hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić : SJEĆANJE (27) na dan kada su me UN-ovi vojnici prodavali srpskim vojnim snagama

Šemsudin Gegić : SJEĆANJE (27) na dan kada su me UN-ovi vojnici prodavali srpskim vojnim snagama

07 Maja
08:22 2017

Na audiciju se za našu predstavu u milanskom Teatro Verdi, 21. marta 1995. godine, prijavilo pedeset talijanskih glumaca i glumica sa diplomom akademije Dams Bolonja i završenim elitnim Scuola di Tetaro del Piccolo Teatro Strehler i Teatro Scuola Paolo Grassi Milano.

Piše : Šemsudin Gegić (Faktor)

Prethodno sam u dogovoru sa Produkcijom formirao autorski Tim. Zbog tematike kojom se bavi predstava, neuobičajeno u praksi, odlučio sam da kandidati nastupaju u grupi, a nakon toga ću izabrati tumače 12 glumačih likova.

Organizatori su na moj zahtjev u sali za probe zamračili prozore i na sceni u krug postavili pedeset stolica, a u centar kruga još tri stolice. Umjesto radnog svjetla, dogovorio sam da naš kružok osvijetle sa tri reflektora, te tokom audicije budu spremni na promjenu svjetlosnog štimunga.

Posjedali smo. Nas troje, autorica dramskog teksta Emina Gegić, prevodilac za talijanski jezik Jasminka Šipka, jedna od najboljih bivših voditeljica večernjeg Dnevnika TVSA koja se, nakon ubistva muža u ratu, zatekla sa djecom u milanskom izbjeglištvu, i ja smo prvi zauzeli svoja središnja mjesta. Onda su asistenti uveli sve prijavljene, većinom mlade, lijepe, talentovane i obrazovane talijanske glumce.

Odložili su pored sebe svoje ruksage i tašne. U njima su imali boce s vodom ili sokom, sendvič, čokoladice i cigarete jer ovakve audicije znaju trajati i po cijeli dan, a nerijetko i dva-tri dana zaredom. Prvo su nas fotografisali za pozorišnu arhivu i lične albume.

Nakon pozdrava, rekao sam da tragamo za najboljom mogućom glumačkom podjelom za predstavu naslova “Sarajevska proročica/La Sibilla di Sarajevo” koja se bavi univerzalnom temom-položajem mladih ljudi u ratovima.

Sinopsis:dvanaest srednjoškolaca je, na samom početku rata, njihov školski drug, dobrovoljno prešavši na stranu onih koji cijeli grad drže pod vojnom opsadom, silom stjerao u jedan sarajevski park, mjesto gdje su prije zajedno provodili školske odmor-pauze i večernje derneke.

Dok ih je, kao orao kružeći oko njih, mučio glađu i žeđi, tražio je da ga zabavljaju izvodeći pred njim neku vrstu smrtnog perfomansa. Ako bi oni odbijali izvesti kao zadatak postavljenu igru, on bi ih, jedno po jedeno, skriven u parkovskoj šumici, ubijao iz svog snajpera od kojeg se nije odvajao ni dok je drijemao, što je rijetko činio.

Glumeći za infantilnog bivšeg druga i animirajući improvizovane lutke, samo tako društvo maturanata sarajevske gimnazije ostajalo je u životu.

Asistentima sam dao instrukciju da kandidatima “oduzmu” lični prtljag, a tehničarima da ugase reflektore. Salom je zavladao mrak i začuo se hor naših srca.

“Pet minuta budite mirni i samo osluškujte, a onda ćete, počev od koleginice koja anfans sjedi prema meni, pa u smjeru kazaljke na satu, govoriti koje ste zvukove čuli tokom kolektivne šutnje. Znate, kolege, mi smo prije sedam dana, po pozivu Teatra i došli iz ratnog Sarajeva da sa vama uradimo ovu predstavu. Mi veoma dobro čujemo zvukove i prepoznajemo neimaštinju, a do perfekcije smo uvježbani za preživljavanje i solidarisanje”.

Dok je trajala petominutna pozorišno-grobna tišina nategnuta kao struna glumačkim misaonim procesom, u mraku sam razmišljao o tome kako je, ipak, u nekim spisima pohranjenim u jamama svemira sve unaprijed zapisano.

Samo do prije tri sedmice, bjegajući od granata i snajpera ispaljenih sa brda, skoro hiljadu dana sam se potucao od stana do stana, vukući za sobom suprugu Jasminu i kćerku Eminu, studenticu odsjeka Dramaturgija sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, a koje nisu pristale da ih početkom rata izmjestim iz Sarajeva.

Posljednji stan u kojemu su nas privremeno smjestili, nalazio se na Obali kod mosta Drvenija. Naši prve komšije su bili divan tzv. mješoviti bračni par Vlasta i Stjepan Bato Jovičić sa kćerkom Sandrom, Emininom drugaricom i vršnjakinjom, a koji, kao i nas troje, uprkos svemu, ipak nisu htjeli napustiti svoj grad i otići negdje u bjelosvjetsko izbjegličko izgnanstvo.

Onda je za samo dvadesetjedan dan februara mjeseca ratne 95. godine sam život ispisao filmski scenario o sebi. U njemu su komšije za svoju Sandru “sredili” papire i ona je, plačući, 979-tog dana opsade grada, iz sarajevskog pakla krenula kod svog starijeg brata u Švicarsku. Na polasku je zamolila Eminu da joj za uspomenu da tekst drame “Sarajevska proročica” koji je imao praizvedbu u Kamernom teatru 55 tada pod naslovom “Čekajući Teika”, a bio je i pisani rad kojim je konkurisala na prijemni ispit-pred prof. Zehrom Kreho.

U vozu na relaciji Ljubljana-Milano-Cirih, Sandra upoznaje milansku glumicu i humanitarku koja govori naš jezik i pomaže bosanskim izbjeglicama u kampovima u Sloveniji i na sjeveru Italije. Tokom njihovog zajedničkog putovanja, glumica pročita tekst, uzme od naše Sandre kontakt podatke i, evo nas troje, u prelijepoj zemlji Italiji, audicijom počinjemo rad na našoj zajedničkoj predstavi u kojoj su glumica iz voza i njen brat, Giovanna i Lorenzo Volpi glumci i koproducenti naše predstave.

Iz filmskog sjećanja, u stvarnost me vratiše glumci koji, jedan za drugim, iz mraka počeše govoriti kako čuju svoje srce, gradsku vrevu, zvuk crkvenih zvona, tramvaja, motora, bicikala…

Na kraju niza glumačkih off-ova jedan ženski baršunasti glumački glas na talijanskom jeziku čudnog akcenta, reče tami “kako ona čuje zvuke granata i ljudske jauke, pucnjavu i vrisku, hulenje borbenih aviona i pokliča, zvuk transportera…”.

Istog sam trenutka znao da ću, neovisno od njenog izgleda, toj glumici koja je odmah shvatila u kakvoj će dramskoj atmosferi igrati, dodijeliti jednu od dvije glavne ženske uloge.

Umalo nisam refleksno reagovao i zatražio da upale svjetlo, ali sam se na glumičin pomen transportera nanovo strmoglavio u sjećanje.

U transporteru sam UN snaga koje su tu da u BiH-i (po)održe bilo kakav mir. Dva nas pripadnika ukrajinskog kontigenta uen-ovih mirovnih snaga u Sarajevu iz grada prevoze na sarajevski aerodrom koji je također pod kontrolom UN snaga, a sa kojeg, avionima SFORA, treba da poletimo za Anconu u Italiji.

Od kako su srpske vojne snage u transporteru francuskog kontigenta UN snaga ubile potpredsjednika Vlade BiH-e Hakiju Turajlića, maršruta vožnje transporterom od zgrade bivšeg PTT Inžinjeringa u Sarajevu do aerodroma je usmjerena preko naselja Dobrinja, a ne preko naselja Neđarići i Kasindolske ulice koje vojno kontroliše srpska vojska.

Uz saputnika-člana sarajevskog jevrejskog humanitarnog društva “La Benevolencija”, samnom u transporteru je još i moj radni kolega iz Marketinga RTV BIH-e Zoran Zoka Halulić, jedno vrijedno, pošteno i nadasve hrabro stvorenje koje svojom angažovanošću i dovitljivošću opskrbljuje našu medijsku Kuću svim i svačim kojeg nam uveliko nedostaje.

I Zoka i ja smo na službenom putu: on da u Sloveniji i Austriji nabavi rtv satelitske antene i nove audio i video trake i usput pokuša promovirati/prodati našu ratnu humorističko-zabavnu seriju “Top lista nadrealista”, a ja da u milanskom Teatro Verdi režiram predstavu “Sarajevska proročica” te i na ovakav način Evropi ukažemo na ratne strahote kroz koje prolaze građani Sarajeva i BiH-e. (Noć prije, sa dozvolama, Jasmina i Emina su kopneno-podzemno kroz tunel ispod aerodromske piste-morskim putem otišle za Italiju. Moje tuge u praznom i hladnom stanu, o, moj Bože Veliki!)

Mimo Odluke, pravila i dogovora, ukrajinski vojnici usmjeriše transporter preko tzv. srpske teritorije i zaustaviše se na punktu njihovih vojnih snaga u Kasindolskoj ulici. Kroz prozorče vidim naoružane bradate srpske vojnike kako kao hijene kruže oko transportera u kojemu smo nas trojica. Zoka koji ima ogromno iskustvo sa izlascima-ulascima u grad, viče na vozače transportera da nisu smjeli stati i da nastave vožnju. Oni, “mrtvi-hladni”, razgovaraju sa borcima na srpskom punktu.

Zoka me objema rukama uhvati za ramena i došapnu –“Prodaju te, Srbima! Ne boj se, javiću ja sa aerodroma našima da te vade kako znaju i umiju.”.

– ‘Će da kupiš mnogo dobar žurnalist’, il’ nećeš?. – Pošto? – Ćet’ri ‘iljade dojč-marki. – Beži, u materinu, skup si… – Umetnik je i na funkciji… – Teraj, bre dalje, dok vas nisam sve izrešet’o! Marš!

Na aerodromu su mi moj Zoka i humanitarac pomogli da izađem iz bijelog, a u mojim očima crnog, UN-ovog transportera.

Zoka je odmah otrčao do neke sredovječne uniformisane gospođe da joj prijavi slučaj prodaje, a ja, nakon što sam učinio korak-dva “udarim” na nikog drugog do na legendu sarajevske muzičke grupe “Indexi”, izuzetnog čovjeka i Pjevača Davorina Daču Popovića. Vraća se odnekud u svoj grad i, dok se grlimo, on pripit a ja uplašen, pjevušimo sarajevsku himnu, onu Montenovu “Bilo kud da pođem o tebi sanjam, putevi me svi tebi vode…”.

– Ne ulazi u ovaj transporter, na punktu nas prodaju Srbima! – Pošto? – Za mene su tražili 4000 njemačkih maraka! – Za tebe takvog, tako malo?!, zajebava se Dača na moj račun. – Molim te, uzmi vožnju onog drugog transportera, molim te, legendo, idi sa Njemcima ili… – Eto, kol’ko njima vrijede naši jebeni životi, moj Stari!, gotovo trijezno izusti legendarni sarajevski Pjevač, a onda ukrainskim “mirovnjacima” doviknu – Dabogda se i kod vas zaratilo, pa da i vas, k’o nas, ima ko tako j……i!

Nakon što se opet zagrlismo, Dača uđe u transporter, a Zoka i ja u transportni avion, oba njemačkog kontigenta UN snaga mira u BiH-i. (Iste sam večeri na talijanskoj televiziji čuo vijest da su UN-ovi vojnici na službi mira u BiH, srpskim snagama pr(e)odali realizatora Nusreta Biberovića, Zokinog i mog kolegu sa RTVBiH-e!)

Bio sam pod snažnim dojmom “ratne prodaje” koja se dogodila u prošli utorak na putu za Milano, tako da sam pomislio kako sam još uvijek u prijateljskom zagrljaju sa Pjevačem Dačom. Fizički sam osjećao taj zagrljaj.

Dok je još uvijek salom vladao mrak i ja hvatao dah u plovidbi sjećanjem, do mene u centar kruga je došla i prijateljski me čvrsto zagrlila glumica koja je u svojoj mašti jedina čula stvarne zvukove.

Irina Dobnik je do rata u našoj bivšoj državi bila glumica sarajevskog KT 55. Početkom rata je sa svojim ljubavnim partnerom i kolegom, također sarajevskim glumcem Goranom Todićem, otišla prvo u Beograd, a onda su njih dvoje zajedno otud iz Srbije izbjegli u Milano.

Dodijelio sam joj alternaciju milanskoj glumici Lari Ruschetti koja je igrala glavnu žensku ulogu Nine. Glavnu mušku ulogu-lik sarajevskog Lera, dodijelio sam maestralnom Stefanu Guizziu, glumcu čuvenog milanskog Piccolo Teatro.

Predstava se zadržala na repertoaru pet godina, a ja sam kao reditelj vodio njena uspješna izvođenja do decembra mjeseca 1995. godine. Za nju smo dobili dvije velike festivalske nagrade “Nagrada Scena Prima” i “Nagrada Srebrenjak ACLI” .

Mediji su izvještavali sa izvođenja naše predstave i pohvalno pisali o nama, tako da su se “gradski oci” odlučili da mi ponude dobru plaću, novi Teatar na umjetničko upravljanje, režiju, Permesso di Soggiorno, stan, a Emini stipendiju i nastavak studiranja dramaturgije na bolonjskom univerzitetu DAMS.

Nas smo se troje dogovorili za povratak u našu BiH u kojoj tek što je stao rat. Naši prijatelji i dobročinitelji Roberto Daghini i Francesca Landoni su nas preko volje dovezli iz Milana u Ankonu odakle ćemo trajektom ploviti za Split. Njih dvoje, glumački ansambl i “gradski oci” su našoj odluci da se vratimo u Sarajevo, kao olakšavajuću okolnost, pripisali PTSP-u (posttraumatski stresni poremećaj).

Srećom, na brodu upoznajemo grupu Talijana koja je krenula u Sarajevo kako bi tamo, u našem herojskom gradu, proslavila Božićne blagdane i dočekala Novu 1996. godinu. Za tu njihovu turneju unajmili su autobus iz Splita za Sarajevo i nas troje primili u svoje veselo putujuće društvo.

30. decembra, smo se u večernjim satima dovezili u Mostar “grad kamenih plastova”, dovezavši se na desnu-zapadnu obalu zavađene Neretve. Sa kontrolnog punkta Armije BiH, sa druge-istočne obale rijeke, javljaju da prije sutra ujutro ne dozvoljavaju prelaz autobusu preko mosta i ulazak na njihovu teritoriju.

Ta povratnička noć u jednom hotelu u Međugorju mi je, čini mi se, bila teža od svih onih 1000 danonoći sarajavske opsade. Ulicom kroz ovo hodočasničko mjesto se na motorima voze pripadnici HVO-a, pucaju i slave pobjedu nad nekadašnjem “hrvatskom cvijeću”- Bošnjacima, a na recepciji hotela u rafovima, među tridesetsedam talijanskih, stoje i bodu oči i tri naša pasoša sa “muslimanskim ljiljanima”. Nisu nam pravili nikakve probleme, osim što zbog njihovih pjanskih orgija i našeg straha nismo oka sklopili.

Sutradan smo preko jednog ruiniranog mosta prešli Neretvu i bili zaustavljeni na kontrolnom punktu bh. Armije. Rutinska kontrola putnika i autobusa, a onda, bez ijedne ružne riječi, vozaču Hrvatu iz Splita, Talijanima, Emini i Jasmini vratiše pasoše i poželješe sretan put.

Mene skidoše s vožnje, izvedoše iz autobusa i uhapsiše. Po potjernici izdatoj u Sarajevu za moje navodno dezerterstvo! (Sjetih se brata Abdulaha i, na samom početku rata, njegovih 107 logoraških dana u srpskoj Lukavici.)

Ponudio sam bh. čuvarima stećaka da se sam uzidam u jedan od mostarskih kamenih plastova nastalih rušenjem svega i svačega, pa neka oni, moja Armija, pucaju u mene, a onda slavodobitno dojave mojoj RTV BiH-e kako sam poginuo u pokušaju bijega na Zapad.

“Znamo mi dobro ko si ti. Dok je još do nas dosezao rtv signal, gledali smo tvoje filmove, komentare i reportaže sa ratišta. Svaka ti čast za to. Ako imaš koju kutiju cigareta, nabaci, mi evo, ovaj pogani papir cijepamo, a ti, putuj brata”, rekoše časni i vazda duhoviti Salčinovi borci.

A ja sam, nikad kao tad, zažalio što sam i jednu jedinu minutu svog života dao tamo nekim ratnim poganćerima i zakleo se da ću kad-tad zauvijek napustiti teritoriju koju su psi rata zapišali samo za sebe i svoje istomišljenike. Idem, idem…

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku