hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Zašto su Vučić i Dodik zaustavili Deklaraciju i stavili jezik za zube?

Senad Avdić : Zašto su Vučić i Dodik zaustavili Deklaraciju i stavili jezik za zube?

22 Februara
15:47 2018

Posljednjeg vikenda Radio-televizije Srbije napokon je počela emitiranje televizijske serije “Nemanjići”, dugo najavljivane kao “najambiciozniji igrani projekat u novijoj istoriji RTS-a”. Pred kraj prošle godine premijerno je emitirana pilot-epizoda “Nemanjića”, koju su kritika, kao i brojni komentatori na društvenim  mrežama bukvalno iskasapili, ismijali njene autore i producenta.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Otvoreno se zahtijevalo da se kompromitantni, skupi, historijski spektakl ili poboljša, prepakira, dovede u kakav-takav dramaturški i logički red, ili da se  “Nemanjiće” zasvagda bunkeriše, kako ne bi zagađivali srbijanski javni i kulturni prostor.

O JEZIKU DA TI POJEM

Nema segmenta u “Nemanjićima” koji nije bio sporan kritičarima serije i koji nije bio predmet ismijavanja, pa i zgražavanja. Možda je najviše kritika upućeno na račun jezika kojim govore junaci ove srednjovjekovne historijske “sapunice”, a koji im je u usta “turio” Gordan Mihić, jedan od najznačajnijih srpskih scenarista.

Mihić je, primijetili su kritičari, isključio iz dijaloga srednjovjekovne arhaizme, pa njegovi junaci, srpski vladari i velmože govore modernim jezičkim standardom (da bi ih ceo svet razumeo, valjda), sa, kako je primijetio jedan kritičar, urbanim “dorćolskim akcentom”. U premontiranoj verziji “Nemanjića”, koja je prikazana za vikend, dosta toga je izbačeno i popravljeno, pa tako ni likovi ne koriste uzrečicu “bre” koja, kako su upozorili kritičari serije, u “mračnom srednjem veku” nije postojala.

Početak konačnog emitiranja “Nemanjića” tempiran je za državni praznik Sretenje, u čast donošenja prvog ustava Knževine Srbije (1835). Za isti datum bilo je planirano predstavljanje Deklaracije o opstanku srpskog naroda, koju već punu godinu dana kao zajednički kapitalni nacionalni projekat najavljuju predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. Taj dokument, o kojem se skoro ništa ne zna, pa ni imena njegovih autora, bio je najavljen za novembar prošle godine, kada je iz nejasnih razloga pomjeren za Sretenje. Zašto se to nije desilo, također, je ostalo nepoznato, pogotovo što su glavni akteri, Vučić i Dodik, ponudili različita objašnjenja za novo odgađanje predstavljanja Deklaracije.

DODIKOV KRIVI NAVOD

Dodik je objasnio da se u Srbiji trenutno vodi kampanja za lokalne izbore u Beogradu, “pa predsjednik Vučić nije želio da se predstavljanje Deklaracije tumači kao dio kampanje”. Biće, ipak, da je mnogo bliža istini verzija koju je ponudio sam Vučić: “Ja sam kriv što Deklaracija nije danas objavljena. Zamolio sam predsednika Republike Srpske Milorada Dodika da nam dozvoli nekoliko dana ili nekoliko sedmica, iako smo taj tekst odavno sačinili. Želeo bih da dobijemo širu međunarodnu podršku, a ne široku međunarodnu osudu.”

Sve do njenog konačnog objavljivanja (“za nekoliko dana ili nekoliko meseci”, kako je “precizirao” Vučić) ostat će nepoznat i sam službeni naziv Vučić-Dodikove deklaracije. Da li se Deklaracija bavi “očuvanjem srpskog jezika i kulture”, kako je to u početku, pa i sve donedavno najavljivano, ili je riječ o “očuvanju srpskog naroda”, što, nikako, nije isto.

Vučićev najbliži suradnik, generalni sekretar Predsedništva Srbije Nikola Selaković nedavno je kazao kako je riječ o “pravno-političkom aktu koji Srbima treba da omogući zaštitu srpskog jezika i ćiriličnog pisma”, koji su “obeležja srpskog identiteta”.

ŠTA SPAŠAVA DEKLARACIJA

Na planeti Zemlji, rečeno je ovih dana tokom obilježavanja Dana jezika manjina, govori se šest miliona jezika. Polovini od toga broja, čak tri miliona jezika, prijeti izumiranje. Srpski jezik, svakako nije među ugroženim “jezičkim vrstama” i nema straha od njegovog nestanka, kako to sugeriraju ljudi okupljeni oko famozne Deklaracije. Međutim, ako se radi o “očuvanju srpskog jezika i ćiriličnog pisma”, zbog čega su Deklaraciju njeni autori stavili na uvid predstavnicima međunarodne zajednice, očekujući od nje “podršku, a ne osudu”. Zašto bi se međunarodne zajednice ticao dokument koji je, valjda, usko-stručni, naučno-leksičke prirode? Ili, možda, ipak, nije, što ćemo tek saznati nakon isteka rastezljivog Vučićevog vremenskog roka.

Dok se široj javnost ne stavi na uvid sadržaj pansrpske Deklaracije, samo se može spekulirati o tome da li je, ili nije riječ o kontinuitetu “pravno-političkih akata” (Nikola Selaković), na čijem je početku bilo “Načertanije” Ilije Garašanina, a na kraju Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti. Nedavno je, trideset dvije godine nakon njegovog objavljivanja, iz policijskih arhiva stiglo “otkriće” kako je Memorandum 1986. iz prostorija SANU otuđila tadašnja Državna bezbednost Jugoslavije i proslijedila državnom vrhu i režimskim medijima. Za srpske akademike, poput Matije Bećkovića, to je dokaz da Memorandum nikada nije ni postojao, jer nikada nije završen. To što se raspad SFR Jugoslavije odvijao po memorandumskom urneku, scenariju, nije nikakav kontrargument. Vučićevu Deklaraciju niko nije otuđio niti neovlašteno pustio u javnost, dapače, on je sam i samoinicijaivno rastura po međunarodnim adresama, što bi trebalo značiti da taj dokument nema u sebi ničeg subverzivnog po mir u regiji.

Hroničari srpskih političkih i kulturnih prilika u povodu serije “Nemanjići” prisjetili su se kako je u predvečerje ratova u bišoj državi, u “godinama raspleta” kako ih je nazvao pokretač svih ratova Slobodan Milošević, ista televizija zatrpavala gledatelje (širom tadašnje zemlje) sličnim istorijsko-nacionalnim spektaklima. Podsjećaju na profil i utjecaj filma “Boj na Kosovu”, ili serijala o Vuku Karadžiću u povodu 200 godina njegovog rođenja na homogeniziranje i mobiliziranje  “vaskolikog srpstva” na platformi borbenog nacional-romantizma, odnosno “spašavanja jezika, teritorije i kulture”.

Iz toga “postmemorandumskog” perioda tadašnje Bosne i Hercegovine, datira jedan od najvećih nacionalističkih izgreda unutar komunističkog poretka. U Livnu je izvjesni hrvatski gastarbajter, uoči Božića u robnoj kući kupovao posuđe, tanjure, čaše (“servise”) za blagdanske fešte, pa kada je vidio da na čašama (proizvedenim u Paraćinu, vjerovatno) stoji “izvezen” ćirilični napis “Dva veka Vuka”, polupao je ne samo “čaše od kristala”, nego i pola robne kuće sve dok ga policija nije “pacifizirala”. Niko, naime, u to vrijeme, od Hrvata u Livnu i široj okolini nije znao čitati ćirilicu. Osim, naravno, inženjera u vojnoj industriji “Soko”, Jugoslovena sa dna kace Dragana Čovića, i danas velikog zaljubljenika u srpske jezičke deklaracije, na čelu sa ćriličnim pismom.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku