hamburger-icon

Kliker.info

ŠEMSUDIN GEGIĆ SHEMS : DNEVNIK SEOBENOG LICA (XVIII)

ŠEMSUDIN GEGIĆ SHEMS : DNEVNIK SEOBENOG LICA (XVIII)

31 Decembra
19:10 2019

Kada je početkom ljeta 2017. naš uvaženi režiser , dramaturg i spisatelj Šemsudin Gegić , nakon izvedbe njegovog   scenskog  performansa s multimedijalnim elementima “Seobe lica – Migrazione delle persone”    na sceni Teatro Palazzo Ducale Airola u Napulju, započeo pisanje  “Dnevnika seobenog lica” na ovim stranicama, nismo ni slutili šta će se izroditi iz tih   listanja  sedmica i njegovih doživljaja svijeta  koji nas okružuje.

Danas  dok  postavljamo ovaj 18. nastavak Dnevnika,  u kojem autor kroz  vanserijske priče Srčani sat, Sat iz kredenca, Džepni sat,Sunčev sat, Vazdušni sat,  Pijačni sat i Novogodišnji sat, itekao postajemo svjesni veličine književne grudve koja je svoje putovanje kroz vrijeme započela pomenutog juna u Italiji, ostavljajući tako iza sebe neizbrisivi trag u beskraju u vidu izvora koji ne presušuje.

Iz tog nepresušnog zdenca je da podsjetimo,  nedavno izašla i Gegićeva knjiga “Ne daju mi oči da šutim”  u izdanju  časopisa  “Komun@” iz Podgorice, koja je prema riječima samog autora  nastajala u “paketu” sa autobiografskim filmom “Grudva snijega i šitake gljiva” kojeg je snimio u talijanskoj produkciji “Ultraspecialisti”. Za one rijetke koji prvi put čitaju Dnevnik dužni smo kazati da  Shems u pomenutom filmu  , uživo i  na licu mjesta u milanskoj bolnici vodi beskompromisnu borbu sa opakom bolešću.

U ime redakcije  Klikera  i armije čitalaca Dnevnika želimo da Shems,  u Novoj 2020 godini , uspješno završi započete poslove u dobrom zdravlju i rahatluku,uz napomenu da naš portal ove godine  nije birao ličnost koja je obilježila proteklih 365.dana. Zbog toga povodom 18. izdanja Dnevnika seobenog lica ponavljamo, da smo prošle godine  Šemsudinu Gegiću Shemsu dodijelili priznaje  za najčitanijeg autora tokom 2018. godine.  Od tada pa do danas ništa se značajnije nije promijenilo. 

Subota, 14. septembra 19.

Srčani sat

 Napisah nedavno: «Srce (je) u dušu zamotano».

U toj priči naslova «Ako utekneš svojoj sjeni» koju objelodanih ima i ova rečenica: «Najteže su suze koje ne možeš obrisati».

I još dosta rečenica ima kojima sam pokušao opisati šta se zbiva nakon časa kojeg niko za svog života ne može iskustveno opisati. Ne može jer ga nije doživio i nakon toga nastavio živjeti, a nije ni mogao o njemu čuti od nekog da ga je lično iskusio. Ko jeste, nije se vratio da ispriča, jer čas je to kada se ljudska duša odmota i ukaže srce čiji je satni mehanizam prestao kucati.

Smrtne ure kazaljke niko ne vidi, izuzev majke koja u jednom činu rađa i život i smrt u njemu.

Za svog života, Majka dušom vidi i osjeća sve to što je rodila. I odgojila.

Srce pripada materijalnom svijetu gdje se vrijeme mjeri i čujno tika-taka, a bešumno na osnovu sjenki i digitalno.

Duša je rođenjem predodređena onom drugom Svijetu zapojavnih biti u kojemu je vrijeme beskonačno i, pretpostavljam, ne mjeri se. Za ovo drugo, za sad mi je ne poznato nečije praktično iskustvo, a kada to iskusim možda ću tada i saznati da li se mašta živog čovjeka mogla podvesti pod neku vrstu onostranog iskustva.

Za sada je ovako, kao i oni brojni prije mene, vjerujem, i oni poslije mene nakon što će neumitno doživjeti svoj kraj, neću moći svjedočiti tome na koji način i da li se ikako mjeri vrijeme tamo gdje materijalno bogatstvo, kažu, nije dominanta.

Mogao sam se ja pozvati na stotinama godina stare zapise koje sam imao priliku čitati, a u kojima derviši opisuju «mirise i boje» onog drugog Svijeta kojeg su dosegnuli uznesenjem svoje duše kroz sedam mekama (nebesa) još dok su živjeli u zajednici ljudi i životinja iz Nuhove (Noeve) arke, ali nisam: u tim sufijskim knjigama nisam nigdje pročitao da su zapisali kako su nešto i čuli, recimo kucanje sata iz kredenca. Možda i jesu, ja nisam o tome čitao.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Pleši kad si savršeno slobodan! Pleši u svojoj krvi! (Rumi) 

Nedjelja, 6. oktobra 19.

 Sat iz kredenca

Dokle moje sjećanje doseže, vidim u njemu stolni sat u obliku kvadra na čijoj su se gornjoj površini nalazila dva zvona polujajolikog oblika sa tankim mehaničkim batom između njih, a kojeg je pokretao satni mehanizam. Na njegovoj donjoj punoj površini bile su izlivene nožice na kojima je sat bio stabilan. Tri strane sata su imale ugrađeno staklo kakva su bila i prednja vratanca sa malom i lijepo oblikovanom rezom. Zadnja vratanca su imala reljefni izgled i bila su na ključ kojim se i navijao satni mehanizam čija je unutrašnja prednja strana/satna mina kružnog oblika bila sva u pozlati. I kazaljke su bile u pozlati, imale su oblik strijele i dan-noć bi kružile od 1 do 12 u satnu ploču ugraviranih arapskih brojeva.

Kucao je da i okorjelog noćobdiju usanja, a zvonom svojim je onog s «mrtvim snom» razbuđivao. Kako tako, ne znam ni sad.

Ne sjećam se koje je proizvodne marke bio, ali se sjećam da je mati govorila kako je do naše kuće stigao davno odnekud izdaleka, možda čak iz inostranstva i da je za njeg, kad je samo jednom, kao i mnogi što su tad zadnje godine Drugog svjetskog rata, bio iznemogao, stari sarajevski sahadžija kazao da je on unikatan sahat. Još je priznao da je, prije nego će ga oživjeti, desetak dana samo zagledao, otvarao i zatvarao, puhkao u njegov mehanizam da mu dušu povrati, a da ga ne povrijedi.

I još ova (ne)vjerovatna zanimljivost: moja je mati, bježeći jedne noći ispred krvavih četničkih kama, ratne 1941. godine u Međeđi kod Višegrada, držeći se za balvan i ploveći njenim tišak-tokom, izbjegla sa jedne na drugu obalu Drine. Zagrlivši balvan kojemu je balans držala preko njega presavijena i dobro zavezana vreća brašna, s majkom je plutalo i njeno troje djece.

Pričala je «U njedrima mi je ubrzano kucalo srce i sat sa pozlatom».

Od tog, pa sve do rata 1992 – 1995. godina na našim prostorima, djeca, sat i ker su išli tamo kud je i našu mater Muniru život vodio.

Nas djece je bilo sedmero, sad nas broji petero živih. Kućni kerovi su se smjenjivali, a pozlaćeni sat iz kredenca je, naprosto, nestao. Ukraden je. Da Bog da pa da ratnom pljačkašu nikad ne bude radio. Bojim se i pomisliti da mu je samo zgulio pozlatu i bacio ga da se u nekoj jami ljudski pati. (Zar bi moglo biti da njemu zlikovcu kojemu nije bilo žao ubiti čovjeka bude žao sata? Ne bi, nikako.)  

Znam jedno, ne bi ga se lopovčina dograbio da se moja mati iz privremenog progonstva u Goražde uspjela na vrijeme vratiti u svoju Ustipraču, kao što nije uspjela preživjeti i treći rat u svom životu. (1914 – 1994.)

Bilo gdje da je stradao (završio) naš izgledom lijepi i pozlaćeni sat, ja ga još uvijek jasno čujem kako me uspavljuje. Uprkos.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Jučer je na prekrasnom Trgu ispred palače Lombardia u Milana, održana javna konferencija pod motom «Partnerski odnos ljekara i pacijenta». Najviše aplauza velikog broja prisutnih dobio je nastup pacijenta, bh. reditelja Š.G. kojemu je prijevodom njegovih izjava na talijanski jezik pomagala dramaturginja Emina Gegić, i njegove odgovorne liječnice Vanese Gregorc, porijeklom iz Istre, Hrvatska.

 Ponedjeljak, 28. oktobra 19.

 Džepni sat

 Iz vremena kada sam s kraja šezdesetih godina prošlog vijeka pohađao goraždansku Srednju mašinsku školu u koju su me upisali mimo moje volje i želje, nosim lijepih i, više, ružnih sjećanja kao i svaki «slab đak vozar». (Prve dvije godine srednjoškolskog školovanja vozario sam garavim vozom «ćiro» na relaciji Ustiprača  – Goražde – Ustiprača, a do diplomskog autobusom na relaciji od 4 km Vitkovići – Goražde – Vitkovići.)

Zbog ružnih uspomena iz STŠ, kasnije sam se «osvetio» majci i tadašnjoj nastavnici s-h jezika, našoj dragoj snahi, a Feđinoj supruzi, Zagrepčanki, drugarici nastavnici Miri Čaušević koja me je na majčinu molbu, umjesto u Gimnaziju, krijući upisala u važnu školu koju su siromašnije porodice nazivale «najbrža škola do posla i svog hljeba».

Znači, umjesto 4, ja sam tu srednju školu pohađao 5 godina kako bih, ponavljajući treći razred, što bolje «osvetnički» utvrdio gradivo», posebno iz matematike i nekih od stručnih mašinskih predmeta.

Iako je u to vrijeme biti mašinski tehničar bilo ravno sadašnjem inženjeru, mene su, po završetku STŠ koju sam, eto, reda radi, diplomirao ocjenom vrlodobar, u Fabrici Azotnih Jedinjenja «Azot» u Vitkovićima u koju smo se odmah zapošljavali svi koji nismo mogli ili htjeli upisati Mašinski fakultet u Sarajevu ili Beogradu, prvo šef Radne Jedinice Mjerna i regulaciona tehnika drug Dučić, nešto kasnije i direktor RO Društvena i štamparska djelatnost drug Pleh, časni i poslu predani radnici-hemičari moji sestra, drugarica laborantkinja, Fatima i brat, drug poslovođa, Redžep, a posebno naš najstariji brat Abdulah, koji u to vrijeme svima nama radnicima, poslovođama i šefovima brojke preko1000, bijaše drug generalni direktor Azotare, jedva izdurali dvije-tri radne godine nakon kojih sam se otisnuo u ispunjenje mojih davnih želja – učiti i studirati umjetnost pozorišta, filma, radija i televizije. Ono naučeno u srednjoj školi, koje mi je kasnije, najviše u izradi scen(e)ografije, sve vrijeme koristilo, je poznavanje konstrukcije i crtanje.

Rukopis mi izvježban na času tehničkog crtanja i pisanja nije baš ljepši od rukopisa ljekara «latinca», ali zato i dandanas jeste čitljiviji.

Vrijedi u dnevnik zabilježiti i ovo; kada sam diplomirao na Univerzitetu umetnosti/ Fakultet Dramskih Umetnosti (pozorišta, filma, rtv) u glavnom gradu tadašnje SFRJ Beogradu i u karijeri postigao zapažen uspjeh, navijajući svoj pozlaćeni sat iz kredenca u plavo-bijeloj boji, mati bi me učesto brižno priupitala:

–     Sine dragi, otkako si napustio tehniku, mene brige satriješe. Hoćeš li ti od tog  tvog novog i takvog posla moći živjeti? 

  • Znaš li ti, mati moja – započinjao bih obazrivo – šta lijepo i koga pamtim iz onog vremena kada sam pohađao školu koju nisam volio, a u koju ste me ti, moja mati-hanuma, i drugarica nastavnica upisale?
  • Znam, našu Miru koja ti je valjala više…
  • E, ovoga si puta, ti koja vazda «gađaš u sridu» promašila tačan odgovor. Pamtim Musiliju, nastavnika matematike. Još mi je u očima njegova prijatna vanjština, nečujan hod i jedva čujan glas, njegov pedagoški način ophođenja s nama učenicima, gospodske mu manire i eleganciju, a najviše pamtim sat sa srebrnim lancem koji je krasio prsluk njegovog odijela.

Sat je imao i graviran poklopac srebrne boje, a satna pločica bež boje po kojoj su kružile mala i velika kazaljka crne boje kakvu su imali i rimskim brojevima označeni sati od I, II, III – XII. Po kružnici su, između satnih oznaka, bile iscrtane po četiri bijele tačkice koje su označavale minutno vrijeme, a na vrhu satnih rimskih brojeva, bili su bojom zlata sitno ispisani arapski brojevi od 5, 10, 15 do 60  po kojima je jezdila velika kazaljka.   

Svi drugi nastavni časovi su počinjali i završavali oglašavanjem električnog zvona u školskim hodnicima, samo su časovi matematike počinjali i završavali po džepnom satu nastavnika Muslije: od 15 – 60 ili od 10 – 55 ili…

Nisam bogzna koliko naučio i savladao višu matematiku, ali sam imao privilegiju držati u ruci i navijati nastavnikov džepni sat čime sam nadomirivao čežnju za očevim džepnim satom koji strada, znaš i sama, u istoj željezničkoj nesreći kad nam i otac poginu.

I još ovo da ti kažem, džepni sat je naš nastavnik matematike Muslija naslijedio od svog oca koji je imao sreću da je na željeznici i penziju i sat zaradio.

Mislim da mi je mati tek tada halalila onu ponavljačku godinu u srednjoj školi i oprostila što sam iz stvarnog i opipljivog zbrisao u nesiguran posao mašte u kojemu me je u jedno kasnije vrijeme posredstvom medija pratio i moj srednjoškolski nastavnik matematike – vlasnik najljepšeg džepnog sata kojeg su moje oči ikad vidjele.

  • Znaš, mati, ja sam jedino te školske godine imao zaključnu ocjenu iz matematike (dobar) 3. Zasluženo, znao sam navijati, vidjeti i znati koje to vrijeme pokazuje nastavnikov džepni sat.
  • Vidi , prošla ponoć i započeo moj 68. rođendan u kojemu ću imati , još prije mjesec dana zakazano, kontrolno PET i TAC /CT snimanje kako bi se vidjelo i saznalo , koliko smo uspjeli u liječenju mog raka pluća i limfnih đljezda koje traje već 18 mjeseci.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Završni kadrovi autobiografskog dugometražnog doku-igranog filma «Grudva snijega i šitake gljiva»  Šemsudina Gegića, bh. reditelja sa boravišnom adresom u Italiji, snimljeni su na prekrasnim milanskim kanalima (Navigli) kojima je, po crtežu genijalnog slikara Leonarda Da Vincija, Milano «napojeno» i jedno vrijeme su ga zvali «Mala Venecija».

Informacija o filmskoj «zadnjoj klapi» data bh. medijima je na zahtjev glavnog sponzora filma Roche Italia morala biti povučena iz javnosti jer je snimljen u talijanskoj produkciji «Ultraspecialisti».

Film će početkom naredne godine započeti svoj festivalski i distributerski život.

Utorak, 5. novembra 19.

 Sunčev sat

 Šabanu Šarenkapiću

Koliko je duboka hladovina, toliko je ja(r)ko sunce; Govore da sve prolazi; Ja vjerujem da to primjećuju samo oči koje ne vide; I osjećaju prsti ruke koji znaju ispravno držati olovku; Da, i u ovo vjerujem, ta prolaznost je nama ovakvima samo pričina; Ustvari, mi prolazimo kroz privid; Naše sjenke gordo gaze po sunčevu satu koji ima zemljanu ploču; Mi smo kao sunce i hladovina, tako nekako, ili nikako; Mi koji trgujemo snovima i krademo sopstvene uspomene.

  • Ljudi moji, stigli mi rezultati PET i TAC/CT kontrolnog snimanja na rođendan prije sedam dana u kojima piše: RAK SE GOTOVO VIŠE I NE VIDI NA URAĐENIM SNIMCIMA PLUĆA!

Ostala je totalna upala pluća koja je nus-pojava od primljenih 30 radio i 21. Imunoterapije i koja se, zajedno sa osnovnom bolesti, mora liječiti još najkraće godinu i pol dana.

 Bože moj, možda dočekam i sa najvećom podrškom – mojom porodicom, sa familijom i prijateljima, sa vama čitateljima ovog «Dnevnika seobenog lica» i Zbirke priča «Ne daju mi oči da šutim», te gledateljima filma «Grudva snijega išitake gljiva» koji su nastajali tokom liječenja kao svojevrsna art-terapija, proslavim i moj 69-ti rođendan! (Zapisujem: Vjerujte mi, zna čovjek zaplakati i od sreće.)

 Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Hadžem Hajdarević, predsjednik Društva pisaca BiH koje je i glavni organizator manifestacije «Sarajevski dani poezije» izjavio je kako je ova 58. tradicionalna pjesnička manifestacija uspjela uprkos sve manjim finansijama Društva pisaca.

U to ime, sveprisutna klika je, opijajući se u sarajevskim bircuzima, oplakivala svoju neuspjelu misiju u zatiranja imena i učešća na ovoj respektabilnoj manifestaciji pojedinih veoma važnih bh. pjesnik(a)inja.Ako se ikad od ljubomore i zavisti otrijezne, znaće jadnici da im i nije mjesto međ’ ljudima i zvijezdama.

 Srijeda, 20. novembra 19.

 Vazdušni sat

Davno, još prije rata, pročitao sam informaciju da su vlasti Socijalističke Republike BiH pozvale čuvene talijanske stručnjake za Aero kako bi zbog izgradnje novog aerodroma na Romaniji ispitali pravce i smjerove u kojima pušu planinski vjetrovi.

Talijani su se na vjetrometini zadržali samo sat vremena. Izdržali su toliko jer su, tako se pričalo, sigurnosnim pojasevima bili vezani za traktor za kojim su se kretali po njivama i livadama po kojima bi se mogle/trebale ispružiti nove aerodromske piste.

Uprkos traktorskom zaklonu, Talijani, muški dio ekipe, ostali su bez kačketa, a šefica im bez skupo nadograđene kose.

Poslije, u kafani, pričao Rade traktorista da su se, što nikad, taj dan na parceli zvanoj Ledine, vjetrovi bili tako uzjogunili da su konji parnjaci što su vukli traktor u čiji je rezervoar Zadruga zaboravila tankovati gorivo, ostali, jedan bez repa, a drugi bez grive.

Tokom novog-dodatnog sata vremena službene posjete, članovi talijanske Aero ekspedicije (pre)letjeli su iz Sarajeva u Milano, brže-bolje se vrativši svojoj kući neobavljena posla.

Odmah po slijetanju na milanski aerodrom Lainate, a zbog na Romaniji oštećenih izuzetno preciznih instrumenata, fax-om su Zadruzi i Socijalističkoj Republici BiH poslali fakturu sa cifrom u talijanskim lirama za koju se komotno mogao kupiti dodatni radar za postojeći sarajevski aerodrom.

Mogu misliti kako su im bh. vjetrovi svojim mahnitim strujanjem sjebali sprave pa su ih po povratku morali rashodovati. Ili su naručiocu posla uračunali i kačkete i nadograđenu kosu bez kojih su hrabri članovi njihove ekspedicije ostali na Romaniji.

Nigdje u fakturi, pričalo se, nisu bili pobrojani, čitaj uračunati, konjski rep i konjska griva o kojima je pripovijedao lokalni zadrugar Rade.

Istina, Talijani su u dopisu pomenuli nekog mjesnog pijanog traktoristu koji se svojim blatnjavim traktorom čija je karoserija bila prevršena stajnim đubrivom, kod tolike meraje, zabio u novu limuzinu “Fiat Argentu” koju su oni dobili na korištenje od talijanske ambasade u Sarajevu i propisno je, po dolasku na Romaniju, parkirali na proširenju magistralnog puta Sarajevo – Beograd, sa krakom prema Foči i Dubrovniku.

Kao P.S. na poleđini izvještaja talijanski su Aero-eksperti napisali da “Nad bosanskim planinama mogu letjeti samo jastrebovi i treba se držati magle u kotlinama kakva je sarajevska, jer je itekako ne povoljna za snajperiste-teroriste i sate vazdušne obuke za tajne preletače.»

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: BiH napokon kontroliše (i naplaćuje) bijele tragove što iza sebe ostavljaju avioni koje Bosanci navode dok oni prelijeću bh. komad neba.

Vojni (izviđačko-špijunski) avioni su izuzeti iz ovog paketa iz prostog razloga jer se i ne vide, osim na kontrolnim monitorima u Hrvatskoj i Srbiji.

Ako se na kontrolnom monitoru aerodroma u Sarajevu na momente i ukažu ovi borbeni avioni, pojave se kao virtualni učesnici u video igrici Full HD rezolucije.

Četvrtak, 12. decembra 19.

 Pijačni sat

Selili smo iz Sarajeva u Milano.

Dva dana nam je trebalo da prodamo naš namješten stan u kojemu smo živjeli hiljade dana naših života.

Za samo još jedan dan smo upakovali stvari koje kao potrepština i uspomena trebaju krenuti sa nama na našu novu adresu.

Nas dvoje ćemo se voziti u autu ispred, a kombi sa našom kućom putujućom iza nas. Da nam bude stalno na oku i u retrovizoru.

Za dva je sata kombi bio utovaren.

Još jedan sat vremena nam je trebao, a prije nego ćemo predati ključeve novim vlasnicima stana na dobrinjskom Trgu Zlatnih ljiljana br. 7, da iznesemo i odložimo pored kontejnera nekoliko paketa sa garderobom, knjigama-duplikatima i nebrojenim listovima sa mojim autorskim tekstovima tipkanih na četiri pisaće mašine u vrijeme dok se na njima pisalo.

Prvi stolni PC kompjuter sam kupio 1987. godine u austrijskom gradu Klagenfurtu. Zahvaljujući mom sestriću Enesu Bajriću koji je u to vrijeme bio zapovjednik vojne granične jedinice i njegovim kolegijalnim vezama na graničnom prijelazu kojeg je kontrolisala milicija, Musa, Čiki i ja smo bez ikakvih problema u autu «Fiat Uno turbo» prošli carinu i istog dana s kompjuterom stigli u Jezersko gdje je Enes živio sa svojom suprugom Zuhrom i sinom Erkom.

Od tih sam ja dana pisao nove i pretipkavao stare rukopisne tekstove mojih priča, stihova i drama u kompjuter i arhivirao ih na diskete koje su u novije vrijeme digitalizirane i  upakovane za puta.

Ne znam baš zasigurno zašto, ali smo Jasna i ja (više Jasna nego ja)  za više od trideset godina i nekoliko selidbi teglili sa nama i sve pretipkane tekstove koji, evo, završiše svoj put u kontejneru blizu posljednje stanice sarajevske trole. 

Predali smo ključeve, pozdravili se sa komšijama, a onda smo malo stali ispred zgrade da odšutimo rastanak sa Sarajevom.

Kad će ti u naše uši glas koji sobom nosi riječi iz jedne moje neobjavljene priče koju sam pretipkao u računar.

Istovremeno se nas dvoje iz sadašnjosti okrenusmo u prošlost i ugledasmo gotovo filmski prizor: Dok sredovječni Cigo utovara u vremešnog «Golf 1» pakete sa našom odbačenom garderobom, mlađahna Ciganka čuči pored paketa sa listovima na kojima su na pisaćoj mašini otipkani moji autorski tekstovi. Čuči i sričući slova naglas čita moju priču «Dan bez svitanja» iz 1985. godine koju sam napisao prije nego ću i kupiti računar.

  • Daj mi samo taj paket, a sve drugo možete uzeti i nositi – rekla joj Jasna.
  • Ne dam, što si ga bacala! – odgovorila je čitateljka Ciganka.
  • Pusti – rekao sam – neka nosi.

Kad smo sjeli u auto i krenuli u novi život, podsjetio sam moju Jasnu na događaji iz ratne 1994. godine kada sam, nakon što su mi komandant Zaim Imamović i Safet Garčević Srce iz grada heroja Goražda donijeli na TV BiH na stotine VHS kaseta sa ratnim snimcima da od njih, po Srcetovom tekstu off-a, u postprodukciji, režiram dokumentarni film PAMTIŠ LI GORAŽDE.

Dane i noći sam radio na selekciji, obradi i montaži kadrova filma jer sam znao kakva će osjećanja probuditi kod gledatelja kada film budu gledali na TV.

Sutradan, po premijernom emitiranju filma u programu naše televizije, krenuo sam do pijace «Markale» da kupim bar deset cigareta i nekoliko zrna kafe za koliko sam u džepu imao tadašnjih ratnih para.

Dok sam se primicao starogradskoj pijaci, odzvanjale su detonacije granata kojima su, u mržnju i zločin zadrigli, odozgo sa Trebevića, to jutro zasipali sarajevski Marijin Dvor.

Pretrčao sam ulicu i stao kod prve pijačne tezge. Čuo se tihi žamor kojeg ne mogu čuti oni što već drugu godinu, držeći građane u vojnoj opsadi, odozgo sa okolnih planina siju smrt po Sarajevu.

Nešto glasniji od svih bio je mladić jednom rukom oslonjen na štaku. U drugoj ruci, podignutoj u vis, držao je VHS kasetu i objavljivao – Još samo jedna kaseta, još samo jedna!.. Film «Pamtiš li Goražde» … Heroj Goražde! Sinoć prikazan, a danas u prodaji!.. Ko nije gled'o, ima će šta vidjeti!..».

Kad me ugledao i prepoznao, a svi smo se međuse poznavali u krugu sarajevskog ratnog kruga, spustio je kasetu na tezgu ispod koje je istom rukom izvukao šteku cigareta «Marlboro». Bacio ju je prema meni i da me, kao fol, pohvali kako sam režirao dobar film, doviknuo mi tipičnu pijačnu parolu:

  • Samo da znaš, ide k'o halva! Za nepun sat sam prod'o devetn'est komada!.. Još samo ova… «Pamtiš li Goražde», najnoviji film o herojskoj borbi, kupite!..

Zvršio se rat, film «Pamtiš li Goražde» (trajanja 55 minuta) bio u zvaničnoj takmičarskoj selekciji festivala «Prix Europe» u Berlinu, Njemačka, a ja se, po oslobođenju, zaputio u Goražde da se vidim sa preživjelim.

Grad porušen, ljudi tužni i ponosni.

Sjeo sam u jedan od dva taxi vozila koja su bila parkirana na autobuskoj stanici, kad će ti meni taksista koji je kao izbjeglica iz Rogatice došao u Goražde i priključio se Armiji BiH u odbrani grada nabubrenog izbjeglicama:

  • Jesi li to sad iz Saraj'va? Ako ćeš se ubrzo vraćat’ da mi nešto poneseš do Televizije. Može l’? Evo, ako mi to učiniš, neću ti naplatiti vožnju. Nije teško, a izgledaš mi k'o neki fin i pošten gospodin.
  • O čemu je riječ?
  • To je VHS kaseta sa jednim dokumentarnim filmom o našoj borbi za odbranu Goražda i okoline. Predaćeš ga na recepciju RTV Doma, a ja ću dojaviti jednom mom saborcu koji se zaposlio u Televiziji da ga preuzme i stavi u program.
  • Koji je naslov filma?
  • Duga priča, al’ imamo vremena pa da ti nešto o tom i reknem: film se nekad, biće to s kraja rata, pojavio kod nas u Goraždu. Zvao se «Pamtiš li Goražde», tako nekako.VHS kaseta krenula od ruke do ruke i svako ga za sebe kopir'o.
  • Koliko traje?
  • Ovaj moj, kad sam u njeg ubacio sve one snimljene ratne scene u kojim se ja vidim, traje oko dva sata, tačno 115 minuta. I zove se «Goražde pamti». Je l’ da je bolji naslov od onog «Pamtiš li Goražde» što ga je stavio tamo neki filmoklepac u Saraj'vu, pričalo se, koji se «sklonio» u Te-Ve samo da ne bi iš'o na borbenu liniju. Samo naslov na početku, a moje ime i prezime na kraju filma. I ništa više, da ne ispadne kako sam sebe falim i utrpavam na spisak za neku kintu zbog učešća u ratu. A, pravo je isp'o dobar, vidićeš… Stavio sam i muziku, pjeva jedan moj rođo iz Mesića, čućeš, pjeva bolje od Saje Isovića.

Jasna je sve vrijeme vožnje dok sam nas ja prisjećao, držala oči zatvorenim. Znao sam, skupljala suze pod kapke, što zbog moje bolesti, što zbog selidbe, što od sreće da idemo blizu našoj djeci i u bolje dane, da ne kažem želju nam – u bolje životne godine.

Kad sam ja ušutio, ona je samo kazala:

  • Ako nekad, kada se ja i ti-prizdravljen, turistički navratimo u Sarajevo, i opet na pijaci naletiš na prodavca neke tvoje priče ili drame iz paketa, nemoj mene kriviti, ti si rekao «Pusti je, neka nosi».          

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Iz štampe je izašla knjiga «Ne daju mi oči da šutim» bh. pisca i reditelja Šemsudina Gegića i za sada se može kupiti u knjižari NARODNA KNJIGA u Podgorici i Nikšiću, Crna Gora.

Izdavač ove zbirke priča koju su recenzenti i kritika ocijenili izuzetno kvalitetnim književnim djelom je Časopis Komun@  iz Podgorice/za Izdavača Vildan Ramusović (CG), urednik Amer Ramusović (CG), recenzenti Željko Rutović (CG) i Fadila Nura Haver (BiH), redaktor Hadžem Hajdarević (BiH), autorica korica knjige Amela Hadžimejlić (BiH), tehnički urednik Vojo Bulatović (CG), kritički osvrt prof. dr Draško Došljak(CG).

Promocije knjige i prodaja u gradovima BiH će početi nakon prvog predstavljanja u programu Internacionalnog festivala «Sarajevska zima» krajem mjeseca februara naredne 2020. godine.

Petak, 27. decembra 19.

 Novogodišnji sat

Zagledana kroz prozor, osluškivala je vjetar, njegovu svirku i suludu igru na tavanici. Dok je uranjala pogled u mrklinu noći prosjecanu avetinjski zastrašujućim bljeskom munja, starica je drhturila zbog ludorije vjetra koju on do tada nije nikada izvodio.

Pri plamenu petrolejke joj se činilo da večeras ovo nije njena kuhinja i da su u nju smještene neke druge stvari sa zastrašujuće ispruženim sjenkama. I miševi, njeni stari znanci, kao da večeras imaju slobodnu šetnju.

Decembarska noć i munje, miševi i vjetar, plamen petrolejke i nervi…

Ni orah da u dvorištu vidi, čuje mu grane, vidi njegovu ostarjelu koru kad nebom projuri munja.

Oprži staricu misao da to na crjepove, zidove, vrata i prozore samo njene kuće udara pesnica vjetrovite novogodišnje noći bez snijega.

A ni groblje nije daleko, petnaestak koraka je do prvog nišana na kojeg je još za dana vjetar oborio natrulu ogradu. Sijevaju munje po rodbinskim i komšijskim nadgrobnim spomenicima.

Sumorne misli, sve više se roje i sijevaju u staričinim slijepočnicama.

U orah udari grom. Starica još jače stegnu molitvenu Knjigu. Je li ono kroz ovu kao grob crnu noć proleti jahač na bijelu konju, ili?..

  • Blagi Bože budi Ti na pomoći! – prošaputa starica, navuče zarčić na prozorskom oknu i zagleda se u ćilimske šare koje su na svjetlosti petrolejke poprimile oblik isprepletanih zmijskih tijela.

Starica podiže pogled i zraknu staklena vratašca na kredencu u koja ove godine nije stajala zadjenuta novogodišnja čestika njenog sina jedinca. Poštar je nije donio kao što joj je prošlogodišnju uručio čak tri dana prije nego će se godine smijeniti.

Pesnica se vjetra još jače sruči na njenu kuću. U prozore, kao da opadaju orasi, udariše krupne kišne kapi.

Starica se ispruži po sofi. Molitvenu Knjigu položi na grudi i pusti suzama na volju.

Ništa više nije važno. I niko. I nema straha.

  • Samo mi daj sna, blagi Bože!.. – šaputala je starica. – Ni čestitka njegova neka nije stigla, ni on ne mora doći, ni struja, ni… Sna, samo sna mi daj, dragi Bože, i vjetra daj, i umjesto snijega, velikih kišnih kapi da lupaju u prozorska okna –daj, jako, snažno… kao što ove koje Ti sad dade, a čiji mi udari podsjetiše na nekadašnje sinovljevo kucanje u prozor kad bi se kasnim vozom iz škole kući vraćao… Daj da ih još slušam… daaaj, o Bože, velik Ti si!..
  • Mati, otvori mi vrata, ja sam!.. – čula je starica i u urliku vjetra prepoznala tihi glas svog sina.

Mahinalno je pogledala u sat na kredencu. Kazaljke su odbrojavale zadnje sekunde stare 1973. godine. Kada je otvorila vrata, vjetar joj je u zagrljaj nanio najljepšu novogodišnju čestitku.

A počeo je padati i prvi novogodišnji snijeg.

  • Napisano i objavljeno u novinama uoči Nove 1974. godine,               kada sam imao 23 godine, majku i puno, puno novogodišnjih želja. 

Priču sam, pod naslovom «Novogodišnja čestitka», ponovo, prijedvije godine, objavio u Dnevniku Seobenog Lica i ona je kod naših čitatelja obilježila to njegovo VIII izdanje kada je broj otvaranja i čitanja iznosio cca 17.000, a broj lajkova «sviđa mi se» na Portalu Kliker.info, FB Udruženje «geg» i «Geg Multimedia» iznosio oko 1000, a komentara i djeljenja Dnevnika bilo više stotina.

 Također, ponavljam informaciju iz rubrike DSL «Radio javlja…» jer je «… u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto.».   

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Četiri dana prije Nove 2019. godine, na graničnim prijelazima su primjetne velike gužve na ulazu u našu državu.

Praznični su dani i bh. Seobena lica ih koriste da bi se otisnuli u domovinu i uz balkansku narodnu muziku ušli u prve novogodišnje dane.

Prije povratka u svoje seobene živote širom svijeta, obavezno će obići zavičajne staračke domove, bolnice, groblja…

SRETNA VAM NOVA 2020. GODINA !

 

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *