Kliker.info

Prije dvadeset godina, u prvima danima NATO bombardiranja Srbije, javila mi se prijateljica koja se sa djetetom mladim tek nekoliko nedjelja od bombi sklonila iz Beogada u jedan gradić u Istočnoj Bosni u kojem živi familija djetetovog oca. Molila me, što se ono kaže, za sitni oblik pažnje, prigodnu, koliku-toliku “financijsku injekciju”. 

Piše : Senad Avdić (Start BiH)

Kako baš i nije riječ o običnoj, uzgrednoj prijateljici, spreman sam bio i na mnogo veću žrtvu, pa i nacionalnu izdaju od tog sitnog, financijskog oblika pažnje. Ostao je problem tehničko-prometne prirode, kako tu crkavicu od para dobaciti do nje u sada kasabu, nekada vedru čaršiju na kraju (istočne) Bosne.

Namjestilo se nekako da je jedan moj poznanik koji je radio za strance tih dana putovao poslom u taj kraj i da je pristao pomoći mi oko transfera para. Ostalo je bilo tek da se dogovorimo gdje će se njih dvoje sresti i primopredati lovu. Onako iz opore šale i crnog humora, kažem njoj da je najbolje da tog i tog dana, u to i to vrijeme sačeka ispred lokalne džamije i preuzme lovu. “Pa, ti mene zezaš, nema ovdje nikakve džamije”, pobuni se Prijateljica.

“Znam, dušo, znam, nažalost, nema džamije ni tu, ni nigdje u široj okolini… Ko zna, možda i zbog srušenih džamija po Bosni sada NATO bombama ispostavlja fakture Srbiji”, promrmljao sam tako da zvuči sjetno i nostalgično, a ne podlo i osvetoljubivo. Lova je, i to je jedino važno, narednih dana stigla tamo gdje je trebalo da stigne.

IZVINITE NAM SE ZA ŠTO NAS JE NATO TUKAO

Namjeravao sam ovaj isječak privatnog iskustva sa bombardiranjem Srbije opričati novinaru RT Srbije Stevanu Kostiću prije dva-tri mjeseca nakon što je najavio da će doći u Sarajevo da u povodu 20 godina tog događaja snima i moju izjavu za emisiju “OKO” o sarajevskoj recepciji tog događaja. Odustao sam iz straha da ova priča svojim gabaritima neće moći stati u predviđeni, tijesni, vremenski okvir televizijskog priloga, s jedne strane, a istovremeno, svjestan da priča danas ne pije vode, niti funkcionira u ključu u kakvom je šljakala prije 20 godina. (Pored svega drugog što se u međuvremenu promijenilo, pa je i ona beba sa početka teksta koja je u materinom naručju iz Srbije otišla u izbjeglištvo u Bosnu u međuvremenu porasla i studira).  Ali ispričao sam u kameru i mikrofon RTS-a jednu drugu, kraću, pregnantniju, publici u Srbiji prijemčiviju i razgovjetniju epizodu istog tematskog profila.

Onu kad sam u ljeto 2008. sjedio u sarajevskom hramu popularne muzike Domu mladih i razgovarao sa pokojnim Vladom Divljanom na rođendanskoj proslavi “Slobodne Bosne”. Pričao je neprežaljeni Princ jugoslovenskog rock and rolla kako je dok je živio u Australiji, maja 1992. na nekoj globalnoj televiziji gledao Dom mladih u plamenu i sa užasavanjem se sjećao da je baš na tom mjestu ranih 80-ih imao svoj prvi sarajevski koncert sa “Idolima”. Pa sam mu objašnjavao, jer ga je zanimalo, kako je tokom rata u mrtvoj ilegali i strogoj konspiraciji funkcionirala i održavala se vrlo živhna rock scena u Sarajevu. Da su se vijesti o održavanju koncerata prenosile usmenim putem (pa i onim najvažnijim koje su održali Joan Baez i Bruce Dickinson) u strahu da ti “haberi” ne stignu do srpskih artiljeraca na brdima oko grada koji tokom opsade grada nisu propuštali slična masovna okupljanja da ih uveličaju, ovjekovječe i uguše u krvi salvama artiljerijskog ro(c)kanja. “Da, a, vidiš, u Beogradu su tokom bombardovanja održavani protestni koncerti po trgovima, plesalo se, igralo bez straha da će ih NATO bombardovati”, primijetio je Vlada, idol i heroj naših mladosti pretvorenih u prah i pepeo “plamenih zora”.

Nije ova priča do koje mi je bilo stalo iz mnogo razloga (pa i onog da gledatelji RTS-a imaju pravo da “znaju sve”) našla mjesto u “konačnoj verziji” priloga emitiranog u emisiji “OKO”. Imalo je to podsjećanje istu sudbinu u montaži (finalnoj verziji) kao i moje iščuđavanje nad “iščuđavanjem” prve dame patriotskog novinarstva Srbije Ljiljane Smajlović nad naslovnim stranicama “Feral Tribunea” (“Dolje NATO bombe”) i sarajevskih “Dana (“Lepa sela lepo gore”) kojima su ta dva magazina prije dvije decenije obilježila početak zračnih napada na Srbiju. “Siguran sam da je bombardovanje Televizije Srbije i zločin nad njenim uposlenicima u Sarajevu izazvao mnogo veće ogorčenje, solidarnost i pijetet, nego što je rušenje zgrade “Oslobođenja”, firme u kojoj je Ljilja Smajlović 20 godina radila, kao i ubistva njenih brojnih kolega (od kojih se jedan prezivao kao i ona, Kjašif Smajlović) od Zvornika do Sarajeva, proizveo (javne) empatije kod novinarke Smajlović”, tako sam nekako rekao. Nisam rekao, a i da jesam ne bi bilo od toga nikakve fajde, otišlo bi vjetar umjesto u eter, da je prva džamija koja je srušena u Sarajevu, bila “Magribija” na Marijin Dvoru, udaljena nekoliko koraka od zgrade u kojoj je godinama stanovala Smajlovićka prije nego što će otići za dopisnicu “Oslobođenja” u Brisela, a odatle produžiti u Beograd.  

“MILOSRDNI ANĐELI RASUTI PO CELOM SVETU”

Kazao sam novinaru RTS-a Stevanu Kostiću da, kao ni bilo ko drugi, uključujući i sveznajućeg Aleksandra Vučića, ne znam koliko je ljudi u Srbiji stradalo tokom 78 dana bombardiranja. Službene brojke kreću se od 1500 do 2000 žrtava. “Ukoliko je konačna brojka 1500, to je nešto manje žrtava od broja ubijene djece tokom troipogodišnje opsade Sarajeva. Ako je broj žrtava dvije hiljade, onda to je dvostruko manje od broja ubijenih Bošnjaka u Višegradu i Prijedoru, i četiri puta manje pobijenih u genocidu u Srebrenici”, i to sam rekao u kameru. I to je, to naravno,  isparilo, poisapadalo iz  “konačne verzije” priče o odnosu i doživljaju Sarajlija prema bombardovanju Srbije, emitranom na RTS. Privilegiju da budu uvrštene u  emisiju naslovljenu “Kako je Bosna ispraćala bombardere za Srbiju” (što implicira da se Bosna u tom “ispraćanju” nešto pitala i o nečemu odlučivala!) dobile u su tek dvije-tri manje-više uopćene, neutralne rečenice koje su se mogle mirne duše odnositi na bilo koji događaj koji se referira na, stradanje, patnje ljudi. Evo i koje. 

“Mislim da se moj doživljaj i moje viđenje tog 24. marta i te večeri kada je počelo bombardovanje Srbije ne razlikuje mnogo od 400.000 logoraša koji su proveli rat u Sarajevu, ljudi koji su od aprila 92. do Daytona 95- živjeli u okruženju, jer je činjenica da je to okruženje proizvod  te vlasti i tog režima… Bombardovanje je u Sarajevu doživljeno kao kazna, ne za narod, ne za ljude u Srbiji, nego za režim koji se bez takvog jednog udara spolja nikada ne bi promijenio”. O svojim doživljajima i emocijama iz vremena od prije dvadesetak godina u rečenoj emisiji govorili su i glumac Emir Hadžihafizbegović i pisac Abdulah Sidran koji je u razgovoru prošao kroz pravi policijsko-istraživački set ljutitih pitanja “na okolnost” pjesmice “Savršen krug” koju je napisao u danima, bolje rečeno noćima bombardiranja na Srbiju. Samo je falio isljednički ventilator na stolu, neizbježni policijsko-isljednički rekvizit,  dok je objašnjavao šta je pisac htio reći,  stihovima: “Malo poslije, uz kahvu/ispratim avione za Srbiju/i pušim na prozoru, kao kakav/ sasvim spokojan čovjek…” Šta je to radio Sidran dok su avioni zasipali Srbiju bombama? Sjedio na prozoru svog stana u gluho doba noći, kafenisao i pušio. (Poznate su mi donekle te njegove kasnonoćne nesanice iz tog vremena kada sam počesto umio zakonačiti kod njega; jednom se iskrao iz kuće i “odmjesečario” negdje u grad, tek je narednog dana “otkriven”, nije moje da govorim gdje.) 

Mora vjerovatno Sidran, pa donekle i Emir, biti obziran i trpeljiv, pa i ponižavajuće, nesnosno “tolerantan” prema vrlim pitcima iz Srbije, jer mu se tamo štampaju knjige, organiziraju tribine i postavljaju predstave, uplaćuju honorari i tantijeme. I to treba uvažavati i tolerirati (progutati poneku žabu kreketušu) sve dok je u kakvim-takvim granicama ličnog (pa i kolektivnog) dostojanstva i elementarnog samopoštovanja. Dijalog, debata, otvorenost, superiorni su uvijek kada im se kao alternativa suprotstave  tvdoglava zadrtost, samodovoljnost i samoizolacija. Ali, za sve pa i za dijalog moraju postojati neka pravila, kanoni koji poštuju činjenice, argumente drugih. Emisija o kojoj pišem, bla je zapravo, mnogo puta viđeno i uprizoreno i prethodnim vremenima i epohama, unilazernalno, policijsko novinarstvo na tragu “istrage poturica”, neka vrsta medijskog poligrafa sa ciljem utvrđivanja “ko je vera, a ko je nevera”, odnosno “kome smo se privolili carstvu te 1999. godine”. 

Zapravo je greška bila ugrađena u samo pitanje od kojeg je sve počelo, pitanje koje je dubinski pogrešno, maliciozno i podlo: u stvarima koje se tiču odnosa Sarajeva i Beograda jedino je moguće pitanje šta je Beograd mislio i poduzimao tokom višegodišnjeg masakriranja Sarajeva, a nikako kako je Sarajevo doživljavalo razaranje Beograda (i Srbije)? Nisu Abdulah Sidran i Emir Hadžihafizbegović (poput junaka filma “Turneja” Gorana Markovića) obilazili pilote NATO saveza u vojnoj bazi u Avianu i podstrekivali ih na zločine motivacionim pjesmicama i militantnim recitacijama. Niti smo Senad Pećanin i ja umarširali sa NATO vojnicima i Oslobodilačkom vojskom Kosova u oslobođenu Prištinu, kao što su novinarske horde iz Beograda ordinirale po friško oslobođenoj Srebrenici, taze očišćenom Prijedoru, svježe zaklanom Višegradu. Niti je “političko Sarajevo” i na kakvom sudu prozivano zato što “nije spriječilo zločine nad Srbima na Kosovu”, kao što je Srbija pravomoćnom presudom vrhovnog arbitra u međunarodnom pravu osuđena da nije (a mogla) je spriječitit genocid u Bosni i Hercegovini. 

Prije sedam-osam godina nakon televizijske emisije posvećene pomirenju u regionu na RTS-u (voditeljice i urednice Olivere Kovačević) nas nekolicina učesnika smo se vraćali u grad  televizijskim kombijem. Čedomir Antić, nacional-istoričar nove generacije kojem je nedavno zabranjen ulazak u Crnu Goru, zamolio je vozača da nas provoza pored nekih od najmonumentalnijih ruševina stradalih u NATO bombardovanju, želeći valjda da probudi našu solidarnost i empatiju prema žrtvaram tog zločina. “Vidiš, ovo je nekada bilo Ministarstvo odbrane”, pokazao mi je na kostur neke zgradurine koji je sablasno skoro visio u zraku. Pogledao sam sa frtalj oka i kazao: “Aha… a je li u njemu bio smješten čuveni 40. Kadrovski centar Vojske Jugoslavije iz kojeg je plaću primao Ratko Mladić i svi njegovi podčinjeni oficiri?”, upitao sam ga, nakon čega smo ćutke nastavili vožnju…

APRIL U BEOGRADU I SARAJEVU   

U istoj emisiji srbijanske televizije (dnevno-političkom magazinu “OKO”) nedugo nakon što je prikazano  novinarsko rešetanje Sarajlija povodom 20-godišnjice bombardiranja Srbije, gostovao je nesvršeni sarajevski student orijentalistike Nenad Janković, nekada “najveći filozof 20-og vijeka”, a danas muzičar i pisac, dobitnik prestižne književne nagrade “Momo Kapor”.

“Vas sa Momom Kaporom povezuje i to što ste obojica rođeni u Sarajevu i što ste dobili karte u jednom smeru od rodnog grada?”, pita, a zapravo ne pita nego samouvjereno, konstatuje općepoznatu besmislicu voditelj Gorislav Papić. (I on je rođen u Sarajevu; to mi je kazao njegov kolega Stevan Kostić). Nikakva karta nije početkom aprila trebala Nenadu Jankoviću i familiji mu da ode iz Sarajeva, to je on detaljno opričao u svojoj ukoričenoj papazjaniji “Posljednji fajront u Sarajevu”: on je bio jedan od 40 hiljada stanovnika Sarajeva (da ne kažem Srba, a i da kažem neću ništa slagati) koji su se na nečiji išaret evakuirali iz Sarajeva avionima JNA tokom aprila, prije nego što će se u gradu definitivno i dalekosežno zagovnati.

Pisac Momo Kapor tokom opsade i ubijanja Sarajeva nije imao nesanice, poput Abdulaha Sidrana u proljeće 1999. godine, nego je prolazio i prakticirao delirično nacionalno buđenje. Nije u svom beogradskom stanu snatrio uz kafu i cigare gledajući kolone tenkova koji kreću na put preko Drine, nego je sa Pala, Trebevića i drugih neumornih artiljerijskih položaja  neskriveno, sladostrasno uživao u pirotehničkim egzbicijama svojih sunarodnjaka. Sve u nestrpljivom isčekivanju da sa Radovanom Karadžićem “siđe u gradove da ubijaju gadove”, napisao je trotomni roman-smrtovnicu rodnom gradu “Posljednji let za Sarajevo”.  

Teofil Pančić, jedan od onih Beograđana zbog kojih najtananije emocije i najplemenitije veze sa glavnim gradom Srbije Sarajevo nikada i ni po kakvu cijenu ne smije pokidati, u povodu Kaporove trilogije je napisao u “Vremenu” tekst od kojeg Kapora i njegove suborce sa Pala, medijske apologete i prišepetlje niša odbraniti ne može, niti ih ikakva voda moće oprati. 
 
“Čak i kada bi Sarajevo bilo najodvratniji grad na svetu, ostalo bi pitanje: kako se naziva čovek koji pljuje i šutira nogom u cevanicu onoga ko je već vezan i prebijen. Jer to mrsko Sarajevo Kaporovi prijatelji  i istomišljenici tuku i razaraju, granatiraju i izgladnjuju i ubijaju sve što je na puškometu i topometu. I na kraju dolazi Kapor da ga opljune i do kraja ponizi u najboljoj jalijaškoj tradiciji koje se tako gadi”.

Kako je Sarajevo ispraćalo avione NATO-a tokom bombardiranja Srbije? A zašto se sa tim pitanjem srbijanski novinari ne bi obratili Goerhardu Schroederu i Tonyju Blairu, dvojici od trojice najodgovornijih državnika za agresiju Zapadne Alijanse na susjednu državu. I jedan i drugi su posljednjih godina u funkciji savjetnika, prijatelja, lobista… česti gosti u Beogradu; skoro kao Milorad Dodik. 

(Start BiH)