Kliker.info

Početkom  godine na festivalu dokumentarnog filma u Danskoj premijerno je prikazan film “The Unforgiven” /”Pokajnik”/, tamošnjeg redatelja Larsa Petersena Feldballea. Glavni junak filma je Esad Landžo, Konjičanin, jedan od prvih ratnih zločinaca pavomoćno presuđenih u Haagu.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Zbog zločina nad Srbima u logoru Čelebići, Landžo je uhapšen 1996. godine i nakon nekoliko godina osuđen na 15 godina zatvora. Kaznu je odležao u zatvoru u Finskoj, gdje je nakon izlaska na slobodu nastavio živjeti, pod drugim identitetom.

U filmu se ratni zločinac-pokajnik Landžo vraća u Bosnu, Konjic, razgovara na mjestu (presuđenih i nepresuđenih) zločina sa nekadašnjim prijateljima, komšijama, ali i sa žrtvama, odnosno njhovim porodicama. Šta se sve dešava i o čemu se uopće radi  u danskom dokumenetarcu, znam samo iz šturih novinskih vijesti, kritika, osvrta, usmene predaje.

POKAJNIK IZ KONJICA

Redatelj Feldballe se u jednoj izjavi ponadao da bi njegov dokumentrac mogao biti prikazan na “Sarajevo Film Festivalu”, vjerujući da je on najpotrebniji upravo publici u BiH, zbog suočavanja sa vlastitom prošlošću, zločinima, katarzom i sličnim hodi mi-dođi mi općim mjestima iz mita o tranzicijskoj pravdi. Selektori SFF-a nisu dijelili njegovo mišljenje, vjerovali su da nam je mnogo prešnije i poučnije priuštiti maratonsko one man show preseravanje ruskog predsjednika Vladimira Putina u filmu u kojom se kao statista pojavljuje i oskarovac Oliver Stone.

Esada Landžu upoznao sam neposredno nakon rata, nekoliko dana nakon što je Tužiteljstvo u Haagu protiv njega (Zejnila Delalića, Hazima Delića i Pave Mucića) podiglo optužnicu i mjesec dana prije nego što će biti izručen u Haag. Niko od nas u tom trenutku ništa o Haagu nije znao. U mračnoj, zapuštenoj garaži u Konjicu ispred mene je stajao prerano sazrio, ali ne i odrastao, dječarac, 23-godišnjak, pognute glave, uplašen, zbunjen, nemušt i protivrječan u odgovorima na optužbe za strašne zločine za koji su mu stavljani na teret.

Kada je početo rat, a on se prijavio da “čuva” srpske civile u Čelebićima, jedva da je bio punoljetan. Kasnije, kada su srpske žrtve na suđenju u Haagu svjedočile o zvjerstvima koje su nad njima počinjeni u Čelebićima, i drugdje u Konjicu, a u kojima je sa dosta entuzijazma svoj “doprinos” dao i Landžo, teško mi je uspijevalo povezati tog pogubljenog momka iz konjičke garaže sa bešćutnom, svirepom životinjom, kakav je, prema tim svjeodočenjima, van svake razumne sumnje, Landžo bio u ratu.

“Optuženi me silovao tako što je svoj penis nasilu stavio u moju vaginu kojom prilikom se zadržao desetak minuta”, strašno je svjedočenje jedne uboge srpske starice u haškoj sudnici koje mi i danas- danile odzvanja u glavi i svijesti.

NEKROLOG JADNOJ ČARŠIJI

Nekoliko mjeseci nakon prvog susreta., Esad Landžo mi je iz haškog zatvora poslao opširno pismo. Rukom pisano, pismo je bilo čitko (autor mi je u onoj garaži kazao da je tog proljeća 1992. godine namjeravao upisati Likovnu akademiju jer “ima smisla za crtanje”) adresirano na mene, a njegov autor se obraćao vlastima, lokalnim u Konjicu i državnim u Sarajevu. Sasvim sigurno Landžo nikada nije čuo za Emila Zolu, niti je išta znao o “aferi Dreifus”. Ali njegovo “Jacuse”- upućeno iz ševeningenske samice, nije ništa blaže i manje sablasno nego što je to činio Zola,  optuživalo je bošnjačke vlasti, vojne i civilne, lokalne u Konjicu i “državne” u Sarajevu.

“Zašto nam niste rekli, nama dječacima od 18 godina da je u ratu zabranjeno ubijati, zašto nas niste kažnjavali nakon što smo to činili; zašto ste prešutno odobravali naše zločine na zatočenim Srbima; zašto ste uopće otvarali logore za Srbe i ostavljali ih na milost i nemilost nama divljim, neiživljenim stražarima…?!”, pisao je Landžo.

Zločini nad Srbima u zatvoru u Čelebićima, koji su među prvima od svih počinjenih u BiH procesuirani u Haagu, bili su tek jedan djelić u krvavom mozaiku serijskih zločina, masovnih i pojedinačnih bestijalnosti počinjenih tokom rata u tom gradu i njegovoj okolini, od Igmana, pa do Jablanice. Dakako da svaki zločin počinjen u ratu nije sam po sebi ratni zločin, značajan broj ubistava za motiv je imao pljačku, šverc, koristoljublje, špijunske obračune, međutim činjenica da se veliki broj zločina na teritoriju Konjica nije procesuirao, otvarala je “osnove sumnje” da oni nisu bili ni spontani, ni sporadični.

VOJNI ATAŠE NA KRIVOJ ADRESI U HOLANDIJI

Nakon čitanja pisma Esada Landže, dakle prije 20 godina sam napisao: “Nažalost, ako se zanemari kvantiteta (masovnost) zločina Konjic se stavlja uz bok gradovima poput Prijedora, ili Foče, Stoca, ili Kiseljaka, dakle gradovima u kojima je nekažnjeni zločin za dugo vrijeme bitno odredio sadržaj života i mentalno zdravlje  njegovih građana.“

Prošle nedjelje, samo dan nakon izricanja presude šestorici Hrvata u Haagu, Tužiteljstvo BiH je napokon, 25 godina nakon počinjenja masakra nad Srbima u Bradini podiglo optužnicu protiv 15 ljudi, policajaca i vojnika osumnjičenih za taj zločin. Bilo bi mnogo produktivnije i pravičnije da je optužnica podignuta, a hapšenja optuženih uslijedila, ranije. Mnogo ranije-onda kada je napisana i stavljena u fioku. To što se među optužnim za zločine u Konjicu našao i Enes Jahić, vojni ataše Bosne i Hercegovine u Holandiji, ratni zapovjednik specijalne policije u Konjicu, trebalo bi , kao, svjedočiti da nema zaštićenih ni nedodirljivih pred domaćim pravosuđem. Neće biti! Prije odlaska u diplomatsku misiju u Halandiju (baš prikladna država da neko koga se sumnjiči za ratne zločine predstavlja BiH!) Jahić je bio visoki oficir Oružanih snaga BiH. Imao je Jahić isti čin, brigadir, kao Nihad Bojadžić koji je za zločine nad Hrvatima u Dusini osuđen na 15 godina robije, plus još godinu i pol za zlostavljanje civila u logoru u Jablanici.

“Bošnjački zločini su bili incidentni, nesistemski, a njihovo kažnjavanje je bilo sistemsko”; nije to samo mantra bošnjačke političke elite, njoj se, rado i često priklanja i nezavisna družina, patriotskih analitačar/ki, (tuđih) zločinaca. Nije Enes Jahić prvi ni zadnji diplomata, odnosno oficir Oružanih snaga koji je decenijama mirno radio i napredovao unatoč teškoj hipoteci ratnih zločina. U neku ruku to je i za očekivati za državu u kojoj je četiri godine u diplomaciju, ambasade i konzulate BiH ljude slao Borislav Paravac, član Predsjedništva BiH, kojem se također sudi pred Sudom BiH za zločine u Doboju.

Ali nije ovdje riječ o Paravcu, ovdje se radi o bošnjačkim paravcima i parajlijama kojima se takve greške, propusti, ako se uopće radi o greškama i propustima, ne smiju dešavati ni u snu, a kamoli na javi, ako žele sačuvati bogdu vjerodostojnosti i iskrenosti u osudi (opet, tuđih ratnih zločina).

Desetine ratnih zločinaca koji su našli utočiste u drugim zemljama, od Veselina Vlahovića Batka do Boškića, Cvjetkovića, Kosa, dakle monstruma iz Desetog diverzantskog odreda Vojske RS odgovornih za hiljade ubijenih u srebreničkom genocidu, proteklih godina i decenija izručeni su pravosuđu BiH. Po prvi put, na čast i slavu onim koji su ga tamo poslali, pravosuđu BiH se izručuje osumnjičeni za ratne zločine koji je zaposlen u diplomatskoj mreži države!?