hamburger-icon

Kliker.info

Senad Avdić : Kako su na naplatu došli ovozemaljski zločini Dudakovićeve Sile nebeske?

Senad Avdić : Kako su na naplatu došli ovozemaljski zločini Dudakovićeve Sile nebeske?

April 27
16:04 2018

Iako se nakon hapšenja generala Atifa Dudakovića (i još 11 njegovih podređenih oficira i vojnika) pod optužbom za ratne zločine još nisu kompletirale reakcije iz najvišeg političkog, državnog, vojnog, boračkog, vjerskog… establishmenta u BiH, iz prvih reagiranja može se isčitati da jutrošnja akcije SIPA-e izvedena po nalogu Tužiteljstva BiH, nije bila (pre)veliko iznenađenje. Nije praćena i dočekivana “iščuđavanjima”, “šokiranjima”, “zaprepaštenjima”.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Razlika među komentarima, uglavnom, je u tome što jedni pitaju “zašto baš sada”, a drugi gunđaju “zbog čega tek sada”? Ni jedni ni drugi, naravno, ne propuštaju priliku da naglase kako se ne žele miješati u rad pravosuđa, odnosno vjeruju i nadu da Tužiteljstvo neće, odnosno hoće, dokazati teške optužbe protiv Dudakovića i ostalih.

STARI I IZNEMOGLI ZLOČINI

Sa procesuiranjem komandanta Petog korupusa Armije BiH Atifa Dudakovića zbog zločina koje je počinila vojska na čijem je čelu bio se spekulira, pa i manipulira, bezmalo od okončanja rata. Sa tom izvjesnošću živio je i general Dudaković, koji je uporno i staloženo  ponavljao da spremno i bez straha čeka da odgovori na optužbe za ratne zločine sa kojima se povezuje. U početku se vjerovalo da će taj posao obaviti Tužiteljstvo u Haagu, a posljednjih godina se očekivalo da to uradi lokalno pravosuđe. Tačno je, s jedne strane, da je hapšenje Dudakovića izvedeno u krajnje delikatnom, zapaljivom društvenom i političkom ozračju, a istina je, također, da se teško sjetiti kada je nakon rata u BiH, uopće bilo “pogodnijeg”, relaksiranijeg konteksta?!

“Predmet Dudaković”, to je, uglavnom poznato, formiran je prije desetak godina i na njemu je radio cijeli

jedan odjel Tužiteljstva BiH. U pravosudnim krugovima govorkalo se da je svojedobna ostavka glavnog državnog tužitelja Marinka Jurčevića iz tog vremena bila povezana sa (ne)mogućnošću procesuiranja Dudakovića.

Iz istih izvora svih proteklih godina tvrdilo se da je optužnica protiv komandanta Petog korpusa gotova stvar, a njegovo hapšenje pitanje dana, ali da uvijek, iz nekog domaćeg, ili međunarodnog žbuna iskoči ono “ali”… Dudaković je, tvrdilo se i vjerovalo, ipak prekrupna riba, kapitalac u poređenju sa svim do sada hapšenim i procesuiranim bošnjačkim generalima, uključujući i njegovog nadređenog Rasima Delića koji je (o)suđen u Haagu.

Atif Dudaković se posljednjih godina, osobito nakon tragedije sa gubitkom sina, nije često  pojavljivao u javnosti, barem u onom političkom dijelu. Posljednjih mjeseci moglo ga se vidjeti kao promotora na predstavljanju knjige “Mislilac i državnik – Alija Izetbegović”, bivših oficira, a sada “mislilaca i savjetnika državnika”, Fikreta Muslimovića i Selma Cikotića.

U kasno ljeto 1995., kada je Peti Korpus Armije BiH nezadrživo oslobađao okupirane dijelove Bosanske Krajine, a njegov komandant Atif Dudaković bio bez ozbiljne konkurencije najomiljeniji Bosanac na planeti, tadašnji šef za propagandu i moral (i sve drugo po potrebi – sigurnost, kontra-špijunaža…) Fikret Muslimović tražio je od uredništva TV BiH da malo “prikoče” sa veličanjem Dudakovića i naglašavanjem njegovih vojnih upjeha. Vojni cenzor na televiziji kojeg je instalirao Muslimović, danima je izbacivao sve priloge u kojima se Dudaković pojavljivao više nego što je “prihvatljivo”. “Ne treba od njega graditi mit”, govorilo se, jer je takav mitski i kultni status i mjesto u povijesti odbrane BiH bilo rezervirano samo za jednog čovjeka i njegove savjetnike-biografe.

STRIJELJALO SE ZA SLOBODU NIJEMO

I prije hapšenja Atifa Dudakovića krajnje je problematična bila oficijelna propagandna mantra bošnjačkog vrha, ali i preovlađujećeg dijela intelektualne, medijske, vjerske elite, uvjerene da je simbolički kapital žrtve nepotrošiv, kako su zločini koje je počinila Armija BiH (i MUP) bili “nesistemski incidenti”, dok je “njihovo kažnjavanje bilo sistemsko”. Različite pravosudne institucije, međunarodne i domaće, od okončanja rata do danas, procesuirale su, pa proglasile krivim desetine visokih vojnih dužnosnika Armije BiH, ne zbog toga što su osobno počinili ratne zločine, nego što nisu sankcionirali svoje podređene koji su ih činili. Što su znali, ili su morali znati…

Prvi čovjek Armije BiH Rasim Delić, proglašen je krivim, načelnik Genaralštaba Enver Hadžihasanović, također, za zločine počinjene u vrijeme dok je bio komandant Trećeg korupsa, baš kao i Mehmed AlagićSakib Mahmuljin. I Sefer Halilović je u Haagu suđen po komandnoj odgovornosti zbog nekažnjavanja zločina nad Hrvatima u Hercegovini, a oslobođen je ne zato što se zločini nisu desili, nego što je utvrđeno da ih je trebala sankcionirati druga i viša instanca. Identične su bile optužnice, kasnije i presude nižim vojnim zapovjednicima, Nihadu Bojadžiću, ili vojnicima pod komandom Mušana Topalovića Cace.

Ako je vlast u Sarajevu, kao što se voli busati u prsa, “sistemski kažnjavala nesistemske zločine”, kako onda objasniti to što se tek danas, a ne odmah nakon počinjenja zločina u Velikom parku prije 26 godina, sudi osumnjičenim za strijeljanje vojnika JNA?! Veliki park nije bio u Bosanskoj Krupi, Petrovcu ili Sanskom Mostu, gdje su počinjeni zločini koji se stavljaju Dudakoviću na teret: sa prozora zgrade Predsjedništva BiH, Štaba Armije, sjedišta RMUP-a… se uživo moglo pratiti zločinačko orgijanje pripadnika “Ševa” nad zarobljenim dječarcima obučenim u SMB uniforme.

Samo se idioti i oni koji se takvim prave pitaju zašto pravosuđe Holandije ne izručuje pravosuđu BiH vjerovatnog ubojicu iz Velikog parka, Nedžada Herendu? Pa, zato, Bog vam dao zdravlje i pameti, jer je komandant “Ševa” Herenda uspio “van svake razumne sumnje” ubijediti pravosuđe u državi u kojoj boravi da oni koji su ga kidnapovali, mučili  i pokušali likvidirati 1996., danas, dvadeset i kusur godina kasnije, kao i tada vladaju državom, parlamentima, obavještajnom službom, pravosuđem, vlašću i opozicijom.

Da li je Atif Dudaković mogao tokom rata sankcionirati zločine koji su počinjeni od strane pripadnika Armije BiH? Vjerovatno jeste, a na sudu će morati dokazivati da li jeste, ili nije. Drugo pitanje je važnije: koliko bi se Dudaković zadržao na mjestu komandanta da se bavio kažnjavanjem zločina? Odgovorit ću drugim pitanjem: bi li Semo Cikotić danas bio ugledni znanstvenik, savjetnik i investitor da je pohapsio ubice iz Bugojna 1993. godine?! O Fikretu Muslimoviću, namjerno ne bih – nijedna vojska u kojoj je on bio važan čimbenik, nije kažnjavala ratne zločince, nego ih je katkad stimulirala i honorirala! A on je to i znao i morao znati…

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *