Kliker.info

Piše : Senad Pećanin (BH Dani )

U novinarskom poslu postoje i okolnosti kada autor iz najdubljih emotivnih razloga dugo izbjegava pisanje o nekim osobama bitnim za teme kojima se svakodnevno bavi. Radi se o osobama zbog čijih vam stavova – što bi rekla moja majka – "lubina otpada": boli vas i srce i duša što ljudi do kojih vam je stalo rade to što rade. Od 11. jula 2008. godine patim zbog Miljenka Jergovića: kad sam tog dana u beogradskoj Politici ugledao njegov tekst, mislio sam da (ružno) sanjam. Naravno, nije me iznenadilo to što je na istoj stranici uz Miljenkov objavljen i tekst Miroslava Lazanskog, kojim "vojno lice na službi u medijima" negira sve činjenice do tada utvrđene o zločinu u Srebrenici: bio sam šokiran time što je Jergović prihvatio poziv Ljiljane Smajlović, tadašnje glavne urednice Politike, za suradnju. Naivno sam, poput svih Miljenkovih i mojih zajedničkih prijatelja s kojima sam razgovarao, vjerovao da se radi o Miljenkovoj neobaviještenosti o novinama u kojima je objavio jedan tekst. Nažalost, naš posljednji razgovor tog 11. jula 2008. završio se mojim saznanjem da njemu ne smeta to što je Smajlovićkina Politika praktično organ Vojislava Koštunice, koju prezire sav pristojni Beograd. I ne samo da Jergovićev jedan i prvi nije bio i posljednji tekst u Politici: stalni kolumnista uznapredovao je i do omiljenog i redovnog sugovornika medija koji su posebno "zadužili" Sarajevo tokom troipogodišnje opsade Miljenkovog rodnog grada, poput nedjeljnika NIN. Od tada, a skoro će dvije godine, često primam pozive prijatelja iz Beograda koji me pitaju za začuđujuće Miljenkove stavove koje iznosi u beogradskim novinama, a kojima udarnički pothranjuje sliku o današnjem hrvatskom kao profašističkom društvu, sliku koju godinama brižno njeguju mediji čiji je Miljenko omiljeni sugovornik. Prošlog ljeta obojica smo učestvovali na jednom festivalu književnika i izdavača u Podgorici. Nismo se ni kurtoazno pozdravili, a ja sam s velikom pažnjom slušao njegov nastup, ne shvatajući da li govori o nacističkoj Njemačkoj ili sredini u kojoj živi. Kad je nedavno u Parlamentu na Marijin Dvoru Ivo Josipović izrazio žaljenje zbog Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini, Jergović je napisao da je to Josipović mogao učiniti jedino pod prozorom stana Ivana Lovrenovića, pošto u Sarajevu više ne živi niko ko zaslužuje njegovo, Josipovićevo, izvinjenje.

I prošle sedmice prijatelji iz Hrvatske su me, neupućeni u moje odnose s Miljenkom, pozivali da im objasnim njegove stavove izrečene u emisiji na HRT-u o nevinom Iliji Jurišiću, koji "na pravdi boga" i na obrazu Tadićeve vlasti već duže od tri godine robija u beogradskom zatvoru. Kažu mi da je Miljenko rekao da su sarajevski bošnjački nacionalisti predvođeni Harisom Silajdžićem i Strankom za BiH sretni zbog Jurišićevog hapšenja "jer je to za njih jedan Hrvat manje". Miljenko, naravno, ima pravo da misli o kome god hoće – šta god hoće. No, na njegovu, a i moju žalost, činjenice su neumoljive: "predvodnik sarajevskih bošnjačkih nacionalista" od prvog dana Jurišićevog hapšenja nije propustio priliku da ga spomene; učinio je to i prilikom otvaranja ovogodišnjeg Sajma gospodarstva u Mostaru, u svom "nepriličnom" govoru kada je kao prvu prepreku normalizaciji odnosa BiH sa Srbijom naveo Jurišićevu sudbinu, kao i prilikom nedavnog susreta s Borisom Tadićem u Istanbulu; "njegov" ministar vanjskih poslova jedini je od mnogobrojnih bh. zvaničnika koji su bili u Beogradu posjetio u zatvoru Jurišića, a "njegov" ambasador BiH u Srbiji kao prvi javni gest nakon predaje akreditiva posjetio je Jurišića; početkom prošle sedmice navršilo se tri godine od Jurišićevog hapšenja, a jedina stranka koja je javnost podsjetila na tu tužnu i sramnu činjenicu bila je – stranka "predvodnika sarajevskih bošnjačkih nacionalista".

Miljenko, kao sjajan pisac, i u Sarajevu ima puno sljedbenika koji uglavnom neuspješno pokušavaju imitirati njegov raskošni književni stil. Jedan od talentiranijih je Muharem Bazdulj, koji vjerno slijedi i Miljenkove komentatorske stavove, ali i njegov farsičan odnos prema činjenicama. U posljednjoj kolumni u Oslobođenju, Bazdulj poredi Silajdžićevog savjetnika za ustavna i pravna pitanja Damira Arnauta s – nacistima. Mladi "kolumnistički Dževad Galijašević" ne prašta Arnautu briljantan pravnički angažman povodom srbijanske potjernice za Ejupom Ganićem. Pritom demonstrira logiciranje na kojem mu može pozavidjeti i sam Galijašević: "Tako su stranice i stranice napisane o znakovitosti podudarnosti da je Ganić uhapšen baš uz početak Karadžićevog suđenja, baš kao da su Tribunal u Haagu, Srbija i Velika Britanija zajedno planirali da suđenje počne taman uz Ganićevo putovanje u Englesku." Naravno, po "Galijaševiću", radi se o "čistoj koincidenciji" što je Srbija zahtjev za Ganićevim izručenjem podnijela baš u trenutku kad je počinjalo suđenje Karadžiću, nakon što je "slučajno" saznala da Ganić putuje u London, i to samo tri dana nakon potpisanog međudržavnog sporazuma između Srbije i BiH kojim se eliminira mogućnost potjernica poput raspisanih za Ganićem, Stjepanom Kljuićem, Jovanom Divjakom, Selimom Bešlagićem, Jusufom Pušinom…, a pogotovo za optužbe koje su i Haški tribunal i strani tužitelji u Tužilaštvu BiH, nakon opsežne višegodišnje istrage, ocijenili neutemeljenima.

Lubina mi, velim, otpada za Miljenkom. Na početku njegovog posljednjeg romana, koji je objavljen nakon što smo shvatili da je ono što nas razdvaja, ipak, veće od onoga što nas spaja, stoji posveta meni, uz napomenu sa zarezom iza mog imena: nekad. Kad bih umio pisati kao Miljenko, i ja bih napisao roman. No, valja mi se zadovoljiti ovim tekstom, očajan što sam ga morao napisati, ikad.