” moraju odbraniti jedinu pravovaljanu interpretaciju koja je, ustvari, ideologizirani izrijek o djelu. To znači da čuvarima, napokon, neko mora objasniti da se djelo može interpretirati na različite načine, iz različitih perspektiva, interdisciplinarnih prožimanja koja dezavuiraju “jedan pravi” obrazac, čime se pokazuje slojevitost djela i njegova interpretacijska višeznačnost.

Čuli smo ponovo u medijskom trolanju da su Bošnjaci postali od Srba. To nam kazuje da ne prestaje obmanjujući govor i da se nastavlja užasna objeda jednog povijesnog narodnog bića. Reakcije antibosanske matrice koja ne dozvoljava da se postavi pitanje o zatočenju svega bosanskog u nekoliko velikodržavnih hegemonijskih obrazaca djelovanja, koji nas nastoje “zalediti” u orijentaliziranoj slici iz 19. stoljeća, upozoravaju na besmislenu pozadinu cijelog tog pothvata.

Antibosanstvo je preživjelo kao krhotina u struji 21. stoljeća – ali niko i ništa ne može više ostati izvan dosega kritike ili propitivanja. Rigidni primitivni odstrjel pojedinaca i zlonamjerno etiketiranje neistomišljenika pokazuju da je preživio “dogmatski drijemež” koji nije u stanju da percipira epistemičke obrate našeg vremena.

Ne postoje više djela i autori koji bi mogli ostati izvan vremena kao savršene priče ili vječne istine, nedodirljive za naša pitanja. Ljudsko djelo je uvijek rezultat jednog povijesnog konteksta i nosi u sebi sve bitne elemente tog konteksta.

Zašto je zapriječen put ka književnom djelu Ive Andrića iz drugačijeg pristupišta? Je li sporno samo jedno pristupanje, kanalisana staza ka njegovom djelu? Šta je književno djelo ako ne “trpi” pitanja, razgovor, drugačije čitanje? Zašto bi bilo sporno čitanje djela jednog pisca iz današnje perspektive ili iz postkolonijalnog diskursa? Je li možda završeno interpretiranje djela i ono je pohranjeno na police povijesti književnosti i ka njemu se više ne može pristupiti?

Postoji li definitivna interpretacija nekog djela ljudskog stvaralaštva? Kakva je to razdjelnica između nas i djela ako je zabranjen pristup drugačijem čitanju ili onemogućen drugi interpretacijski konstrukt koji se unaprijed difamira?

Čuvari dogme ili sveštenici andrićevstva, sasvim je izvjesno, služe očuvanju poretka koji je uspostavljen u jednoj konstelaciji moći. Oni svjesno fabriciraju privid autentične interpretacije. Iz toga se vidi da je andrićevstvo, ustvari, najveća opasnost po djelo književnosti bosanskog nobelovca jer onemogućava i odbija plural intepretacija te nas drži zarobljene u predrasude koje nemaju nikakve veze s književnim stvaranjem.

Čuvari jedne povlaštene interpretacije “posjeduju” skup utvrđenih “istina o djelu” koje su proizvod jednog konteksta sa svim njegovima epistemičkim i ideološkim elementima. Ali, čuvari moraju znati da ta struktura nije vječna i da nužno mora biti transformirana u skladnom odnosu s novim pristupima i iskustvima čitanja, pisanja, pripovijedanja.

Radi se o tome da između čitatelja i Andrićevog djela ne trebaju nikakva posrednička ideološka strašila, neupitne fraze, fantomi moći, apsolutni obrasci niti povlašteni tumači koji će definitivno objasniti o čemu to pisac govori kada govori o nama.

Potrebno je ostaviti mogućnost slobodnog i racionalnog odnosa prema djelu i njegovom značenju. Ali neko je zloupotrebio pisca i njegovo djelo tamo gdje to nije smjelo da se dogodi i onda je fikcija postala “zbilja” u kojoj smo se izgubili. Ljudi gotovo više nisu u stanju da u ovoj balkanskoj palanci razlikuju stvarnost od priče – sama priča je u iracionalnoj, “predmodernoj” kulturi, postala jedina zbiljska forma ili prava “zbilja”.

Kako im objasniti da Andrić nije historičar i da njegovo djelo nije znanstveni prikaz povijesti – onoga što je bilo? Dakle, on je kao književnik slobodan da u povijesti vidi i priča ono što on kao književnik smatra da je vrijedno s umjetničkog stanovišta. To, naravno, ne mora imati nikakve veze s historijom i znanstvenim istraživanjem povijesti, s antropologijom i etnologijom. Umjetnost je autonomna i slobodna od diktata ideologije ili politike hegemonije.

To ne znači da se umjetnost ne može zloupotrijebiti od strane ljudi koji ne znaju šta je roman, pripovijetka ili poezija. Problem nastaje onda kada oni koji čitaju Andrićevo djelo misle da je to istina, u to sasvim uvjereni. Oni misle da je to sama historija ili povijesni sadržaj a ne umjetničko pripovijedanje. Zato od književnikovog djela određene hegemonijske politike mogu praviti ideološko oružje. Tako se poništava djelo i ostvaruje se njegova užasna zloupotreba.

Ovdje tek dolazimo do balkanske “kulture” obmane u kojoj vidimo kako mnogi među nama vole da izmišljaju laži, fabriciraju podvale, onda ih drugi prenose, a neki treći poslije njih ponavljaju te laži kao istine. Najednom vidimo da takvima uopće ne trebaju činjenice, jer im gode obmane i laži. Objelodanjuje se da živimo u neprosvijećenoj sredini u kojoj se još uvijek nije pojavio samosvjesni građanin.

Svi ti narodni “intelektualci” govore iz populističke galame kao najmizerniji izdanci kvazikulture prilagođene etničko-religijskim grupacijama nalik “plemenima u agoniji”. Dakle, Andrić više uopće nije “bitan”, jer nije “upotrebljiv” u kontekstu raskrivenih ideologija – on je pitanje našeg čitanja jednog kulturnog modela, čak se više ne može ni zloupotrebljavati bez reakcije, štaviše, radi se o tome da smo prispjeli u polje raskrinkavanja mentaliteta obmane koji dominira našom društveno-povijesnom zbiljom. A raskrinkavanje je uvijek bolno.

Postalo je bjelodano da se, govoreći o Andrićevom djelu u kandžama “andrićevstva”, pred nama pojavljuje pravi fenomen koji zavređuje svu našu pažnju, naime, fenomen antibosanstva kojim smo potapani tokom posljednjih 200 godina povijesnog događanja. S tim suočavanjem tek počinje naše odgovorno intelektualno putovanje raskrivanja i promišljanja koje je zalog budućeg odnosa prema svijetu života.