Senad Hadžifejzović : Dodik je prokockao šansu da bude lider države BiH
Tri godine Senad Hadžifejzović, kako kaže, nije davao intervjue. Smatra da sve što ima da kaže, izgovori u Centralnom dnevniku. Neprikosnovena TV zvijezda, novinar koji 22 godine ima svoje fanove i kritičare i čovjek koji svake subote izazove brojne reakcije, priča za “Dnevni avaz” o svojoj karijeri, kolegama i neizbježno politici.
Kome ćete u ljetnoj pauzi CD-a više nedostajati: fanovima ili kritičarima koji vas jednako gledaju?
– Najveći uspjeh je upravo u tome da te gledaju i oni koji te vole i oni koji te ne vole. I čudo je u tome što više reakcija imam od onih koji me ne vole. I ja svakome od njih odgovorim, osim onima što pišu u medijima, hvala vam što gledate CD. Ovima iz medija ne odgovaram jer većinu toga ne čitam. Mediji koji mene kritikuju su mi nezanimljivi ne zato što me kritikuju nego što su mi generalno dosadni. Ako mi se neko ne dopada ja to potpuno hladno ignorišem. A jedan od razloga je i što čuvam sebe i emocije ne gledajući to.
Britanska metoda
Zar Vi kao novinar ne biste trebali imati uvid u kompletnu medijsku scenu, uključujući i medije koji Vas kritikuju?
– Drago Marić, direktor Javnog servisa čovjek je koji je mene 2003. vratio na BH Televiziju s koje sam otjeran 2000. godine, što je za mene bilo neočekivano. On je inače psiholog i jednom mi je rekao kako je najbolje dnevne novine čitati dan poslije a sedmične pet dana poslije. I sve što bi te zaboljelo onog dana kad ta novina izađe pet dana poslije će ti biti smiješno do bola.
Kad smo kod Vašeg otkaza na TVBIH, u Vašoj biografiji na Wikipediji piše da Vas je smijenio Upravni odbor, no Vi tvrdite nešto drugačije?
– To je taktički vrlo smišljena akcija, zapadnjačka, britanska metoda eliminacije ljudi. Skineš glavnog, a ostali sami odu ili se pokunje i pristanu na igru. Džon Širer (John Shearer), inače kompletni kreten i neznalica, je bio izvršilac u ime stranaca, a glavni inicijatori su bili SDA i SDP. U njihovo ime egzekutori su bili Edhem Bičakčić i Zlatko Lagumdžija. Oni su to uradili.
Zašto ste im tada smetali? Nije Vas ni patriotizam u ratu mogao sačuvati?
– Moja uloga u ratu ima veze sa svačim ali sa SDA nikakve. Zašto bi SDA bila jednako patriotizam. Ili kad sam bio hrabar u ratu, govorili su da sam SDP-ovac. Ja ne znam zašto je SDP jednako hrabrost. Ne razumijem ni jedno ni drugo i oboje mi je glupo. Inače, mislim da treba ponoviti kako se i šta zapravo desilo te 2000. godine. Lokalni izbori su bili u aprilu a opći izbori su bili u oktobru. Urednik izbornog programa sam bio ja i smijenjen sam u julu. Zašto u julu? SDA-u, SDP-u i OHR-u se nije dopalo kako sam ja radio sa OSCE-om, jer OHR i OSCE nisu bili u dobrim odnosima. Napravili smo takav izborni program gdje smo dali šansu i najmanjim političkim partijama. SDA i SDP nisu bili zadovoljni rezultatima lokalnih izbora i naravno da im je u oktobru trebao čovjek koji će napraviti izborni program koji će im odgovarati i, naravno, da to nisam bio ja. Bičakčić je htio da pobijedi a Lagumdžija je spremao Alijansu. Inače, kad sam ja napisao knjigu "Rat uživo" Širer je rekao bolje da sam ga ostavio da laje u Dnevniku nego što je napisao knjigu. I to je moja pobjeda.
Bivši direktor Federalne televizije Jasmin Duraković nudio Vam je povratak. Zašto ste odbili?
– Ja sam taj razgovor prihvatio nakon dugog insistiranja mojih prvih saradnika i otišao sam. Tad mi je Jasmin Duraković rekao naći ćemo nešto da radiš. Ja sam rekao da ne želim nešto da radim, zato što sam ja simbol Televizije BiH, ja sam čovjek koji je bio njena zvijezda, njen glavni novinar, urednik i direktor i iz ljudskih i principijelnih razloga ne mogu da prihvatim da je ta televizija srozana na nivo Federalne televizije, pola Bosne. Ja sam se borio za cijelu Bosnu. Ja ne priznajem ovo državno uređenje ali moram da priznam taj Dejton. Neću priznati da je neko moju zemlju podijelio preko krvi. Ne priznajem to da moje kolege koje su se borile za državnu televiziju rade na devalviranoj Federalnoj televiziji. Ne pirznajem da državnu televiziji čini FTV i ova šumska televizija koja je transformisana u RTRS. Razvalili su Republiku Bosnu i Hercegovinu i podijelili je na dva entiteta. Protiv toga sam se ja borio. Posljednja šansa da se sačuva država bila je Televizija Bosne i Hercegovine.
Policijska zaštita
Šta mislite o političkom magazinu "60 minuta" i o tome da novinari u BiH imaju policijsku zaštitu?
– Ne gledam "60 minuta". Ne radim u nedjelju i u ponedjeljak i tad ne gledam ništa. Tad se odmaram zato što sam ja zasićen čovjek. Ako nešto pogedam ponedjeljkom, to je "Latinica". Što se tiče policijske zaštite, to je užas po zemlju. S druge strane, meni prijete 25 godina. Ja sam na oprezu od budala 25 godina. Čovjek koji najduže prima prijetnje sam ja. Jedini čovjek u bivšoj Jugoslaviji koji je bio urednik Dnevnika prije rata, u ratu i danas. Nijedna zemlja nije imala iskušenja kao što je naša, prije rata pad komunizma, rađanje nacionalizma, rat, potpuno klanje i poslije rata milijarde interesa. Nikad nisam tražio zaštitu ali se nikad nisam ni hvalio time da dobijam prijetnje. Redovno mi prijete četnici iz Čikaga, kao i Tihiću koji pokazuje ta pisma, ali ja ne pokazujem.
Već izvjesno vrijeme najavljujete povlačenje sa televizije. No, skoro je pa fascinantna činjenica da na televiziji radite od 1987. godine. Šta Vas 22 godine drži na tom poslu?
– Jednostavno, ja volim svoj posao. Ja sam u redakciji na Bistriku, istoj onoj pod čijim prozorima su bačene tri bombe. Kad ja idem uz Bistrik vrlo brzo vozim auto i srce mi lupa kad idem. Dok god osjećam žudnju za poslom i žurim da dođem što prije, ja ću svoj posao raditi. Generalno sam zasićen iz prostog razloga što je ovo sve repriza. Dok god mislim da nešto mogu da promijenim u društvu, ja ću raditi svoj posao. Na kraju svake sezone ne znam da li ću da nastavim najesen tako da ne znam ni ove godine.
Da li ste svjesni moći koju mediji imaju i zašto je ne koristite kako biste utjecali na pozitivne promjene u društvu?
– Tačno znam na koga mogu da utječem i znam kolika je moja moć utjecaja na javnost. I ja to ne koristim konstantno. U tome je suštinska razlika između mene i modernih novinara koji me, sujetno govoreći, kopiraju. Oni misle da je hrabrost stalno pljuvati po svemu, a ja znam da je mudrost koristiti moć, utjecaj, snagu, znanje, profesionalni i moralni kredibilitet samo kad to treba. U političkom sam vrlo jasno i transparentno utjecao da predsjednik države BiH umjesto Sulejmana Tihića bude Haris Silajdžić. Pokajao sam se jer je iznevjerio očekivanja ljudi. Ali, opet je bolji od Tihića.
Mentalni sklop
Šta mislite o ponovnom izboru Sulejmana Tihića za predsjednika SDA?
– CD je bio protiv njega zato što zna da bi to bila katastrofa po državu. Smatram da su taj čovjek i njegova politika, strah, neznanje, nepoznavanje društva BiH pogubni za državu BiH. To je čovjek koji nema nikakvog iskustva sa svojim narodom, on je potpuno otuđen od svog naroda. To je čovjek koji ne zna šta je mentalni sklop Hercegovca, šta je prkos Krajišnika, šta je ravnodušnost Posavca, ne zna šta je šutnja čovjeka iz Semberije i ne zna šta je Tuzla. A boji se Sarajeva. Ako on ne zna strukturu svog naroda, on ne može biti lider nacionalne stranke, a kamoli lider države.
Treba li Bošnjacima lider?
– Treba. Znam ih nekoliko koji bi mogli biti lideri. Problem s javnim ličnostima je kad kažeš da nekog preferiraš, odmah ispadne da navijaš. Ja kad navijam, to kažem. Navijam za Velež, volim Velež i to kažem. Javno sam rekao za Silajdžića i malo se pokajao iako njegove državničke kapacitete i dalje cijenim. Nažalost, ne bih govorio o imenima, ali mogu dati profil bošnjačkog lidera. Taj čovjek treba da bude širok, otvoren, srednjih godina, pametan, mudar, da ima veliko iskustvo i da dobro poznaje svoj naroda sa njegovim zavičajnim nijansama. Bošnjaci su narod koji sam sebe ubija, prvenstveno po tim zavičajnim elementima.
Da preformuliramo pitanje, trebaju li Bošnjacima, Srbima i Hrvatima pojedinačni lideri, odnosno treba li Bosancima i Hercegovcima jedan lider?
– E to je pravo pitanje. Srbi i Hrvati su se prije najmanje 19 godina izjasnili da hoće lidere. I Bošnjaci su ih pratili više po instinktu, a ne političkom raciju koji imaju druga dva politička naroda u BiH. Pošto je tako kod nas da Srbi i Hrvati žele lidere, a to dokazuju Dodik i Čović u borbi s Ljubićem, ne vidim razloga zašto zabraniti Bošnjacima da imaju svog lidera. I ko će onda biti lider BiH. Od ove trojice koji su sada nijedan nije sposoban da bude bosanski lider i u njih potpuno sumnjam. Da budeš nacionalni i državni lider je umijeće politike. Prvi koji argumentima, dokazima i postupcima kao nacionalni lider svoje zajednice ubijedi ostala dva naroda da je on taj, onda je to lider države. Dodik je imao šansu da to bude. On je u nastanku bio takav, ali je toliko prokockao šansu, devalvirao sebe. Ja iskreno mislim da je on Bosanac, sav ovaj njegov prkos, lupetanje, tvrdoglavost su čiste odlike Bosanca. On priča da je Srbin i jeste to, ali on ima tipični refleks Bosanca. Ali, on se toliko nalupetao, izblamirao, uvrijedio, popljuvao ostale pa i Srbe da je i on izgubio svaki kredibilitet za bilo kakvu poziciju državnog liderstva.
Historijska uloga
Neki smatraju da bi historija krenula drugim tokom da nije bilo 2. maja, odnosno Vašeg javljanja uživo i komunikacije sa rahmetli Alijom Izetbegovićem. Šta mislite danas o Vašoj ulozi?
– To jeste historijska uloga. Sada sam svjestan toga, a kada se to dešavalo, nisam ni pomislio na to. To jeste najvažniji dan u mom profesionalnom životu i to jeste najvažniji dan za BiH. Da je tog dana Sarajevo palo, država bi pala. To su JNA, Beograd, Milošević i njegov režim skontali. Probali su u aprilu ali im koncept nije uspio i zato su tog dana tako krenuli. Priča je vrlo prosta. Nema novinara na svijetu koji je imao svoj 2. maj i tako ga odradio i sva razlika između mene i svih novinara koji sada žive je u tom 2. maju. I niko taj 2. maj ne bi bolje uradio od mene. Ja sam puno bježao od toga i napravio sam desetine boljih programa od 2. maja, ali nijedan nije imao značaj kao on. Prema tome, niko drugi sa pričama o mitu, korupciji i lopovima sa novinarskom hrabrošću ne može tome da parira. Stoga, ja sam najbolji. Žao mi je što drugi nisu imali tu priliku, a užasno mi je teško i žao danas što me taj 2. maj odredio jer je sve ostalo u sjeni toga.
Kako to da se tog 2. maja sjetite Vi, Nihad Kreševljaković sa programom "Modul memorije" i možda još poneko, a ne i javni tv servisi na kojima se to zapravo sve odvijalo?
– To što se ja sjetim je meni problem, jer ljudi mogu pomisliti da to radim zbog svoje uloge u tome i vrhunskog diplomatskog posredovanja pri oslobađanju predsjednika, koje ću tako okarakterisati. To što se Nikad Kreševljaković sjeti je genijalno, ali i žalosno jer se samo on sjeti. Radi to doduše i Suada Kapić, ali nema tu medijsku mogućnost, rade to i borci ali to javnosti više nije zanimljivo. I to je sva priča o našoj zemlji. Sve je ovo zaboravljeno. I to je strašno bolno.
Kad ljudima govorim o ratu, dobijam poruke: opet govoriš o ratu, ali ti, samo ti. Javni servis bi trebao da govori slobodno o tome, koji sam ja napravio je ukinut i pretvoren u Federalnu televiziju, a onda je Federalna televizija postala partijska televizija, konkretno SDP-a.
Izgubio sam iluziju da Naša stranka može nešto promijeniti
Šta mislite o ulasku u politiku reditelja Dine Mustafića, Vašeg velikog prijatelja?
– Dinu Mustafića znam od njegove 13. godine kada je sa svojim ocem Muistafom Mustafićem Pujdom doazi na televiziju i nosio kasete. Ja Dinu Mustafića smatram više nego prijateljem. Kad je ulazio u politiku, objasnio mi je i prihvatio sam potrebu intelektualca da se aktivira. Znam da je jedan od osnovnih motiva ulaska u politiku razočarenje u SDP, jer su neki ljudi u toj partiji privatizirali socijaldemokratiju, stavili monopol na nju. Podržavao sam Našu stranku, istina ne javno, do onog momenta kad je Naša stranka u Gradsko vijeće ušla u koaliciju sa SDP-om. Tu sam izgubio zadnju iluziju da intelektualci, pa i moj brat Dino Mustafić mogu da promijene nešto u našem društvu.
Hvala Bogu da se zovem Senad i još više mu hvala što nisam Pećanin i Avdić
Šta imate zajedničko sa Pećaninom i Avdićem osim imena i profesije?
– Nemam ni ime. Ovo je prvi put da govorim o njima i stvari stoje ovako. Senad Avdić je bolji novinar od Senada Pećanina. Oni zapravo više nisu novinari nego komentatori pa preciznije Senad Avdić je bolji komentator od Senada Pećanina. On je manijak, pipić, duhovit i u svemu tome principijelan. Pećaninu ne znam šta je od toga. I ne znam na osnovu čega, dojma vjerovatno, dobijam utisak da on nije principijelan. Kada te Avdić popljuje to je duhovito i jednostavno se moraš nasmijati. Kada čitaš što piše Pećanin, to je drveno, strogotinja. U ličnom odnosu, s Avdićem sam dva-tri puta sjeo u životu i kad smo se sreli to je bio dvoboj kod O.K. Korala na prvu. Bila je opcija ili šopanje ili razumijevanje i to je o.k. Prema Pećaninu sam vrlo emotivan, Boro Kontić i ja smo ga izabrali na konkursu za Omladinski program Radija Sarajeva. Boro Kontić i ja smo ga učili novinarstvu i uveli ga u taj posao. Razočaran sam tim njegovim lutanjima od ekstremno velikih komplimenata koje mi je decenijama slao do ekstremno naivnih blebetanja o meni. Kad se sve sabere, bitno je da on i njegovi saradnici gledaju CD. Hvala Bogu dragom da sam se uopšte rodio i da se zovem Senad i još više mu hvala što nisam Pećanin i Avdić.
Bio bih odličan predsjednik BiH
Da li biste Vi ikad ušli u politiku?
– Ako je Sulejman Tihić mogao biti predsjednik države, mogu i mnogi. Ja bih bio odličan predsjednik BiH, ali mi to ne pada na pamet. Prvenstveno zbog novinara. Neću da uđem u politiku zato što me to uopšte ne zanima, zato što volim svoju profesiju i neću da budem predsjednik bilo čega kako bih bio na meti novinaru koji ima srednju veterinarsku školu ili je konobar, a takvi vode naše novinarstvo. Urednici Dnevnika su danas veterinarski i mašinski tehničari, konobari i šankeri i oni imaju moć da kažu nekom političaru da je lopov. I to je slika današnjeg novinarstva.
Briga me za Brenu
– Ne postoji pitanje koje nisam postavio Lepoj Breni. Potpuno sam bio objektivan prema njoj. Iskreno, briga me za Brenu, za one koji je vole i koji je mrze. Ja sam znao da će ta priča biti gledana i samo sam zbog toga s njom napravio intervju. Njena muzika mi se ne dopada pa mi nije lično zanimljiva.
Ispao sam fer i prema Bakiru i prema Zlatku
– Svaki čovjek kojeg ja dovedem u studio je dobro primljen. Ja sam maksimalno fer igrač, ne bih to nazvao profesionalnošću nego svojim kućnim vaspitanjem. I dan danas ne znam šta je od toga u meni jače. Uzimam za primjer Bakira Izetbegovića koji je meni javno u lice, uživo u programu, izgovorio jednu od najvećih laži da mi je nekad pomogao nešto oko moje sestre. Tada kad mi je rekao u emisiji nisam shvatio da je na to mislio. Kad je počela izborna kampanja, maksimalno sam bio fer prema njemu unatoč tome.
Lagumdžiji nikada nisam ni profesionalno ni privatno rekao da znam da me on otjerao sa Televizije BiH, da je on učestvovao u operaciji ukidanja Senada Hadžifejzovića. Napravio sam nakon toga s njim barem 15-ak intervjua i ničime mu to nisam sugerisao.
Moja meta nije bio Dragan Marinković
Dragan Marinković Maca Vam zamjera hajku koja se vodila protiv njega u CD-u. Je li ona bila potrebna i govori li to o poziciji iz koje kreirate javno mnijenje?
– Da, to je moć medija koju ja demonstriram kad hoću. Ja sve pamtim u životu, kad me neko pohvalio i kad me naružio. Dobrim ljudima vraćam dobrim, lošim ljudima halalim. Dragan Marinković Maca, prvi put njegovo ime izgovaram javno, je u vrijeme najžešćih napada na TVBIH jedini čovjek koji je rekao da tu ima puno nacionalista, ali da Senad Hadžifejzović to nije. Ja to njemu nikad neću zaboraviti, Dakle, da sad razjasnimo, moja meta nije bio Dragan Marinković Maca nego samo jedan čovjek koji se zove Ivan Ćaleta. Ja ni u jednoj riječi nisam spomenuo Draganovo ime zato što je on u cijeloj toj priči bio nevažan. On je napravio emisiju u kojoj je bila scena da on plati nekome da za 20 maraka uhvati ženu za guzicu. I za to je bio odgovoran Ivan Ćaleta. Anila Gajević (Dnevni avaz)
Komentari