Kliker.info

Čudnom igrom (?) sudbine prije desetak dana u sva bolja kina u regiji istovremeno  je stigao taze, friški holiwoodski blockbuster „Noah“, redatelja Darrena Aronfoslkog, sa Russelom Crowe-om u glavnoj ulozi. Holivudski spektakl o  biblijskom potopu i Noahovoj barci (u Kurranu Nuhovoj)  bila je svojevrsna „predgrupa“, psihološka priprema za stvarni, odistinski „dokumentarni“ potop „uživo“, biblijskih razmjera koji je poharao – Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Hrvatsku.

Piše: Senad  Avdić (Slobodna Bosna)

Dok se, sporo, ali izvjesno, voda povlači sa opustošenih teritorija, dok se zbrajaju žrtve ove tragedije, knjiže nevjerovatne financijske i materijalne štete, ovaj vodeni Armagedon na svakom pedlju, bez obzira na državu, ili entitet kojeg je opsutošio, iskristalizirao je isti fenomen- vezanost ljudi za svoje kuće, svoja imanja, svoju imovinu, makar se i o pukoj crkavici radilo.

Uzaludni su posljednjih dana bili apeli, ponekad i i prijetnje vlasti upućene ljudima na ugroženim područjima da napuste svoje domove, (vodena!) „ognjišta“- niko ne želi ići nigdje, pomjera se sa sprata na sprat, pa na koncu i na krov…   sve dok mu doslovno voda ne dođe do grla i bude prisiljen spašavati vlastiti život i živote svojih najbližih. Kume i mole premijeri Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Zoran Milanović građane Obrenovca i Gunje da se ne izlažu opasnostima, da se evakuiraju na sigurno, privremeno barem, ali ljudi, domaćini to uporno odbijaju, sve dok ne dođe stani-pani, dok nikakvog drugoga izbora, osim bijega ne budu imali. U Srbiji je na evakuaciju pristalo tek 40-ak hiljada najugroženijih ljudi, u Hrvatskoj trostruko manje. 

Tako je bilo i u Doboju, Maglaju, tako je u Šamcu, ništa drugačije u Bijeljini, Janji- svoja krvavo, teško stečena i zarađena imanja ljudi teška srca napuštaju i ostavljaju. „To je moje vazda bilo, ne dam ja nikome to“, kao da uglas pjevaju stotine hiljada stanovnika cijele regije hit Halida Bešlića „Stara kuća, stari krov“.Umro je u u nedjelju u 93-oj godini u Beogradu „književnik i političar“ Dobrica Ćosić. Vijest o smrti „oca nacije“ jedva da se probila u prvih desetak minuta na televizijskim vijestima ijedne srbijanske televizije- koga to zanima dok se oko Obrenovca vodi „kolubarska“ bitka , a cijela Srbija mobilizirana po principu „hoćemo li u Šabac na nasip“?

Dobrica Ćosić smatra se ideologom politike „humanog preseljenja“ kao konačnog rješenja za prevladavanje eks-jugoslovenske krize početkom devedestih godina prošlog stoljeća. Njegov partizanski kolega, Franjo Tuđman, tu je nacionalističko-nehumanu mantru sa radošću prihvatio i u praksi dosljedno i temeljito proveo, najprije u Hrvatskoj kasnije i u Bosni i Hercegovini.

Najveća prirodna katastrofa, poplave, koja je u zadnjih stotinu godina pogodila tri zemlje bivše SFRJ potjerala je iz domova, kuća, stanova ne više od stotinu hiljada ljudi koji nisu imali drugog izbora nego da bježe spašavajući glavu . Ali, ne treba u to sumnjati „vratiće se rode“, u svaku „Barandu“ i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini čim se steknu minimalni uvjeti.  „Humano-preseljenje“, odnosno „razmjena naroda“, navodno politički, a suštinski zločinački, agresivno-imperijalistički, nehumani projekat  s početka 90-ih potjeralo je u stampedo, trajno, ili privremeno raselilo više miliona čeljadi. U tradiciji ovih prostora, pokazala je to i ova vodena katastrofa, je da  ljudi imaju kultni odnos, fetišističku  sraslost  sa svojim  „toprakom“, kućom, imovinom, zavičajem…

Ako je biblijski potop koji je snašao tri susjedne države, BiH, Srbiju i Hrvatsku „najveća prirodna katastrofa“ u istoriji ovih prostora, kakva je, tek  katastrofa bilo „humano preseljenje“, vršeno pod najnehumanijim okolnostima, logorima, ubojstvima, progonima… Neprirodna, svakako, ali planirana, očkivana i, politički, poželjna- što priroda uništi, to se još i da popraviti, što ljudi, odnosno političari i njihove politike  pokvare, upropaste, zajebu… mnogo je teže, najčešće nemoguće popraviti i sanirati.