Kliker.info

Da građanski protesti u Banjoj Luci u organizaciji facebook grupe Pravda za Davida nisu tek jedan u nizu, k'o jaje jajetu sličnih, opravdanih, razložnih, ali jalovih i besperspektivnih oblika ispoljavanja nezadovoljstva građana zbog bahate autoritativnosti vlasti, uvjerio sam se (tek?) prije dvadesetak dana.

Piše : Senad Avdić (Start BiH)

Ne kažu zalud da je lični primjer najbolji primjer. Bila je, dakle, subota, kasno popodne, vrijeme kada televizijski kanali vrve sportskim događajima, kada čovjek ne zna gdje bi prije, na engleski nogomet, evropski rukomet ili regionalnu košarku, a ja sam ipak omamljeno “zurio” u BN Televiziju i gledao miting sa Trga Krajina u Banjoj Luci! Od prvih taktova “Sistem te laže” zarazno-himnične pjesme Beogradskog sindikata („Sistem te laže, ne vjeruj šta ti kaže / Ovaj život je borba, od rođenja do groba / zato ustani odmah!”) sve je ukazivalo da ovo nije jedan od brojnih pokušaja da se vlast mijenja, ili barem dozove pameti, na ulici.

Sve je na trgu ispred više puta opljačkane robne kuće Boska, ništa manjeg banjolučkog simobola pljačkaške privatizacije od onoga u Sarajevu, nekadašnje Sarajke a današnjeg gizdavog BBI Centra (simbola feudalnog bošnjačko-arapskog udruženog pljačkaškog poduhvata), bilo drugačije od neartikuliranih, uglavnom manipulativnih i odnekuda, izvana, ili iznutra, orkestriranih “uličnih revolucija”, kakvih smo se nagledali širom oba eniteta proteklih godina.

Pogotovo je skup Pravda za Davida odudarao od opozicionih Mitinga istine, više puta održanih i propalih na istom tom mjestu, na koje je Dodikov Kremlj odgovarao kontramitinzima, arlaukanjem sokalnog voliste, pardon, vokalnog soliste, Baje Dodika. Taj je protestni skup, a kažu da je to važilo za sve pethodne, kao i one koji su kasnije održani (njih skoro pedeset) imponirao svojom odmjerenošću, pristojnošću, pa i depatetiziranošću, koju je teško izbjeći s obzirom na tragični povod. Namjerno izbjegavam uobičajene termine poput “mirno” ili “dostojanstveno”, jer je pod tom podlom “agendom” proteklih decenija dosta krvi proliveno, nasilja počinjeno, piromanskih orgija obavljeno.

KLINAC IZ GETA, DJEČAK IZ VODE

Na mitingu Pravda za Davida, kojeg sam gledao, nije bilo političara, tek “daleko negdje u zatišju”, ako se dobro zagledate, mogla se primijetiti pokoja glava i mobitel u ruci kakvog znatiželjnog opozicionara i opozicionarke. Davor Dragičević, otac pokojnog mladića, sa govornice ne poziva na rušenje, divljanje, izbjegava teške riječi i zapaljive poruke, on sam traži nešto na šta svaki roditelj i svaki građanin ima pravo, zahtijeva punu istinu o smrti svog dječaka koji je, kako se to nekada, u nenarodnom režimu, govorilo za one koje su policija i režim likvidirali, “umro u prisustvu vlasti”.

Za govornicom se smjenjuju školske drugovi, prijatelji, kolege, govori su im odmjereni, kratki, efektni, naravno emotivni i upozoravajući. Pauze u govorima prekida dječije iskrena, a opet zastrašujuće proročanska rep pjesma pokojnog Davida Klinac u getu, u kojoj zloguko poručuje: “Ako ne znaš igru, progutaće te noć, jer ovdje, brate, samo diler ima noć”. Mladi Banjolučanin, nažalost, nije poput Gibonnija, iz one njegove jedine socijalno-političke pjesme (“Posoljeni zrak i razlivena tinta”) imao priliku “odavno pobjeći iz geta”; naprotiv, vratio se u njega iz Austrije, o getu pjevao i u getu tragično završio…

Iako je te večeri na Dodikovoj kućnoj televiziji vijest o mitingu koji se održavao na “puškomet” od njihovog studija kurvanjski (ali i zabrinuto, kukavički) pomjerena u drugi dio dnevnika, iako se govorilo o hiljadu-dvije znatiželjnika koji su u nedostatku pametnijeg posla skoknuli na Trg Krajine, istina je, kao i obično, bila negdje drugdje. Čak je nevažno je li se okupilo dvije, pet ili deset hiljada ljudi (što je najpribližnije istini): mnogo je značajnije što je bila riječ o ljudima koji su došli sa krupnim razlogom i motivom, zabrinuti za sudbinu, sigurnost i budućnost svoje djece i sebe.

Jedan kolega iz Banje Luke mi je to večer rekao kako se, nakon što su se hiljade ljudi razišli iz centra Banje Luke, na platou nije našao ni jedan papirić, razbijena boca, a kamoli da su, kakav je običaj sa sličnim “dostajanstvenim mitingovanjem” iz februara 2014., ostajala zgarišta institucija, opljačkani dućani, polomljen gradski sabraćaj. Rekao mi je i to da je vlast toga popodnevna spriječila da desetak autobusa iz okolnih općina dođe do Banje Luke.

Šta je istina, puna i nedvosmislena, oko tragične smrti mladića Davida Dragičevića možda se nikada neće saznati, ali angažman njegovog oca i podrška koju ima od hiljada ljudi pokazali su da istina nije ono što je policija navrat-nanos, tendenciozno i selektivno servirala kao istinu. Dapače, da je puno drugačija i po vlast neugodnija. Mladić nije nesmotreno pao u rijeku, nego je tamo bačen, nakon što je pethodno premlaćen, a možda i usmrćen. Ako je to već tako, a sve ukazuje da nije bilo nikako drugačije, zašto režim, odnosno zašto Dodik to ne prizna, umjesto što se neuvjerljivim izlivima saosjećanja i nemušte solidarnosti, dodatno kompromitira?

Ono što brine Milorada Dodika i onespokojava njegov režim (zbog čega koliko god može sprječava održavanje mitinga, sotonizira njihove organizatore i učesnike, provlači ih kroz blato svojih opskurnih medija) jeste činjenica da se protiv ovakvih okupljanja i njihovih poruka ne može boriti, a kamoli na primitivan način ratovati protiv njih. Facebook grupa Pravda za Davida sa nekoliko desetina hiljada svojih članova je nedohvatljiva, nedostupna za Dodikov starinski, tromi, zahrđali represivni aparat.

(Kada je prije više od trideset godina destine hiljada mladih ljudi preplavilo Trg Tienanmen u Pekingu, upućeni u komunikacijske tehnike  su to nazvali “telefax-revolucijom”: mladi Kinezi iz zemlje i svijeta tada su se organizirali i mobilizirali porukama koje su razmjenjivali preko tada tek “pronađene” sprave telefaksa nad kojim tadašnji režim nije imao nadzor, niti adekvatan obavještajno-represivni odgovor).

PRAVDA ZA DŽENANA ILI BUJRUM ZA SULTANA?

Nakon što je prije dva dana režim nagovijestio da bi mogao sankcionirati, pa i pritvoriti Davora Dragičevića, u roku od nekoliko sati 15 hiljada ljudi se promptno prijavilo da će ići u ćuzu zajedno s ocem pokojnog mladića. Ne može Dodik, ni pogubljena mu prva pratilja Željka Cvijanović, kao što je učinio prije četiri godine u vrijeme protesta u Federaciji, trčati u Beograd i na kanabetu Aleksandra Vučića seruckati o zavjeri, izdaji, rušenju “institucija RS” i tražiti pomoć. U Beograd, čini se, ovog puta idu oni drugi, sa druge strane režima: Pravda za Davida namjerava posjetiti Srbiju i tamo, političarima, medijima, javnosti ponoviti svoje zahtjeve i optužbe i objasniti kakva ih je ljuta nevolja izvela na ulice.

Srpski patrijarh Irinej je prije dva dana, na krsnu slavu Đurđevdan, hodočastio kod Dodika i dao mu očinsku podršku u njegovoj pravednoj borbi protiv “sila haosa i bezumlja”. Uslijedio je nimalo učtiv i pokoran odgovor patrijarhu na facebooku. “Je li i ovo tvoj narod”, “Jesi li vidio Trg”, “Gdje si ti da pružiš utjehu”, samo su neke od (pristojnijih) poruka koje su građani okupljeni u Pravdi za Davida odaslali svom duhovnom pastiru.

Na onom mitingu u Banjoj Luci kojeg sam pratio uočljiv je bio transparent kojeg je nosio neko (nisam vidio o kome je riječ) na kome se članovi sličnog pokreta Pravda za Dženana iz Sarajeva solidariziraju s ocem Davida Dragičevića. Slučaj smrti, odnosno ubojstva mladića Dženana Memića na Ilidži, prije više od dvije godine, i službena verzija uzroka smrti 22-godišnjaka spada u istu tužnu familiju nerazriješenih, misterioznih tragedija, kao “utapanje” Davida u Vrbasu. Zašto se građanski protesti i aktivizam u povodu ozbiljnih sumnji u stvarne uzroke Memićeve smrti nisu pretvorili u bunt kakav je u Banjoj Luci, ali i cijeloj RS, uslijedio nakon što je vlast uhvaćena u laži u slučaju mladog  Dragičevića?

Neko je, očito, ovdje zakazao, organizatori ili “narod”. Prije će biti da je krivica do ovih drugih: pogledajte broj učesnika na facebook grupi koja priziva dolazak turskog predsjednika Erdogana u Sarajevo i uporedite sa brojem aktivista Pravde za Dženana i mnogo toga će vam biti jasnije.  Neprijatelje režima, domaće izdajnike, poput onih sa banjolučkog Trga Krajine i ovih koji na ulicama Sarajeva godinama traže traže Pravdu za Dženan, Sultan Tayyp kod svoje kuće hapsi i sudi gdje god stigne! Kao što bi hapsio i Dodik, ali mu se očito malo, odnosno mnogo otelo kontroli!