Kliker.info

Ono, kada su se doselili u neninu staru kuću ćerpičaru koja se sastojala od dvije velike sobe, kuhinje, banjice i verande, kao pilići, njih petero djece su se stisli u jednoj sobi oko njihove majke Zire, odnedavno udovice. Tako je negdje bilo zapisano da i oni trebaju odrasti u sobi iz koje je majka pošla za njihovim ocem; u rat i u brak.

Piše : Šemsudin Gegić

Toj sobi sa, u dva zida, dva para dvokrilnih prozora čije donje pole kanata zastiru zarčići, čim bi sunce nagnulo brdu Crijep tamo niz zapadni tunelski krak pruge, hladovinu je pravila krošnja razgranatog oraha što ga je u svom djetinjstvu zasadio dječiji djed po kojemu se i zove Ragibov orah.

U poratno vrijeme svaka kuću na samku morala je iz sigurnosnih razloga imati dvoja ulazna vrata koja se noću zabrave, pa tako i svježe omaltana kuća njihove, više od muke nego godina, ostarjele nene Begzade predatoj samoći.

Danju bi kućna drvena vrata bila širom otvorena, dok bi ona limena u drvenom štoku verande uvijek bila napola odškrinuta. Prohodna, kao vrata na svakoj staničnoj čekaonici u koju su stali svi putnici što su naumili da se pomaknu, nekud krenu;sa kupljenom kartom za komforniji Prvi ili znojavi Drugi razred uskotrčanog narodnog voza zvanog «Ćiro».

Oni, pak, koji bi, na ovoj pitoresknoj željezničkoj stanici koja svojom konfiguracijom neodoljivo podsjeća na neke stanice ruske transsibirske željeznice s početka dvadesetog stoljeća, iščekivali nekog svog koji je na polasku kupio povratnu voznu kartu, oni bi se stazom posutom ugljenom šljakom nervozno šetali između stanične zgrade i perona; od vodene pumpe za napajanje lokomotiva do staničnog magazina u kojemu je bila smještena i mala mjesna pošta.   

Kroz ta je kućna vrata nenine ćerpičare, neki mjesec dana prije nego će se njena kćerka Zira, udovica i majka djece koja su od najmlađeg do najstarijeg bila jedno drugom do uha – po naprečac smrti svog voljenog muža nosioca partizanske Spomenice – sa djecom vratiti na svoju babovinu, ušao i u paru se uselio u onu drugu sobu monter drvenih telefonskih stubova imena Hazim.

Njegova je bračna parica, pokupivši pod crvenu haljinu do koljena i spletene u pletenicu do struka svojih osamnaest godina, pobjegla od roditelja i pošla za njim. Poznavala ga je koliko je trajalo ukopavanje tri telefonska stuba u Patkovcu, mjestu njenog rođenja.

Osim za njene roditelje i učitelja, za cijeli socijalistički gornje-drinski Srez, imala je čudno ime Emilli. Zbog toga se ona svakome odazivala na ime Ema, fonetski dugog slova E.  

Emilli je bila kćer jedinica u oca Hansa, njemačkog inžinjera hemije koji se 1945., zadnje godine rata, predao partizanima. Već sedmog dana po oslobođenju, oženili su ga sa «svojim čovjekom», mlađahnom novopečenom udbašicom Kristinom, ratnim siročetom rodom iz Vojvodine koje je znalo dosta riječi njemačkog jezika.

Hazim i Emilli su se tajno vjenčali u Mjesnom uredu koji se nalazio u bočnom krilu stanične zgrade. Tog je dana pripiti Crveni ušan u matične knjige upisao da su se 12. marta 1965. godine u prisustvu dva svjedoka vjenčali Hazim (Ešref) Muslaja i Ema (Hans) Kramer-Muslaja. I obavezao se na šutnju.

Ništa neobično, jer bi svaki put, nakon što obavi vjenčanje mladenaca, matičar Crveni ušan (nadimak je stekao zbog dan-noć velikih crvenih ušiju za koje ga je godinama, kad god bi nešto zgriješio, prvo otac vukao, pa učitelj, kondukter, poštar, stariji brat i, ponekad, hodža u ilegalnom mejtefu) pristupio sopstvenom ritualu; zakatančio bi Matični ured, sjeo u prvi voz koji je išao u pravcu Titovog Užica, smjestio se u vagon kod vozovođe, mezeteći pečeno pile pijuckao rakiju i gledao drinski krajolik što je promicao pored prozora vagona. I ne bi žurio s povratkom u svoju Međeđu, jer je tamo imao samo kuću bez živog kućišta u njoj. A da nije povremeni putnik, mogao bi u rakiji na stanici svašta izlanuti i eto belaja.

A svašta nešto je tajio. Najsvježiji «jezik za zubima» matičara Crvenog ušana odnosio se na čin vjenčanja montera telefonskih stubova Hazima i lijepe male Švabice. Naime, uz meze i piće, potkupljen od Hazima i ručnom baterijskom lampom, matičar Crveni ušan je zaškiljio na jedno oko i, umjesto vjenčanih svjedoka koje Hazim i Emilli nisu ni imali, u prazne rubrike Matične knjige upisao podatke vjenčanih kumova koji su svjedočili kada se lani ženio mutavi Josip, sin uglednog građanina Joze, staničnog otpravnika vozova.

Kako je Ivka, Josipova mlada, čim joj je muž-mutavko zatražio da je uzme odtraga, pobjegla od njega, njihov brak se rasturio i u tome je matičar Ušan vidio priliku da za Hazimovo i Emino vjenčanje, kao da prisustvuju činu vjenčanja, prepiše lične podatke svjedoka-kumova tog neuspjelog braka zbog kojeg je, od sramote, Jozo, časni otpravnik narodnih vozova, zatražio premještaj i sa uplakanim sinom-dripcem Josipom odselili se u Stambolčić. (Ženu mu je Anđu u stanici pregazila lokomotiva-manevarka kad se nesretna majka bacila da ispred nje odgurne svog tad petogodišnjeg sina Josipa koji je hodao šinom i jeo kuhani kukuruz.)

Iako je tada odbjegla mlada pokupila sve darove i svu ušteđevinu svog svekra Joze, milicija se nije uplitala u slučaj bjega mladenke Ivke jer se ta bračna bruka krila poput religijske literature.

U slučaju nestanka djevojke Emilli, kćerke jedinice visoko činovane inspektorice okružne Uprave državne bezbjednosti Jugoslavije, na lični Kristinin zahtjev, jeste se umiješala plava uniforma; predveče se dvojici mjesnih milicionera prašinara, pristigavši iz Sarajeva, potrazi priključio milicioner sa psom tragačem, njemačkim ovčarom-vučijakom koji je prvo omirisao Emillinu spavačicu u domu Kramerovih, a onda su, sve vrijeme nadgledani od agentice Kristine, hitro pokrenuli opsežnu akciju u kojoj su mještani sudjelovali tako što su, ne pitajući ništa, otvarali im svoje domove mirisne na kolomast, petrolej i dunje na ormaru. Za pretres putničkih i teretnih vagona u štucu na sporednim staničnim kolosijecima bili su zaduženi odabrani uniformisani željezničari na čelu sa šefom stanice.

Zaključan, u kući je ostao Emillin otac Hans. Sjedio je uz prozor čija je stakla sve više zalijevala noćna mrklina i kiša koja je spirala mirisni trag njegove kćerke. Nasuo je sebi fić rakije kruškovače, s ćeifom ga ispijao i pjevušio na njemačkom.

Ujutro, kada je bezuspješna milicionerska potraga za Emilli privremeno obustavljena, našli su njenog oca Hansa kako skvrčen spava na unutrašnjoj klupici sobnog prozora.

Dobrotom nene Begzade koja je, kao i kćer joj Zira, bila udovica, sutradan po obavljenom vjenčanju, kada je granulo sunce, a tragači od kiše mokri do kože otključali u kući od rakije «mokrog» Hansa, Hazim i njegova vjenčana supruga Ema (tako piše u vjenčanom listu-Ema) su se uselili u onu drugu sobu nenine kuće u kojoj niko nije zanoćio još od onog ratnog sabaha kada su nenine muške glave, prije nego će pored kuće naići partizani, domaće neuredne duge brade i kose pokupljene šnalom oblika kokarde, u smrt odvele.

Gdje su se mladenci skrivali te kišovite i njihove prve bračne noći, znaju samo oni i nena Begzada koja se ujutro na njih dvoje toliko sažalila da im je rekla kako joj nisu nizašta dužni cijelu godinu koliko im daje vremena da iznađu svoju stalnu adresu.

Trećeg dana, bila je nedjelja, nakon što se Hazim sklonio u obližnji šumarak, nena Begzada je uzela Emu za ruku i s njom zorom ranom pokucala na vrata njenih roditelja:

– Vaša kćerka Emilli je sad moja snaha Ema. Udala se za mog sina Hazima i živi s nama u ćerpičari. Rekoh joj, hajmo trknut do tvojih, možda se sekiraju i traže te.

Istovremeno, iz Emine roditeljske kuće je zarežao milicionerski pas tragač, a odozgo s brda, iz pravca ćerpičare, oglasio se pas Šarov.

Sreći nije bilo kraja.

Nena Begzada je spavala na šiltet-sećiji ispod kuhinjskog prozora i nikad joj nije zasmetalo kada bi ukućani kroz njen drijemež ulazili-izlazili u svoje sobe ili po potrebi, na redu, išli u banjicu. Šutke bi ona zamišljala kako to njene muške glave na smjenu idu da se briju prije polaska na posao i rani voz.

Jelo se za dvije sinije:oko velike bi posjedala djeca, a za malom Zira, Ema i Hazim. Nena je, otkako je u mladosti preležala sušicu, jela iz svog krila u kojemu je držala mali bronzin sa hranom. Bila je to posuda od sivog lijeva koju joj je ostavio kuhar Dalmatinske brigade, ono, kada su oslobodioci na svom partizanskom putu prema Sarajevu prolazili  pored njene ćerpičare dok je u njoj sama živjela.

Rekla im je tad da joj se kćer jedinica Zira spasila pobjegavši u partizane sa borcem ruđanske Prve proleterske brigade kojeg ona nije poznavala, a oni njoj da po šumama i gorama kruži priča o junaštvu boraca te brigade.

Iako im nisu bili nikakav rod, djeci-neninoj krvnoj svojti nisu smetali Hazim i njegova supruga Ema, pogotovo zbog toga što se na dvadesetak koraka od vanjskog zida njihove sobe nalazilo groblje. Malo neograđeno i staro kaursko groblje sa ponekim nišanom starijim od oraha raskokanog sa druge strane kuće. Osim bronzina u kući, partizani su u kaurskom groblju ostavili ukopanog saborca kojeg su, što ranjenog što mrtvog, međuse nosili tri dana i tri noći.

Hazimova i Emina je soba bila velika koliko i soba u koju se smjestila majka-udovica Zira i njenih petero djece, doduše sa samo jednim parom dvokrilnih prozora koji su bili okrenuti dolje na rijeku Drinu. Zid njihove sobe sazidan prema groblju nije imao prozor i zbog toga su mjesni graditelji takve zidove, bio on od kamena, cigle, drveta ili ćerpića nazivali «mrtvi zid».

Grobaljske prikaze, ako bi i one za mjesečinom naumile zanoćiti u neninoj kući, morale bi ući kroz sobne prozore ili proći kroz dvoja vrata. Zbog bojazni za djecu, majka-udovica bi, čim zamrkne, prozore zašuškavala jastucima, a pored nene Begzade, da su Bog zna kako nevidljivi i koliko nečujni bili, duhovi ne bi umilili u dječiju sobu.

Otkako su joj u ratu dušmani očinji vid ugasili, san nene Begzade nije bio dublji od plićaka drijemeža, a ni teži od sna kera što po svu noć lancem zvoni niz žicu pruženu duž «mrtvog zida». Gladan i žedan ker Šarov je jedno jutro samo osvanuo pred vratima verande i odano se svezao za nenu i njenu ćerpičaru kao da se tu okotio. Bio je dobrica, nikad i ni na koga ko dolazi nije zalajao. Tek kad gost krene od kuće koju on čuva, oglasio bi se pozdravnim lavežom. Povazdan bi samo dahtao i vitlao svojim dugim repom, a noću se pretvarao da spava.

Ono, kada je, u majke-udovice Zire, najmlađe dijete Semezdin, prvi put vrisnuvši k'o ubodenik, skočilo iz sna, a bilo je to, činilo se njegovoj majci, samo što je ona, te noći punog mjeseca, odozgo kroz cilindar bila puhnula u plamen lampe gasnjače, sve se počelo iznova preslagati u neninoj ćerpičari.

U kuhinji koja je bila kućno zborište, svih desetero (Šarov je toliko cvilio i grebao da su ga odvezali i kao deseto živo stvorenje pustili među njih) je prisustvovalo neninom «skidanju strave» sa, od nečeg prestrašenog, unuka Semezdina.

Dok je iz kašike srk'o vodu na koju je nena Begzada prethodno nešto «molila preko mašica», Semezdinovu kudravu glavu su stezale jake šake Hazimove koji je kroz smijeh govorio:

– Ne boj se ništa, moj Mališa… Kakve prikaze, kakvi bakrači… Ovo naše je kaursko groblje u koje se ukopavaju nevjernici, a Bog je još za života kaznio one koji u Njega ne vjeruju i nije im dao nagradu da se mogu, poput pravih vjernika, u prikaze stvoriti i tako nastaviti živjeti.

Evo, ja ću, kada me prvi put moja Ema razljuti, odparati svoj dio jastuka, otići tamo u groblje i leći među kaure da se naspavam. Obradovaće se i oni meni. Imaće kome do pred samu zoru pričati svoje životne priče koje u našoj sobi ne čujem baš najbolje na desno uho zbog toga što nas od njih dijeli «mrtvi zid», a na lijevo uho čujem samo Eme-hanume cvrkut.

Samo što se odcehnuo, upitao je dječak Semezdin neustrašivog Hazima:

– A te njihove… kaurske priče, jesu li i za djecu?

– Za svakoga, Mališa, vjeruj Hazimu, jednoj duši čvrsnici (ar. Hazim, čvrst, odlučan, pouzdan). Evo, neka ti moja Emka kaže čije su joj priče zanimljivije i draže, priče koje ponekad i ona kao i ja čuje iz kaurskog groblja ili moje koje joj prepričavam nakon što ih čujem kad prekodan u pauzi od posla prislonim ovo desno uho na žicama umreženu telefonsku banderu.

Ne skidajući osmijeh sa usana, ruke sa trbušića i pogled sa njegova lica, Ema je klimanjem glave potvrđivala svaku izgovorenu riječ svoga muža koji bi, umjesto Semezdina, solidarišući se sa uplašenim dječakom, i sam, ponekad, srknuo vodu iz nenine kašike.

Nena bi potom prvo otresla kašiku, a onda njom iz okalaisane bakarne ćase zahvatila novi gutljaj vode koju bi, prije nego što kašiku prinese unukovim ustima, tri puta opuhala i u sebi nešto molila što je, govorila je, zapamtila u svojoj mladosti čuvši to od neke stare bule koja je iz mushafa učila na tevhidima po kućama rahmetlija.

Nakon tih adže-Hazima riječi, nena Begzada je, gurajući sve do dječakovog grla kašiku sa vodom što je mirisala na ugljen, samo tiho izgovorila:

– Evo, i ja ću, da znaš kopilane nenin, kad me spopadne, sama otići i leći tamo u naše kaursko greblje. (Kada je Hazim mogao sam sebe nazvati «adžo», Emilli Emka, a mene «Mališa», tako i nena Begzada smije reći «greblje», a ne, kao što svi ostali ukućani govore, groblje–razmišljao je Mališa Semezdin.)

– Umjesto što sanjaš ružne snove, bolje ti je, Mališa moj, kad legneš ti nemoj ni na šta misliti, već osluškuj, možda i ti budeš čuo kaurske priče koje ćete uspavati. Evo, ja ti obećavam dvije stvari:propustiću ti kroz moju sobu svaku kaursku priču pa makar je ja i ne sasluš'o do kraja i, drugo, kad mi Emka-hanuma rodi sina, nadjenuću mu tvoje ime.     

Tada su, po običaju, valjda, umjesto Hazima, nena Begzada, majka Zira i Ema, u jedan glas podviknule: – AkoBogda, ako Bog da!..  (Semezdinovi braća i sestre koji su bili stariji od njega, svi do jednog su se dali na oca komunistu i nisu se molili Bogu ili postili ramazane. On je bio premlad za ono u što nena i majka vjeruju, a otac nije vjerovao.)

Kada je adžo Hazim, iz svojih šaka čvršćih i od kliješta kojima mjesni stolar Ibro vadi zube i eksere, ispustio dječakovu glavu, dječak će ti njemu reći: – Ode u svoj krevet mališa Semezdin da sluša priče. Nemoj, adžane, da bi ih u svojoj sobi zadržav'o za sebe, jer ću te zbog toga tako namlatiti da ćeš me dobro upamtiti.

Za njim je u sobu bio krenuo i ker Šarov, ali ga je Hazim ulovio i izveo pred kuću, svezavši ga za žicu koja je graničila «mrtvom zidu» i kaurskom groblju.

I sve tako, do njegove sedme, a malog Semezdina, sina prvijenca u Emilli i adže-Hazima, treće godine života. Svaku bogovetnu noć koju je prespavao u neninoj kući, stariji Semezdin se napajao pričama iz kaurskog groblja poput one šupljikave stijene od sedre gore na Hridu koju kiše i snjegovi neprekidno zalijevaju i zasipaju, a da je nikad do vrha ne napune. Pamtio je da bi ih, kada nauči sva slova, i zapisao, jer se nikad nije desilo da jedna priča bude dva ili više puta ispričana.

Ono, u dan kada se skromno proslavio prvi rođendan malog Mališe Semezdina, a nakon što je obojicu Mališa darivala sa po jednim dukatom, onom starijem, svom unuku se nena Begzada požalila kako joj je vazda bio hatar na njega i adžu-Hazima zato što ona, od njih dvojice, nije mogla čuti kaurske priče. Još mu je rekla da se zarekla kako će, kad ode tamo njima kaurima, i ona, k'o neka njena ahbabuša Šeherzada za koju niko od ukućana nije prije čuo, početi glasno pričati svoje priče. Iako je bio svjestan da nana iskreno vjeruje u Allaha i u to što govori, nije povjerovao u tu njenu priču.

Dosta vremena kasnije, kada je stariji Semezdin pošao u peti razred, dok bi sa drugarima igrao lopte u kaurskom groblju čiji su nepovaljani nišani mjenjali stative golova, svraćao bi do mezara nene Begzade i govorio joj kako ga nije uspjela prevariti (ni onda, a ni sada) i da on zna kako ona žena-vjernica ne leži tu među kaurima-nevjernicima.

Jednom, nakon što se lopta dokotrljala do neninog mezara čiju bi, po njemu izniklu travu, redovno kosio adžo-Hazim, šapnuo je, a da drugi nišani ne čuju, kako je od učitelja saznao da je ona njena drugarica Šehrzada ustvari bila bula-žena hodža po tevhidima koja je i od živih i od mrtvih svašta više znala. I, kao što je Begzada bila njegova, tako je bula Šeherzada bila nena njegovom učitelju Adilu.

One noći kada je nena Begzada ispunila obećanje i preselila kaurima, u sred srede tog crnila – kao kad se u ciganke Hanke gatare među dva njena krupna crna oka garave obrve sastave i u jednu ponoćnu kazaljku pretvore – iz kaurskog se groblja po prvi put začuo ženski glas koji je ispričao priču o jednom Ciganinu i njegovom konju.

Priča se dogodila u vrijeme ranog poraća kada ni bogate familije nisu imale konja, jer nije bilo na pretek ni bogatih, a ni konja. Tako ni cijelo cigansko pleme Seferovića koje je rat poturio na obalu Drine, tamo gdje je nekad bila pilana koju su Hansove Švabe u povlačenju spalile, nije imalo ama jednog-jedinog svog konja da za sobom povuče karavan.

Od najmlađeg gologuzog cigančeta do najstarije ciganke Hanke-gatare, svi su glasno prigovarali svom ceribaši Hanefiji kako je rođen nesposoban za vođu jer im za bitne čergaške potrebe ne može od Zadruge zbaviti bar jednog konja. Fuj.

Jednog je dana Hanefija preplivao rijeku, zalegao u hladovinu pjeskovite obale i dumao kome da se obrati molbom za konja. Ne može Zadruzi jer nije za slobodu ratovao, ne ide da obija vrata u Srezu kad nije među komunistima, a i ne pomišlja da ode na stočnu pijacu jer u džepu od novca nema ni dinara. (Sam je sebe tad zasmijao ciganski ceribaša jer on, ustvari, nije imao ni džepove na dugim gaćama koje, otkako mu ih je darivala udovica jednog milicionera, nije skidao osim jednom mjesečno kad bi ih svojeručno proprao u drinskim valovima.)

U nemoći, podigao je glavu Hanefija i upro pogled u nebo, gore, još visočije od garavih dalekovoda.

Istog se trenutka sjetio ko mu jedini može pomoći zbaviti konja. Onaj gore. Reći će  mu da nije kaurin i zamoliti ga da njemu koji više vjeruje nebeskim carstvima nego zemaljskim vlastima podari samo jednog konja. Kad su već sve ergele Njegove, šta će mu faliti da svom skromnom, poštenom i zahvalnom vjerniku među tolikim crvenim nevjernicima, njemu, ciganskom ceribaši Hanefiji, udijeli jednog, samo jednog konja kojeg će on ponajmanje od svih cigana jahati.

Vjerujući u Božiju milost, sav osmjehnut i pjevušeći «Sa o Roma, babo, babo/Sa o Roma, o daje/ Sa o Roma, babo, babo/ Ej, Ederlezi/Sa o Roma daje…» zaspao je ceribaša garavih zemljana Seferovića.

Na leđima, glavi, rukama, nogama, ušima i nacerenim brkovima svu noć je ceribaša Hanefija letio tamo gdje mu je u snu javiljeno da se treba prizemljiti…tamo gdje će ga sačekati dar od nebeske Sile.

Kada se približio odredištu, shvatio je da, iako je što leteći što pješačeći putovao cijelu bogovetnu noć, prvi put ne osjeća zamor u rukama, žuljeve na tabanima ni prašinu u nosu. Još kad je ugledao neosedlanog konja Zelenka kako ga čeka povrh izvora Bostanište, zaletio se iz sve snage kao onda kada je pobjedio u takmičenju sa ostalim ciganima u preskakanju vatre, i u letu je zajašio konja kao nekad najdražu mu garavušu Senadu, kćerku čuvene gatare Hanke, njegove strine.  

Sedam dana nakon tog snoviđenja, drinski splavari su našli ceribašu Hanefiju u pozi jahača ukočenog na velikom račvastom glogovom trnu.

Kako su čerge ostale obezglavljene, krenule su dalje, za sudbinom.

Mještani su ceribašu Hanefiju ukopali u kaursko groblje, tamo gdje se nevjernici i sahranjuju.

Negdje pred sami kraj priče koju je otud iz pravca kaurskog groblja kazivao ženski glas, stariji Mališa Semezdin je čuo kako se u priču umiješao i muški glas. Zakleo bi se da je, kao on prije tri godine, to adžo-Hazim iz sna vrisnuo i progovorio.  

On je, niko drugi, ubjeđivao se stariji Mališa Semezdin, on lično-adžo-Hazim, čim je svojoj, opet trudnoj ženici Emi, dobro je dječak čuo, rekao:

– Nas dvoje smo jedini vjenčani par koji nije imao svatove i kumove, a svoju je prvu bračnu noć, pod monterskom kabanicom, proveo u kaurskom groblju koje ne miriše kao cvijet gloga i ne zuji pričom kao telefonska bandera.