Senad Avdić : Logičan, očekivan i poželjan krah butmirskih pregovora
25 Oktobra
06:21
2009
Piše: Senad Avdić (Slobodna Bosna)
Krajem prošle nedjelje srbijanski državni vrh predvođen predsjednikom države Borisom Tadićem nabrzinu je organizirao u Beogradu sastanak sa, kako je stajalo u zvaničnom saopćenju (obrazloženju), „liderima političkih partija iz Republike Srpske". Razgovaralo se, bezbeli, o nastavku „butmirskih pregovora" i dogovarala jedinstvena plarforma RS-a za nastup političkih predstavnika toga entiteta u Butmiru. Kako su nakon beogradskog samita kazali neki od političkih lidera iz RS-a, prvi put su tokom boravka u Beogradu, od Tadića, dobili do tada još uvijek, i uglavnom, fantomski polazni dokument napisan na 25 stranica: američko-evropski prijedlog za ustavnu rekonstrukciju Bosne i Hercegovine.Malo sam se raspitivao po sarajevskim političkim kuloarima: do tog trenutka, prošlog petka, niti jedna zvanična institucija, politička stranka, ili lider u Bosni i Hercegovini nisu imali famozni, kasnije će se ispostaviti sporni, a na koncu i bezvrijedni „papir". Imala ga je, prije svih, dakle, srbijanska državna vlast. Neko ga je morao dati Borisu Tadiću i Vuku Jeremiću, nisu ga njih dvojica ukrali; ne bi oni to, nedo Bog, bez pitanja i na svoju ruku, neovlašteno otuđili…Počinju li tom bizarnom činjenicom, dakle nemalim skandalom da strateški dokumenti ustavnog pregrupisavanja jedne države najprije stignu na adresu/ruke vlasti druge, susjedne zemlje, osnovni razlozi zbog kojih se lažni „Dayton 2" u dva butmirska pregovaračka čina potpuno samourušio? Dijelom je odgovor potvrdan. Manjim dijelom, doduše.
Neke su druge činjenice, ipak, važnije. Zadržimo se, recimo, na prošlonedjeljnom „roditeljskom sastanku" u Beogradu kojem su nazočili, navodno, šefovi svih najvažnijih političkih stranaka iz Republike Srpske. To je
od samog početka pa do kraja pokvarena podvala i notorna laž! Jer na hodočašću kod Tadića, nije, recimo, bilo predstavnika Stranke demokratske akcije, političke partije koja je po broju poslanika u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, treća najbrojnija poslanička grupacija (odmah iza Dodikovog SNSD-a i Bosićevog SDS-a, a daleko ispred Ivanićevog PDP-a). Zašto je, ako je već cilj susreta u Beogradu bila „razmjena mišljenja" sa političkim liderima najvažnijih stranaka iz RS-a, recimo, pozvan šef tamošnjih radikala Milenko Mihajlica, a nije Dževad Osmančević, šef trostruko brojnije poslaničke grupe Stranke za BiH u Narodnoj skupštini RS-a?! (Nećemo tjerati mak na konac pitanjem zašto nije pozvan predsjednik te stranke Haris Silajdžić?!). Zašto je za „utvrđivanje jedinstvene platforme" Republike Srpske oko ustavnog prearanžiranja Bosne i Hercegovine, kao pregovarač (Tadiću, ili evro-američkim diplomatama) važniji predsjednik jedne neparlamentarne stranke, Dragan Čavić, od legalno izabranog potpredsjednika tog entiteta Davora Čordaša, koji institucionalno personificira kakvu-takvu nazočnost a pri tom i konstitutivnost Hrvata u RS? Čavićeva stranka na prošlim izborima nije dobila niti jednog glasa (vjerovatno zato što nije ni postojala, pa se nije ni mogla kandidirati) za razliku, od SDP-a BiH, ili HDZ-a BiH koje su „nafatle" minornih, ali važećih, dva posto glasova.Dakle, Tadić nije prošlog petka u Beogradu okupio lidere najvažnijih političkih stranaka Republike Srpske, nego su mu na noge došli predstavnici svih srpskih političkih stranaka iz tog bosanskohercegovačkog entiteta. A to, ni praktično ni teorijski, nije jedno te isto. Srbijanskom političkom establišmentu možda i jeste isto, međutim, činjenica da je Srbija potpisnik i garant Dejtonskog sporazuma ne amnestira tamošnju vlast od odgovornosti za poštovanja ustavno-pravnog poretka u Bosni i Hercegovini.Ali, nepravedno bi i dubinski netačno bilo optuživati srbijanskog predsjednika i njegovu banjalučku političku ekspozituru predvođenu odurnim oligarhom Miloradom Dodikom da su jedini odgovorni za besprizorni epilog butmirskog pregovaračkog projekta. Time bi se neopravdano umanjila odgovornost, najprije, međunarodne zajednice, na tom poslu angažiranih američkih i evropskih diplomata. Oni su ti koji su buduće ustavno redizajniranje Bosne i Hercegovine „uplanirali", projicirali kao dogovor /kompromis političkih predstavniku triju naroda. I tu se prostor za svaku produktivnu, dalekosežnu ustavnu reformu zatvara, jer je u samom startu bahato, netaktično, ignorantski suspendiran postojeći ustavno-pravni poredak ove zemlje. Notorno je dejtonsko sveto slovo po kojem je Bosna i Hercegovina država dva entiteta i tri naroda, ali je kasnijim usuglašavanjem u Ustav ove zemlje udjenut i dodatni kapitalan „apendix": BiH je država dva multietnična entiteta i tri konstitutivna naroda.
Tri konstitutivna naroda, odnosno njihovi legalno i legitimno izabrani politički lideri su se prije više od sedam godina, doduše uz dosta diplomatskog evropsko-američkog „naguravanja" (sinhroniziranom akcijom tadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha i američkog ambasadora Thomasa Millera), dogovorili da niti jedan narod nema ekskluzivitet nad jednim entitetom, pa čak niti nad jednim pedljem Bosne i Hercegovine. Dakle, ako su se tri naroda u Bosni i Hercegovini dogovorila, usuglasila i ustavnim muhurom/pečatom zakovala da će živjeti u dva multietnička entiteta, ravnopravna entiteta koja će određene nadležnosti prenijeti na centralnu, državnu vlast, onda svako daljnje dogovaranje o ustavnim finesama, uz međunarodno posredovanje, ili bez njega, svejedno, o jačanju centralnih vlasti, mehanizmima za deblokadu kapitalnih odluka (što je suštinski cilj posljednje evropsko-američke diplomatske ofanzive) mora podrazumijevati dijalog između dva entiteta, a ne nikako i nipošto tri naroda!
Milorad Dodik prije neku večer na Dnevniku Hrvatske televizije đilkoški utvrđuje pazar, tvrdeći kako bilo kakav dogovor oko jačanja centralnih institucija ne pije vodu, jer su se Hrvati kroz „nasilno" utjerivanje u Federaciju „opekli" i uvjerili da bilo šta što je zajedničko automatski tukne po majorizaciji, nacionalnoj ugroženosti. Međutim, u Republici Srspkoj, gdje se trenutačno (bojim se privremeno) okupilo nekoliko desetaka tisuća Hrvata, nema ni traga od majorizacije, sirove segregacije i nacionalne potlačenosti; na to su blagostanje prije mjesec dana na zajedničkoj javnoj tribini alarmantno upozorili banjalučki nadbiskup Franjo Komarica, predsjednik „Napretka" dr. Franjo Topić i agilna evropska kršćanskodemokratska parlamentarka, Njemica Doris Pack; povod je bila bezočna pljačka imovine Katoličke crkve u Banjoj Luci. U Banjoj Luci su, prema još važećem Ustavu BiH, Hrvati konstitutivni, u istoj mjeri koliko u, recimo, Širokom Brijegu. Konačno, predsjednik Ustavnog suda Republike Srpske je Hrvat, Mirko Zovko, a ministar pravde Bošnjak, Džerald Selman.
Ko je prvi počeo praviti cirkus od operativnog „konzumiranja" statusa konstitutivnog naroda, teško je reći. Je li to uradila Stranka demokratske akcije kada je bezecovala i transferirala podobnog Srbina Desnicu Radivojevića iz Srebrenice u svoje prve sarajevske safove, ili je to uradila vlast u Banjoj Luci kada je za glavnog entitetskog tužioca izabrala Bošnjaka Amora Bukvića, dokazanog borca Vojske RS-a?! Potpuno je to nevažno, jer svjedoči o do u dlaku istoj političko-nacionalnoj shizofreniji iz koje legalnog i zakonskog izlaza nema?Šta znači prijedlog iz američko-evropskog papira da se u deblokadi bitnih procesa daju veće ovlasti Ustavnom sudu BiH? Na prvi pogled to izgleda prihvatljivo i logično; u konačnici to će se svesti na obračun nekadašnje potpredsjednice SDA Seade Palavrić (sutkinje Ustavnog suda) i bivšeg potpredsjednika SNSDA-a Krstana Simića (također sudije istog suda).
Mučno je i podosta neproduktivno pobrajanje brojnih (uzajamno uvjetovanih i podsticanih) primjera vulgarizacije ustavne kategorije „konstitutivnosti i jednakopravnosti naroda i građana"; valjalo bi se vraćati na primjere poput SDA-ovske blasfemije sa Muhamedom Alaimom ( Bošnjakom – muslimanom iz reda „ostalih"), pa do Dodikovog ministra prosvjete i kulture, Hrvata Antona Kasipovića koji se protivi „bolonjskom procesu" jer je u njemu pronašao neke elemente koji štete srspkom nacionalnom biću školaraca i studentaraca.„Operacija Butmir" je, prema tome propala, jer je, jednostavno, morala riknuti budući da je imala konstrukcionu grešku: o jačanju državnih instirucija nema potrebe razgovarati sa „narodima" nego sa entitetima: šta su entiteti spremni prepustiti centralnoj vlasti, to je jedino relevantno i obvezujuće. Naravno, prije toga je neophodno osigurati demokratski legitimiranu i odgovornu vlast u Republici Srpskoj i Federaciji BiH; da, za početak, potpredsjednik RS-a Davor Čordaš vodi politiku u interesu Hrvata u RS-u, a ne Čovićevog HDZ-a u Mostaru, da Mirsad Kebo nema legitimiteta bilo šta drobiti po Srebrenici, ako tamo postoji legalno izabrani zastupnik, da, ne mogu se sjetiti ko bi to trebao biti ispred srpskog, ili hrvatskog naroda, zastupa onog koji neće da šalje svoje dijete u školu u kojoj je tema za pismeni rad naslovljena „Radost Bajrama" to kaže i na to ukaže na mogućim pregovorima o „rekonstrukciji Ustava".
Malo jeste komplicirano, doduše, ali, sve drugo što je posljednjih godina pokušavano bilo je kompliciranije i okončano je prije nego što je započelo.Kaže jedna, mora da je srpska, poslovica da nikada sva jaja ne treba držati u istoj košari. To je, recimo, moguća platforma za buduće pregovore; u BiH su barem dvije (ravnopravne) košare što je argument da će nas se minimalan broj polupati!
Komentari