Kliker.info

Osamdeset i jedan zastupnik u Hrvatskom Saboru je glasao za Deklaraciju o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Toliko zastupnika, inače, broji parlamentarna većina koja podržava Vladu Andreja Plenkovića, i koja se (većina, a ne Vlada) nakon svake bedastoće lidera SDP-a Davora Bernardića i adekvatne nemoralne ponude Milana Bandića otpadnicima iz SDP-a uvećava.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Hrvatski Sabor broji 151. zastupnika, dakle, za Deklaraciju nije glasalo njih 74 .

Ideja vladajućeg HDZ-a bila je da se pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini uzdigne iznad stranačkih, partikularnih interesa i da se ono zaogrne adventskim plaštom sveopće pomirbe i nacionalnog konsenzusa, na način na koji je, primjerice, svojevremeno Sabor, jednoglasno i ultimativno, izglasao izlazak iz međunarodne arbitraže o spornim teritorijalnim pitanjima sa Slovenijom.

Preslobodno i neprezno bi bilo reći da je usvojena Deklaracija stranački dokument kojeg je predložila i izglasala Hrvatska demokratska zajednica. Imajući u vidu kolike je izmjene doživio prvobitni tekst Deklaracije (pisala ga je i predlagala desna, hercegovačka struja HDZ-a predvođena Božom Ljubićem i Milijanom Brkićem, a brisala i “umivala” umjerena i moćnija strukutura predviđena predsjednikom Plenkovićem) moglo bi se konstatirati, da je Deklaracija dokument oko kojeg ni u HDZ-u ne postoji jednoglasje.

SAMONIKLI KORIFEJI

Idejna matrica na kojoj je nastajala, pisana, predlagana i na koncu većinski izglasana Deklaracija o položaju Hrvata u BiH, bilo je stajalište njenih kreatora da je višegodišnja, gotovo tradicionalna obespravljenost, majorizacija “najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda”, dodatno radikalizirana na oktobarskim izborima. Prije svega kroz izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Fokus interesiranja predlagača Deklaracije bio je polovičan, možda čak i manje od toga, zaobiđeni su Hrvati u Republici Srpskoj, pa bi njen adekvatniji naslov trebao biti Deklaracija o položaju Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ili još određenije i preciznije: Deklaracija o položaju Hrvata u dijelovima Federacije BiH sa većinskim bošnjačkim stanovništvom. Jer, kako proističe iz teksta (i duha) tog dokumenta, pakao za Hrvate u BiH su drugi, a ti su drugi, bez ozbiljinijeg izuzetka i konkurencije Bošnjaci i njihova politika.

Dakle, nema čak ni časnog izuzetka, svaka je politika prema Hrvatima u Sarajevu neprihvatljiva i opasna, bila ona klerikalističko-nacionalistička, ili se prerušila u navodni građanski privid i utvaru, koji je, prema Boži Ljubiću i njegovoj saborskoj Deklaraciji još opasniji, jer je licemjerniji, podliji. 

Žestoke su reakcije uslijedile iz sarajevske političke, intelektualne i državne kotline na Deklaraciju, skoro da nema nikog relevantnog političkog, stranačkog subjekta koji je propustio  upozoriti  na njenu neprihatljivu formu i uvredljiv, netačan sadržaj. Dva udruženja intelektualaca, jedno nacionalno, drugo građansko, predvođeni samoniklim korifiejima akademskog šibicarenja i paradržavnog intelektualnog šlamperaja, Adilom Kulenovićem i Emirom Zlatarom okupili su intelektualnu kremu, jedinstvo različitosti, takoreći savjest društva, koja će superiorno, kako bi to sportski novinari rekli “bez razmišljanja”, odbaciti sve navode i insinuacije prema kojima su Hrvati neravnopravni u BiH, čak i u tragovima.

BLAGADANSKI DAR ZA ČOVIĆA I LJUBIĆA

No, najdalje je, reklo bi se, u opovrgavanju netačnih i štetnih navoda i poruka iz saborske Deklaracije, otišla vladajuća koalicija u Kantonu Sarajevu, smandrljana od 5-6 stranaka “lijeve i građanske provenijencije”. Da bi na djelu, a ne samo na riječi, obesmislili i zasvagda odbacili optužbe HDZ-ovih vrhovnika, Ljubića, Dragana Čovića i njihovih zagrebačkih poslodavaca, prema kojima su, kako opetuju, građanske stranke opasnije od SDA po sudbinu Hrvata, “probosanski blok” je uradio… šta? Konačno je usuglasio i obnarodovao sastav buduće Vlade Kantona u kojoj među 15 ministara neće biti mjesta za niti jednog ciglog Hrvata! Srbi su još koliko-toliko dobro prošli, imaju jednog ministra u Vladi kobajagi liberalnog-građanskog premijera Edina  Forte.

Da, reći će lideri stranaka koje preuzimaju vlast u Kantonu Sarajevo, izvršna vlast je formirana prema rezultatima izbora, a oni su takvi da u Kantonalnoj Skupštini sjedi samo jedan Hrvat, Damir Marjanović. Da, također će reći, “probosanski lideri” socijaldemokratskih, građanskih i liberalnih stranaka, poput globalno poznatog građanina Elmedina Konakovića, nepopravljivog liberala Mirvada Kurića, i organskog, neprskanog socijaldemokrate Damira Mašića, mi kao nenacionalne stranke predstavljamo sve građane, nas ne zanima nacionalnost, vjera, stranačka pripadnost i slične trice i kučine koje su se nekada u nenarodnom režimu zvale “nacionalni ključ”. 

A to što u sarajevskoj Kantonalnoj Skupštini sjedi samo jedan Hrvat (toliko, tek da se zna, u Gradskoj Skupštini Zagreba ima jedan Bošnjak – Šefko Omerbašić), to ne znači ništa, ne mijenja ništa u principijelnoj, skoro fanatičnoj privrženosti građansko-liberalne koalicije na izgradnji multietničkog Kantona Sarajevo.

Sjetit ćete se, a nije se teško sjetiti jer je ta pokvarena ploča i njeni ništa manje pokvareni izvođači dopirala  posljednjih dana sa svih stranačkih, intelektualnih i medijskih razglasa, kako je najveći problem sa presudom Ustavnog suda BiH u “predmetu Ljubić” taj što se takvim zadiranjem u Izborni zakon (od strane HDZ BiH) uskraćuju elementarna ljudska prava Hrvata koji žive u kantonima-županijama u kojima su u manjini, Sarajevo, Tuzla, Bihać, a pogotovo u Goraždu. Za razliku od HDZ-a, građanske i nenacionalne stranke vele da će do posljednje fotelje braniti konstitutivnost i jednakopravnost Hrvata na svim razinama i u svim prilikama.

Kako, vidjeli smo istog dana kada je usvojena Deklaracija Hrvatskog Sabora: formirana je kantonalna Vlada bez ijednog ministra Hrvata. Naravno da ta Vlada nije programska, pogotovo, gluho bilo, nije ekspertska: riječ je o jaransko-rođačko, kafansko-kumskom praznom skupu političkih mešetara i pretencioznih amatera. Ali, opet nije jasno kako niko od njih, ako već nema u stranačkom članstvu, barem među drugovima, kumovima, poznanicima nema kakvog-takvog Hrvata, kolikog-tolikog, pa makar da je on kao u onom starinskom šlageru “suh k'o komarac”? 

Ne znam kako je Boži Ljubiću koji je uime Odbora za Hrvate izvan domovine istoga dana branio tekst Deklaracije u Saboru promaklo neodgovorno, štetočinsko, iskjučujuće konstituisanje kantonalne vlasti u Sarajevu bez ijednog Hrvata. Ljepši predbožićni dar Ljubić nije mogao ni zamisliti od njegovog omraženog “političkog Sarajeva”, niti snažniju potvrdu svojih (nacionalističkih) stereotipa i separatističkih konstrukta. Sa takvim argumentom da ga je Ljubić potegao u Saboru, teško da bi protiv sebe imao čak i zastupnike SDP-a, ili Vesnu Pusić. Politička svinjarija “probosanskog bloka” u Sarajevu je neodbranjiva.

DODIK USTAVOBRANITELJ

Nije prisustvo, ili odsustvo, u institucijama vlasti predstavnika ovog ili onog (konstitutivnog) naroda, kako se to želi javno prikazati, pitanje neobavezujuće dobre volje, niti političkog džntlmenstva, nego naprotiv. riječ je o zakonski i ustavno preciziranoj i obavezujućoj materiji.

Baš kao da je Miloradu Dodiku merak da nakon svakih izbora gotovo svijećom traži Hrvate i Bošnjake koje će instalirati u Vladu RS; ustavna mu je to obaveza koja prostječe iz popisa stanovništva iz 1991. godine. Kada Dodik traži formiranje Kluba Srba u Domu naroda Parlamenta Federacije, tada Hazjajin iz Laktaša ne podjebava i opstruira, nego podsjeća vlast u Federaciji na njene ustavne obaveze.

“Tražimo da se Dom naroda Federacije BiH formira prema popisu iz 1991. godine”, jednoglasno i uniformno traže od Centralne izborne komisije svi sarajevski politički faktori, akademski državotvorci i medijske patriote. A po kome su popisu, po kojem zakonu, zemaljskom i Božijem, formirali vlast u Kantonu Sarajevo bez ijednog Hrvata?! Po onome na kojeg se pozivaju, popisu iz 1991. sasvim sigurno nije, ali nije čak konstituisana ni po onome kojeg oni ne begenišu posljednjem popisu iz 2013. godine.

Prema tim rezultatima u Kantonu Sarajevo je, uprkos svemu, živjelo pet odsto Hrvata. Možda nova kantonalna vlast, i SDP BiH kao vječita avangarda koja uvijek gleda naprijed, konstituišu vlast u Kantonu, kada će, po svoj prilici, zahvaljujući sinergiji i suglasju “HDZ-ovih separatista” i “sarajevskih, bošnjačkih državotvoraca”, od katolika u Sarajevu preživjeti, eventualno, jedino Papa Ivan Pavao na spomeniku ispred Katedrale.