Kliker.info

Osvetnički prema ovogodišnjem dugolenđu ljetu što se duboko zavukao u postelju već gole jeseni, s podnevnim je ezanom počeo padati snijeg. Kao da se sam od sebe na nebu prevrnuo vojnički kazan sa bijelim grahom, zasule su pahulje prostranu visoravan Rimovište. Dok ih vjetar što se na visoravni vazda iznenada poput vrtoglavice pojavi nije u zvrku raznio i osušio, hitaju one žurno zemlji da je, kao što je rimska vučica blizance Romula i Rema, svojim mlijekom podoje.

Piše : Šemsudin Gegić

Dimnjačar, pristigao iz obližnje varoši, za tili je čas na krovu mjesne škole postao snješko bijelić kojeg su odmah otkrili đaci što s vriskom pristižu od kuća sazidanih uz i oko, u najdužem danu, sjenovitih dolina odvojenih šest brežuljaka.

Sam od sebe, stvarao se idiličan prizor stvarniji nego na slikama mjesnog učitelja-umjetnika naivaca stradalog u posljednjem ratu koji se četiri godine vodio između zaraćenih brežuljaka.

Spektar bijele svjetlosti učas se okitio svojim spektralnim bojama.

Što nikad prije, snijeg se mogao čuti dok pada. Lepet pahuljastih krilaca je zanijemio ptičiji:pitome životinje tiho preživaju, divlje, jedne drugima, šunjajući se prate prve tragove ostavljene u snijegu.

Domaćini se okupili u školskom dvorištu i čekaju bolničara da dođe i vakciniše im djecu koja kroz prozore učionice više gledaju kako pada snijeg nego što slušaju učiteljicu koja drži nastavu zajedno za prvi i treći, drugi i četvrti razred područne Osnovne škole Rimovište.

Škola je obnovljena zahvaljujući donaciji talijanske humanitarnie organizacije «Ultraspec» i smještena je u kući sagrađenoj na L u podnožju sedmog brežuljka znatno višeg od drugih šest. 
Za njegovo osvajanje do prije godinu dana se vodio dugotrajan rat među mještanima koji žive na drugih šest brežuljaka:prvi-treći i peti protiv preostalih parnih brežuljaka.

Legenda kaže da su mjesto i škola dobili ime po sedmom brežuljku s kojeg je, prije više od jednog stoljeća, kada je sa njega pogledao na ostalih šest, neki pasionirani talijanski putopisac, pred tri tada čudom začuđena mještanina, na lošem domaćem jeziku, uskliknuo «Sedam brdo, ko staro Rim… išto… isto, Rim…išto!».

Od tada se pitoreskna visoravan zove Rim(ov)ište, baš tako kako ga je taj neznanac nazvao a razumjeli i prihvatili otac i njegova dva mlađahna sina Krajišnika koji su oba bili oženjeni daljnjim rodicama čiji su se roditelji s Rimovišta saselili u obližnje naselje koje se vremenom formiralo u lijepu varoš.

Pokazujući dobre namjere, tada ih je svu trojicu putopisac Alberto postavio predase i nacrtao ih u svom blokiću kako stoje na kolskom putu sa panoramom od sedam brežuljaka u njihovoj pozadini. 
Još je u narodu ostalo da su ga ljubazni domaćini Krajišnici nahranili sirom, kajmakom i osvježili jabukovim pekmezom, a on obećao da će priču o čudu od prirode koje je ovdje vidio razglasiti svuda dokle stigne:Stari Rim u Bosanskoj Krajini.

Rimovište.

Albertov crtež trojice Krajišnika nije sačuvan. Po motivima priče o tome kako je crtež izgledao dok je pored levhe uramljen visio na zidu pradjedove sobe, a koja se s koljena na koljeno pripovijedala u porodici Krajišnik, naslikao ga je mjesni učitelj Safet koji je bio i slikar naivac. 
Za crtež, legenda kaže, da ga je, misleći da je hodžin zapis protiv starenja, u svojoj senilnosti progutao djed Krajišnik onog dana kada je pao komunizam u Jugoslaviji.

Potomci Krajišnika su se predrat svi saselili u varoš. Na najviše brdo Rimovište su ljeti dolazili na izlete, a zimi na skijanje i sankanje. Slika nastala po priči o crtežu njihove trojice predaka im se nije svidjela pa su je po poštaru vratili uči Safetu.

Razvrstani, po grupama, kao u nedavno vođenom ratu, parni-neparni od po tri-četiri muške glave koje siđoše sa svakog od šest brežuljaka, stoje u školskom dvorištu ovdašnji domaćini i na dovoljnoj udaljenosti jedni od drugih kako se ne bi moglo čuti o čemu grupisani međuse razgovaraju.

Niko od njih ne drži kišobran nad glavom jer bi se to tumačilo kao pomodarstvo i vrijeđanje prirode, a međusobno bi ih, svi do jednog, takve okačene o ručku kišobrna zvanog padobran držali za slabiće i mekušce. 
Većina ih je gologlava, čak i ne stresaju snijeg popadao po njima. 
Nekolicina starijih, od kojih najmanje po jedan u svakoj od po tri par-nepar grupe, ima kapu na glavi sa lokalnim ratnim obilježjem na njenom obodu ponad desnog uha.

Zbog već napadalog snijega po njihovim glavama i ramenima teško je primijetiti da se i njihove kape i obilježja na njima razlikuju kao što se oblikom i veličinom razlikuje i šest brežuljaka sa kojih su, svako svojim putem, pristigli u školsko dvorište.

U neko doba, osim snijega, razjedinjene, sve ih poveza ezan-poziv na jaciju namaz kojeg sa munare jedine bijele džamije davno sagrađene na brežuljku potomaka Krajišnika u Rimovištu zakuisa hodža ispod svoje sad već duplo sniježno bijele ahmedije.

Nedočekavši bolničara, svaki od domaćina čije dijete je s podneva ušlo u Školu, uze svoju krv za ručicu i, hodeći između sedam posjedjelih antičkih rimskih brežuljaka reljefno izmještenih na krajišku visoravan, krenu prema svojoj kući da obavi petu i posljednju dnevnu molitvu.

Goli ljubavnici ljeto i jesen navukoše preko svojih glava kao snijeg bijeli čaršaf i sneni utonuše u zimski solsticij koji najavi noć sa 21/22. decembar, ovu najdužu noć u godini u kojoj se tradicionalno ispredaju priče.

Jedna od takvih koja se, da se ne bi zaboravila, pričala u kućama Rimovišta bila je priča «Udovica i njena kćerka ljepotica» koja je, ovisno od par-nepar numerisanih svih šest brežuljaka, svaka imala i svoju verziju koja se pričala u zimskim noćima.

Udovica i njena kćerka ljepotica, 
treća, neovisna verzija, priča sedmog brežuljka

Svakog prvog četvrtka u mjesecu Hašir i Dervo bi se od rana jutra našli na vrhu sedmog brežuljka po kojemu je cijelo mjesto dobilo ime Rimovište. Pržilo, kisnulo, mrznulo ili puhalo njih bi dva skriveći dolazili svaki iz pravca svog brežuljka:Hašir od parne dvice, a Dervo od komšijske mu bivše zaraćene neparne brdske trice. Oba u rašnjiranim vojničkim čizmama i raskopčanim maskirnim uniformama jer je nastalo drugo proljeće od završetka rata i prestanka bobenih dejstava među njima.

Hašir je od silnog poratnog šenlučenja vidljivo preko kaiša zapustio stomak, a Dervo bradu koja je oblikom ličila na onu koja je, od njegoog predratnog dolaska u školu pa sve do treće ratne godine, krasila lice uče Safeta-po cijeloj Krajini poznatog slikara naivca.

Svaki put, nakon što bi njih dva zauzeli pozu ratnih pobjednika, zavjerenički bi se jednom rukom obgrlili oko ramena, iskoračili pola koraka naprijed Hašir desnom a Dervo lijevom nogom, zabacili glave malo unazad i uglas u nebo zaojkali izdržavajući ton ooooooooj sve dok eho njihovog glasa ne bi dva-tri puta obletio cijelo Rimovište čiji bi mještani pomislili da to opet grmi otud iz pravca Hrvatske.

Ceremonija se u cjelosti ponovila i u četvrtak 10. aprila 1997. godine.

Iako se njihov igrokaz na brežuljku Rimovište nije prikazivao tokom rata, svaki put bi se u poraću njih dva prisjetili tog prvog njima značajnog četvrtka u mjesecu aprilu treće ratne godine u kojemu je Hašir napunio četrdesetsedam, a Dervo tek bio rasitnio svoju šesnaestu godinu.

Sreli su se njih dva tada tri godine prije ovog desetoaprilskog četvrtka 97. godine i prvi put zaraćeni pogledali direktno oči u oči, ratnički potegnuli pištolje iz futrola ispod svojih oznojenih pazuha i zarobili jedan drugog, te se počeli propitivati šta koji od njih dva traži na ovom brdu kojeg su međunarodne mirovne vojne snage još 1992. proglasile zaštićenom Zonom UN-a.

Prvo što su jedan drugom priznali je da su se uželjeli pogleda koji se odavde najbolje proteže na cijelo Rimovište i to baš sa ovog vrha na kojemu su prije rata svi zajedno palili prvomajsku logorsku vatru, teferičili, proslavljali ženidbe i rođenja djece, družili se sa nekim od iz varoši pritiglih Krajišnika, te samo kojih stotinjak metara odatle pa nizastranu u miru obavljali dženaze.

Znali su oba da se međusobno lažu i da je sasvim drugi razlog njihovom šunjanju na brdo u čije srce je predrat bio poboden visoki rtv relej za cijelu bosansku Krajinu.

Svaki svojim očima, gledali su na zgradu škole u podnožju brda u kojoj je sada bila ratna bolnica za sve ranjene koje bi dovozili sa teritorija svih šest brežuljaka. Ubijene borce bi svaka zaraćena strana u tajnosti privremeno sahranjivali na svom brežuljku, sa čvrstim obećanjem porodici da će rahmetliju heroja, kada se nesretni rat završi s njihovom pobjedom, prenijeti u parcelu-aleju velikana koju će posebno oformiti u mjesnom groblju na neutralnom brdu Rimovište.

I ostalo bi na laži da u isti mah Hašir i Dervo nisu primijetili kako im se, penjući uz brdo odozdo iz pravca mjesne škole, približava učitelj Safet, za mnoge mještane u pamet opićeni umjetnik.

Hašir je, onda kada je sedam brežuljaka bila jedinstvena teritorija i činila bratsku zajednicu ljudi, a ućejfio rakije jabukovače, znao glasno govoriti kako mahnitov s bojicama nije ničim zaslužio da mu gradsko čeljade učiteljica Fazila rodi onako još ljepše žensko stvorenje kćerku Senadu.

U jednoj ruci učitelj-slikar je nosio ručno napravljen štafelaj, a u drugoj pribor za slikanje. Dugi vuneni džemper do pod koljena, lula među zubima koja dimi riđu bradu i kapa francuzica na njegovoj glavi su ga činili pojavom koja dolazi iz neke druge galaksije kojoj ne pripada Rimovište sa svojih sedam rimskih brežuljaka.

Iako su četiri pištoljske cijevi bile uperene u uču slikara koji se malo poguren pentrao uz brdo, začuo se samo jedan pucanj koji je tugaljivo zaojkao između brežuljaka i oblaka.

Prvo se slikar naivac Safet zanio unazad, a onda je njegovo tijelo poput sasušene janjeće kožice skliznulo nazad niz brežuljak. Za njim umotanim u bijeli džemper koji je zamijenio ćefin, kotrljali su se lula, francuzica, štafelaj, limena konzerva sa slikarskim priborom i vodenim bojama koje su dolje pred školom sačekivale njegove prelijepe supruga Fazila, učiteljica prvom i trećem razredu i njihova desetogodišnja kćerka Senada, odlična učenica četvrtog razreda kojoj je, kao i Senadinim drugovima i drugaricama iz drugog razreda, bio učitelj njen otac Safet.

Od njihove vriske, ježilo se tad i samo nebo nad Rimovištem.

Činilo se, njih se dva nijednog, pa ni ovog četvrtka 97., nisu ježili od sjećanja na taj ratni događaj iz ratne 94. godine. Tako bi svaki put jedan drugome i govorili, mi smo okorjeli junaci i po našoj koži nema dlaka da bi se izdajnički ježile. Ipak, Dervo je za sebe znao da je svaki put slagao kada bi na vazda isto pitanje neprijateljskog kapetana Hašira je li mu žao što je pucao i ubio onog blesana od učitelja odgovarao – Šta ću, bio je rat…

Kao da se u ovo mirno desetoaprilsko jutro probudio sav maljav i od sjećanja naježen po cijelom tijelu, Dervo i ne sačekavši stalno Haširovo pitanje, zagledan dolje u kuću na L u koju se opet vratila škola, izrecitova:
– Nije mi žao jer ja nisam ni pucao.
– Ja, ko je, onda, ako nisi ti?! Misliš ja, ti sve vrijeme sumnjaš da sam ga ja upucao. Vidio sam ja po tebi još one tridesete noći po učinoj dženazi kada smo otišli do mezara mu uvjerit’ se je l’ se na njemu zemlja imalo slegla, ako jeste, a jeste bila, znači, mrtvac je unutra i ne gura zemlju sa sebe kako bi izašao, da ti nimalo ne sumnjaš u sebe, što hoću rijet, već misliš da sam ja poteg'o obarač.
– U šaržeru jednog od tvojih pištolja duge devetke kojeg si mi u neznanju dao mu očistim cijev, falio je jedan metak.
– Tačno, al’ je tačno i to da si ti sam rekao kako ćeš, ako nas nekako otkriju, ti priznati ubistvo jer si maloljetan i neće ti suditi. A nemoj zaboraviti da sam bio iskusniji ratnik od tebe i da sam samo to htio, umjesto onog blećka umjetnika, mogao sam tim jednim metkom tebe roknuti među te plave oči što otad piškaju kajanje. 
– Jesam, obećao sam ti, ali si i ti tad meni nešto obećao…
– E, bravo, bravo ti, Dervane moj, što me potsjeti iako ja nikad ne zaboravljam šta nekome obećam. Tako nisam zaboravio ispuniti obećanje koje sam dao uči kad smo se jedne noći prije rata zapili ovdje na Rimovištu. Obećao mu, a eto rat mi pripomogao da ubrzo ispunim dato mu obećanje.
– Šta te molio?!.
– Molio me sav u suzama da nikom ne govorim kako je do ludila ljubomoran onoj svojoj krasotici od žene i da, kada on od nečije ruke strada, ja preuzmem brigu o njegovoj drugoj ljepotici šćeri Senadi koja bez njega ne smije odrastati uz takvu, veli on tad, razvratnicu od majke.
– Ja moju bivšu učiteljicu nikada nisam gledao takvim očima.
– Jes’ ona tebe. Učo mi rek'o.
– Mene, šta ti je rekao?!.
– Da vas je, kad si ti bio četvrti razred, ufatio u sali za fiskulturu kako se… De, ne pravi se zaboravan i u vezi toga. Šta fali što ste radili hopa-cupa, ništa, tako suđeno. On vazda smrdljiv na rakiju i umazan bojom, a ona nabubrila u fiskulturnom šorcu koji je na njoj puc'o k'o petarda. Vidiš, čuvao sam i ja tvoju tajnu, red je da mi šutnjom odgovoriš. Sve je došlo na svoje, veli tebi tvoj kapetan Hašir:sad si punoljetan i ti ćeš napokon prigrabiti svoju učiteljicu, a ja ću malu uzeti za sebe kako bih napokon ispunio i drugo obećanje koje sam dao uči.
– Znači, te vaše pjanske noći si mu obećao da će od tvoje ruke stradati!?.
– Riješiti ga muka, to sam mu obeć'o. Mlad si ti, Dervo junače, da znaš kako bolno ljubomora dere čovjeka. Šta ja to bulaznim:nisam ga ja, već ti… ti si imao veći razlog da ga ubiješ.

Dervo zadiže glavu i, duže od vatrogasne sirene a glasnije od mujezina, bolno zaojka ooooooooj u pravcu neba.

Hašir iza svog pasa izvadi onu istu dugu devetku i vrišteći od zadovoljstva isprazni uvis šaržer, gađajući Dervin glas u preletu preko Rimovišta.

Svi mještani sa svih šest brda pokupiše svoju djecu i uvedoše ih u kuće čije prozore zatvoriše, a vrata duplo zamandališe. Žene otparaše dušeke i svojim glavama porodice doturiše od rata im zaostalo oružje.

Učiteljica Fazila i njena kćerka Senada koje su igrale odbojku iza školskog magacina nisu su se dale smesti i uplašiti. Poskakivale su, udarale loptu, bacale se po piljevini i cičale kad osvoje poen i svaki put bi pogledale u pravcu magacinskog prozorčeta sa željeznim rešetkama iza kojeg je učitelj Safet improvizovao semafor prikazujući ručno rezultat trećeg odlučujućeg seta koji je bio u toku između njegovih ljepotica.

Vozeći se na biciklu još uvijek kolskim putem, Rimovištu se približavao poštar Ibro. Od zvuka kojeg je, da ne bi zakunjao, stvarao neprestano palcem pritiščući zvonce na guvernalu, nije čuo ni pucnje, ni ojkanje. Njemu se žurilo u Rimovište u kojemu će, po običaju, a iz poštovanja, prvo kod škole sjahati s točka i umiljatom djevojčurku Senadi dati očevu šehidsku penziju.

Znao je od rakije suhonjavi poštar Ibro, da mala hurija Senada, kako ju je zvao, sa svojom majkom Fazilom svakog desetog u mjesecu, nakon što joj donese penziju, ide na mezar svom ocu učitelju Safetu kojeg je ubio neprijateljski snajperista dok je 10. aprila 1994. kao načelnik umjetničke čete i četni moralista za svih šest brežuljaka bio u izviđanju položaja međunarodnih mirovnih snaga koje su za svoje potrebe na Rimovištu tajno obnavljali rtv relej.

Potrefilo se, da je i danas četvrtak, baksuzan dan za mještane kojeg su jedni obilježavali, a drugi, treći, četvrti, peti i šesti osporavali kao Dan Rimovišta.

Začudo, današnjem su incidentu svi Rimovištani bili svjedoci:U znak sjećanja na herojsku pogibiju učitelja i slikara naivca Safeta Rimovca, prvi put se desilo da je u četvrtak, 10. aprila 1997. godine, neko gore na najvišem brežuljku i vojnom položaju kojeg su napustile snage UN-a ispraznio pištoljski šaržer i zaojkao mjesnu himnu Ooooooj.

Slava mu i El-Fatiha!