hamburger-icon

Kliker.info

ŠEMSUDIN GEGIĆ SHEMS : DNEVNIK SEOBENOG LICA (XVI)

ŠEMSUDIN GEGIĆ SHEMS : DNEVNIK SEOBENOG LICA (XVI)

April 27
06:06 2019

Vjerovatno svjestan činjenice da se njegov, naš i Vaš “Dnevnik seobenog lica” sa nestrpljenjem čeka , komentira i već gleda kao ukoričena knjiga dnevničkih zapisa i priča, Shems je sa ovim izdanjem nešto poranio , tako da ćemo 16. nastavak čitati par dana ranije od planiranih prvomajskih budilica.

Bilo kako bilo, u vrijeme dok čekamo pomenute uranke,možemo samo konstatovati da je pred vama vjerovatno najbolje Izdanje Dnevnika, čiji autor je, da još jednom podsjetimo, zbog bolesti morao, režiju predstava i filmova , ‘zamijeniti’ pisanjem koje neiziskuje veliki fizički napor.

I upravo tada, proradio je njegov specifični autorski rukopis koji je i na početku njegove profesionalne karijere nagrađivan i imao zavidnu čitalačku publiku. U posljednje vrijeme i sami smo svjedočili kako se strast i umijeće pisanja kratkih priča i dnevničkih zapisa , zahvaljujući internetu, oplođava u nevjerojatno rastući broj čitatelja širom svijeta.

Pored toga, čitaoci i njegove izmaštane priče doživljavaju kao životne, što ih diže na pijedestal kvaliteta i zbog toga se čitaju, međusobno dijele, komentarišu i mirišu na veoma dobar dokumentarno-igrani film, kojeg vide dok čitaju literarne tekstove, o čemu pišu i njemu i redakciji ovog portala.

Na kraju smo, upravo zbog pomenutih činjenica i bili “primorani” dodijeliti mu godišnju nagradu za najčitanijeg autora, u čijem narativu postoji vremenski razmak od sadašnjeg vremena, što nerijetko, mnogi od čitalaca , prepoznaju i kod sebe.

To smo uočili i u ovom izdanju Dnevnika , a priče Dan žalosti i radosti , Dvosmjeran proces , Kilometri dugi kao decenije , Kad kroz tebe prođe ciganska muzika , Pismo , L'Arte di Curare / Umjetnost liječi te Strah od života , još jednom pokazuju da je Shemsov specifični stil pisanja, koji objedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost , nadasve jedinstven.

Uvjereni smo da ćete i Vi nakon čitanja doći do istog zaključka.

Subota, 9. mart 19.

Dan žalosti i radosti

Jučer je bio 8. Mart, martovski dan koji je i u bivšoj Jugoslaviji što se tiče proslave kao Dan žena bio ravnopravan sa drugim značajnijim republičkim i državnim praznicima. Ako baš i nije u značaju, a znali smo da nije, onda je zbog muškog utrkivanja u obasipanju pažnjom suprugu, majku, sestre, vjerenicu, tetke i radne drugarice bio bar «onako-naoko» spektakularniji. I bez izvješenih zastava, brate, DŽ je bio najljepša svetkovina u jednoj godini, što jes-jes.

Mirisao je ženski Dan na njihove parfeme i mušku kolonjsku vodu, crvenio se kao ruža il karanfil i bio zvučan koliko kolektivno organizovane zabave sa muzikom i zakuskom.

U dan se uz muziku sa gramofonskih ploča plesalo i pjevalo u radnim organizacijama, a uveče kada bi u 9 sati mirno započelo, uz živu muziku posebno naručenu za tu priliku, pa sve do zore se plesalo, grlilo i ljubilo. Iza ponoći, uprkos dežurnim milicionerima bi se i podvriskivalo, žar cigareta se ubadao u balone, a pikavci gasili u saksijama sa cvijećem kojim su za tu priliku ukrašeni i okićeni društveni klubovi, restorani, hoteli…

Dan, budan i podgrijan emocijom i ponekom čašicom viška bukvalo je trajao 24 sata uz prilog 12 sati, pretežno, muškog mahmurluka.

Za proslavu 8. marta 1975. godine, sjećam se, u našem malom mjestu Radničkoj koloniji Vitkovići kod Goražda pripreme su krenule desetak dana ranije, još u mačijem mjesecu februaru. Pojedinačno, svako se protezao na svoj način i skladno debljini svog novčanika.

Tri velike sale našeg mjesnog Društvenog doma koji je u svom sadržaju imao još prostorije Radničkog Kulturno-umjetničkog društva i Amaterskog pozorišta, kino salu i u njenom prostranom foajeu dvije garderobe i pianino Petrof, tri apartmana za gostujuće umjetnike i stručnjake, dugu terasu nadnesenu nad bife kod tri otvorena bazena punjena toplom vodom iz fabrike «Azot» sagrađene na periferiji ovog čuvenog jugoslovenskog radničkog naselja,

Te 1975. godine ja sam ušao u svoju 24. godinu života, bio nešto mršaviji u odnosu na svoju visinu od 184 cm, odslužio JNA, bio zaposlen kao kontrolor Mjernih i regulacionih instrumenata u Azotari, ima dugu valovitu kosu, nosio džemper preko ramena i pantolone sa nogavicama na trapez, završio Školu za reditelje u titovoužičkom Narodnom pozorištu i u vitkovićkom pozorištu režirao svoju prvu veoma uspjelu predstavu Pesma Oskara Daviča i, kada nisam se nisam s rajom lilao za barskim šankom što je znalo trajati danima i noćima, hodao bih Tromeđom BiH-Srbija-Crna Gora prikazujući ličnu, od strane medija, primjećenu osebujnost dok govorim svoju ili poeziju u to vrijeme čuvenih domaćih i svjetskih pjesnika čiji su stihovi bili prevedeni na naš jezik i objavljeni u našoj državi.

Znao sam napamet nekoliko stotina što kratkih i dužih pjesama i taj bi se broj povećavao svaki put kada bi se pojavila neka nova poetska pjesma koja bi me znala emotivno i doživljajno otvoriti. Bio pripit ili trijezan, dok bih javno govorio stihove nikada nisam pravio lapsuse, a dikcija mi je još u rediteljskoj školi dobila visoku ocjenu od tada najboljeg profesora dikcije Brane Đorđevića sa FDU (pozorišta, filma, radija i televizije) u Beogradu.

Za taj 8. mart te 1975. godine pripremio sam pjesmu Ne daj se Ines kompozitora i pjesnika Arsena Dedića koja je postala recitatorski hit u izvedbi glumca Rada Šerbedžije. Ja sam je pripremio na svoj način trudeći se da zadržim autorsku aromu.

  1. marta, noć uoči sutrašenjeg osvita Dana žena, Radio i televizija je u svom centralnom Dnevniku saopštila tužnu vijest:umro je Velimir Veljko Vlahović, borac u Španskom građanskom ratu, jugoslavenski političar i narodni heroj Jugoslavije.

Još je javljeno, sve sutrašnje zakazane zabave povodom Dana žena se prolongiraju za 7 dana na15. mart 1975. godine.

Javno, svima nam je bilo žao revolucionara Vlahovića, a potajno smo svi žalili što nam pomjeri proslavu Dana žena za cijelih dugih sedam noći i dana. Od Nove godine otegli se bili zimski dani ko predivo, a do 1. Maja i proslave Dana rada na otvorenom ima duljine ko još jedno kao burence veliko klupko u kući nane Zarife.

Što se mene tiče, ja sam tada bio luđi, hrabriji i odlučniji nego ikada do tada u mom mladom životu, pa sam stisnuo dupe i pripit tadašnjem direktoru Društvenog doma rekao da ja, u znak protesta zbog odgađanja, neću recitovati na za sedmicu odgođenoj proslavi. Umjesto mene koji sam to lanuo, on se toliko bio uplašio da neko ne čuje te moje riječi pa je tako hitro i, osvrčući se da vidi ko sve sjedi za kafanskim stolovima najbližim našem, strugnuo kroz barska vrata da sam pomislio da će ga mobilna vratna krila presjeći u njegovom preko kaiša iscurjelom stomaku.

Ljutio sam se na revolucionara kao da sam bio, u najmanju ruku, njegov saborac što je budalaština da joj nije bilo ravne. Ispuhujući kolutove dima cigarete kroz njih sam više puta rekao u pravcu konobarice Lile “E, jesi našo kad ćeš umrijeti”.

I tih 8. i 15. marta 1975. godine je bila subota, kao što je subota i danas 9. marta 2019. godine.

One druge subote 15. marta 1975. sam, ipak, recitovao, ne samo Ne daj se Ines već i Lorku, i Jesenjina, i Miljkovića, i sebe jer sam te noći upoznao moju Jasminu. Plesali smo
i zaljubljivali se jedno u drugo.

Mislio sam u sebi: Hej, druže zaljubljeni, o mrtvima sve najbolje. Naravno, naravno.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Drug Lenjin je govorio «učiti, učiti i samo učiti», drug Tito «čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga», a ovovremeni kvazidemokrate tajno organiziraju smrtonosne igrokaze sa solo pjevanjem pod šatrama, prigušenim pucanjem u dvonožnu pokretnu metu od mozga, krvi i mesa, te svenarodnim glasnim naricanjem!
Izlaz iz njihovog političkog perfomansa je dozvoljen samo u mrtvačkom sanduku ili na tabutu.
Sahrane su u demokratiji zamijenile prijeratne socijalističke zabave i proslave.

Nedjelja, 24. mart 19.

Dvosmjeran proces

Na pozivnu audiciju glumcima milanskog Art River-a za podjelu uloga u pozorišnoj predstavi «Niente panico, Arturo» autorice Emine Gegić koja je napisala izvrstan dramski tekst inspirisan romanom «Vodič kroz galaksiju za autostopere» Douglasa Adamsa, javilo nam se više od pedeset profesionalnih glumaca i studenata milanskih glumačkih Studija.

U dva osmočasovna termina svi su nam se predstavili sa po jednim monologom i jednom plesno-muzičkom tačkom. Oni koji su mi kao režiseru predstave bili zanimljiviji od drugih dobili su i dodatni glumački zadatak-improvizacija kratke scene iz teksta predstave.

Moj pomoćnik režije, divan i profesionalno revnostan Alberto Corba je audiciju snimao kamerom, tako da smo u još jednom terminu zajednički pogledali snimku i, uz konsultacije sa Albertom i Eminom, odabrao sam-odlučio se za četiri profesionalna glumca i šest studenata s kojima ćemo napraviti još jedan dodatni audicijski ispit.

Ono što me je, ako mi bolest dozvoli, kao reditelja predstave «Niente panico, Arturo/Bez panike, Arture» posebno obradovalo i ohrabrilo da krenem sa pripremama za predstavu je angažman glumački odlične, a kao bića velikodušne exYU-talijanske glumice Irine Dobnik s kojom sam do sada sarađivao na više veoma uspjelih scenskih projekata u Italiji i BiH-i i prihvatanje ponuđene mu glavne uloge Artura od Danielle Monachella, izvrsnog glumca sa otoka Sardinija.
Ponosan na naše prijateljstvo i našu profesionalnu saradnju!

Bliži se ovonedjeljna ponoć:dok ovo zapisujem u Dnevnik, smješkam se na neke današnje odgovore od studenata sa audicije koje sam dobio na moje jedno te isto pitanje upućeno pojedinačno svima njima: Koji Vam više smjer odgovara u procesu rada na Liku:Glumac u Lik ili Lik u glumca?

Odnekud iz sjećanja, pojaviše se i odgovori na to isto pitanje koje su mi generacijama davali i moji studenti sa naše ADU (pozorišta, filma, radija i televizije) Tuzla i sa plovdivskog Koledža pa sam ih uporedio sa odgovorima njihovih talijanskih kolega koje sam od njih dobio za sve ove godine koliko režiram u Italiji:
Tuzlanski i studenti iz Plovdiva/Bugarska su više bili za prvu (istočnjačku) akademsku varijantu glumačkog procesa tokom rada na Liku tj. «Glumac u Lik», a milanski za drugu (zapadnjačku) «Lik u Glumca».

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Obrazovni program Radija // Danas ćemo govoriti o dopingu:doping je način na koji sportisti zloupotrebom hemijskih sredstava, a na štetu svog zdravlja, pokušavaju nadmašiti u rezultatima sportiste sa kojima se takmiče.
Zabilježeno je da su doping, navodno, koristile vojske u ratovima da bi na vještački način podigle hrabrost i izdržljivot svojih vojnika-boraca.
Zaključak:po tradiciji komandanti svih dopingovanih vojnika-boraca u ratu su se po njegovom završetku politički angažovali i obnašaju visoke funkcije u Vlasti koja ne želi od PTSP-a (iz)liječiti svoje bivše saborce jer se oni lično dobro osjećaju i dobro su plaćeni za sopstveno političko bunilo. Njihovom prećutnom saglasnosti, upotreba kanabisa je zabranjena samo u slučaju kada se koristi u liječenju od raka, multipla skleroze…

Ponedjeljak, 1. april 19.

Kilometri dugi kao decenije

Djevojka u strogom minjaku s kojom sam prvi put plesao one, za sedam dana prolongirane zabave u čast proslave Dana žena 1975. godine, kao i ja, a i gotovo sve tadašnje generacije jugoslavenske mladosti iz manjih mjesta, vozila se autobusima, vozom Ćiro i ponekad, posebno prema moru, sa bližnjim rođakom u njegovom porodičnom autu.

Ja isto, s tim da je moj drug Miloš Đerić poznatiji kao Đera, kasnije moj vjenčani kum pri ženidbi sa Jasnom, djevojkom u strogoj mini-suknji, znao od svog oca “posuditi” auto i mi bi, onda, u cugu po sedam dana i noći, upoznavali kafane Tromeđe, naravno, da bi što bolje upoznali i voljeli svoju domovinu. Ja sam plaćao piće i meze, a on benzin i kazne zbog počinjenih saobraćajnih prekršaja pod dejstvom alkohola. Da se zna:piće i meze zvano trotoarsko mito drugovima saobraćajnim milicionerima sam ja akontativno uplaćivao u krajputaškim kafanama i restoranima u koje bi nas usmjerili, a gdje bi oni kasnije dolazili i to u slast smazali. Ned’o ti Bog da, ako su ti progledali kroz prste a ti nisi uplatio kotizaciju, slobodno se sa tog putnog pravca izmjesti za sva tvoja buduća putovanja, pa i da si samo suvozač. Ma, i da hodiš pješaka.

Ustvari, ja i nisam imao položen vozački ispit, slikao sam se samo jednom za ličnu i više puta u snijegu. Ostale moje fotke iz tog vremena nastale su tako što bi se nekom učinala zanimljivom moja razbarušena pojava i on bi škljocnuo a da ja to ni vidio ni čuo.

Onda i mene, čim sam batalio “ekskurzije na kojima se preko kafana i gostionica bolje upoznaje domovina” ogrija sunce – oker žuto kao mjesec.

Jednog dana, bilo je to s kraja 1980. godine, ispred naše vitkovićke zgrade u ulici Omladinskih radnih brigada na broju 5 Jasna je dovezla i parkirala novog Fiću oker-žute boje. Legalno jer ga je kupila svojim novcem, a imala je i položen vozački ispit za “B” kategoriju vozila.

Kako ga je parkirala, tako je i ostala bez volana. Šta ću joj ja, sama me je, zbog brige, natjerala da polažem vozački jer sam ja Fićiku počeo voziti bez vozačke. Ovako je to izgledalo:posjednem našu kćerkicu Eminu sa njenih 5 godina na zadnje sjedište i nas dvoje, pjevušeći i recitujući, uputimo se po Jasnu koja je tad radila u Goraždu.

Tako sam s jednim od simbola bivše Jugoslavije-automobilom Zastava 750 nadimka Fićo, proizvedenog po licenci Fiat 600 koji je 1955. godine predstavljen na Sajmu automobila u Ženevi i koji je, također, bio simbol poslijeratnog talijanskog ekonomskog napretka, što asfaltom magistralnih i makadamom sporednih-priključnih cesta, vozio našu malu porodicu i povremeno članove naših familija, ravnih 270.000 kilometara. U zbirnu kilometražu ukalkulisana je jedna veoma važna studentska godina na relaciji Goražde-Beograd-Sarajevo-Goražde.

Onda je Fiću zamjenio Peugeot 104 (crni sa šiberom i dvije godine studiranja) – cca 220.000 km, pa Passat karavan – samo 20.000 km jer je “zaginuo” odmah na početku rata u Sarajevu, pa Renaul Campus 5 i Clio – cca 380.000 km, Mazda 2 – ravnih 100.000 km i Volvo c30 – 140.000 kilometara što je ukupno pređenih – cca Milion i 130.000 kilometara za volanima naših porodičnih automobila.

Kada sam bio negdje na okruglom milionu preveženih kilometara, zaboljelo me nešto u donjem dijelu kičme i odem ja, preko moje veze zvane Miki Agović, u Fojnicu da mi snime kičmu i strukturu kostiju. Kada su nalazi bili gotovi, posjedne me divna doktorica Ata Teskeredžić, specijalista fizijatar pred sebe i, gledajući u snimke, veoma zabrinuta lica, gledajući me kroz njih, postavi mi pitanje:
– Šta ste Vi po profesiji, ustvari, šta Vi radite, gospodine Gegić?
Iskreno, uz prisutnu bol u krstima, žignu me malo i sujeta:

  • Pobogu, zar me ne zna sa televizije, iz novina, sa radija!..
  • Doktorice, ja sam Šemsudin Gegić, dramski pisac, scenarista, producent, režiser, urednik na TV…
  • Dobro, dobro… – prekinu me doktorica Teskeredžić i podigavši pogled sa snimaka moje kičme kroz osmijeh reče – Ja sam to znala, ali pitam da provjerim jer mi trenutno stanje vaše kičme i kostiju koje vidim na urađenim snimcima pokazuje da ste Vi, bez uvrede bilo koga i potcjenjivanja bilo koje profesije, dugogodišnji profesionalni vozač, recimo, autobusa na međunarodnim linijama u našem Centrotransu.

Da ovo što sam danas zapisao u moj Dnevnik seobenog lica nije prvoaprilska šala, svjedoči i podatak da na parkingu ispred naše zgrade u milanskoj Privata via nema više parkiranog ni Volva c30 kojeg smo, za potrebe liječenja i života blizu bolnice u kojoj se liječim, kao i sve druge nekretnine u BiH zajednički stečene, proodaalii.

Neće mene više niko zafrkavati da sam vozio ženino auto, da sam šofer u javnom prijevozu, da sam na cestama Niki Lauda zbog čega trpi porodični budžet, da sam “zaost’o” jer ne znam ni kupiti a ni poništiti kartu za metroplitanu, što se “pušem” kako za ovoliko prevezenih kilometara nisam imao jednog ozbiljnijeg aobraćajnog incidenta u vožnji, da sam, kao bivši pušač, grozan jer nikome nisam dozvoljavao dimiti cigarete u autu kojeg vozim, da nije “vel’kog mi čuda” to što nikada nisam sjeo za volan a da se nisam vezao pa makar da vozim rutu od samo 100 metara, da…

Svima ću ja, opet, iz nekog auta talijanskog modela alfa-romeo ili lancia, vama svirnuti u prolazu, samo da prizdravim, a Italija do tada potpiše Sporazum sa BiH u vezi priznavanja bh. vozačkih dozvola.

U protivnom, nema druge, kada uz pomoć naših Šveda Imamovića kupim(o) novu makinu sa talijanskim tablama voziću je kao što sam vozio ženinog žutog Fiću dok nisam položio vozački jer je i on-jugo Fićo nastao po talijanskoj licenci, pa ja.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: BiH je zemlja čije su ionako, poput sexy rupičastih hulahopki, zakrpane ceste dokrajčili poslije rata uvezeni polovni automobili koje su pametni stranci zavremena sklonili sa svojih magistralnih cesta i autoputeva.
Dok se izgradi bh. autoput Vc sadašnji novi automobili će postati polovni, a nema šanse da se prodaju u EU (čak ni da se vozi preko njihove teritorije) tako da ga čeka sudbina exYU autoputa Bratstvo-Jedinstvo na njegovoj prvoj izgrađenoj dionici Zagreb-Beograd koja je otvorena 1950. godine – odmah iza naplatne rampe bivših entiteta RS-FBiH biće granični prijelazi sa carinom i policijom na obje strane. Jedan od njih će se zvati Granični prijelaz Doboj/Doboj jug.

Utorak, 9. april 19.

Kad kroz tebe prođe ciganska muzika

S modrog se neba spuštalo veče na mirnu gradsku zonu našeg Quarto Oggiaro u Milanu. Sjedio sam na balkonu našeg stana ukrašenog vazama s petunijama crvenih i ljubičastih cvjetova koje će, kad uzdigne svoju krošnju, štiti palma koja je zauzela mjesto u kutku više okrenutom suncu.

Sjedim za malim stolićem na kojemu je šoljica sa bosanskom kafom i prirodni sok od borovnice. Dok se još vidi čitam, po drugi put, roman «A planine su odjekivale» genijalnog pisca afganistanskog porijekla, čuvenog seobenog lica Khaleda Hosseinia, a u kojemu on suosjećajno i vješto prati tragove trauma i ožiljaka tiranije, rata, zločina, laži i bolesti u njegovoj domovini.

Za neki će satak vremena automat uključiti ulične kandelabre i prsnuće svjetlost po balkonskim tendama i prozorskim roletnama niza udvojenih zgrada petospratnica koje povezuju uređena i zalaganjem custoda (čuvara) održavana dvorišta sa dvije kapije od kojih jedna za stanare i nasuprot njoj ona za njihove automobile.

Ponekad se začuje dječiji plač na šta se odmah oglasi pas koji je u svima porodicama koje ga imaju mnogo više od kućnog ljubimca.

Mir prezimena tišina se zove vrijeme od kraja radnog vremena pa do večere koja tradicionalno počinje od 19 sati. Svi smo već naviknuti na učestale sirene kola Hitne pomoći koja u pravcu bolnice jure glavnom ulicom Via Michele Lessona.

A sve nas zajedno opasuje jednosmjerna ulica Via Privata koja nosi ime po talijanskom pjesniku, dramskom piscu, novinaru, patrioti i revolucionaru iz 1848. u Trstu Antoniu Gazzelottiu. Sudbina je htjela da se prošle godine doselim(o) baš u ulicu kolege mi po peru koji je, po dolasku u Milano, uspješno stvarao sve do smrti 1866. godine. Antonio Gazzoletti koji je za života bio i veoma uspješan advokat sahranjen je u monumentalnom milanskom groblju.

Ništa na ovom svijetu nije tako čudno kakvi su nepredvidivi putevi seobenih lica.

Odjednom, otud se iz pravca obližnje velike gradske zelene oaze Parco di Villa Scheibler ukrašene muralima koja nama stanarima kvarta Oggiaro i u vrućim avgustovskim danima zahvaljujući svom visokom raznovrsnom drveću i velikoj fontani odašilje nasušnu svježinu, začuše zvuci harmonike i trube.

Nakon što je skriveći preplovio Jadran, balkanski se štih uzšetao Apeninskim poluotokom i, evo, dogurao do Milana.

Prije nekih 15 godina, na samoj «potpetici talijanske čizme» u prelijepom pitoresknom mjestu Palinuro smještenom nedaleko od ušća rijeka Lambro i Mingardo na obali Tirenskog mora, svirao je koncert na otvorenom Goran Bregović i njegov Orkestar za svadbe i sahrane i od tada je u Italiji porasla cijena i brojnim ciganskim uličnim sviračima
i pjevačima.

Instrumentala izvedba čuvene romske kompozicije-himne najpoznatijih seobenih lica «Gelem, Gelem» uplovljavala je, evo, u ovo predvečerje u još jednu mirnu luku u kojoj su jedra pluća, a srce pramac u ovovremenih potomaka iz Noine arke (Nuhove lađe).

Kroz balkonsku ogradu sam vidio kako svirajući i vukući nogu za nogom pored naše kapije prođoše dva mlađahna Roma od kojih je onaj niži i sa kapom francuzicom na glavi svirao harmoniku koja je onako odokativno gledano vagala koliko i on sam.

Za njihovim se notama kao veo za udavačom vukao sumrak.

Od onih koje sam sa mog balkona mogao vidjeti nijedan se prozor nije otvorio i niko se od stanara nije pojavio na svom balkonu da čuje i vidi muzikante u njihovoj dobronamjernoj ophodnji naše ulice. Samo sam ja tiho, dok su oni zamicali ulicom pjesnika i patriote Gazzolettia, i za sebe zapjevušio «Gelem, gelem, lungone dromensa/Maladilem bahtale Romensa/ Idem, idem na daleki put/I upoznajem sretne Rome”…

Upališe se kandelabri i stvoriše mističnu atmosferu koja me podsjeti na onu koju su stvarale vatre ispred ciganskih čergi nekad davno tamo u bivšoj Jugoslaviji. Cijeli kvart se umota u sfumato kao «Madonna na stijenama» na slici-remek djelu grandioznog umjetnika Leonarda da Vincia.

Istovremeno, ne znam kako, zadovoljiše se sva moja čula odskora pomalo načeta teškom bolesti:ulicom i kroz moj pogled prođoše bose noge i gole ruke što izviruju ispod šarene haljine mlade ciganke sa čijeg obnaženog ramena i vrata koje uokriljuje kosa boje mrkle noći jeca violina «Đelem, Đelem» dok prati zvučni trag trube i harmonike koje njoj i narednim generacijama garavih seobenih lica ostavljaju znakove pored puta.

Zakleo bih se da sam je čuo i kako pjeva i zbog toga ću i to zapisati.

Pootvaraše se prozori u komšiluku i sa zvucima violine se pomiješaše zvuci escajga dok traje večera. Ili mi se i to samo pričinilo u ovom čarobnom devetoaprilskom predvečerju.

Svejedno, i dok ovo zapisujem u svoj Dnevnik seobenog lica ja, za svaki slučaj, držim poluotvorenim prozor u mojoj radnoj sobi. Ako opet naiđu putujuće duše, da mogu svratiti- u mene.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U BiH Sejdić i Finci još nisu u prilici da organizuju koncert manjina jer neće niko da im svira u zgradi Predsjedništva većinski naroda, a koji su jednoglasno izglasali da se, dok oni spavaju na sjednicama, ispred zgrade-zabranjuje svako okupljanje, oglašavanje i proglašavanje. O koncertu se i ne raspravlja ako nije novogodišnji.

Srijeda, 10. april 19.

Pismo

Dragi moji,

Pišem vam ovo pismo koje samim tim što ga objavljujem u DSL-a i na portalu Kliker.info postaje otvoreno, što bi se reklo javno. Ja sam uvijek bio za to da pismo treba biti pisano čitkim rukopisom i poslato u zatvorenoj koverti čije ljepljive rubove jednog njegovog pera trebamo lično svojim jezikom o(b)lizati, adresirati i obavezno napisati ko ga šalje i odakle. I to pišemo samo onda kada sigurno znamo kome lično i zašto mu pišemo pismo.

U svakom drugom slučaju, pismo treba imati otvorenu formu i njegov sadržaj učiniti javnim, kao neku vrstu javnog dobra. Ja ovo pismo pišem i odašiljem ga javno zbog toga što je adresirano na vas kojih ima na desetine hiljada a koji ste čitali, dijelili i ponekad komentarisali moje tekstove u Dnevniku seobenog lica ili moje kratke priče objavljene na cjenjenom portalu Kliker.info, internetu i moćnim društvenim mrežama.

Želim da znate:Decenijama unazad sam pisao pozorišne, radio-drame i filmska scenarija koje bih kasnije režirao i postavljao na scenu ili ekranizirao, tako da sam, zahvaljujući suštini i formi u kojoj je prikazano moje djelo imao direktan feedback publike iz pozorišne ili kino-sale. Sa radio-televizijom je slična situacija kao, u ovom slučaju, portalom (web-sajtom) ili društvenom mrežom FB. Prije su reakcije gledatelja i slušatelja na naša djela u redakcije ili na ličnu adresu autora stizale poštom, fax-om, a u novije vrijeme i e-mailom.

Na pozorišnim i filmskim javnim izvođenjima predstava i filmskim projekcijama kad god bih bio u prilici uživo bih vidio i doživio rekaciju publike koja bi je iskazala aplauzom i veoma često čestitanjima i razgovorom uživo nakon svečanog čina.

Sa vama koji čitate moje literarne tekstove je sasvim druga priča. Vas lično ne vidim i ne čujem, a i ne (pre)poznajem. Iskreno, volio bih sa što više vas doživjeti ostvarenje potrebne dvosmjerne (uzajamne) komunikacije. To je moguće našim susretom na promocijama i druženjima, a istovremeno sad nemoguće jer smo na različitim krajevima svijeta, a meni moja bolest ne dozvoljava duga puta i napora.

E, ovdje je mjesto da pomenem, ipak, prednost savremenog načina komuniciranja između, u ovom slučaju, pisca i čitatelja/ki njegovih književnih djela, između vas i mene.

U prilog tome, šaljem vam priču koju sam napisao kao seminarski rad dok sam studirao na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, tadašnjem glavnom gradu Jugoslavije:

Radnja se događa u Engleskoj u 19. stoljeću. Ugledni izdavač je objavio prvu knjigu do tada nepoznatog pisca, tako da uz njegovo ime i prezime na koricama i na omotu knjige nisu stajali bilo kakvi drugi biografski podaci.

Knjiga je, ustvari, bila zbirka kratkih priča koje su sve do jedne tematski i radnjom bile smještene u život na jednoj grofoviji (county). Tako dobro je knjiga bila napisana, da je ubrzo njegov izdavač rasprodao cijeli tiraž sve vrijeme odolijevajući dati odgovor stalnim upitima čitatelja, posebno čitateljki, ko je i gdje živi ovaj nesumnjivo izuzetno talentovani pisac, kada ga mogu sresti i dobiti njegov potpis na kupljenu knjigu.
Pravdao se izdavač time da je i sam u velikim mukama jer ne zna kome i na koji način isplatiti autorski honorar i da mu je rukopis knjige upakovan u kartonsku kutiju ostavljen pred vratima njegovog izdavačkog ureda. Unutra je bilo pisamce sa samo jednom riječju-saglasan(!) ispod koje je stajao čitak potpis autora.

Sve bi postalo zaborav, pa ne bi bilo ni ove priče, da se grofica sa najveće i najmoćnije engleske grofovije, zadivljena piščevim talentom, a posebno njegovim poznavanjem karaktera likova i njihovim životom na grofoviji nije strasno zainteresirala za stvarnu piščevu ličnost.

Služeći se svojim visokim staleškim položajem i ženskim čarima kojima je itekako bila od boga obdarena, uspjela je nagovoriti izdavača da je odvede do pisca koji je, bila je uvjerena, jedan od onih sa cilindrom, štapom i konjem arapske pasmine posebno naočitih i bogatih grofova koji tako dobro vlada materijom književnog djela. A ona je od svog ranog djevojaštva pa evo sve do knjige koju je pročitala već sedam puta, iščitala knjiga i knjiga, pisaca i pjesnika.

Dok su od njene 39-te, najveće od 39 povijesnih engleskih Grofovija, putovali vozovima koje su vukle parne lokomotive, njeno je srce tuklo jače nego ikada do tada, a u stomaku joj se razletio cijeli roj leptirića koji su svojim slatkim nemirom sušili njene usne. Više je šutila nego razgovarala sa izdavačem jer se plašila da će uludo potrošti riječi koje čuva da kao bisere prospe ispred pisca kojemu se divila i čiji je lik, na osnovu likova iz njegovih priča, u svojoj mašti, mozaički izgradila do samog kulta ličnosti.

Kada su s petim jutrom doputovali u 21-u Grofoviju, iz voza su presjeli u kočiju na parni pogon i zaputili se na piščevu adresu koju je znao jedino njegov izdavač. I on je ne tako davno, gorivši od želje da lično upozna pisca knjige koja ih je bogatila, a pozvavši se na to da mu nosi veliki honorar i novi ugovor na neviđeno, posjetio najistaknutijeg autora njegove izdavačke Kuće koja već uspješno djeluje više od jednog stoljeća. Naravno, nije za to rekao grofici, kao što svom najčitanijem piscu nije ni najavio njihovu posjetu njemu.

Stigavši na tajnu piščevu adresu, izdavač je zadržao kočiju. Od uzbuđenja, grofica to nije ni primijetila, da jeste, sigurno bi protestirala jer je ona planirala, a i nadala se da će, ako ništa drugo a ono zbog daleka puta na koji je krenula, najmanje dva-tri mjeseca biti gošća u piščevom domu i na njegovoj Grofoviji. Za to vrijeme bi se i zbližili, sanjarila je grofica.

Isto veče su se vratili na željeničku stanicu 21. Grofovije. Dok su se vozili kočijom, grofica nije izgovorila ni jednu jedinu riječ. Samo je uzdisala i mašući lepezom ispred svog lica skrivala prste druge šake koji na njih navučenom rukavicom brišu suzice koje malo-malo pa se otisnu ispod njenih trepčućih dugih trepavica koje kao streha natkriljuje obod njenog šeširića.

Izdavač je iz uviđavnosti okrenuo glavu u stranu i sve vrijeme kroz prozor kočije gledao u suton koji pada po živopisnom krajoliku 21. Grofovije. Ponekad, samo ponekad, diskretno bi pomilovao tašnu na svom krilu u kojoj je stajao obostrano potpisan ugovor za novu knjigu njegovog pisca ekskluzivca. Uostalom, i sam izdavač je bio iznenađen mirnom i dostojanstvenom reakcijom i grofice i pisca prilikom susreta, a i tokom njihovog razgovora u njegovoj maloj ruševnoj kući na samoj periferiji 21. Grofovije.

U vozu se grofica počela samozatajno osmjehivati. Imala je zatvorene oči, a nije spavala.

Naprotiv, ona je ispod svog jednog zatvorenog očnog kapka-onog ispod kojeg je tokom vožnje u kočiji iscurilo više suza – poput djevojke koja po stoti put gleda fotografiju svog vjerenika koji se slikao negdje daleko na frontu – razgledala piščev lik sastavljen od suhonjave figure koja kao da lebdjela u dimu ispušenih cigara duhana isparavajući se u dahu smrdljivom na ispijeni alkohol.
Mastiljava olovka zašiljena sa oba kraja zadjenuta za uho koje se i ne vidi ispod duge masne kose, usne koje s krajeva nervozno grickaju požutjeli zubi i jezik preko kojeg nikako da se začuje više povezanih riječi, njegov teturajući hod od prozora do vrata, košulja sa okruglom kragnom, kaputić bez jednog dugmeta i hlače izlizanih koljena i tura, dugi prsti za muškarca nešto dužih noktiju, sve to uz sobni ambijent koji nalikuje zatvorskoj ćeliji ili u najboljem slučaju ambijentu zadnje željezničke stanice na transsibirskoj željeznici, nikako nisu bili spojivi sa njegova dva velika plava oka začudna i topla kao voda islandskog gejzira.
Nevjerovatno, ali njegove oči kao da pripadaju nekom drugom čovjeku, mislila je grofica.

Čije su to oči, pitala se grofica i našla odgovor ispod svog drugog kapkom pokrivenog oka u kojemu se s njom ruku pod ruku paradirao lik naočitog, mladog i bogatog grofa kojeg je ona, dok je o njemu čitala u knjizi, u svojoj mašti poistovjetila sa piscem priča.

Odlučila se grofica za dug, sretan i izmaštan život koji se usidrio u tom njenom drugom oku

Dragi moji, hvala vam što ste čitali moj Dnevnik seobenog lica i moje kratke priče jer sam u to (i vaše) ime primio Godišnju Nagradu Najčitaniji autor 2018. godine Portala Kliker. info koji je naša zajednička biblioteka, internet-mjesto promocije, grofičina kočija, piščeva soba, stanica na transsibirskoj željeznici, Grofovija, Amerika!..

Sa izrazima dubokog poštovanja,
vaš Shems

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Kada su zločinci granatama srušili Stari most u Mostaru, oni koji su ga voljeli su rekli «U inat, napravićemo mi još stariji!». Kada su drugi zločinci granatama zapalili sarajevsku Vjećnicu i u njoj spalili dva miliona knjiga i na stotine originalnih rukopisa, oni koji su je voljeli a i knjige u njoj, prkosno su rekli «Obnovićemo našu Vjećnicu i napisaćemo više novih knjiga nego što ih je spaljeno!».
Zavjet je ispoštovan i realizovan:mostarski Stari most i sarajevska Vjećnica su izgrađeni i obnovljeni! Po zadnjim informacijama kojima raspolaže Radio u bh. tvorevini seobenih lica broj novih knjiga, onih u rukopisu i odštampanih/izdatih, je samo u naumu i brojci, već premašio broj spaljenih ukoričenih rariteta.
Očekuje se da novi domovinsko-dijasporski knjižni fond uskoro nadmaši i broj stanovnika uredno bibliografski popisanih kao pisci knjiga iz ratnog zavjeta.

Četvrtak, 18. april 19.

L'Arte di Curare / Umjetnost liječi

Nakon šest mjeseci priprema, nas dvadeset odraslih ljudi različitih polova, profesija
i starosnih dobi smo se večeras na završnoj sjednici potpisali kao Osnivači «Associazione L'Arte di Curare/Asocijacije Umjetnost liječi» sa sjedištem u Milanu/Italija čiji je osnovni zadatak i cilj pomoći oboljelima od svih oblika karcinoma da se liječe i, pomogućnosti, izliječe od ove opake i teške bolesti koja sve više, ne birajući pol, dob, statusni položaj i mjesto življenja oboljelog, uzima živote ljudi širom svijeta.

I sam obolio od raka pluća bio sam, zajedno sa doktoricama onkolozima Monikom Ducceschi i Vanesom Gregorc iz milanske Ospedale San Raffaele jedan od inicijatora osnivanja ove svima nama itekako potrebne Asocijacije, a ono na šta sam posebno ponosan je to da je osnivački Odbor, mimo mene, uputio poziv i mojima kćerki Emini i supruzi Jasmini da budu ravnopravni članovi Skupštine Asocijacije što su one sa zadovoljstvom i prihvatile. Za predsjednika je izabran gospodin Ugo Bechis.

Već u narednim mjesecima će se krenuti sa multimedijalnim projektima u koje će biti uključeni oboljeli od raka i njihove porodice u Italiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj o čemu ću pisati u slijedećem Dnevniku seobenog lica.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Rudo je gradić poznat po osnivanju Prve proleterske narodnooslobodilačke udarne brigade koja je u svom borbenom partizanskom pohodu u II Svjetskom ratu donosila slobodu narodu i narodima Jugoslavije. Shodno tradiciji, autistični dječak Slavko Mršević iz Rudog bi se trebao izboriti za slobodu školovanja kojeg su mu nezakonito uskratili Srednjoškolski centar Rudo i Ministarstvo prosvjete bh. entiteta RS.
Slavkovi prijatelji su, kao nekada partizani, prepoznali neprijatelja njihovog školskog druga i tako su pomogli savremenim narodnooslobodilačkim udarnim brigadama da im svojim dejstvima djelimično povrate s vlašću uzurpiranu slobodu na školovanje.

Petak, 26. april 19.

Strah od života

Kao psihološka afektivna pojava i negativna emocija poznat je strah od bolesti, smrti, prirodnih nepogoda, rata, raznih prevara, strah od izdaje, divljih životinja, sumanutih i inih drugih uzbuđenja i tjeskoba izazvanih sviješću o nekoj stvarnoj ili zamišljenoj opasnosti i prijetnji.
Kada ja o takvom strahu razmišljam, činim to danju jer se plašim da ću ga osjetiti, prizvati, da će me zgrabiti svojim nevidljivim kandžama pa mu se u dan kada ga jasnije vidim mogu i adekvatno oduprijeti.

Noću razmišljam i sukobljavam se sa strahom od života.

U posljednje vrijeme je to strah od života koji se javlja kod većine seobenih lica koja su iz ovih ili onih razloga i motiva postala lica koja su morala napustiti svoju domovinu. Taj strah se naročito javlja u periodu prilagođavanja novom životu, novom mjestu boravka, novoj društvenoj sredini, novim zakonima i pravilima.

Kada si mlad i zdrav, krećeš ispočetka i potencijalni strah od života se lomi od dinamike samog života, a koja se očituje kroz tvoj rad. Ostaje ti manje vremena da osjetiš strah kojeg i kada se javi (ne)svjesno sklanjaš ispred sebe i odstranjuješ iz sebe tokom kretanja-dinamike sopstvenog života. Duhovno preračunavaš u materijalno, stečena poslovna pozicija i stečeni kapital te štite-nemaš strah od života, od budućnosti-onog sutra i od one daleke domovinske prošlost koja je sama po sebi sinonim davne pre(o)življene prošlosti.

Stvaraš svoju porodicu, najpoželjnije u kombinaciji sa domicilnim partnerom.

Ako si starije životne dobi (ili bolestan) čija je produktivnost završena ili znatno umanjena, a za koju si još prije zaradio svoju penziju/mirovinu koja nije dovoljna ni za pristojan život u tvojoj domovini, ti u tuđoj domovini u kojoj si se zadesio ni u bilo kakvom odnosu ne možeš pratiti dinamiku života građana uređenih država.

A kako častan čovjek ne može i ne želi biti bilo kome na teretu, eto ti straha od života.

Jedino što ti ostaje je to da se uhvatiš za njeg kao za spasonosno uže i sve u svom životu reduciraš na mjeru koja te održava u tom istom životu koji te je opomenuo strahom.

I, naravno, zaboraviš da tamo, u tvojoj domovini seobenih lica, oni koji su ostali i, možda, žive kvalitetniji život od tvog, ipak, od tebe očekuju da ih na neki način «dijasporski poguraš» i odagnaš im njihov strah od života..

Pa se ti u zaboravu okreneš na drugu stranu i zaspiš mirnim snom.

Eto, zašto ja o strahu od života razmišljam noću. Postoji velika šansa da ga prespavam.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Odlukom, sve su penzije u FBiH povećane za SAMO 3,5 % sa retroaktivnom isplatom od januara 2019. godine.
Recipročno, to znači da je život penzionera/umirovljenika u FBiH i BiH 3,5 puta na DESETU ugroženiji od života na «visokoj nozi u obliku dupeta» vladajuće oligarhije koja donosi ovakve mizerne Odluke zbog kojih bi trebali kad-tad sudski odgovarti i definitivno izgubiti povjerenje glasača!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *