hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Ko Bošnjacima potura evropske vrijednosti “na guzove”?

Senad Avdić : Ko Bošnjacima potura evropske vrijednosti “na guzove”?

April 21
18:06 2019

Sjetit će se sigurno iz kojeg je pederastijskog trash- djelceta krcatog jeftinim pornografski aluzijama i agresivnom putenošću istrgnuto prethodnih  nekoliko opscenih rečenica. Iz “Tvrđave” Meše Selimovića, tako je. Ahmed Šabo u potrazi za poslom, potuca se (bez bezobraznih asocijacija, molim!) od nemila do nedraga, pa tako nabasa i na moćnog i uglednog čaršijskog trgovca Hadži Fejzu.

Piše : Senad Avdić (Start)

Ulazi tako Šabo u magazu sam, za njim Hadži Fejzo zamandali vrata i počinje svoje bahato  poigravanje sa mladićevom nevoljom  i beznadežnim položajem.

“Lijep si”, govori pohotno napaljeni  trgovac u uho preneraženom Šabi dok mu istovremeno, trgujući utjecajem, obećava posao gdje mu srce poželi. 

“U državnoj službi ne treba ti nikakva sposobnost, ne pretržeš se, ne strešiš od gubitaka…”, eksplicitan je i uporan  Hadži Fejzo u svojoj nemoralnoj ponudi. Govori mladiću trgovac (utjecajem) da nije ni prvi ni posljednji sa kojim igra delikatnu erotske igricu u svojoj magazi. Pominje mu i ime uglednog čaršinlije Džemala Zafranije sa kojim se prethodno Šabo sukobio i platio za to brutalnu i ponižavajuću cijenu i kaznu  od lokalnih nasilnika.

“I on zna da uživa?” pita Šabo svog “dobrotvora” i dobiva potvrdan odgovor:

“Mi ne ostavljamo na cjedilu jedan drugoga”, govori mu trgovac prije nego što će mladić uteći iz njegove bludničke jazbine i bez duše otrčati ženi Tijani opoganjen napasnikovim  ljepljivim dodirima i teškim mirisima.

RIBA AHMEDA ŠABE

Svaki put kada bih čitajući Mešino remek-djelo  došao do ove mučne, genijalno napisane epizode iz stradanja glavnog junaka Ahmeda Šabe zaustavio bih se i prisjetio se jednog  svog kafanskog znanca, amblematskog čarišijskog meraklije i zajebanta O-a,  kojeg su njegovi partneri u piću čim bi malo više bili pri kahvi, gotovo sadistički tjerali da im iznova opriča priču koju je već milion puta ponavljao. Svi su, dakle,  do u bobu znali , ali im nikad nije bilo dovoljno, nego su je željeli čuti opet, iznova, u svoj njenoj skaradnosti, očekujući neku njegovu svježu   jezičku bravuru, ili pikantni opis opscene  nastranosti. O. je, dakle,  u dječačkim danima bio žrtva seksualnog nasilja, onog odvratnog čina koji će se kasnije stručno zvati pedofilija.

“Na obraz mu je udario”, izvjesni lokalni hodža, H.  čija on, tvdio je, nije bio jedina žrtva. “Pola pičuladije iz moje mahale je on odradio, a jedini ja, budala, o tome pričam gdje stignem i pred kim stignem”, samosaželjavao se svaki put kad bi se glasno sjećao svojeg dječačkog  stradanja, vjerovatno uvjeren da u tome ima neke male osvete  zlostavljaču. Pričao je kako ga je hodža-pedofil, koji je u svom halvatu djelovao poput Michaela Jacksona u “Neverlandu” (ako je suditi po pričama zlostavljanih dječaka u aktuelnom filmu) “namamio na fes ašlama”.

Željan rumenih, svježih trešanja  koje su virile iz napunjenog fesa siroti je  O. ušao u zamračenu prostoriju, vjerovatno sličnu onoj Hadži Fejzinoj magazi i bio napastvovan, ili, kako se to u bosanskoj erotskoj terminologiji nazivalo- “upropašten”. Svaki put kad je završavao ovu mučnu priču O. bi duboko uzdahnuo i kleo pedofilskog  hodžu-predatora istom kletvom: “Haram mu bilo mojih guzova“!

Abdulah Sidran je neposredno pred rat adaptirao “Tvrđavu” i dramatizirao Selimovićev roman za igranu  dramsku seriju Televizije Sarajevo u kojoj je bio zaposlen. Koliko se mogu sjetiti, bilo je predviđeno  da televizijsku “Tvrđavu”, seriju u četiri nastavka, režira Mirza Idrizović.

U zadnjoj godini rata Sidran je vjerovao da je moguće realizirati taj projekat, mislio je da je Travnik, nakon što je Peti korpus oslobodio Vlašić, sigurna, idealna čaršija, prirodna kulisa u kojoj bi se radnja serije odvijala. Nadao se da bi u koprodukciju mogli biti uključeni turski filmski i televizijski partneri. Obilazio je Sidran tih ratnih dana brojne važne kabinete u državi, a vrata svakog od njih su mu bila otvorena širom, pokušavajući nagovoriti ljude koji su mogli pogurati taj projekat da to i učine.

Sa jednog od tih sastanaka, mislim da je bio posljednji na tu temu, vratio se obeshraben i utučen. Sugovornik, važna državna čivija, pri tom  istaknuti član islamske vjerske zajednice kazao mu je da niko ko se izašta pita, a za pare pogotovo, neće prebijene banke dati za ekranizaciju “Tvrđave”. Razlog? Meša Selimović u romanu muslimanima “podmeće pederluk”. Dakle isprepletena civilna i vjerska bošnjačka elita nisu Meši nikada zaboravili ni halalili onu stranicu-dvije u “Tvrđavi” gdje dočarava pokušaj “pritivprirodnog bluda” u magazi uglednog i utjecajnog čaršijskog trgovca.

Znam da je iza rata, u vrijeme kada je Miro Purivatra bio direktor Televizije BiH,  Sidran i njemu “dosađivao” sa scenarijem serije “Tvrđava”, ali stvar nije makla dalje od verbalne podrške i možebitne jednokratne financijske injekcije scenaristi.  

ZAŠTO LJUBAV BOLI 

Gledao sam prije izvjesnog vremena na društvenim mrežama promociju knjige nekog literarnog  anonimusa, rigidnog diletanta i patuljstog  denuncijanta koji je “istraživao” književni opus Meše Selimovića i odokativno zaključio da on nije autor dva svoja najvažnija romana, “Tvrđave” i “Derviša i smrti”. Te je knjige, veli ovaj najnepoznaiji bošnjački autodidakt, napisao Ivo Andrić, a Selimović ih potpisao, pa, nakon što je doživio svjetski uspjeh, zahvalio se Andriću u beogradskoj čaršiji tako što se izjasnio kao Srbin i preselio u Beograd. Hajde, ni po jada što takav jad objavljuje knjige, ali me zgranula puna dvorana Gazihusrefbegove medrese, nekoliko stotina “ljubitelja lijepe riječi” od kojih je mnogima, vjerujem, to bila premijerna “književna” tribina u životu.

Nedavno je neko primijetio kako se novopečeni bošnjački duhovni i intelektualni establišment, odrekao dvojice od trojice književnika koje je Muhamed Filipović prije više od pola stoljeća u svom poznatom, jeretičkom eseju  izdvojio kao rodonačelnike “bosanskog duha u književnosti”. Sistemski je zaboravljen “komunjara” Derviš Sušić, oklevetan je i marginaliziran Meša Selimović, ostao je netaknut još jedino Mak Dizdar o kojem se, također, mnogo više brinu biološki, nego književno-filozofski nasljednici.

Brutalne, bez mnogo razumijevanja bile su reakcije koje su u sarajevskoj čaršiji (jeste li primijetili kako je tzv. “bosanski duh” neprimjento i bezbolno mutirao  u “sarajevsku čaršiju”?) dočekale prije deceniju i pol samu najavu režisera Ahmeda Imamovića da za glavne junake filma “Go West” izabere dvojicu homoseksulaca.

To što su oni Bošnjak i Srbin, ni po jada, ali da filmom šetkaju i ljubakaju se pederi, e to neće tek tako da prođe, podvriskivali su vjersko-prosvjetni higijeničari, medijski čuvari tradicionalnog, obiteljskog morala, bošnjačke erotsko-reporduktivne časti i nevinosti. Ništa se osobito važno nije desilo, odnosno promijenilo nakon što je Imamovićev film prikazan: niti je on utjecao na javni, ili tajni moral, riječ je o ratnoj  ljubavnoj drami, ni o čemu drugom.  Ispričana umjetničkim filmskim jezikom, manje ili više uspješno. Davno je odnos umjetnika prema zabranjenim i tabuiziranim temama definirao  najokuženiji “nastrani” umjetnik koji je to platio slobodom  Oskar Wild: “Misao i jezik su umjetnikovo oruđe, a poroci i vrline su njegova građa”.

KO BOŠNJACIMA PODMEĆE JAJA POD BUBREGE

Najava parade ponosa koja bi se u Sarajevu trebala održati u septembru ponovo je aktiviralo stare, viđene i prepoznaljive obrasce ideološko-vjerskih reakcija na slične incidentne događaje. Sve njih karakerizira povišen stupanj monološke agresivnosti, nervozne netolerancije, nesputanog, prijetećeg nasilja. Ono što se iz tih reakcija (koje stižu iz poslaničkih klupa, stranačkih centrala, džamijskih mihraba i (para)džemata može isčitati jeste kako su ti “devijantni”, “protuprirodni” oblici seksualnosti koje ispoljavaju i javno manisfestiraju “male grupe pedera”,  grupe aktivista, potpuno strani, nepoznati, s neba pali u našu malu, moralno i vjerski čistu, homoseksualnim i sličnim perevezijama netaknutu puritansku zajednicu kreposnih Bošnjaka i ostalih koji se tako osjećaju.

Ipak, neće biti da je baš tako, prije će biti da je, sa njihove strane riječ o još jednoj masovnoj, kolektivnoj, sinhroniziranoj  manifestaciji licemjerja, provjetravanju ustajale mimikrijske saomobmane. Razgrne li se samo bosanska, više usmena, nego pismena, erotska folkoristika, lako se može uočiti pravo bogatstvo literarnih bisera najviše vrijednosti o, blago rečeno, nezanemarivoj  “bifurkacionoj“, šarolikoj  erotskoj tradiciji i praksi naših predaka.  Neki bi bosanski Vuk Karadžić jednostavno i brzo  mogao sastaviti bošnjačkog “Crven bana” da se ne postidi srpskog “uzora”.

Prošlog petka mi je dohabereno kako su u nekoliko sarajevskih džamija hodže “džematile vazile” protiv Parade ponosa. Sat-dva nakon toga u centru Sarajeva pretučene su dvije djevojke dok su šetale držeći se za ruku. Nisu poznati napadači, tek je policija gotovo nezainteresirano konstatirala da je riječ o “vehabijama”. K`o biva, sasvim  je normalno da vehabije tuku ljude koji im se ne dopadaju (lezbijke, vjerske neistomišljenike, političke protivnike…), to im je posao,  kao što je normalno da ih policija ne hapsi, a sudovi im ne sude.

Efendije su u svojim vazovima posebno upozoravale kako je cijeli taj belaj sa Paradom ponosa “nametnut Bošnjacima sa strane”, što sa truhlog Zapada, što iz još raspalije Republike Srpske, gdje žive neki/e od organizator/ic/ protesta. Nema, dakle, kod nas tih šejtanskih poslova, nalet ih bilo, niti ih je ikada bilo, niti će ih, inšallah, biti dok je naših vehabija i njihovih džamija i  teretana. A kada sam ja jednom, u samoodbrani, i sa simpatijama prema tom činu, prije desetak godina nakon divljačkog napada vehabijskih tabadžija napisao kako je jedan od utemeljitelja nove bošnjačke poltike odbio izaći iz zeničkog zatvora zato što nije želio ostaviti dečka-zatvorenika sa kojim je u skladnoj ljubavnoj vezi bio, digla se kuka i motika.

Nisu u tom trenutku više centralna opasnost bili pederi, nego ja, bošnjački  Pedro kojeg bi se rado kotarisali  uz pomoć štapa i kanapa. Nije to nimalo bilo iznenađujuće, jer (mi) je poznato da je nemali broj ljudi u poltici i “državnoj službi” taj nacionalistički moćnik zaposlio po kriterijima svojih  seksualnih  preferencija i prioriteta.

Kad smo već kod kukavivčijih jaja koje su nam poturili truhli zapadnjački homo i hetero dušmani, ima u knjizi “Sarajevski nekrologij” Alije Nametka, tom ljupkom i autentičnom brevijaru čaršijskih poroka i nesavršenosti, urnebesna priča koju je autor svjedočio nakon što se vratio sa službenog puta u Egipat. Boravio  je Nametak u Kairu kao član delegacije muslimanskih poltičara (pored ostalih i Nurije Pozderca). Pa, kad su se vratili u Sarajevo, raspituju se neke ugledne čaršinlije kako je u Egiptu, sve ih zanima, od džamija,  do trgovina. Nakon što im je sve rečeno, veli onaj znatiželjnik da će otići u Egipat i nastojati “sačuvati obraz”. “Lahko ćeš ti za obraz, nego ti sačuvaj guzicu”, upozorio ga je političar-turista i jedan od najuglednijih muslimana tog vakta. 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *