hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Tragična smrt policajaca Davora i Adisa je ponovo ujedinila javnost, vlast, policiju: zašto je onda mafija još uvijek žilava i netaknuta?!

Senad Avdić : Tragična smrt policajaca Davora i Adisa je ponovo ujedinila javnost, vlast, policiju: zašto je onda mafija još uvijek žilava i netaknuta?!

Oktobar 30
14:56 2018

Brutalna likvidacija sarajevskih policajaca Davora Vujinovića i Adisa Šehovića u sarajevskom naselju Alipašino Polje prošlog petka spada u onu vrstu užasnih događaja čiji tragični karakter i nepopravljive posljedice imaju moć i snagu, po pravilu kratkotrajnu, da  ujedine značajan dio javnosti, institucije, politike… u zajedničkom osjećaju kolektivne boli i opominjuće sućuti i jedinstvenom zahtjevu za pravdom, hitnim hapšenjem i drakonskim kažnjavanjem počinitelja.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Ništa, ili gotovo ništa, tokom dvadeset i tri godine mirnodopskog razvoja (a, zapravo -nepodnošljivog tavorenja sa elementima propadanja) Bosne i Hercegovine nije koliko-toliko homogeneziralo ljude (narode) i spajalo njihove emocije koliko nesreće, tragedije, bestijalni zločini. Gotovo da jesu zaboravljene apokaliptične poplave od prije više od četiri godine, tokom kojih su se u najširim slojevima društva i najvišim razinama državnog aparata iznenada probudile davno zapretene manifestacije ljudskosti, solidarnosti, empatije. kao postodejtonski  supstituti za rahmetli-pokojno socijalističko “bratstvo i jedinstvo”.

Tragične sudbine, nerazriješene likvidacije dvojice mladića, gotovo vršnjaka Davora Dragičevića u Banja Luci i Dženana Memića u Sarajevu kreirali su iskreno transentitetsko i nadnacionalno jedinstvo u boli i otpor (nekažnjenom) zločinu. “Zločinci nemaju vjeru i naciju”, sinhrono se poručivalo sa protestnih skupova u Sarajevu i Banja Luci.

JEDINSTVO U NESREĆI

To što je dan sahrane/dženaze ubijenih sarajevskih policajaca Adisa i Davora ožaljen na cijeloj teriitoriji BiH, to da je Vlada Republike Srpske prihvatila dan žalosti (i) u tom entitetu, nema samo simboličku važnost sadržanu u institucionaliziranoj solidarnosti i sućuti sa obiteljima žrtava, ona ima i, možda još važniju praktičnu poruku-spremnost svih da se udruže kako bi ovakvih i sličnih žalosnih dana za sve nas bilo koliko je moguće manje. Činjenica da su i ovoga puta zlikovci pobjegli u Istočno Sarajevo, u policijsko-istražiteljskim krugovima, kao i najširoj javnosti u Sarajevu nije, što se najčešće događa u etnicističkoj paradigmi,  instrumentalizirana da bi se optužilo cjelokupnu “srpsku entitetsku” strukturu kao zlikovačku.

Mučko ubistvo sarajevskih policajaca čin je bezobzirnog mafijaškog orgijanja, koje je odavno u glavnom gradu BiH prestalo imati ekskluzivni enitetski karakter i nacionalni rukopis i konotiranost. Uostalom, građani Istočnog Sarajeva nagledali su se likvidacija policajaca sa mafijaško-političkom pozadinom: dva su policijska šefa u Istočnom Sarajevu (Srđan Knežević i Željko Marković) ubijena nakon Daytona. Ista zločinačka grupa koja ih je nekažnjeno smaknula, predvođena Đorđem Ždralom, ubila je u Bijeljini Ljubišu Savića Mauzera, drugog čovjeka MUP-a RS, koji je vodio istragu o ubistvu svojih kolega.

Dugogodišnje suđenje desetinama optuženih kriminalaca u predmetu “Lutka” koje je vođeno godinama na Sudu BiH plastično i praktično  je pokazalo kako su u zločine, organizirani kriminal, šverc narkoticima, krađe automobila, ucjene, reket… kojima su posljednjih dvije decenije sa istim intenzitetom terorisani građani i njihova imovina u “oba Sarajeva”, podjednako bile involvirane i “naše budale” i “njihovi zločinci” (taj je termin, koji je postao opće mjesto relativiziranja svakog zločina, smislio Alija Izetbegović odgovarajući na pitanje ko stoji iza atentata na doministra Federalne policije Joze Leutara). Ne postoji nijedno ozbiljno krivično djelo, zločin, pljačka ( od davnog, nikad rasvijetljenog ubistva Taiba Torlakovića, pa do serijskih zvjerstava grupe Zijada Turkovića) koje nije bilo planirano i izvedeno u združenoj akciji zbratimljenih kriminalaca sa obje strane entitetske linije.

Besmislena je i štetna ovih dana bila kampanja načelnika općine Novi Grad Semira Efendića i njegov pokušaj da “svoju” Općinu predstavi najvećom žrtvom zbog blizine entitetske granice. Svaka sarajevska općina, uostalom kao i svaki kanton u Federaciji ima svoju entitetsku granicu, pa Novi Grad tu nema nikakvu sigurnosnu specifičnost. Pored toga, upravo se tokom suđenja zločinačkoj organizaciju iz “Lutke” moglo ustanoviti da su plaćene ubice nakon likvidacija u Istočnom Sarajevu bježale i sklanjale se i u svoje sigurne “štekove” u “našem” Sarajevu. Još je zloćudniji zahtjev načelnika Efendića da se dvostruko ubistvo sarajevskih policajaca kvalificira kao teroristički čin. Ovim zahtjevom načelnik, iz nečistih, politikantskih pobuda i motiva nastoji uspostaviti nasilnu analogiju između mafijaškog krvavog pira na Alipašinom Polju sa terorističkim pokoljem nad vojnicima Oružanih snaga BiH u Rajlovcu prije tri godine. Dakle, izjednačiti motive “njihovih zločinaca” i “naših budala”.

Automobilska mafija u Bosni i Hercegovini i Sarajevu nije poslijeratni fenomen, niti je “dejtonska tvorevina”, taj je kriminalni “žanr”, organiziran i sveobuhvatan, postojao i prije  rata i njegovo zakonsko suzbijanje i kažnjavanje nije bilo ništa manje rizično i zahjevno, bezuspješno nego što je u godinama nakon rata, pa sve do sada. Špekuliralo se, bez dovoljno čvrstih dokaza i sudskih epiloga, da na vrhu prijeratne auto-mafije stoje i konce povlače visoki državni i policijski dužnosnici.

Da su garaže nekih uglednih privrednika i biznismena krcate ukradenim automobilima; da su glavni operativci auto-mafije na terenu i njihove naoružane bande odmah po izbijanju rata postali slavni komandanti s obje strane fronta. Dvije hiljade “golfova” na početku rata  je iz vogošćanskog “TAS”-a u organizaciji MUP-a Republike Srpske ukradeno i rasprodano, uglavnom po Srbiji gdje je ta vrsta automobila išla „k'o halva“. Poslijeratna maštovitost, „kreativna organiziranost“ auto-mafijaškog biznisa, ništa manje unosnog i više riskantnog od trgovine narkoticima, bila je nedostižna za enitetskim linijama raspolućenu i korupucijom razorenu policiju.

BRAK MAFIJE I POLICIJE I NJIHOVE SUPER BEBE

Primjer Bojana Cvitana, policajca koji je godinama u entitetskim i državnim policijskim agencijama obavljao najviše dužnosti, osuđenog na 20 godina robije, sugeriše da su policajci najčešće bivali tek malo bolje informirani mafijaši uglavljeni u legalne tokove. Jedan od bizarnijih modusa operandi krađe auta u Sarajevu nakon rata bili su privatni „pauci“, koji su se spuštali sa Pala u grad i sa parkinga „ubirali“ najskuplje primjerke automobila koje su bez ikakve kontrole odvozili u Istočno Sarajevo. Dejan Vuković, zvani Super Beba, glavni informatički mozak auto-mafije Istočnog Sarajeva, jedno vrijeme medijska senzacija iz Lukavice, prije nego je uhapšen i osuđen u medijima je predstavljan kao spoj Stevea Jobsa i Momčila Mandića.

Nakon što je prošle godine sa dugogodišnje robije u Srbiji na slobodu pušten Darko Elez, uz kuma i nekadašnjeg “strateškog patnera” Đorđa Ždralu poslijeratni gospodar života i smrti u Istočnom Sarajevu (sa ozbiljnim, uglavnom zamračenim, zločinačkim poslovima u federalnom Sarajevu), u njegovoj “zoni odgovornosti”, Lukavici, zavladali su opća panika, strah i zabrinutost. Tvrdilo se, a još uvijek se mogu čuti takve vijesti, da Elez skoro daljinskim upravljačem iz Srbije kontrolira podzemlje, prije svega u Lukavici. Teško je tačno reći šta je od priča o Elezovim ucjenama i reketarenju istina, a šta izmišljotina, jer žrtve iz straha to ne prijavljuju policiji.

Tvrdi se da je vlasnik picerije “Rondo” u Lukavici Siniša Milićević prije nekoliko mjeseci likvidiran nakon što je prethodno odbio platiti reket koji mu je tražio Elez. Taj zločin, kao ni mnogi slični prije njega, nije rasvijetljen. Da Elezu (kao ni čoporu njegovih suradnika na terenu) državne, ni entitetske granice ne predstavljaju nikakvu prepreku, potvrđuje primjer jednog inspektora SIPA-e, koji je sudjelovao u istragama Elezovih zločina, kojem je ovaj nakon izlaska iz zatvora, iz Srbije, uputio teške prijetnje zbog kojih je inspektor pod stalnom pratnjom svojih kolega. Posljednji primjer koji ilustrira da su kriminal i zločini odavno izašli iz entitetskih gabarita, je likvidacija Senada Kobilića, svojevremeno uz Zijada Turkovića najaktivnijeg partnera kriminalnog podzemlja u Istočnom Sarajevu. Kobilić je proljetos ubijen u Bosanskoj Gradišci, gdje je u posljednje vrijeme živio i „djelovao“.

Tvrdnje kako je entitetska fragmentiranost i neharmoniziranost policijskih agencija  nepremostiva prepreka njihovoj efikasnijoj borbi protiv kriminala, prilično su obesmišljene nakon zločina na Alipašinom Polju, likvidacije dvojice sarajevskih policajaca, jer, koliko se može iščitati, policija iz Istočnog Sarajeva logistički, obavještajno, kadrovski u potpunosti surađuje sa kantonalnim kolegama i tužiteljima. Pozivanje na famozni i fatalni “nedostatak političke volje” također je u ovom slučaju prazan i neodrživ alibi – politička volja je nedvosmisleno potvrđena proglašavanjem dana žalosti u RS-u.

Ako je, dakle, postignut najviši mogući konsenzus politike i represivnog aparata da se organiziranom kriminalu, udruženim zločinačkim poduhvatima može suprotstaviti isključivo  zajednički, usklađeno i organizirano, zašto su dosadašnji rezultati skromni, ništavni? Zato što je treća i najvažnija karika, pravosudna potpuno paralizirana, kidnapirana od građana i države, rasturena vlastitim problemima i tegobama, nekompetentnošću, neradom, klijentelizmom, notornom korupcijom. Više od trideset optuženih mafijaša iz “oblasti autoindistrije”, iz cijele Bosne i Hercegovine kojima se sudi, odnosno već mjesecima ne sudi pred Sudom BiH u predmetu “Volan”, već godinu dana koliko traje taj sudski proces bezbrižno se šetkaju na slobodi, odnosno vozikaju se u autmobilima sumnjivog porijekla.

 

Više sam ja proteklih godina vremena proveo u sudnicama po tužbama za klevetu i povredu časti čelnih ljudi bosanskohercegovačkog pravosuđa, nego svi optuženi automafijaši zajedno?! Većim je kriminalcem i prestupnikom posljednjih mjeseci od strane njegovih kolega i medija pod kontrolom Fahruduna Radončića predstavljen tužitelj Božo Mihajlović (koji je pored ostalog rasvijetlio ubistvo Ljubiše Savića Mauzera u Bijeljini i u zatvor strpao desetine mafijaških kapitalaca), nego svi kradljivci automobila u Bosni i Hercegovini.

Više je i duže karikaturalni, prpošni predsjednik Suda BiH Ranko Debevec potrošio vremena da sebe zaštiti od medijskih “hajki” nego da sud na čijem je, na žalost, čelu stavi u funkciju zaštite građana, njihovih života i imovine.

Dok je to tako, a nema dokaza da je drugačije, policajci će i dalje ginuti kao glineni golubovi na braniku urušenog pravnog poretka, a svi mi danima i godinama, žaliti i kvasiti obraze i zbog njihove, ali i radi vlastite zlosrećne sudbine!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *