Kliker.info

Prije nešto više od tri godine, tačnije rečeno 18. juna 2017. godine  naš  poznati režiser sa međunarodnom reputacijom   Šemsudin Gegić je na stranicama Klikera počeo  listati svoje prošle i buduće sedmice i u Dnevniku seobenog lica izražavati svoj doživljaj  svijeta koji nas okružuje.

Prihvatajući dobrovoljnu saradnju Gegić je  tada obećao da će lične impresije  izražavati  i potpisivati  pod nadimkom  Shems  , te da će pokušati napraviti dopadljiv i vrijedan Dnevnik posvećen naročito   seobenim licima,  raznih boja, rasa i religija ,  koje  je sretao  na svojim poslovnim i porodičnim putovanjima  , pronalazio  u impozantnoj arhivi sjećanja i stvarao u svojoj imaginarnoj spisateljskoj kovačnici. 

Znamo dobro u šta se taj Shemsov pokušaj pretvorio.

Uspio je u gotovo nemogućoj misiji i Dnevnik pretvorio u štivo koje se proteklih godina sa nestrpljenjem iščekivalo, pratilo, komentarisalo, dijelilo i preporučivalo seobenim licima  sa Balkana na svim kontinentima. Podsjećam da je zbog toga dvije godine zaredom proglašavan najčitanijim autom Klikera,  zbog čega mu i ovom prilikom, u ime brojne armije klikeraša odajemo  duboku zahvalnost  i izražavamo  veliko i  istinsko poštovanje. 

Što je još značajnije, uspio je i pored činjenice da je tokom  pisanja Dnevnika započeo i svoju životnu bitku protiv opake bolesti o čemu je u Dnevniku progovorio otvoreno, hrabro i bez zadrške.

Pišući detaljno i bez uvijanja o svojim svakodnevnim brigama, meedicinskim tretmanima i bespoštednoj  borbi  između ubačenih vojnika imunoterapije i opake bolesti u  prestižnoj bolnici  Ospedale San Raffaelo u Milanu te na kraju o svojim nadanjima i planovima ,  Shems je na kraju postao prava ikona života i primjer svima nama koji smo se na bilo koji način u tom momentu suočavali sa karcinomom. 

Toga se danas naročito sjećam dok  čitam i postavljam posljednje dvadeseto izdanje Dnevnika, čime smo zaokružili planirani ciklus Shemsovih dnevnički zapisa , koji će, nadamo se, uskoro dobiti novu dimenziju i pretvoriti se u  tvrdo ukoričeno knjigu,  što smo već, planirali, najavili i obećali.

Inače, posljednje  dvadeseto  izdanje našeg i vašeg Dnevnika seobenog lica je slobodno možemo reći i najbolje od svih dosadašnjiih  odličnih  dnevničkih zapisa Šemsudina Gegića,  sa kojim će Kliker.info i nakon Dnevnika seobenog lica,  nastaviti saradnju i prijateljstvo,  ali u “malo” drukčijoj formi i pod drugim imenom. 

Subota, 11. aprila 20.

(I)legalna radio stanica

Još sam u Sarajevu, gradu kojeg se zbog njegovog specifičnog duha ne može ni ubiti, pokoriti. Probali više puta neki te neki i cvrc(!) – umjesto s pobjedničkim barjakom, pobjegli s upišanim gaćama na trnovu štapu.

Ovih prvih mjeseci 2020-te godine, pogotovu na nas nešto starije, opet se sručila agresija i opsada. Kodni joj naziv Covid-19. Šta god to značilo, neprijateljsko je prema čovjeku. I znatno nadmoćno. U svom ataku se služi isključivo čovjekom i sredstvima koja mu pripadaju dodir, poljubac, zagrljaj, kašalj…

A nevidljivo, hej! Ne možeš ga uhvatiti ni za glavu ni za klicu. Svojim smrtnim kapljicama zalijeva čovjekovu baštu. Uprkos tome što baštovan nosi masku, pere ruke i sa prostorne distance od najmanje dva metra sjedi ispred televizora na kojemu se bjesomučno smjenjuju sve veće i veće brojke onih koje je kap(ljica) smrtno pogodila. Ma, ne da disati.

Samo što je nastupio ovaj subotnji dan, bile su se kazaljke poklopile negdje oko ponoćnog satnog broja 1, iz dosade, onako naprazno, sjeo sam na wc-školjku (godinama prije to mjesto u stanu mi je bilo i inspirativna zona – pisaonica, čitaonica i kajaonica) i dosjetio kako se zaštititi, kako uzvratiti udarac, kako ostati živ.

Poslužio sam se istim sredstvima kojima se služio ovovremeni nevidljivi agresor – osnovao sam i u sebi uspostavio ilegalnu radio stanicu. Moju, lično, svojeručno.

Već u 6 sati i 10 minuta kada je, ovog 11. aprila, izašlo sunce u Sarajevu, počelo je emitiranje programa mog ilegalnog Radija.

Najavna i odjavna špica su bile montirane kao mix zvukova prepoznatljivog sarajevskog oglašavanja ezana, crkvenih zvona i tramvaja, sevdaha, pokliča “juriš!”, fabričkih sirena i ratnih detonacija agresorskih granata po glavi stanovnika Šehera, muzičkog lajt-motiva iz Šibinog filma o Valteru, kolporterskog izvikivanja “VEN – novi broj – VEN”, solo dionica Bodine gitare iz kompozicije “Plima” od INDEX-a, pa kad legendarni Pjevač zapjeva “… i čekam valove, valove mora…”, špica ide u fejd-aut (fade out). 

Kako sam skoro tri decenije radio kao urednik i autor/reditelj u Javnim RTV servisima, prvo u JRT/RTV SA, a zatim u RTV BIH i F RTV, normalno je da sam “obolio od profesionalne deformacije”, tako da sam i u mom ilegalnom radiju uspostavio Govorni, Dokumentarno-dramski i Muzički program.

U Govornom programu će se pričati o svemu izuzev o politici, ratu, vojnim blokovima, zaraženim, suicidnim i nacionalističkim likovima i pojavama pa se zbog toga i ne zove Informativni program. Pričaćemo o ljubavi. Samo o “… kamen gori, val se pjeni, zagrljeni, zagrljeni…”

Dokumentarno-dramski program je koncipiran kao svojevrsna radio-igra za djecu i odrasle –  Pinokio, Šeherzada, Karađoz…

U Muzičkom programu će se emitirati popularni šlageri izvođeni na svim poznatim jezicima. Bez gusala, gajdi, naya i trube, a zna se i zašto.

Na frekvenciju mog ilegalnog Radija će se moći “nakačiti” samo oni koji budu slični meni. Neće oni morati slušati moj program, ne-ne, ja ću im samo, i to besplatno, pomoći kako će osnovati sopstvenu “ilegalnu stanicu”.

Kada zažive, onda ćemo se udružiti, poštujući svačiju programsku autonomnost.

E, onda ćemo vam…

Popodne je, zbog toga što sam bio malo prilegao, došlo je do opravdanog prekida emitiranja programa mog ilegalnog Radija.

Evo, dok u kasnim večernjim satima pišem ovaj dnevnički zapis Seobenog lica, upravo slušam radio-adaptaciju pripovijetke “Majka” Zije Dizdarevića i scenu u kojoj mati ispraća sina Ziju “na škole” i grca – “Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom đade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde ‘nako, ‘nako… “

“Dalje nije znala. Ili mogla?” – piše Zija Dizdarević, bosanskohercegovački i jugoslavenski književnik, stradao kao žrtva ustaškog terora početkom 1942. godine.

Prije nego ću s prozora sobe stana na Čengić Vili izdahnuti sjetu u mirisnu i bez smoga sarajevsku noć, zatvorio sam laptop i ugasio moj ilegalni radio.

Poput indijanske strijele, kroz otvoren prozor mi u sobu uleti nesanica. Tišina, samo se iz obližnjeg Klasovog silosa čuje mlin dok melje žito kojeg su mu u vagonima dopremili prugom.

Sjetih se da sam još za života abe Gadafija, i u Klasovim pogonima “Jafara-mims” u Libiji, snimao scenu za autorsku dokumentarnu tv seriju “Povratak poklonjenom vremenu”. Onom vremenu u kojemu su svijetom vladali imperijalistički zakoni.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Na Balkanskim prostorima, u ratobornim nacionalnim zajednicima, za “zlu (ne)trebalo”, u dvorištu je plitko zakopana puška, na tavanu vojna uniforma, a u srcu mržnja, koja s međugeneracijskog koljena na koljeno, izjeda ljubav s kojom se čovjek rađa kao svjesno, slobodno i odgovorno biće.

Nedjelja, 17. maja 20.

Ne bih da prznim usta

Danas sam bio u Ustiprači, mjestu u Istočnoj Bosni. Do zadnjeg rata vođenog na ovim prostorima, ovo poznato željezničko čvorište vozova i njihovih uskotračnih pruga, se bilo smjestilo na brežuljku iznad pruge i sve do ušća Prače u Drinu, ispod pruge. Sve do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka dok vlasti nisu izgradnjom višegradske brane drinskim jezerom potopili svo naselje ispod pruge, a zadnjim nasilnim ratnim dejstvima porušili i zapalili preostalo cijelo naselje izgrađeno iznad bivše željezničke stanice, kroz koju je prolazio garavi voz “Ćiro” u pravcu Sarajeva i Beograda, sa krakom pruge Ustiprača – Foča.

Posjetio sam mog srednjeg brata Redžepa i njegovu porodicu, a u našem porodičnom groblju proučio fatihu majci, najstarijem bratu, našim rođacima i rodicama rahmetlijama i svima koji su svoj vječni smiraj našli u ovom nekada zvanom Kaurskom grolju uz kojeg sam odrastao.

Nakon što smo Jasna i ja sa mojim bratićem Samidom i sestrićem Merkom obišli ostatke stambenog objekta-vikend kuće koju smo nas dvoje, na parceli naslijeđenoj od majke, počeli graditi još prije rata, sjeli smo u hladovinu našeg hrastika i započeli razgovor o slučajnom susretu sa zanimljivom osobom, dok smo u dolasku bili zastali dolje pred piljarom na bivšoj željezničkoj stanici.

Na drvenoj stolici pored tezge sa sezonskim povrćem i voćem, staklenim flašama i teglama napunjenim sokom, džemom i pekmezom, smotkom plastičnih kesa i malim kantarom, još uvijek prijatne vanjštine i ljepuškasta lica, sjedila je i zamišljena pušila cigaretu žena ispod čije povezane marame su joj po ramenima polegle dvije spletene kike kao ćumur crne kose koju su prošarale srebrnaste niti njene treće životne dobi. U tijelu svome je izgledala mršavica s ponekom izraženom venom na nogama čija su stopala, ispod haljine ve-izrezuše i do-podkoljenuše, uranjala u cipele s vremenom istrošenim nekad jarko crvenim mašnicama na svom kljunu. 

Detalj-vezice u obliku ve-peteljke borovih iglica s imitacijom plastičnih trešanja na svom vrhu, kojima je povezala kosu na krajevima svojih pletenica, bile su okidač za brzi prelet mog sjećanja na vrijeme kada je na ovom mjestu bila željeznička stanica, ukrštali se mali garavi vozovi, mravinjak putnika se gnijezdio od jutra do sutra, a mi đaci-vozari putovali na nastavu u naše srednje škole u Sarajevo, Beograd, Višegrad, Goražde, Foču… U sekundi sam prostrijelio sjećanje staro više od četiri decenije.

Primjetio sam da je i Jasna u prodavačici prepoznala nekog kome su, kao i nama dvoma, kondukteri, u to naše istovremeno srednjoškolsko vrijeme, tražili voznu kartu na pregled samo jednom mjesečno ili nijednom. 

Oboje smo osjetili neku dragost: u tadašnjoj socijalističkoj avliji svi smo nekako živjeli komšijski i drugarski složno, poštovali se, što bi se reklo, dijelili zadnji zalogaj kriške namazane slatkim kajmakom ili od kuhanog jajeta. 

Ona je nas pozdravila kao mušterije u prolazu koji putuju autom, tamo nekamo uz cestu obalom Drine ili niz njeno jezero.

Pridižući se, istovremeno je ispuhivala posljednji dim cigarete koju će ugasiti u kapku od tegle i polutiho izgovarala – Dobar dan, izvol'te… Činilo mi se da, kao što ja gledam kroz svoje sjećanje, tako ona tužnim pogledom svojih zelenih očiju gleda u prazno kroz nas dvoje.

Kad je upakovala sve što smo kupili, a prije nego će kupljeno i naplatiti, sagnula se i ispod tezge izvadila plastičnu kanticu sa svježe ubranim šumskim jagodama – Uzmite koju, probajte… – rekla je držeći kanticu ispred nas dvoje.

Nesvjesno mi je dala tačan šlagvort i ja, dok je Jasna probala jagode, gledajući je pravo u oči, rekoh – Ne bih, vala, da prznim usta… Nemam rašta.

Očekivao sam da će iz tih mojih nekoliko izgovorenih riječi dokučiti poruku i u magličastim sjećanjima prepoznati nas dvoje – svoje školske drugare vozare, da ćemo, onda, zajednički oživjeti malu željezničku stanicu, opet pokrenuti voz Ćiru kojeg, dok smo onda znojavi ili smrznuti do kože čekali hodajući staničnim peronima i usput jeli i razmjenjivali putničke đačke-obroke ponijete od kuće, da ćemo se, kao nekad, drugarski zagrliti i tim našim čvrstim stiskom oko ramena zgnječiti sve ono što nam se od tada dogodilo i što nas je prisilno mijenjalo.

– Onda vam evo sve, ponesite, pa me se sjetite dok ih budete jeli. Uzmite, gospođo, neću ih naplatiti – rekla je Jasni.

Da ne bih još više napukao u duši, bez pozdrava sam izašao iz piljare naše bivše školske drugarice. Dok sam šetkarajući čekao Jasnu, umalo me nije udario biciklista koji je, siguran sam, prije nego će izbjeći udes, upozoravajući me, zvonio i zvonio.

Kasnije, dok smo nas dvoje sjedili u našem hrastiku, rekoh Jasni – Mogao je biciklista uključiti i vatrogasnu sirenu, ne bih ga čuo. Samo što sam pogledao u pravcu gdje je nekad bila stanična čekaonica, iskoči mi pred oči scena koja se davno dogodila na goraždanskoj Ćirinoj stanici. Možda se sjećaš, te 1970. godine je u Istočnoj Bosni bila baš surova zima. Zbog svakodnevnih putovanja vozom, mi đaci-vozari smo se radovali zimskom raspustu kao da je ljetni.

Te večeri smo zbog prouduženih časova ostali duže u školi i zbog toga zakasnili na večernji putnički voz koji je kroz Goražde prolazio oko 19:15. Čekali smo prvi ponoćni teretni voz da se ukrcamo u vagone, pa ako još budu prevozili stoku, moći ćemo među njom u toplom i odspavati jednu turu putničkog sna. Bilo nas je petero okasnjelih vozara, nas tri učenika završnog razreda Srednje škole i dvije učenice trećih razreda, od kojih je jedna bila poznata po odličnom uspjehu i vladanju, a najpoznatija po svojim pletenicama koje je vezala peteljkama plastičnih trešanja.

Lijepa drugarica Naza, koja je poticala iz siromašne splavarske porodice.

U staničnom sam restoranu kupio dvije kriške hljeba i prženi pileći batak. Čim sam ušao u čekaonicu koju je dimila peć na ugalj, skupili smo se na jednu klupu i drugarski počeli čopati putnički obrok.

Samo se Naza izmakla na kraj čekaonice i otvorila prozor da izađe dim, a uđu pahulje snijega.        

– Nazo, hodi, uzmi i ti malo – doviknuo sam.

– Hvala, ma nemam ra'šta usta przniti. A uskoro će i voz naići.

I dan-danas je poštujem zbog tog njenog ponosa. Iako joj niko od nas njenih tadašnjih drugara ne bi nikada bilo šta prigovorio (svi smo je nudili da s nama dijeli obrok), ona je to odbijala jer je  znala da ne može uzvratiti, iako to niko od nje nije očekivao.

Vratili smo se u Sarajevo i dok ovo pišem često pogledavam na Nazine šumske jagode. Nekako mi žao da ih pojedem. Ko zna, možda nas je i prepoznala.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U pozorišnom pravilniku piše da se reprizna predstava mora odigrati ako je prodato najmanje pet ulaznica, a u željezničkom da se voz mora pokrenuti ako je prodat isti broj voznih karata. 

Ponedjeljak, 1. juna 20.

U šatoru korona-age

U prošli ponedjeljak, 25. maja (prije rata obilježavan kao Dan Mladosti-omladine SFRJ) sam se, nakon tromjesečnog prinudnog “korona-logorovanja” u stanu Imamovića na Čenegić Vili u Sarajevu, vratio u Milano i na liječenje. Već je bio nastupio četvrti mjesec kako nisam primio imunoterapiju, imao ljekarsku vizitu i obavio kontrolno onkološko snimanje CT-a i PET-a.

U ove kasne prvojunske sate, priznajem ti Dnevniče, druže moj, jutros rano, kada sam se uputio na vanredno zakazanu vizitu kod moje ordinirajuće dott.ssa Chiara Lazzari, osjećao sam tako intezivan strah – bojazan da će PET snimak, umjesto nove regresije, pokazati novo buđenje tumora u mojim plućima.

Na ulasku u čuvenu Ospedale San Raffaele Milano dočekao me je montiran dugi bijeli šator u kojemu se kontroliše trenutna tjelesna temperatura pacijenta i osobe u njegovoj pratnji, a sve pod budnom pažnjom medicinskog osoblja koje stoji iza digitalnih aparata i monitora i one osobe sa, eventualno, znatno povišenom temperaturom usmjeravaju u pravcu posebno označenog hodnika koji vodi prema odjeljenju COVID – 19.

Dok smo se, držeći propisan razmak među nama, kroz bolnički park primicali bijelom šatoru “korona-age”, naš me red podsjećao na kolonu partizanskih ranjenika sa slike našeg velikog slikara Ismeta Mujezinovića. Da, mi smo još uvijek živi ljudi i micali smo se naprijed poprilično brzo.

Ulaskom u šator, nevjerovatno a istinito, najednom sam se osjetio slično osjećaju sigurnosti i neke topline koji sam, prije 12 godina dok sam snimao film “Nostalgični satovi” i dokumentarnu tv seriju  “Povratak poklonjenom vremenu”, osjetio u šatoru abe Moamera El Gadafija, dugogodišnjeg Vođe naroda i predsjednika Libije. Taj libijski revolucionar je bio provjereni prijatelj exJugoslavije i BiH-e, a posebno 1.300 bh. djece, koju je evakuisao iz ratnih zona i udomio ih dvije godine u kampu Garabuli blizu glavnog grada Tripolia.

Kao i tada, dok smo se u redu primicali u zagrljaj raširenih ruku i otvoreno srce Velikog narodnog Vođe Gadafija, i jutros je, u “redu corona-age”, moja odana zaštitnica Jasna išla iza mene, trudeći se da preda mnom skrije brigu o tome kakav će nam PET-rezultat biti “iščitan”. Znao sam da ona zna kako i ja pred njom glumim da ne brinem, da me ništa ne boli, tišti i da je povratak mog kašlja posljedica korona-mjerama poremećenog programa mog liječenja. 

Tada smo, nakon razmjene poklona i pedesetminutnog ugodnog razgovora sa revolucionarnim Vođom iz, u cijelom svijetu poznatog Gadafijevog šatora, izašli na isti prorez kroz kojeg smo ušli.

Idući odmah iza našeg čuvenog domaćina, koji je u pratnji samo svog sekretara (čime nam je dao na znanje kako ima povjerenje u nas koje su prethodno njegove sigurnosne službe detaljno pretresli), ispraćen iz šatora aplauzom i povicima prisutnih “Aba, Aba!”, izašao sam među prvima u rezidencijalni park i lično doživio “čaroliju”- nestvaran prizor – koja se inače znala pripisivati ovom, po šatorskom načinu života i predsjednikovanja, ekstravagantnom Liku, svojevremeno, velikom pokloniku i poštivaocu ideje i ličnosti druga Tita.

Svojim sam očima vidio: nije ga bilo ni na jednoj parkovskoj stazi, ni na nebu-ni na zemlji u koju kao da je, naprosto, “propao”! Zajedno sa svojom sjenom koju mu je do tada pravila diskretna parkovska svjetlost.

Izašli smo iz corona-šatora i, već naviknuti, prateći hodničku plavu traku, u tačno zakazano vrijeme, ušli u ljekarski kabinet Sektora Q bolnice u kojoj se liječim već pune dvije godine.

Osmjehnuta, moja doktorica Lazzari nam je pročitala šta je napisala njena kolegica Dott.sa Ursola Pajoro, radiolog specijalista: “ZAKLJUČCI: PET studija dokumentira daljnju regresiju nepravilnih nalaza u desnom plućnom krilu koji su vjerovatno još uvijek u post-aktiničkoj egzotičnosti”.

Vjerovao ti meni ili ne, moj Dnevniče, čuo sam kada su o pod zveknule brižne sjene što su se poput maski bile slijepile s našim licima. Evo, i sad, dok ovo pišem, čujem strku sjena iz Gadafijevog i bolničkog korona-age šatora. A možda to samo duše slave početak vječnih života. Ko zna, ars medicina se o tome ne izjašnjava.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Sa sigurnošću je utvrđeno da virusna kapljica koju emituje nacionalni Vođa u 90% slučajeva najčešće zarazi narod, dok u obrnutom slučaju to nije moguće, jer se predvodnici drže na sigurnoj prostornoj distanci od najkraće 100 kilometara i vremenskoj od pune četiri godine koliko traje narodna izborna izolacija. 

Utorak, 30. juna 20.

Paro/brodovi seobenih lica

Nakon što smo nekoliko sati proveli na bjelopješčanoj plaži Platamona kod Sassaria na Sardiniji, sa Elisabettom i Giovanniem smo izašli na večeru u obližnji prelijepi grad Alghero. Betta i Đoo, kako ih zovemo, su penzioneri – on geodeta, a ona učiteljica. Dobrodušni ljudi, naše domicilno ovogodišnje ljetno društvo.   

Uz večeru “specijalnog menija” smo pričali o svemu: Jasna i ja smo njima pričali sve što ih zanima o Sarajevu, Bosni i Međugorju, a oni nama najviše o bijelom pijesku sa plaža Sardinije koji je, kao prirodna znamenitost, zakonom iz 2017. godine, zaštićen i njegovo otuđivanje od strane kako stranih tako i domaćih turista je kažnjivo zatvorskom ili velikom novčanom kaznom.

Nakon večere smo prošetali kroz ljepotu ovog grada na Sardinijskom moru, mjesta koje je proglašeno kao “inspirativna zona umjetnicima i književnicima”. Dok smo dugom šetnicom Lungomare Dante, krenuvši od Tore di Porta Terra, hodali i zastajkivali nadnoseći se na kao more plavo more, Đoo mi je pričao o burnoj prošlosti Alghera, koje je više puta vojno osvajano i oslobađano i sa stalnim migracijama lokalnog stanovništva.

Ne znam otkud, a ni kako, sjetih se i ispričah Đou, kako su me osamdesetih godina prošlog stoljeća, tamo u dubokoj istočnobosanskoj unutrašnjosti, tačnije u lijepom gradu Goraždu raskoračenom na obale rijeke Drine, upoznali sa divnom staricom, gospođom Julijanom N. Njenu zanimljivu priču kada se na višemjesečnoj migracijsskoj plovidbi parobrodom za Argentinu i porodila, opisao sam u priči “Franćesko (Francisco) nosi u neizvjesnost”. Nažalost, nisam je objavio i štampao, jer je i sa nekim drugim mojim autorskim uradcima nestala u zagubljenom paketu tokom jedne od naših porodičnih seoba.

Sušajući me pažljivo, Giovanni (Đoo) se nekako zagonetno osmjehivao, zbog čega sam u jednom trenutku pomislio da mi ne vjeruje, možda sumnjičav da je Julijanina životna seobena priča samo plod moje stvaralačke mašte. Čak sam ga čuo kako na pola glasa izgovara – Impossibile, imposibille!/ Nemoguće, nemoguće!.. U sebi sam to pravdao time da i jeste teško povjerovati u to kako se prije nekih stotinjak godina izvjesna mlada gospođa, otud iz samog srca brdovitog Balkana, otisnula u dugu plovidbu morima.

Oko 22 sata smo se vratili u mjesto Platamona gdje smo, s našom djecom, Jasna i ja provodili dane ovogodišnjeg odmora. Prije nego će Đoo na jednom kružnom toku, svog novog džipa “Ford-Kuga” usmjeriti na izlaz prema našem apartmanu, rekao je da su on i Betta voljni nas pozvati u svoju kuću na po još jedno piće, prije nego zaspimo zagrljeni sa ovom ugodnom noći koja ima blagi opojni miris oleandra što ga morska svježina nanosi otud od platamonske plaže.

Kružio je autom sve dok nismo prihvatili poziv i izvezli se sa kružnog toka u pravcu njihove vile.

Dok su se Betta i Jasna u dvorištu prelijepe velike vile tiho razgovarale i smirivale razdraganog psa, Đoo i ja smo se mermernim stepenicama spustili u podzemne prostorije kuće u kojima su smještene radionica, vinoteka i, pod posebnim osvjetljenjem, nešto kao porodična muzejska zbirka.

Ovdje je ovo čarobno ostrvo, poznato po vrelom bijelom pijesku i toplom moru tirkizne boje, odisalo svježinom zemlje. Kao i na svojoj prirodnoj površini, sve je ovdje u podzemnom Đoovom i Bettinom carstvu, imalo patinastu boju u svemu bogate prošlosti Sardegne.

Tako, u laganom gostinsko-domaćinskom mimohodu, stali smo nas dva ispred zida okićenog uramljenim porodičnim fotografijama Bettinih i Đoovih ženskih i muških predaka u narodnim sardo-nošnjama, vojnim i vatrogasnim uniformama. U dva niza fotografija, jedan uz drugi, uramljeni Elisabettini preci rodom od glavnog grada Sardinije Cagliaria i Giovannievi, odavde, iz provincije Sassari.

Između dva niza fotografija, na zidu su visile uramljene dvije poveće fotografije koje su, očito je, imale debelu vezu sa njihovim precima, Sardinijom, Italijom.

Na jednoj fotografiji vidio se parobrod s.s.(super smash/super razbijač) LEVIATMAN THE WORDL'S LARGEST LINER / Leviatan najduži brod na svijetu, kojim je svojevremeno Giovannov djed otišao u rat u Afriku.

Ispred druge fotografije, brzo je stao Giovanni i rekao mi: – Ora respira, Sem, respira profondamente! / Sad diši, Sem, diši duboko!.. 

Na drugoj fotografije se vidio putnički parobrod “Francesco Crispi”, porinut 1926.godine, a koji je dobio ime po talijanskom političaru, jednom od boraca za ujedinjenje Italije sredinom 19. stoljeća. Njega je britanska podmornica “Saracen” sa tri ispaljena torpeda potopila u moru kod Korzike na dan 18/19. aprila ratne 1943. godine.

Dok je “Francesko” bio samo putnički parobrod, njime je, početkom prošlog stoljeća, Elisabettina nonna/baka otplovila u izbjeglištvo, u seobe, migracije.

Ko zna, možda je tada zajedno plovila sa gospođom Julijanom N. iz Goražda. I shvatih, zašto je, dok smo sat vremena prije, kada sam mu govorio o izgubljenoj priči “Franćesko nosi u neizvjesnost”, Đoo samo izgovarao “Imposibille/Nemoguće!..”

Moguće, sve je moguće.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Dok virusi, bojevi projektili, brojni izmi, otrovi i migranti dominiraju Zemljom, ljudima o sebi pri sebi, vlada strah. 

Srijeda, 22. jula 20.

Plaketa Kulin ban i žigovi

Kada sam, na samom početku svoje autorsko-rediteljske karijere, snimao dramu o jugoslavenskim Romima – čergarima, uz jednu vatru pod mjesečinom, povjerio mi je ceribaša Seferović da oni, tradicionalno nomadi, s generacije na generaciju, prenose naviku ostavljanja “tajnih znakova” na adresama na kojima žive dobri ljudi i sa čijeg kućnog praga neće biti otjerani kada navrate da pitaju trebaju li popravku kišobrana ili da li imaju nesto “za udijeliti” njihovoj ispruženoj ruci.

U protivnom, nanesene im duševne i fizičke rane, iako nisu teške i preteške, znaju ih poslije dugo vremena žigati, kroz dim je pripovjedao ceribaša.

Mene je danas žignuo moj rodni kraj. Da, može to, pogotovo ako je čovjek seobeno lice, boluje ili pozne godine svog života troši negdje u samoći. Zadnjih godina, neplanirano i nenadano, i na mene je sudbina zabacila tu “trokuku”, s tim da me je treća “kuka” zvana samoća – promašila. 

SMS, kojeg mi je poslala Dolinka u braku sa ljudinom od doktora i ministra zdravstva Adnanom Jupićem, divna osoba, majka, diplomirana psihologinja Amra Jupić, časna poslanica u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, me žignuo duboko do u dušu i u samo sjećanje na moje rano djetinjstvo provedeno u zavidovićkoj Dolini. “Sistemom rajsfersluša”, zazujale su mi u mislima i sve kasnije moje radno – kreativne aktivnosti, koje su se gnijezdile i oplodjavale u mom širem zavičaju.

“Dragi Šemsudine, danas smo na Glavnom odboru za dodjelu javnih priznanja ZDK-a donijeli jednoglasnu odluku da se Skupštini uputi prijedlog i dodijeli ti se Plaketa za umjetnost ZDK koja se popularno zove “Plaketa Kulin ban”. Ti si jedini od kandidata imao više nominacija. Nominirali su te Evropski pokret u BiH, kojeg zastupa predsjednik Predrag Praštalo, uz ko-predlagaca Cinema City Sarajevo, kojeg zastupa direktor Enes Cviko; Centar za kulturu Zavidovići, kojeg zastupa direktor Sanel Jalmanovićc i zajedno – Sanja Renić, poslanica u ZDK i Meliha Salčinović, vijećnica u Gradskom vijeću Zenica.

Svi smo bili oduševljeni tvojom biografijom, domaćem i međunarodnom uspjehu kojeg si postigao svojim književnim, pozorišnim, rtv i filmskim djelima i zaključili da si ovo Priznanje trebao dobiti još davno. Takožer, impozantan je doprinos kojeg si svojim autorskim djelima dao u promoviranju BiH i ZDK-a u regiji i Evropi. Iz sveg srca ti čestitam! Stručne službe će te obavijestiti o datumu i mjestu uručenja Plakete, kada Skupština i zvanično potvrdi Odluke Glavnog odbora.

Srdačan pozdrav iz našeg šireg zavičaja! Amra J.”

Sada je 21 sat, sjedim na balkonu našeg milanskog stana i pišem ovaj dnevnički zapis. Oko naših zgrada, koje opasuje jednosmjerna Via Privata  (zadržala je svoj davni naziv privatne ulice), julska noć vrti svoje vruće krugove. Nebo je tetovirano zvijezdama koje se istovremeno ogledaju u tisacima rijeke Bosne i, od genijalnog Leonarda Da Vincija, projektovanom kanalu u milanskoj cetvrti Navilji (Navigli), omiljenom mjestu umjetnika i onih koji vole buran noćni život i provod.

Sjećanja mi na zavičaj i rodnu Bosnu podgrijavaju inspiraciju, koja nekotrolisano prosipa emociju. Čak drhtim. Ne zbog nagrade-Plakete, u radnoj sobi iza mojih leđa imam ih toliko da bih u slučaju, ne daj Bože, neke nove vojne opsade slične onoj koju sam preživio u herojskom Sarajevu, mogao komotno naložiti dobru vatru, sličnu ceribašinoj ispred čerge s početka ovog zapisa, na kojoj bi moja porodica i prve komšije mogli skuhati šerpicu riže, rukovet trave iz At Mejdana kod Latinske ćuprije i ugrijati promrzle ruke. One nagrade od metala, srebra, plastike i pozlate što imaju trodimenzionalnu formu bih na istoj vatri od njihovih certifikata istopio i dao oslobodiocima da naprave bar jedno odbrambeno topovsko đule.

Ja večeras drhtim zbog pažnje koju su mi posvetili bh. kolege, prijatelji i ustanove, i to baš u ovo vrijeme tako pogodno za negiranje nešijeg postignutog uspjeha i spremanje u zaborav onih čija kvalitetna djela nadilaze ogranišene sposobnosti sujetnih i nerealiziranih.

Hvala svima koji su prepoznali moj dosadašnji umjetnički doprinos razvoju i prosperitetu naše zajedničke domovine Bosne i Hercegovine, hvala mojoj porodici za nesebičnu podršku i hvala Gospodaru Univerzuma što me još uvijek drži u životu i pamćenju ljudi! – trebao bih kazati kada budem primao Plaketu Kulin ban za umjetnost.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto:  “Hvala Bogu, neka si ti meni niko i ništa” – rekla je supruga svom mužu-radniku na građevinskoj skeli, nakon što je na dnevniku čula da su uhapšeni neke osobe cije fotografije osviću samo naslovnim stranama dnevnih novina ili u foršpanima lokalnih tv dnevnika.  

Četvrtak, 20. avgusta 20.

Život na filmu

Nekada pomislim, a to mi se najčešće događa dok primam imunoterapiju protiv (ne)pobjedivog dučmana karcinoma, da se ovih posljednjih tridesetak godina, moj stvarni život preselio na film. Da se vizualno kližem po celuloidnoj traci i čujno dišem na pratećoj tonskoj.

I da nema bogzna kakve velike razlike.

Ni kolor-korekcija filmske šminke ne može prekriti svo nakupljeno bljedilo i pojačati rumenilo lica. Stvarni pokreti sami od sebe dobijaju sloumosn snimka, što se najviše vidi po mom sve usporenijem hodu. Ipak, još uvijek sam glavni lik u svom filmu. Uvjerljiv lik jakog karaktera, kako za filmske junake pišu samoprozvani filmski kritičari. Uglavnom, za nepovjerovati.

E, i zbog toga sam, izmeđju ostalog, snimio dugometražni dokumentarni film naziva “Grudva snijega i shitake gljiva”. A u t o b i o g r a f s k i.  S reminiscencijom. U talijanskoj produkciji “Ultraspecialisti”, Milano i pod bezuslovnim sponzorstvom “Roche”, Italia. Hvala im što su učinili da ekranizujemo borbu sa rakom. Sa više nas onkoloških bolesnika. I kolega, prijatelja, umjetnika… Sa učešćcem moje porodice. Sve sa bosansko-talijanskim shtihom.

Pretpremijerno, ovih ga dana online prikazujemo u selekciji BH FILM na ovogodišnjem 26. Sarajevo Film Festivalu, koji je počeo 14., a zatvara se sutra, 21. avgusta 2020.

Zbog poštivanja pravila produkcije, sponzorstva i distribucije, film nismo smjeli prijaviti u takmičarsku konkurenciju, a zbog budućeg festivalskog života, njegova je vidljivost ograničena samo za područje BiH.

Ja sam do sada bio u zvaničnoj (takmičarskoj) selekciji SFF-a više puta, a 2000. godine sam dobio i Specijalno priznanje međunarodnog žirija za moj dokumentarno-igrani film “Stopama sjenki”, koji donosi priču o gradnji (igrane scene) i ratnom rušenju (dokumentarna izjava i kadrovi) Starog mosta u Mostaru.

Kako zbog Covid-19 niko nije mogao pisustvovati programima Festivala, a zbog boravka u Italiji, koja ne spada u zonu sa mogućnošću online gledanja filma, nisam ga ni mogao vidjeti na Ondemand platformi SFF-a.

Iskreno, ja moje režirane filmove i pozorišne predstave gledam samo na premijeri i više im se ne vraćam, prepustajući ih glumcima, učesnicima, gledateljima i kritičarima.

Priznam, jesam gorio od znatiželje da li je i kako kod gledatelja primljen moj novi film kojeg sam snimao u bunilu liječenja. Sve dok mi, od jučer, nisu počele pristizati čestitke i komentari, od kojih izdvajam ove:

“Plakala sam, vjerujte. Svako se može pronaći u filmu, bilo koji oboljeli, hroničar u potrazi za izliječenjem, životom novim… Odličan, iskren, pun emocija! Čestitam! Želim Vam da svojim stvaranjem, terapijom umjetnošću ostanete zdravi jos 100 godina!” – pise mi Suzana Jovović Stambol, sjajna novinarka i izvrsna producentica u N1 TV.

“Odgledah “Grudvu snijega i shitake gljivu”. Vrlo snažan film, poslije njega se podugo ćuti… Obradovana sam odgovorom na pitanje kakve veze s temom filma snijeg i gljiva sad imaju. Jak film, zaista, s jos jačom porukom – “Obolio od kreativnosti i patriotizma!” – pise mi Mirela Kukan, izvrsna novinarka i glavna urednica Magazina “Azra”.

“Oprostite, ali ovo nije samo film, ovo je lekcija o optimizmu, o jačini ljudskog uma da se izbori i sa najvećim iskušenjima – onda kada se zamrači svjetlo na kraju tunela, a “sudija” se sprema da svira kraj.

Da se ja pitam, ovo bi bila obavezna literatura, jer ovaj film nam je bio potreban i dolazi u najboljem trenutku – kada se borimo sa pošasti koja nam je promijenila život i već mjesecima nas drži u neizvjesnosti.

Kao neko ko je vodio i hvala Bogu dobio bitku za život, osjetila sam svaku emociju. Nije bilo jednostavno sa ovim backgroundom gledati film, ali drago mi je da jesam, jer dok sam posljednjih godina pokušavala ispravljati “krive Drine”, zaboravila sam da je zapravo najveća sreća biti zdrav! Hvala Vam što ste kroz svoj primjer pokazali koliko je umjetnost moćno sredstvo u borbi za normalan život. Vjerujem da će film “Grudva snijega i shitake gljiva” dugo živjeti, i to Vam iskreno od srca želim!” – pise mi Merima Čustovićc, odlična novinarka i urednica u Kulturi Portala Faktor.ba.

Vec je za 1. septembar, posredstvom Google Meet, zakazana konfencija na kojoj ćemo Produkcija, Sponzor, Filmska Agencija i ja razgovarati i dogovoriti festivalski život našeg filma nakon korone.

Srećom, nastavlja se moj život u stvarnosti i na filmu. Sad znam, lakše je živjeti stvarni život.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Kao u nekom američkom filmskom trileru, digitalni korona-brojčanik berze Svjetske zdravstvene organizacije WHO, danonoćno pokazuje brojeve novozaraženih i umrlih u svijetu od Covid-19. Na berzi se trguje buducnošću, a ona za sada ne izgleda ružičasto.

Petak, 25. septembra 20.

Klikeraši

Dobri moj trogodišnji klikerašu,

Nikada ti nisam lagao, izmišljao jesam, namaštavao, opisivao, ali nikada ni na čiju štetu. Možda ponekad na svoju, da.

20 sedmica ili 140 napisanih “dnevničkih dana” u periodu 2017. – 2020. nije malo, puno je to kada uzmemo u obzir da smo odlučili biti dostupni javnosti. Mislim, čak vjerujem, da sam te učinio zanimljivim, iako je nas dva zakačio period koji se naziva period bolesti autora, a Dnevnik kojeg vodi – pilulom za smirenje.

Nemoj mi zamjeriti što nisam pisao o baš svim, tebi i široj javnosti, do sada nepoznatim detaljima i događajima iz mog dosadašnjeg života. Jednostavno, to pripada dnevnicima koje nisam pisao kada je, možda, trebalo. Ti si klikeraš i razumjećes me. Kao i oni klikeraši koji te/nas čitaju.

Ako i nisam zapisivao, ja dosta toga pamtim. Nešto sam iz sjećanja presadio u tebe, ali ono što je, recimo, baš posebno obilježilo moje djetinjstvo, mladost, radni vijek, brak, stvaralaštvo i sijaset nečeg drugog što je zavrjeđivalo biti zapisano – nisam.

I neka nisam, bolje je to, ako se još poživi, u prenesenom značenju, opisati u nekoj autorskoj priči, romanu, drami, filmu…

Uostalom, ako nekad nekoga bude zanimalo i to iz života ovog tvog autora, neka se potrudi, istraži… A siguran sam da će tada ispoštovati moju privatnost.

I sam sam u svojoj profesionalnoj radijskoj, televizijskoj i filmskoj karijeri, snimajući dokumentarne drame i filmove o zanimljivim ličnostima, tragao za tačnim i zanimljivim informacijama i biografskim podacima junaka mojih djela, ali nikada nisam objavljivao ono što, ako su bili živi, oni nisu odobrili ili sami o tome željeli govoriti. Ako sam snimao (to je bilo rijetko) rekonstrukciju ili, kako se to kaže priču “po biografiji” neke zanimljive ličnosti koja više nije živa, onda sam se trudio da dominira ono što je afirmiralo tu ličnost za njena zivota.

Pišem ti ove redove kao bilješke u mobilnom telefonu, dok primam 28. (duplu) imunoterapiju u Settore B – Linea Arianna – Ospedale San Raffaele Milano, Italia.

Od tri godine koliko smo nas dva stari, dvije i po su utrošene na liječenje od bolesti koju smo vec opisali. Ko je j.be, da prostiš i ti i oni koji će te/nas čitajuci zaklikerati. A mnogo ih je, to znaš, na hiljade, desetine, čak na stotine hiljada nas je do sada pročitalo, dijelilo međuse, komentarisalo…

Nismo mi već dvije godine zaredom tek-tako najčitaniji autor/djelo na ovom nasem respektabilnom, uistinu visoko-profesionalno uređivanom Portalu Kliker.info po kojemu su nas i prozvali klikerašima. A za klikeraše se kaže da su to osobe koje dobro shvataju, koje su pronicljive, bistre, snalažljive i kreativne osobe.

Nas glavni urednik Halil Šetka, bh. novinarčina i urednik sa dugogodišnjim radnim iskustvom u Javnom RTV Serisu BiH, je oformio redakciju časnih i profesionalnih kolega i godinama već drži visok standard u informativnom, književnom i kritičkom profiliranju Portala čiji je moto “Pogledaj Svijet Kroz Kliker”, a uređuje se na relaciji Amerika-BiH.

Klikerasu moj, naš urednik Halil i njegova divna porodica koju čine supruga i dvije kćeri su, također, seobena lica koja žive u americkom Luisvilu, rodnom gradu legendarnog boksera Muhameda Alija, kao i nas dva što smo, kao milioni drugih ljudi što su na svojim životnim putevima zastali na dalekim i stranim adresama. Trudeći se da zadrže porodicu, maternji jezik, tradiciju i emociju prema svojoj domovini. Zahvalni, postujući sve što je stalo pod zastavu ispod koje su/smo se i oni/mi sklonili.

I jos ovo da u jubilarnom 20-tom izdanju nas dva zapišemo: brojni su nam naši čitatelji dojavljivali i sugerirali da te dnevnice-klikerašu dragi štampamo i ukoričimo, jer te žele imati uza se kada god požele da se osjete i prepoznaju kao seobeno lice, pa bilo to i u samoj njihovoj domovini, naravno, razumljivo im na njihovom maternjem jeziku. Radićemo na tome –

KLIKERAŠI.

S ljubavlju i poštovanjem,

tvoj/vaš Shems!

U Milanu, Italija.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Ono što se ne može, ne smije i ne treba ni pokušavati je atakovanje na različite boje ljudskih koža, jer su to spektralne boje koje u prirodi nalazimo kao najljepše dugine boje.

Kada bi priroda bila u samo jednoj boji, bila bi to, sama po sebi, mrtva priroda.