Kliker.info

Poznanik koji je prekjučer, vraćajući se iz Hercegovine, satima u automobilu stajao pred blokiranim tunelom na Ivanu poslao mi je pred večer fotografiju sa “licinog mjesta”.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Ispred balvana koji su popriječili cestu nekoliko desetaka ljudi, demobiliziranih boraca, a ispred njih osvijetljen logorskom vatrom transparent sa fotografijom: “PRAVDA ZA PARAGU, HANEFIJU PRIJIĆA”. Kakva je nepravda pogodila dotičnog Prijića-Paragu da njegovi suborci nisu imali drugog načina da je isprave nego su bili prisiljeni  blokirati jednu od frekventnijih saobraćajnica u državi i kao taoce drže stotine i hiljade vozača i putnika?

Hanefija Prijić, ratni zapovjednik jedne manje postrojbe Armije BiH, nalazi se trenutno u zatvoru u Italiji. Prije 20-ak godina  osuđen je na 15 godina zatvora na sudu u Travniku zbog ubistva trojice italijanskih humanitaraca  na  cesti između Gornjeg Vakufa i Novog Travnika. Odmah nakon što se čulo za taj strašni zločin nad ljudima koji su iz najplemenitijih namjera došli pomoći ljudima u BiH, u Srednjoj Bosni se otvoreno govorilo da iza zločina stoji gornjevakufski “borac iz naroda” Hanefija Prijić Paraga.

IVAN SEDLO RAZGOVORA NEMA

Pronašao sam nekoliko nedjelja nakon tog zločina Prijića i čudnu, raspojasanu, družinu njegovih odmetnutih desperadosa u jednom zabačenom selu izvan Gornjeg Vakufa u kojem su se bili ulogorili i iz kojeg su (na konjima!) kretali u ratne pohode. Mrk, nekomunikativan, podozriv prema neznancu, opak, tipična  seoska kabadahija kojeg je rat pretvorio u srednjobosanskog Pancha Villu, Paraga nije bio voljan za razgovor. Na moje pitanje je li njihov komandant odgovoran za ubistvo i pljačku Talijana, jedan njegov borac mi je hladno ponudio jeziv odgovor: “Nema veze. Koga je Paraga ubio, on ga je i zakopao, a Italijani nisu bili zakopani. Dakle, nije...”

Armijom BiH u tom dijelu srednje Bosne (Gornji Vakuf- Bugojno) zapovijedao je Selmo Cikotić, koji je nakon rata obavljao sve važne funkcije u vojsci, odnosno oružanim snagama. Izvjesno vrijeme, odmah nakon rata, se okušao i u diplomaciji, sve dok ga vlasti  Sjedinjenih Američkih Država, gdje je bio vojni ataše, nisu vratili nazad u Sarajevo. Razlog su, navodno, bili nerazriješeni i nekažnjeni ratni zločinu počinjeni u zoni odgovornosti za koju je bio odgovoran. Cikotić je danas savjetnik Bakira Izetbegovića, koji je nekoliko puta u zadnje vrijeme ponovio kako su zločini koje je počinili Armija BiH “bili vaninstitucionalni, dok je njihovo kažnjavanje bilo institucionalno”.

Hanefija Prijić je “institucionalno” uhapšen i suđen nekoliko godina nakon rata u trenutku kada je bio odbornik (Stranke za Bosnu i Hercegovinu) u Skupštini Srednjobosanskog kantona. Nisu to vlasti učinile sa previše entuzijazma i iskrenosti , njegovo procesuiranje uslijedilo je nakon višegodišnjeg pritiska Ambasade Italije u Sarajevu. Još tokom rata Italijani su  imali sve činjenice i dokaze vezane za zločin nad njihovim građanima humanitarcima, kao i imena odgovornih. Italijanske vlasti od početka nisu bili zadovoljne visinom i kvalifikacijom kazne, pa je Prijić prije nekoliko mjeseci na njihov zahtjev ponovo uhapšen u Njemačkoj. Da li će mu se iznova suditi u Italiji, još nije poznato.

VETO NA VETERANE

Izdvojio sam primjer sa barikade na Ivanu da bih pokušao ilustrirati konfuznost, protivrječnost, pa i apsurdnost boračkih zahtjeva koji su ih proteklih dana “izmamili” na proteste, ali istovemeno pokazati vlastitu zbunjenost svim tim događajima. Imam svo razumijevanje svijeta za demobilizirane borce koji su mjesecima “parkirani” ispred (bivše) zgrade Vlade Federcije. Neke od njih sam sretao na položajima, paklenim linijama odbrane Sapne, Kalesije, Teočaka 1993. i 1994. godine.

Uzgred, za razliku od njih, ni na jednom ratištu u zoni odgovornosti Drugog korpusa, a obišao sam ih mnogo, od Gradačca i Brčkog, do Teočaka i Olova, nikada nisam ni čuo ni vidio ministra boračkog Salka Bukvarevića. Nije mnogo bogatija i sadržajnija ni ratna biografija njegovog glavnog savjetnika, Šerifa Patkovića, oni su svoj status i karijeru, očito, gradili na drugim, poltičkim i ideološko-stranačkim bojišnicama.

Nije mi, međutim, ni izbliza jasno šta suštinski, plaćajući to zdravljem i životima, traže i zahtijevaju ratni veterani ispod šatora u Alipašinoj ulici?

Ako je tačna tvrdnja nekih predstavnika vlasti da posljednji borački protesti koji su paralizirali Federaciju BiH nisu spontani, nego su, naprotiv, organizirani i sinhronizirani, zašto taj ko ih je “sinhronizirao” nije boračke zahtjeve ujednačio, artikulirao, učinio razgovjetnim i čitkijim.

Onaj moj poznanik sa početka teksta uspio se preksinoć nekako dokopati svog stana u Sarajevu, međutim jedan drugi, koji živi u Vogošći, nije bio te sreće, prenoćio je kod rodbine u gradu u kojem  je, inače, proveo četiri ratne godine nakon što su ga agresori protjerali  iz Vogošće. Znaju li nezadovoljni ratni veterani koji su blokirali Sarajevo, da su građani glavnog grada osjetljivi, frustrirani, bijesni..kada ih neko ponovo blokira, drži u ponižavajućem, bespomoćnom stanju? Je li organizatorima njihovog “spontaniteta” (koji su hiperosjetljivi na mogućnost blokade aerodroma, jer ga doživljavaju kao vlastitu stranačku lovinu, babovinu!) poznato da se u kući obješenog ne priča o konopcu, pa se tako ne blokiraju i izoliraju oni koji su skoro četiri godine bili opkoljeni i odsječeni od svijeta?!

Prekjučer je za građane Bosne i Hercegovine bio  poseban dan jer su najviši predstavnici Evropske unije najjasnije do sada u Sarajevu potvrdili evropsku budućnost ove zemlje. Možda ne toliko svečan i važan kao istog dana prije 26 godina kada su isti ti građani na referendumu odabrali nezavisnost i suverenost svoje zemlje. I tada, 1. marta 1992. godine, kao i ovog februara- marta radost i svečani ton pomutile su barikade, bespomoćne kolone automobila, prometna izolacije. Na istom onom mjestu na Ivanu gdje se prije dva dana tražila pravda za svirepog ratnog zločinca Paragu, ubicu humanitaraca, tog davnog prvog marta blokiran je promet, navodno, zbog srpskog svata ubijenog na Baščaršiji. Analogija jeste gruba, pa i (svjesno) petjerana, ali o tome su trebali voditi računi oni koji blokiraju promet, mrcvare pošten svijet, izazivajući njihov bijes i srdžbu, umjesto da probude empatiju i solidarnost.