hamburger-icon

Kliker.info

ŠEMSUDIN GEGIĆ SHEMS : DNEVNIK SEOBENOG LICA (XVII)

ŠEMSUDIN GEGIĆ SHEMS : DNEVNIK SEOBENOG LICA (XVII)

22 Septembra
22:12 2019

Čekali smo puna četiri mjeseca na DSL , a nakon  prvog čitanja sedamnaestog izdanja dnevničkih zapisa našeg i vašeg Shemsa  jedino možemo reći da se čekanje u potpunosti isplatilo.

Jednostavno rečeno pred vama je nikad  originalniji i duhovitiji  Dnevnik,   a  poruke antologijskih  priča, Valuta seobenih lica, Vitlanje u nebesa, Baza i obrazi, Ples sa psima, Lijepo je biti u mislima, Dobrota i Suze od smijeha , zorno pokazuju da nam se Šemsudin Gegić, nakon ljeta u zavičaju, polako vraća u nikad boljem izdanju. 

Na ovu konstataciju upućuje i informacija da tokom pomenuta četiri mjeseca Shems nije samo odmarao u b-h tvorevini seobenih lica  već je uporedo sa liječenjem u Milanu intenzivno radio na više značajnih projekata o čemu će javnost biti uskoro obavještena. Do tada uživajte u XVII izdanju DSL.

Subota, 17. maj 19.

Valuta seobenih lica

Ovodnevni izlet mi je itekako prijao. Ranim jutrom sam iz Milana poletio za Sardiniju, bolje reći aterirao sam blizu Costa Smeralde jedne od najljepših plaža u Evropi. Možda i u svijetu.

Oko ove rajske bašte sve je počelo još 1961. godine kada je Princ Karim Aga Khan finasijski pogurao izgradnju i razvoj ovog čarobnog područja čije ime u prijevodu sa talijanskog znači Smaragdna obala.

Od tada plaže od bijelog pijeska privlače brojne slavne ličnosti i poslovne lidere, jednom riječju, bogataše, one koji za kvadratni metar vile mogu bez problema izdvojiti i do 300.000 eura ili cca 390.000 američkih dolara.

Moja vila sa pripadajućim imanjem sačinjenim od terena i mora se nalazi između grandioznih nekretnina čuvenog Silvija Berluskonija s desne i šeika sa devet imena od kojih nijedno ne piše na pozlaćenoj kapiji sa lijeve strane moje sardo-hacijende.

Istina, moje imanje nema golf teren, luksuzne apartmane za goste, a ni mjesto na kojeg slijeću i sa kojeg polijeću turbo helikopteri. Nema ni raznoliko egzotičnog bilje, a nema ni vodenu garažu za veliku luksuznu jahtu. Sigurno, još što-šta nema što oni imaju, ali ja i ne znam šta sve oni imaju. Šta nemaju, znam. Nemaju baš miran san jer im, narodski kazano, po svu noć gori svjetlo.

Sve drugo što mi je potrebno-imam. Meni dovoljno. I previše, jer ovdje uvijek boravim sam i ne prizivam, a kamoli pozivam goste na zatvorene orgije i otvorene bazene. Gluho bilo.

Arhitekta je u mojoj «Vila Shems» planiralo napraviti pet kupatila, u narodu znani kao mokri čvorovi, ali je na moju upadicu da meni treba samo jedno kupatilo sa wc-om i još jedan solo wc, autoritativno rekao da je to ispod njegovog stručno-graditeljskog nivoa i da bi to bila sramota od vile međ’ vilama od po sedam i više kupatila. Ostalo je na tri funkcionalna kupatila i dva sa tzv. «mrtvim vratima» u zidu. Ako ti neko od komšija bahne i počne po vili brojati neće ni skontati da su dva kupatila ustvari lažnjak, otočki-dovitljivo će mimar Giuseppe CLVIII rodom iz Cagliaria.

I nimalo ne zavidim komšijama: svaki je od njih na svoj način sa šestarom i uglomjerom u ruci i duši prošao putem slobodnih zidara čija je uzrečica «kamen po kamen palača».

Da li oni zavide meni, ne znam, treba njih pitati. Ma da čisto sumnjam, ne vide oni preko svoje ograde jer je visoka, viiisooka do pod samu nebesku gredu, da bi mogli skužiti i usvojiti moj seobeni model životarenja na rubu teško održavanog bogatstva.

Otkud onda znam šta oni sve imaju, a zidovi visoki. Preko medija u njihovom vlasništvu, eto kako sam saznao sadržaj samo jednog njihovog imovinskog kartona.

Doduše, jednom su pomenuli da su moje bogate komšije sa nekog svog drugog imovinskog kartona u humanitarne svrhe otpisali miliončić-dva eura/dolara. Narod kaže da to oni rade kako bi im se smanjio porez, a oni, opet, javno izjavljuju kako je narodu teško udovoljiti. Ma, nikad.

Ja lično koji poput kompozitora narodnih pjesama Rada Jovanovića dolazim iz naroda i nisam nikada i nikome zavidio na nečem što ima u živom ili matrijalnom posjedu.

Da govorim istinu, evo otkriću tajnu mom Dnevniku: ono sve na čemu se meni može zavidjeti, pa i ovu nekretninu na sardinijskoj Smaragdnoj obali, stekao sam žmireći, da, da žmi-re-ći. I to najčešće kada sam u ležećem položaju na divanu, često u sjedećem na wc-školjki, a ponekad i u stojećem položaju naslonjen na jak vjetar ljudske zavisti što mi cijelu karijeru upire u leđa.

Najbolje tako smišljam, pišem i brišem, crtam i konstruišem, hvalim i kudim, gradim i rušim, naprosto tako obrćem ideje koje su ekvivalent nekoj stabilnoj svjetskoj valuti.

Dok sam projekte ispale mi ispod sopstvenih očnih kapaka preračunavao u konvertibilnu marku-valutu postojbine nas seobenih lica iz Dnevnika, nisam imao ovo sve što sad imam.

Lažem, jesam imao bolest od koje se liječim u istoj bolnici u kojoj se povremeno liječi već pomenuti komšija sa Sardinije, bivši premijer Italije Silvio Berlusconi.

Danas sam ga vidio u krugu bolnice dok sam čekao da primim imunoterapiju. Ustvari, ja sam sjedio na klupi u bolničkom parku i nisam žmirio što se ovoga puta pokazalo ispravnim. Da sam se bio ispružio kao što radim na divanu imao bih zatvorene oči i ne bih vidio luksuzni automobil u kojemu se talijanski premijer sa najduljim stažom i napoznatiji gazda sa Smaragdne obale S.B. provezao pored mene.

Jedan uniformisani motorista iz pratnje crno-moćne limuzine mi je davao znak da njegovom bossu mahnem rukom u znak pozdrava, što sam i učinio. Možda je i on meni odmahnuo rukom, ali ja to nisam mogao vidjeti zbog zatamnjenih stakala na njegovom automobilu.

Baš ću ga pitati je li mi se danas bar nasmiješio kada mi se narednog puta ispod zatvorenih očnih kapaka ukaže Costa Smeralda i pričini da meni, dok iz tamošnje obližnje NATO baze čuvenom komšiji Silviju kanaderima pune bazene svježom mediteranskom vodom, neki prekomorski migranti obijaju i devastiraju san o vili na Smaragdnoj obali.

Jadni ne bili, kako se nisu informirali da mi ovakvi kao ja, ako i zaključamo, ostavimo ključ iznad vrata, kao što i kad zažmirimo vidimo sve ono što nemamo priliku vidjeti i posjedovati dok su nam oči otvorene.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U rubrici Sanovnik objavljujemo da «Kad seobeno lice sanja otvorenih očiju treba nositi naočare sa veeliikooom dioptrijom. Kada to čini dok žmiri, onda sanjari. Uglavnom, u oba slučaja, dužan se prijaviti da ga se oporezuje i uzme mu se mjera za ovaj i onaj svijet. U protivnom, neka postane humanista.».

Nedjelja, 26. maj 19.

Vitlanje u nebesa

Bilo je 5 sati popodne. Samo što sam se bio spremio za šetnju Parkom Ville Scheibler kad ti Ono iznenada i nepozvano dođe po mene. Bez da me i upita, uze za obje ruke, zavitla i pusti me u nebeske visine kao da sam zmaj od papira.

Bogami, letim.

I Ono, nakon što me je na prvim oblacima preteklo, sve vrijeme leti iznad mene, valjda, kako bi bilo sigurno da me Zemljina teža neće grčko-rimskim stilom svladati i na pleća preturiti. Uprkos njegovoj vanzemaljskoj moći.

Evo, još uvijek se nisam toj akrobaciji čudom načudio. Isto i sebi samom jer me nije presjekla sandžija, kao što zna, nije me oznojio strah od visine (akrofobija), nisam od nemoći zatvorio oči.

Elem, kad smo po mom skromnom srednjoškolskom znanju astronomije bili negdje u predgrađu Malog sazvježđa čije su najsjajnije zvijezde Sualocin i Rotanev, kako ih je početkom 19.vijeka nazvao Niccolo Cacciatore, astronom u talijanskom opservatoriju Palermo, čuo sam Ono kako mi dovikuje “Vodim te na Mars da za sebe opcrtaš parcelu veliku 1 ar. U Marsovskim Knjigama (razumio sam to je nešto kao kod nas na Zemlji KČ-Katastarska Čestica) će se na tebi ½ voditi onoliko teritorije koliko si dug kad se na leđa ispružiš. Preostalim dijelom parcele raspolagaće ceribaša-marsovac kojemu ćeš plaćati odžavanje i uređivanje parcele. Rata će ti biti određena nakon provjere debeljine tvog buđelara (novčanik) na Zemlji. Sve preračunato u stabilnu valutu “švicarac” za koga vaše banke vezuju i kreditna zaduženja a zbog kojih se znatno povećala smrtnost zemljana, pa i procenat samoubistava čak i žiranata dužnicima. Eto, da znaš kakav si sretnik. Bolje ti je ovo i moćnije od Zelene karte (USA Green Card) koja ti je, koliko mi je poznato ni krivom ni dužnom, zvanično prošle godine ponuđena s tim da se prvo pojaviš u njihovoj ambasadi u Sarajevu gdje ćeš se zahvaliti nakon što popuniš/potpišeš formular i prođeš sigurnosnu provjeru. ”.

Gledajući dolje u Zemlju vikn’o sam mu da ne želim biti učesnikom nikakve vasionske atrakcije i akrobacije, da ja imam parcelu od dunum i po sa šumom i livadom, da se nalazi na atraktivnoj lokaciji poviše višegradskog jezera, da je to nama još za svog života poklonila moja mati i da je ta parcela zemlje jedino materijalno bogatstvo što je meni i mojoj porodici ostalo u vlasništvu tamo u manjem entitetu domovine seobenih lica-hiljadugodišnjoj Bosni.

“Parcela je samo stotinjak metara udaljena od porodičnog groblja i ne moramo za života nam leći na leđa i ispružiti koliko smo dugi kako bi nas opcrtali za konačno-trajno vlasništvo i na ovom i na onom Svijetu. Doduše, trebaš biti član dunjalučke IZ-e, a sve zbog, tako tvrde, validne onosvjetske rezervacije kada se dođe na red za opcrtavanje tabuta” – inatno poentirah.

Kad je rekao “U Bosni, kažeš, a je li to tamo gdje se nikad nije ratovalo!?!”, prvo sam ga poslao tamo odakle ga je mati izmilila (možda Ono i nema mater, al’ nema veze) a onda sam se tako snažno trznuo da sam prekinuo taj nevidljivi kanap na čijemu sam jednom kraju zavezan i lebdim poput marionete ili dječijeg papirnog zmaja iz divnog romana “Lovac na zmajeve” poznatog seobenog lica Khaleda Hosseinia.

Dok sam besplatno koristio slobodan pad, odozgo se za mnom i na mene sručila takva kišurina (kao da se prevernuo najveći nebeski rezervoar) da mi je poremetila planiranu šetnju parkom Ville Scheibler. Takav je bio prolom da su i miševi ogrnuli kabanice, iz podzemnih garaža izvukli čačkalica-glisere na koje su potrpali svako svoju familiju i svi đuture seobeno zaplovili tamo dokle ih potoci, rijeke i mora odnesu.
Kad je bal, nek je maskenbal, za lokalnu je televiziju izjavio mišovođa.

Nema veze, poslije kiše grane sunce, a ponekad se i duga savije u nebeski oreol pa ću narednom šetnjom probati proći kroz dugine boje a da me k’o indijanca ratnički ne ofarbaju.

Da, i paziću da me Ono opet ne strefi. Ako i strefi, biće mi lakše, poznajem put. I priču znam. Skoro svu napamet.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Dok je bio u slobodnom padu sa Malog sazviježđa autor Dnevnika seobenog lica se dograbio elektronske knjige STOLJETNI HOROSKOP NAMJENJEN SEOBENIM LICIMA u prvom-knjižnom izdanju Jugoslavenske Matice sa prijevodom na bosansko-srpsko-hrvatski jezik. U prvoj izjavi koju je ekskluzivno dao portalu Kliker.info pisac DSL-a je rekao da po onome što je odokativno vidio, piše “Zvijezde će nam biti naklonjene samo kad je vedra noć i da će se već početkom treće decenije 21. vijeka/stoljeća jedna od poznatijih zvijezda – crvena zvijezda petokraka – sigurno vratiti na kape svih uniformisanih lica u domovinama seobenih lica koje su pod njom bile u kolonijalnom položaju više od četiri decenije.”.

Ponedjeljak, 10. juni 19.

Baza i obrazi

Dan sam proveo pred ogledalom. Šarenom sam Flag Face Paint (bojom za označavanje lica), kineskim proizvodom usklađenim sa evropskim i amerčkim kozmetičkim standardima, crtao novokomponovanu bh. zastavu na svom licu.

Sutra se na stadionu Juventusa u Torinu igra kvalifikaciona utakmica za Evropsko prvenstvo u nogometu 2020. između Italije i BiH.

Prvo sam na oba obraza i preko nosa kreirao bih-zastavu, potom lijevi navijački obraz obojio u bosansku, a desni u talijansku zastavu. Onda sam se predomislio pa sam im zamijenio obraze. Ni to mi se nije svidjelo. Skinuo sam obje i posušio lice.

Nakon neuspjelog eksperimenta (ne znam zašto, ali ni boja mi nije prijanjala za kožu) dugo sam se zagledao u odraz svog lica u ogledalu.

Zarumenili mi se obrazi isto kao onda kada sam imao deset godina i kada me je naš osioni lokalni poštar vazda pripit upitao «Da čujem ja za koji ‘no ti fudbalski klub navijaš?». Ponosno rekoh «Za Hajduk!». «A, je l’ avetinjo jedna, to ti ne navijaš za našeg «Želju» koji te hrani!?».

Dobro bi što mi je tek nakon prijekora zveknuo šamarčinu od kojeg mi, čini mi se, i dan danas zvoni u lijevom uhu jer ne bih čuo zašto me ošamari.
Prije nego ću mu odgovoriti, sjetih se mog školskog druga Hamdije kad ga je, nakon školskog gledanja partizanskog filma, naš učitelj, misleći na junake u filmu, tad upitao za koga je «navijao», a on odgovorio «za švabe» jer su jači i opremljeniji od partizana i trebali su sigurno na kraju filma pobjediti, a pošto se to nije dogodilo u filmu, kad-tad će oni biti pobjednici.
«Bar za mene», samouvjereno je zaključio Hamdo kojemu su djeda i trojicu amidža kao pripadnike Istočno-bosanskog partizanskog odreda ubili Nijemci tokom Pete neprijateljske ofanzive na Sutjesci tokom Drugog svjetskog rata.

«Nisi ni ti željezničar, a i ne raznosiš poštu po Sarajevu pa da navijaš za «Želju», rekoh nakon šamara drsko našem poštaru Husiki kojeg su svi zvali pjano Hus.

Srećom, drugi mi je šamar odvalio preko ruke pa se zalijepio na mom drugom obrazu. «Koji si ti fakin», reče pjano Hus i tako snažno i u huji zabaci poštarsku torbu na leđa da ga ona preturi na zemlju s koje promrmlja «Vidi, siledžije, još me nokautira!».

Umio sam se još dva-tri puta, ali rumen obraza nisam mogao sprati. Znam, za sve je krivo ogledalo.

Neću ni ići na utakmicu. Ni navijati neću. Ionako…

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Istraživanja su pokazala da se sve nacionalne/državne zastave slabije dižu ako ih ne nadražuje (pogurava) vokalno izvođenje himne. Također, država koja nema himnu i za pjevanje spada među drvenaste nacionalne zajednice koje nemaju dovoljno ili nikako talenata koji bi iz svog srca besplatno napisali domoljubne stihove, kao što nema ni onih koji bi je i da je ima horski rodoljubivo pjevali.


Utorak, 16. juli 19.

Ples sa psima
Snimao sam danas filmsku scenu sa čudesno za ples talentiranim psom imena Zorba. Ime je dobio po glavnom stvarnom čovjeku Aleksisu prezimena Zorba, Grku koji je bio kozmopolita i poslužio je kao inspiracija za glavni lik romana Grk Zorba grčkog knjževnika Nikosa Kazantzakisa i istoimenog filma kojeg je režirao Michael Cacoyannis, a u kojemu je glavnog junaka glumio Anthony Quinn.

I njen pas Zorba je pristigao iz Grčke pa mu je njegova vlasnica, trenerica, koreografkinja i partnerica u plesu Talijanka Liliana Ferrari Bruno nadjenula takvo ime.

Annamaria Bruno Scuola Di Danza Classica «forecer» je smještena u prekrasnoj vili u Milanu. Nasljedstvo je od Lilianine none koja je također gajila veliku ljubav prema psima.

Vanserijska umjetnica Liliana uvijek s ponosom ističe «La mia famiglia cinofila è composta da 5 cani» (Moja obitelj pasa se sastoji od 5 pasa).

Ona sa psima pleše u teatru i na takmičenjima još od 90-tih godina prošlog stoljeća i sa svojim partnerima-psima je višestruka pobjednica u ovoj teškoj disciplini koja nadasve traži preciznost u plesnoj koreografiji.
Njeni partneri-psi su uvijek visoko rangirani u službenoj klasi.

Zorba, 7-godišnji Border Collie koji potječe od srednjovjekovnih britanskih pasa za čuvanje stada (collie) prvi je na listi 10 pasmina koje se najlakše treniraju te se zbog njegove visoke inteligencije smatra najpametnijim psom sa mnogo energije.
Izuzetno je povezan sa svojim vlasnikom/com.

Zorba je bio prvi pas koji je u Italiji stigao do 3. Klase pasa-plesača kojih sada ima svega tri. On uz ples u pozorištu sa svojom partnericom Lilianom, voli plivati i roniti u bazenu i moru.
Jednom rječju-ZORBA.

Na kraju plesne scene sa Lilianom, Zorba mi je u znak dobrodošlice u svojim ustima donio bastone/štap da se njime potpomognem u hodu kroz liječenje od teške bolesti.

U znak zahvalnosti (do)bacio sam mu lopticu koju je uhvatio još u njenom letu i vratio se prema Liliani da završe plesnu tačku u nastupu pred filmskom kamerom.

Kasnije, kada smo se Zorba i ja nakratko družili u prekrasnom dvorištu vile, dok sam ga milovao, došapnuo sam mu kako sam i ja imao svoje pse miljenike Bobia, Šaru, Hogara… na šta je on zamahao svojim repom crnim repom i prekinuo me u nabrajanju.

Kažu da svaki pas osjeti čovjeka koji je imao ili ima psa, a da svaki čovjek ne osjeća prijateljstvo psa.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Profesionalne vojnike koji za novac ratuju na raznim ratištima u svijetu pežorativno nazivaju «psi rata» što je nonsens jer pas je među prvim pripitomljenim životinjama i sve do danas služi ljudima koji sve više i češće postaju «divljaci rata».

Srijeda, 7. avgust 19.

Lijepo je biti u mislima

Posljednji put sam bio u Bosni ima tome tristotine godina. Možda koja decenija više, ne sjećam se baš tačno perioda. Uglavnom, bilo je poodavno. Znam samo da je tad u Saraju bila u modi igra “zadirkivanja u budale” (a budale su nešto kao dvorske lude, samo javne) koje su, kasnije, kao vesele događaje, na čaršiji izvodili pehlivani.

Onda su pehlivani (izvođači) u svoj repertoar uveli karađoz zajebancije čija sjenka se protegla gotovo pola milenija. Doduše, s prekidima na vezama između Devlet-i Aliye-i Osmaniye (Osmanska Uzvišena Država) kao vlasti naspram naroda (publika).

Kad je Saraj postao Sarajevo koje poznajemo danas, onda je, s početkom 20. vijeka, neki Gavrilo (iz) Princip(a) pucao iz naroda (publike) i ubio Njegovo Carsko i Kraljevsko Visočanstvo Nadvojvodu prijestolonaljednika Austro-Ugarske Monarhije Franza Ferdinanda i suprugu mu Sofiju. U sred čaršije.

Tih prvosvjetskoratnih godina ja sam se zadesio u ruskom Carskom selu u kojeg je nakon vojne obaveze 1916-1917., a da ne bi išao na front, sklonjen ruski pjesnik Sergej Jesenjin. S njim pio i tutnjao po Moskvi, a najviše po kafanama oko Kuznjeckog mosta. Bilo je tako kao da sam sve sanjao. Opet, kako to da sam se tih godina svako treće jutro uvijek ma(h)muran budio.

On je pisao poeziju, ženio se i razvodio. Ja sam recitovao njegove stihove. Oba smo pili rusku votku. Ja i tursku kafu da progledam.

Opet je pukla puška. Zasvirala topovska đulad. Sukobila se titovka s petokrakom sa naci-fašističkim obilježjima. Trajalo četiri godine kao i Prvo poluvrijeme utakmice Prvog Ratnog Svjetskog Prvenstva.

I u to vrijeme ja sam opet bio daleko, ali i u mislima mojih majke i oca koji su bili seobena lica u čaršijsko-bistričkim Žagrićima. Kasnije sam spoznao kako je lijepo biti u nečijim dobronamjernim mislima. Ne misliš svojom glavom, ne trošiš emociju, a hraniš se iz tuđeg srca i tuđih misli. Nije te strah, leglo (zametak) si koje će istresti na sunčanu poljanu. Čist od grijeha, tek od majke rođen.

Bilo mi je drago u zapadnjačkim novinama pročitat kako, pobogu, tamo u federalnoj državi šest socijalističkih republika i dvije pokrajine i sunce i mjesec i ordenje i obrazi i čitanka i igranka i more i rijeka i dijete i starac sijaju komunistički crveno. Naprosto sam cvjetao zbog tog njihovog kapitalističkog jeda.

Dok sam pušio kuba cigaru, pijuckao i udisao miris slikarske boje na pariškom «brdu mučenika» Montmartru i seirio martini, bocn'o sam se špenaglom koju kao amajliju nosim uzase od pionirskih dana i kapljicama rođene krvi iz kažiprsta na novinskom tekstu dopisao «i zjenice» (su sijale crveno).

Kad su se u Bosni i Sarajevu «odigravali» produžeci ratne utakmice (1992-1995) koji su, po pravilima svjetske ratne federacije, također, trajali četiri godine kao Prvo (1914-1918) i Drugo (1941-1945) Ratno poluvrijeme, ja sam se iz celuloidne filmske trake preselio u sistem elektronskog snimanja.

U to vrijeme, tako filmski namotan u rolne i te-ve zgužvan u video kasete tumarao sam od jednog do drugog bjelosvjetskog čekpointa na kojima sam se saginjao čelom do njihovih vojničkih čizama da sa zemlje podignem ikar konzervu ili keks kojeg su Evropljani proizveli nakon kraja onog drugog poluvremena svjetske ratne utakmice, odložili u magacine da se ubuđa i sačekali ratne produžetke u domovini seobenih lica BiH kako bi ga nama časnim cukama bacili pred gladan i žedan stomak u kojemu želudac vari gelere granata, tugu i suze.

Ta su mjesta eksplozije granata, kad je sudija odsvirao kraj ratnih produžetaka, za tužno sjećanje poratne sarajevske vlasti ofarbali i ona su postala tzv. krvavo crvene ruže.

Nakon tristo i više godina izbivanja, evo me danas 7. avgusta 2019. godine u Bosni, tačnije u Sarajevu.

Prvo što sam uradio, prošetao sam mojom čaršijom koju sam poželio kao da mi je rod rođeni. Iz poštovanja sam koračao pognute glave i oborena pogleda.

Umjesto onih stopa i crvenih ruža na ulicama i trotoarima čaršije, ugledao sam kako brojna stopala koja vire ispod dugih halja i čakšira hode Ferhadijom. Kao da sam se vratio u osmansko doba, ono kada sam prije posljednji put bio ovdje.

Uplaših se da nisam nagazio na sihir-zapis kojeg je ispustio neki sahib. Kao mahnit pretrčim u Titovu ulicu kad i tamo, umjesto onog svega «crvenog I…», šparta li šparta kineski komunizam.

Sjećam se još samo da sam, jedino prepoznavši kultnu kafanu Parkuša, sastajalište đaka I, II i V Gimnazije i u kojoj su prije produžetaka krvave utakmice 91-95. nastajali brojni sarajevski bendovi, u bunilu utrčao u njenu hladovinu poleglu od Velikog parka.

Kad su mi «razlizali» čelo i dozvali me, konobar kojeg se sjećam od prije rata (bliži rođak mog prijatelja Miralema Adžema), mi reče «Mora da si izgubio dah dok si se probijao prema Parkuši. Iznenadile ti se oči. Ne boj se, nisu migranti, turisti su kojima se toliko svidio naš grad da su pokupovali kuće, radnje, imanja…».

Tobe Ja Rabbi! (Pokajanje činim, moj Bože!) Shangdi baoyou! ( Sačuvaj me, bože!, na pojednostavljenom kineskom jeziku) – Google prevoditelj.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Oglasi: Mijenjam parcelu sa velikim količinama podzemnih voda na sarajevskom Alipašinu polju za parcelu na Naftnom polju u bilo kojem od šest kuvajtskih Muhafaza. Šifra: Potomak osnivača Isak-bega.


Četvrtak, 15. avgust 19.

Dobrota

Ovo itekako zavrjeđuje da bude zapisano u DSL-a: Hajde što su me moja i Jasnina familija Gegić, Karahmetović, Imamović, Maglajlija, Bajrić, Srkalović, Geca, Nalbantić, Sofović, Džemidžić i naši zajednički prijatelji Adžem, F.N. Haver, Klisura, Mujkić, Lončarević, Dujmovići, Uzunović, Avdić, Burić, Voloder, Brajlović, Kadrić sa svojim porodicama izgrlili i izljubili dušom spravivši mi i nabavivši darove prirode koji liječe, a otkud to da uz njih, tako iznenada doleprša još jedna duša od čovjeka Samir Mehonić, vlasnik i radilica kultnog restorana «SINIJA» smještenog u sarajevskom naselju Rajlovac.

Zakitio nas je gazda Samir paketima svojih nadaleko poznatih proizvoda od heljde i veli meni «Da si sve ponio u Milano i samo ovo jedi, vidjećeš kako ćeš ojačati!».

Meni puno srce, a njegovom se učini kao da je malo darivalo pa poruči Samir i u zeničkoj «PČELICI MEDINA» spraviše za mene mahsuziju-Matičnu mliječ:polen, propolis i med. Nije me ni čuo kada sam ga pitao koliko košta već me zagrli i reče «Kad potrošiš, samo javi!».

Sve vrijeme našeg druženja sam se pitao otkud ja znam ovog divnog insana i šta ga čini da bude tako dobar. Da ga pitam, bilo me sramota jer se on obraćao i ponašao prema meni kao da smo isti rodni prag prekoračili i trebamo znati sve jedan o drugome.

Kad je tokom naše večere nakratko sjeo za naš stol, rekao mi je «Ti znaš da su, uz Božiju pomoć, ljekare, a najviše zahvaljujući svojoj čvrstoj volji i svom jakom duhu brojni ratni ranjenici opet stali na svoje noge i na svoj se način uključili u život i odbranu ovog grada, pa tako moraš i ti savladati svoju tešku bolest.!».

Prije nego ću ovo zapisati (uskoro će i ponoć) sjetio sam se: Samir je prva žrtva jedne od na stotine hiljada tokom rata sa okolnih brada ispaljenih granata na Sarajevo, a koja mu je gotovo izvalila nogu iz kuka i nanijela još dosta teških rana. Uvjeren sam, njegova tako velika i džennetski miomirisna duša vjernika slična je duši jednog sufije i ona ga je pridigla na noge.

Zakleo me je Bogom da se ne zahvaljujem.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Nama koji smo u sistemu Javnog RTV servisa zabranjeno je od strane vlasti-naših osnivača da angažiramo profesionalne programske servisere jer bi u tom slučaju narod tj. gledatelji i slušatelji za svoj pretplatnički novac (rtv taksu) bili objektivno obmanuti. U našem širem Regionu istina se uvijek pripisuje parlametarnoj (političkoj, stranačkoj) većini, pobjednicima u ratu (ako ih ima) i onima koji se vode kao Nomen nescio (N.N.) što znači «ime nepoznato» jer mrtva usta ne govore.


Petak, 23. avgust 19.

Suze od smijeha

Dok se spuštala topla morska noć i tiho palila kandelabre duž šetnice Lungo mare koja spaja Radalj i Klek u hrvatskoj Dubrovačko-neretvanskoj županiji, nas dvoje, Jasna i ja, smo sjedili na balkonu stana okrenutog moru i poluostrvu Pelješac. Pili
smo bosansku kafu, slušali muziku s Radio Dalmacija i fotografirali Pelješki most u izgradnji koji svojim kulama već izranja iz mora smješkajući se svjetlosti brojnih reflektora na gradilištu.
Prizor na moru mi je ličio na rođendansku tortu sa upaljenim svjećicama koja se usidrila između hrvatskog i bh. mora.

Na milione se puta do ove noći smijenio orkestar cvrčaka, a kompozicija im ostala ista. Pjevali su kao i uz onu prvu varnicu koju upali kremen-kamen.

Legenda kaže da je cvrčak ustvari duša pesnika koja ne može da se smri i ušuti, jer dok je bio živ on nikada nije napisao pesmu koju je želeo.

I barke su na svom priobalnom vodenom podijumu plesale isti ples od pamtivijeka: korak lijevo-desno, naprijed-nazad, u zagrljaj.

Modro nebo je razapelo zvjezdice pa liči na cigansku iluminaciju jurjevdana sa sarajevske Gorice iz vremena crvenih karanfila.

Nas dvoje smo jedno vrijeme šutili i svako za sebe mislima brodili u nedogled. Otimali smo se bolesnoj stvarnosti. Zatim smo tiho razgovarali i umjesto galebova pogledima nadlijetali Jadran.

Sjetili smo se večeras ljetnih odmora koje smo davno provodili u Dubrovniku, Makarskoj, Omišu, Splitu, Šibeniku, Trogiru… Tada smo bili veseli, bezbrižni i osjećali se komotno u svojoj koži koja je od sunca i mora svaki put poprimala novu bakarnu boju. Svakodnevno smo nazdravljali životu.

Tokom ljetovanja sa Imamovićima i Adžemima svake bi večeri dubrovačka Tvrđava odjekivala našim smijehom. Domaći i strani šetači Stradunom bi se sa simpatijama okretali za nama koji smo našu gotovo dječiju razigranost prosipali svuda oko sebe.

Jedne takve nasmijane ljetne večeri naš prijatelj Miralem koji je tada za sebe govorio da je dobrodušna (što i jeste) muška strana bračnog para Sena i Miralem Adžem, ispriča nam nekoliko anegdota iz života njegovog rođaka čuvenog sarajevskog konobara Velije.

Bože dragi, šta li su tada o meni, sklupčanom od smijeha ispod Orlandovog stupa ispred crkve sv. Vlaha u Dubrovniku, mislili uparađeni turisti. I večeras sam rekao Jasni da me nije briga, smijeh je zdrav i nije sramotan, a ni kažnjiv nije jer se iznenada javlja kao nevoljna reakcija na određene vanjske i unutarnje stimuluse.

Ubrzo nakon tog našeg osmjehnutog ljeta nastupilo je vrijeme seobenih (izbjegličkih) lica.

Moj badžo Musa i svastika mi Indira Imamović sa djecom Farukom, Vildanom i Vildanom zaklon od ratnog vihora nađoše u Švedskoj, a Sena i Miralem sa djecom Selmom i Almirom «pobodoše svoju doseljeničku zastavicu» u Austriji.

Tri godine prije nego će nas zaglušiti ratne trube i sustići krvava posljedica decenijama prikrivene mržnje u među nama ratno ostrašćenih, kao osmogodišnjaci, drugari iz goraždanske mahale Vildan i Almir su igrali u mom doku-igranom filmu «Dopiši tugu» kojim smo nesvjesno upozorili da za sve nas nastupa dugi period tugovanja.

Jasna i ja sa našom kćerkom Eminom ostali smo tada u grotlu ratnog Sarajeva.

Kada smo nas troje po pozivu krajem rata izašli u Italiju da uradimo pozorišnu predstavu u Milanu, tokom jedne radne pauze smo odletjeli u Holandiju da se vidimo sa Karahmetovićima, mojom sestrom Fatimom, zetom Mersudinom i njihovim sinom Merkom koji su svoje izbjegličko stanište našli kod holandskog gradića Leovardena.

Pozvaše nas tada naši Imamovići da produžimo do Stokholma, ali ne dobismo ulaznu vizu u Švedsku. Ni u Holandiji nismo ostali. Vratili smo se prvo u Italiju gdje na premijeri naše predstave doživjesmo ovacije, a onda se u roku koji nam je odobren od vojnih i civilnih vlasti, vratismo u Sarajevo. U kojemu me zbog toga što su sumnjali da sam dezertirao i izdao raju, sa prijavom instancama dočekali.

Nastupiše godine svakolikog oživljavanja od strane seobenih lica njihove zavičajne rodbine koju je svojski unespokojio rat. Donosili im poklone i novac, pomagali obnoviti ratom porušene kuće i stanove, nerijetko ih vodili sa sobom na liječenje ili zaliječivanje duhovnih patnji. Prosto kazano, bili su sretni što su ih zatekli žive.

Tako jednog postratnog ljeta Musa i Indira povedoše sa sobom Jasnu i mene da se okrijepimo i živnemo kod njih u Švedskoj. Emina je te godine pripremala odbranu diplomskog rada na Akademiji scenskih umjetnosti pa je ostala u našem dobrinjskom stanu u Sarajevu kojeg će nam, prvi dan po našem povratku iz Švedske, opljačkati prvi susjed Srećko.

Prije tog dugog puta Mercedes-džipom 500 u hladnije a bogatije krajeve Evrope, Imamovići kupiše stan u Radalju/Klek da možemo zajedno i bezbrižno ljetovati kao nekad što smo prije rata.

Na proputovanju kroz Austriju svratismo u Salzburg kod Sene i Miralema. Odmah mi je Miralem dao do znanja da neću otići iz Salzburga dok me ne odvede i pokaže mi Mozarts Geburtshaus – rodnu kuću genijalnog kompozitora Wolfganga Amadeusa Mozarta i u njoj njegovu prvu malu violinu na kojoj je počeo svirati.

Nismo akibetli ni kafu srknuli, morao sam krenuti za njim jer, kaže Miralem, kakav bi to ja bio umjetnik a da ne iskoristim priliku i, prije nego krenem dalje tamo kud sam se zaputio, virnem šta to svega ima u muzeju svjetskog genijalca iz njegovog komšiluka.

Miralemova domaćinska duhovitost me tada podsjetila na priču koja se dogodila u Višegradu šezdesetih godina prošlog stoljeća: Djevojka iz gradića na Drini-Višegrada se udala u gradić na Bosni-Zavidoviće. Da bi se došlo iz jednog u drugi gradić putovalo se dugo (primjera radi koliko traje putovanje sa autom Mercedes 500 na relaciji Sarajevo-Stokholm) i sa presjedanjem u Sarajevu (kao u Salzburgu) iz malog «Ćiro» u veliki «Normalni» voz (kao sa, recimo, eksYU magistralnog puta na njemački autoput Bundesautobahn).

Uželjela se majka kćeri pa kako je stanovala blizu višegradske željezničke stanice očinji vid je iskapala stalno pogledavajući na vozove koji bi tu svakodnevno pristajali.

Kada su nakon godinu dana njeni kćerka i zet došli u prvine, te samo što su izašli iz voza, punica, sretna do suza, u šali će ti kazati «Neš vala, zete, odmah nazad u te tvoje Zav’doviće bar dok ne vidiš našu višegradsku Ćurpiju.».
Zet njenu šalu shvatio ozbiljno, sjeo u prvi voz koji se križao na višegradskoj stanici i vratio se u svoje Zavidoviće. A da nije uživo vidio na Drini ćupriju. Kćer neka bude kod svoje matere kol'ko joj duša ište.

U čas se prisjetih da je Miralemova divna supruga Sena iz Međeđe kod Višegrada odakle je rodom i moj otac pa otud ona, Selakuša, i ja dođemo ko neki daljni rod.

Komparativnom metodom uspoređivanja ova dva «slučaja» Miralem, ipak, po svojoj duhovitosti, garant, ne bi mogao ličiti na punicu iz višegradske priče jer on je rodom više od dvadeset kilometara uzvodno Drinom od Međeđe, a trideset od drinske Ćuprije i pripada goraždanskom šaldžijskom okrugu.

Dok smo išli prema Mozartovoj rodnoj kući ispričao mi je novu anegdotu o svom bližnjem rođaku Veliji, čuvenom konobaru iz sarajevske kafane «Parkuša». Toliko sam se smijao da sam ga pitao ima li wc u Mozartovom muzeju, na šta mi je on odgovorio da je u Austriji sramota takvo što i pitati i da se za svoje fiziološke potrebe strpim dok ne dođem u stan kod Imamovića u Stoklholm.

Naravno, ostali smo u gostima kod naši Adžema jedan produženi vikend i bilo nam je svima lijepo. Ma, kao u vrijeme zajedničkih ljetovanja na našem Jadranu.

Ali, pomislio sam tad: šta i da se upišam u gaće sa flekom na hlačama, ne treba se stiditi jer sam iz «prvih usta» čuo izvanrednu priču:

Pred rat, dok je Velija konobarisao u «Prakuši», muškom i ženskom konfekcijom iz Trsta raju u Sarajevu je snabdjevala «veza zlatni zub» čiji je kapo/capo (glava) bio Rom Roki/Rocky, rođen i odrastao u sarajevskom naselju Gorica.

Svaki put kada bi dolazio u Sarajevo da pokupi pazar, Roki bi se obavezno, bar jedno veče (vazda u društvu dvije lijepe bronzanopute djevojke koje su govorile talijanski jezik) nalaktio na šank, pijuckao piće i, oduševljavajući se Velijinom konobarskom vještinom, zavaljivao od smijeha njegovoj duhovitosti.

Pred sami je rat provaljena «veza zlatni zub» i Rokiju se od tada zameo svaki trag.

Velija je, kao i Miralem, ostao u Sarajevu. Viđali su se početkom rata, a onda su zbog opasnosti kretanja po gradu, prestali obilaziti jedan drugog. Miralemova je Sena sa djecom Selmom (sad izvrsna solistica zabavne muzike) i Almirom iz Goražda izbjegla u Austriju iz koje se javljala Miralemu i govorila kako bi bilo dobro i sigurnije, iz mjesta u blizini Salzburga ispred kojeg na putu stoji znak «krava na putu», preći u Švicarsku. Ali, kako?

Prošla jedna pa druga i treća ratna godina, Miralem izgubio kontakt sa svojom porodicom i odluči se zaputiti u Austriju.
Prije polaska je otišao na sarajevsku adresu gdje je boravio rođak Velija da pita ima li on i može li ga slučajno «pogurati» sa kojom stotkom dojče-marke (deutsche mark) najpouzdanijom ratnom valutom. Nije ga našao, niko od komšiluka nije znao gdje je njegov rođak otišao i da li je ikako živ. Naprosto je nestao.

Krećući se vratolomno, Miralem se nekako dograbio «za Bosance i Srbijance obećane zemlje». Bez novca, smještaja i bez ikog svog se pitao šta će on u Austriji, ali bi ga želja da pronađe svoju porodicu uvijek ohrabrivala da izdrži.
Slučajni susret sa zemljakom Ismom I. je pomakao priču sa mrtve tačke kada ga je on povezao sa «ciganskom vezom» koja izbjeglicu, za kojeg njihov kapo procjeni da mu treba pomoć, izmješta u Švicarsku u kojoj je, tako je Miralem pretpostavljao, i njegova porodica.

Dva nalickana mladića romske nacionalnosti su u novom modelu automobila Alfa-romeo jedne večeri došli po Miralema i povezli ga u elitno predgrađe kojeg čine vile sve jedna od druge ljepša. Vrata na daljinsko otvaranje, dva rotvajlera u dvorištu, video-nadzor.

Kad su Miralema uveli u dnevni boravak sav u pozlati, zatekao je dvije mlade Romkinje, bliznakinje, kako potrbuške polegle po debelom sagu mlataraju nogama, na slamčice pijuckaju koktel i bulje u veliki ekran televizora zglobno instaliran na zidu povrh komode od mahagonija.
Na ekranu se emitirao neki strani film sa srpskim titlom kojeg su očito je pustile sa videa jer su ga kada je Miralem ušao u prostoriju stavile u stop-kadar.

Ovlaš su pogledale na iznurenog pridošlicu, a onda su se obje okrenule u pravcu fotelje okrenute prema prozoru sa vanjskim rešetkama i mazno se, na lošem srpskom jeziku, uglas obratile nekome ko zaklonjen visokim naslonom sjedi u fotelji: «Veli'a duša… da ti nama čitati šta piše na filim… ‘oće’?».

Kad je čuo odgovor iz fotelje «Vi meni donesete još dvije boce vina, pa ću ja vama dvjema nepismenim čitati titlove sve dok me glas ne izda, ‘oćete l’?», Miralem se u dva-tri koraka našao oči u oči sa rođakom Velijom, glavnim konobarom u obližnjem luksuznom baru koji je u Rokijevom vlasništvu.

«Što bar ne javi da stižeš, mog'o sam te komotno dočekat’ na stanici», bilo je sve što je rođak Velija izgovorio u znak dobrodošlice Miralemu.

Porodica Adžem se ubrzo skrasila u Salzburgu.

Kad su se evo potpuno i dvosmjerno «otvorili seobeni putevi», Adžemi su od svojih prijatelja Imamovića kupili stan u Radalju kojeg s Klekom spaja šetnica Lungo mare.

Čim su sve to ozakonili, zajedno su, kao i dok je vlasnički status bio ne promjenjen, proveli sedmicu ljetovanja u Kleku. Samo su zbog sigurnosti bravu na vratima stana zamijenili jer se gotovo bila izlizala od brojnih boravaka rodbine i prijatelja u mjesecima ljetnih odmora kojima su Imamovići dobrodušno i bez bilo kakvog interesa za sebe davali ključ i ustupali stan na korištenje.

Za kraj ovog dnevničkog zapisa: Kopiju ključeva od nove brave, Adžemi su, da ne prekidaju Imamovićku tradiciju, dali Jasni i meni. Kad poželite i možete, vele nam, ovi nadasve dobri ljudi, odmorite kao u svom stanu da ste.

I, tako, nakon pune dvije godine, evo nas dvoje na četverodnevnom odmoru u Kleku. Toliko smo uhvatili slobodnih dana između perioda naših života tokom mog liječenja u Milanu i filmskog snimanja u Sarajevu.

Dragi Imamovići i Adžemi, hvala vam gdje čuli i ne čuli!

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Pelješki most spaja cro-kopno sa cro-poluotokom i razdvaja cro-ribe od bos-riba, stoji zapisano u građevinskoj bilježnici imena Dejtonski mirovni sporazum.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *