hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić Shems : Dnevnik seobenog lica (XV)

Šemsudin Gegić Shems : Dnevnik seobenog lica (XV)

Mart 03
06:13 2019

Pred vama je skoro pa jubilarno, petnaesto po redu, novo izdanje Dnevnika seobenog lica,satkano od zanimljivih priča, sjećanja, poruka, osvrta i komentara, koje autor mozaično slaže u višeslojnu sliku, na čijoj se površini, između ostalog ogleda i dramatika njegove višemjesečne borbe sa teškom bolešću.

U tom kontekstu , uz pomoć “trećeg oka”, probuđenog nakon dijagnosticiranje opake bolesti, Šemsudin Gegič Shems i posmatra svijet oko sebe,u pričama; Novogodišnje želje , Umišljaj, Za uspomenu i dugo sjećanje , Sabina, Hvala, Ponude i Barikade.

U ovoj posljednjoj, na sebi svojstven način je i čestitao Dan nezavisnosti BiH , te pozivajući se na Radio , BH seobenim licima širom Evrope i svijeta,poželio sretan i uspješan radni dan 1. mart!

Odgovarajući na čestitku mi sa naše strane poručujemo da u vrijeme dok se svijet suočava sa širenjem ksenofobije, rasizma i netolerancije,čije tragične posljedice svakodnevno rađaju nove kilometre ograda od bodljikave žice kao simbola tragične sudbine migranata, Kliker.info maksimalno podržava i odaje javno priznanje autoru svoje najčitanije rubrike , koji je , kroz svoja iskustva i priče konstantno učvršćivao univerzalne kulturno-civilizacijske vrijednosti.

U tom kontekstu naročito vrijednim i značajnim smatramo Gegićevo nastojanje da golema kolona seobenih lica, likova i junaka njegovih priča ne posustane, zadrži prijeko potrebni minimum ljudskog dostojansta i uspravne kičme krene u neko bolje sutra.

Subota, 5. januar 19.

Novogodišnje želje

Lažu kada kažu da bolestan čovjek ima samo jednu želju-samo da ozdravi. Ta želja jeste primarna, ali je satkana od mnogih drugih želja i željica: da te ne boli dok boluješ, da što duže budeš na svojim nogama i ne legneš nekome na muku, da te ne mori savjest, da se, ako ih imaš, što prije riješiš ovozemaljskih dugova, da se sam briješ ili depiliraš, da te ostave na miru oni koji za tebe, kada si bio zdrav/a i nisu marili za tebe, da zapjevaš na svadbi svog djeteta i, akoBogda, njegovog djeteta, da ti rastu kamate na tekućem računu u banci, da… da… da… Da kažeš svima i svakome «Nađite mi tog koji je izvalio rečenicu «o samo jednoj želji bolesnika» pa da ga priupitam(o) za njegovo mu narušeno mentalno zdravlje.

Ako slučajno, a ne vjerujem, to bude neki psiholog ili psihijatar, pošaljite ga na besplatnu seansu oči u oči bilo kojem bolesniku koji je pri svijesti.

Nije prepotentno, ali ja znam – narod je to smislio pa ga kraljevi, carevi i predsjednici bez obaveze za otkup autorskih prava, citiraju kad jedu, pišaju, smrde, otvaraju zatvore i logore, zaobilaze bolnice… Lažu i žive, a da javno i ne iskazuju svoju ogromnu želju jer oni imaju kamaru ostvarivih želja, a bolesniji su od svog naroda.

A taj njihov bolestan narod umire jer mu tu, po njihovom, jednu i jedinu želju da ozdravi nema ko da ispuni, da podupre. Oni koji mogu, neće i ne žele!

Ja sam sretan:prvu mi je ovogodišnju želju ispunila moja draga Italija poslavši mi danas na kućnu adresu godišnju Tessera sanitaria (zdravstvena knjižica) da se mogu liječiti jer su mi povjerovali da još imam ispunjivih želja, ihaaa!

I drugim bolesnicima želim da im se ispuni želja o zdravoj državi.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Sve zemlje/države prirodno lijepe, najčešće zbog te nagrade posebnom prirodnom ljepotom, kad-tad, prisiljene postanu tvorevine seobenih lica. BiH je u samom vrhu ljestvice jer, kao kaznu, ima i specifičnu divlju ljepotu i u prirodi i u ljudima.

Nedjelja, 13. januar 19.

Umišljaj

Talijani, pa i moje prve komšije, radnim danima rano liježu, a za vikend kasno ustaju, naravno osim onih koji idu u crkvu na nedjeljnu misu ili na utakmicu na čuveni nogometni stadion Milana i Intera San Siro/Stadio Giuseppe Meazza.

Zanimljivo, stadion je nazvan po legendarnom talijanskom nogometašu koji je igrao u oba milanska tima, ali je veći nogometni uspjeh postigao igrajući za Inter, pa zbog toga Rosoneri-navijači Milana stadion zovu San Siro po imenu kvarta u kojemu je stadion sagrađen, a navijači Intera Stadion Đuzepe Meaca.

Mene je jutros rano probudio glas komšije, imenom Luca, nešto stariji mladić kojeg sam, treći dan po doseljenju u naš milanski kvart, vidio kako obučen u trenerku sa grbom reprezentacije Italije na grudima, uporno izvodi penale šutirajući loptu u okvir jedne od garaža koje u prizemlju naše dvije petospratne zgrade povezane kapijama oivičavaju zajedničko dvorište puno mediteranskog drveća, raslinja i cvijeća.

I jutros je Luka istrčao na teren. Nije šutirao loptu, razgovarao je s nekim na mobitel.

Nepristojno jeste, ali ja sam ga pomno slušao. I da nisam htio, morao sam, jer je na momente bio tako glasan da su ga čuli i ranojutarnji šetači pasa u našem, tamo preko Via Michele Lessona, velikom prelijepom parku kojim dominira Villa Scheibler.

Čuo sam, kunem se, kako razgovara, pa čak i viče na njega, sa selektorom italijanske nogometne reprezentacije Robertom Manciniem! Kako znam da je njegov telefonski sugovornik baš talijanski nogometni selektor? Znam, Luca je najmanje deset puta tokom razgovora povišenim tonom izgovarao «Slušaj me, Robi! Ascoltami, ascoltami! Čuj, Manćini!».

Razumio sam:tražio je od slavnog bivšeg nogometaša da se prisjeti kako je on nekada igrao i neka sadašnjim reprezentativcima Italije da lični primjer kako zabiti gol, driblati, šutirati penale, fingirati prekršaj i kakav moraju imati odnos prema dresu kojeg nose, navijačima… I još dosta toga što nisam najbolje razumio.

Čini mi se da je sagovornik sa druge strane mobilne telefonske veze samo šutio (kao i ja uz prozor svoje sobe) jer se Luca u svojoj tiradi nije zaustavljao ni zrak da udahne.

Kada sam čuo da se podižu komšijske roletne i ja sam izašao na balkon. U pravi čas, vidio sam Lucu kad je svoj mobilni celullar bijesno bacio u nisko raslinje našeg cortile interno.

S jedne strane bilo mi je žao Roberta Mancinia, a s druge strane sam bio ponosan što imam za prvog komšiju takvog fajtera koji «ko s poslom» može naružiti selektora jedne od boljih evropskih nogometnih reprezentacija.

Predveče sam i ja izašao u naš Quarto Oggiaro park kako bih prošetao svoja pluća. Imao sam šta i vidjeti:u trenerci, s pištaljkom među zubima, oko fontane je, krečući se unatrag, trčkarao moj komšija Luca. Duvajući u pištaljku, pretpostavio sam, davao je ritam treningu zamišljenih nogometaša koji, samo ih je on vidio, trče za njim i stiču neophodnu kondiciju. Za to vrijeme, uvijek na oprezu, njegov je pas mirovao uz parkovsku klupu.

Iskreno govoreći, radio je to Luca tako elegantno da sam i sam poželio dati mu podršku i «ukrcati» se u trenig. Nisam to učinio, zaustavila me je moja dijagnoza i opominjući pogled njegovog rotvajlera.

Umišljaj. Lukin ili moj, nije bitno. Važno je da se dogodio.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Ovih se dana sve češće čuje riječ fojba koja označava kršku jamu u koju su u Istri krajem Drugog Svjetskog rata bacane žrtve.

Ponedjeljak, 21. januar 19.

Za uspomenu i dugo sjećanje

Ovih mojih prošlih desetak bolesničkih mjeseci nadobijao sam se, što javno, što privatno u inbox, brojnih fotografija nastalih tokom kasnog djetinjstva i rane mladosti. Slali su mi ih prijatelji i poznanici kojih se sjećam i oni kojih se ne sjećam, kao što se sjećam i ne sjećam da sam se ikako tada slikao. I ko me je slikao.

Na nekim fotkama sam se prepoznao, na nekim nisam, a to se posebno odnosi na grupno-školske fotke gdje smo mi muški skoro svi isto ošišani, isto, sirotinjski čisto obučeni, u istoj pozi stojimo ili čučimo. Šta se tu ima prigovoriti, ništa:bila su to lijepa vremena socijalističke jednakosti.

Najvažnije od svega je to da sam ja te elketronsko-digitalne slikovne poruke doživljavao kao podršku meni u borbi sa karcinomom. Pošiljaoci, svi do jednog, su mi poručivali:vidi kako si bio nasmijan i, da znaš, sretan si što jes’-jes’, jer pola drugara/ica sa ovih naših zajedničkih slika ne može više na njima tražiti i prepoznavati svoj lik. Njihova najljepša pojedinačna fotografija je objavljena na pretposljednjim stranama dnevnih novina uz koju piše gdje će biti ukop i adresa kuće žalosti.

Fotografija koju sam jutros primio i na kojoj nema mene, ima svoju priču u koju su stali i ja i moji najbolji drugovi.

Danas je ponedjeljak, a i tada, prije više od pola vijeka, ponedjeljak je bio moj dan kojeg sam nestrpljivo išekivao da osvane, pa se u milini rastegne do svog sutona u kojemu bih se ja osjećao srećkovićem.

Ona bi uvijek sjedila uz brezu zasađenu davno u samom centru ovećeg borika. Rasplela bi i pustila da plovi niz leđa i koru breze svoju kao noć crnu kosu. Dok bi sjedila bedra bi joj tako pokupila haljinicu na tufne da bi se u zelenilu trave isticale obline njenih golih nogu koje krase crveno kao komunistička zastava lakirani nokti nožnih prstiju. Doimala se kao da ju je zvjezdano nebo tog trena spustilo pred mene koji bi ponedjeljkom, također, ležao pored nje na travi sa glavom blago spuštenom u njeno krilo, na tu miomirisnu jastučnicu od njene pokupljene haljinice.

Dok bi pričala gledala je u krošnju bora kojeg je zvala mojim imenom. Izo je imao svoj, Began svoj, Miki svoj i Antoan, koji je sa svojih petnaest godina bio najstariji među nama muškima, svoj bor. I svoj dan je imao svaki od nas: Izo-utorak, Began-srijeda, Miki-četvrtak i Antoan-petak u kojemu bi, kao ja ponedjeljkom, polegli, svaki ponaosob, svojom glavom u njenom krilu.

Ostala četverica bi tada sjedili svaki uz svoj obližnji bor, slušali je i zavidjeli drugu koji trenutno leži i uzdiše u đul-bašti.

Kada bi započela priču, šaku desne ruke stisnute u pest bi položila na prsa u njeno krilo poleglog junoše, a prstima lijeve ruke bi čupkala travu oko sebe i bacala je u pravcu onih koji bi tada sjedili uz svoj bor.

Vikendom je nismo viđali i ne znam kome je te dane poklanjala. Znam samo da smo svi do jednog bili ljubomorni na tog neznanca. Među nama nije bilo ljubomore, svi smo dobijali isto, osjećali se i davali isto.

Njena priča iz tog jednog od mojih 16 ponedjeljaka sa glavom na njenim butinama ostavila je na mene najsnažniji dojam:
Radilo se o djevojci koja godinama sjedi na tronošcu ispred javnog muško-ženskog wc-a na beogradskoj Željezničkoj stanici i umjesto da naplati vršenje nužde, ona nasumice odabranom namjerniku/ici pokloni crtež kojeg bi na listu iz bloka «Lipa» nacrtala dok bi ovaj/ova bio unutra.

Njen crtež bi predstavljao ono što je pretpostavljala da, dok vrši nuždu, zamišlja sudionik zahodske nužnosti.
Sve vrijeme dok bi crtala pjevušila bi pjesme sa motivima etno muzike Balkana.

Postala je slavna kada je jedan Rus pozvao sve one koji posjeduju crtež djevojke koja sjedi i crta ispred staničnog wc-a u Beogradu da mu ga pošalju da bi ga pridružio svom crtežu i u poznatoj moskovskoj galeriji pripremio izložbu svih prispjelih crteža Djevojke sa YU tronošca.

Priča se završila tako što je djevojka-umjetnica, dok su izložba njenih crteža i njena slava, putovala svijetom, naprosto nestala sa željezničke stanice. Na tronošcu na kojemu je sjedila svakodnevno su klozetski namjernici ostavljali novac, nakit, cvijeće, pisane poruke… Neko bi to, svake noći u ponoć kad stanica miruje, pokupio i odnio ko zna kome i kuda.

Pet godina nakon tog ponedjeljka u krilu naše prelijepe Mande, otišao sam na studije u Beograd. Malim vozom Ćirom do Sarajeva, a od Sarajeva do Beograda, namjerno, velikim vozom koji juri širokim kolosijekom.

Čim sam u Beogradu izašao iz voza, otišao sam u stanični wc. Tamo nije bilo nikakvog tronošca, a kada sam upitao šefa stanice za djevojku-umjetnicu, on se okrenuo prema otpravniku vozova i, smješkajući se, rekao mu: «Ovaj Bosanac provincijalac se još nije probudio. Kladim se da će zalutati u gradu, k'o što ga sad gledam!».

Čim se završio prvi-zimski semestar, otišao sam da potražim Mandu.

Nisam je zatekao u našem radničkom naselju. Kada sam upitao druga sekretara Mjesne zajednice, gdje ću naći Mandu da je nešto pitam, on se okrenuo prema sekretarci koja je sa dva prsta tipkala na pisaćoj mašini, i rekao:»Ovaj naš, otkako je otiš'o u umjetnike, načisto še'nuo.». Onda se nalaktio na sto i brižno me upitao:»Kakva te sad Manda snašla, jadan ne bio, kad i sam znaš da nijedna drugarica s takvim imenom nikad, otkad je ovo naselje izgrađeno, baš nikad nije ovdje živjela. Pusti sad te budalaluke, reci ti svom čika Stojanu jesi l’ ti meni sad dobro, aa?!.».

Sat vremena sam na destkopu lap-topa netremice gledao crno-bijelu fotografiju koju sam jutros dobio u messenger. Na njoj se vidi Manda kako sjedi uz brezu u našem boriku. U krilu joj glava, uz nju, po travi potrbušenog Zaima, ljepuškastog tehnologa iz Zagreba, koji je, kao gostujući stručnjak, došao u fabriku «Azot» baš nekako u ono vrijeme kad sam se ja zaputio na studije umjetnosti u Beograd.

Bog sami zna ko na ovom svijetu vidi, a kome se pričinjava.

Neki išaret me natjera pa opet otvorih mesindžer, kad tamo u poruci s kojom sam dobio fotku, a proslijedio mi ju korisnik FB-a, piše: «Za uspomenu i dugo sećanje! Devojka sa tronošca!»

Eto ti ga sad:proleti mi vrijeme do večernje terapije dok si udario dlan stvarnosti o dlan mašte.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Napokon treba optužiti i zatvoriti svakog ispravnog i časnog čovjeka, jer, stvarno, ometaju slobodno kretanje i djelovanje poznatim i presuđenim zločinacima i kriminalacima.

Utorak, 5. februar 19.

Sabina

Nenajavljena kao i uvijek, smrt se 1. februara uvukla u našu milansku bolnicu/Ospedale San Raffaele i zauvijek nam ukrala četrdesetogodišnju Bosanku Sabinu (Bešić) Jukić, suprugu Harya Jukića i majku njihovo dvoje djece Emira i Melisse.

Samo sedam dana prije njene smrti koja je i sve nas njene prijatelje i poznanike teško potresla, kad smo se sa zajedničkog ručka njenim autom kojeg je vozio njen suprug Hary, vraćali našim kućama, to, nadasve odgojeno i kulturno drago biće mi je, iako je tih dana bila mnogo, mnogo bolesnija od mene, ustupila mjesto suvozača, a ona je sjela sa Jasnom na zadnje sjedište. Usprotivio sam joj se, nije htjela ni da me sasluša do kraja.

Reče mi prijatelj Hary, to prvofebruarsko jutro, divno, lijepo i časno stvorenje Sabina je otišla osmjehnuta kao da je željela, svima onima koji ostaju čekati na svoj red, poslati zadnju poruku da je ušla u jedan bolji Svijet i u jednu novu dimnziju koje je svojim kratkim životom na prolaznom dunjaluku i zaslužila. El-Fatiha.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Kada nas obuzme tišina, bljesne naš nur (svjetlost).

Srijeda, 13. februar 19..

Hvala

Šta znam, kada, akoBogda, prizdravim, može se desiti da, recimo, zbog nečeg, postanem poznata i slavna ličnost, pa, ko velim, da ja ovo što imam za kazati već danas kulturno obavim i objavim:
Za konkretnu i značajnu pomoć i podršku koju su mi pružili tokom dosadašnjeg liječenja, a da nisu moja porodica Gegić-Sotgia kojoj sam za svaki dan zahvalan, najiskrenije, iz svog srca, uz duboko poštovanje ZAHVALJUJEM se – Bolnici San Raffaele Milano i uvaženim doktoricama Moniki Ducceschi, Vanesi Gregorc i Nadia Gisella Di Muzio; Mustafi-Musi i Indiri Imamović, kao i njihovoj djeci Faruku, Vildanu i Vildani sa njihovim porodicama; Udruženju filmskih radnika BiH; sestri Fatimi i njenoj porodici Karahmetović; sestriću Enesu Bajriću i njegovoj porodici, Portalu Kliker.info i njegovom glavnom i odgovornom uredniku Halilu Šetki; Projektu Style Writes Now i osnivačici, uvaženoj književnici Mariji Fekete Sullivan; akademiku i književniku Bajramu Redžepagiću; Mirsadu Mikiju Agoviću JU R.R.C. Fojnica!

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Duža tišina na radiju je programsko-realizatorski prekršaj, u bh. parlamentima dobro plaćena stimulacija.

Četvrtak, 21. februar 19.

Ponude

Vjerujući u mene, a i da me «poguraju» u borbi za povratak zdravlja, već su mi, do danas, stigle ponude i prijedlozi za rad na projektima: Iz milanskog ArtRiver Isola i od njegove izvrsne Umjetničke direktorice Emine Gegić-režija pozorišne predstave; Iz milanske buduće veoma važne i moćne Asocijacije-doku-film «Storie belle della vita» i roman; Iz Londona od značajnog novinara, književnika i filmskog producenta Mourada Mourada-korežija igranog filma u budućoj međunarodnoj koprodukciji; Iz crnogorskog izuzetno kvalitetnog i cijenjenog časopisa Komun@ i od njegovog glavnog i odgovornog urednika Mr. Amera Ramusovića–izdavanje Zbirke priča.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Udruženju filmskih radnika BiH je dodijeljena dozvola za kolektivno ostvarivanje prava na naknadu za kabelsko reemitiranje audiovizualnih djela 16. oktobra 2015. godine. Nakon smjene rukovodstva Instituta za intelektualno vlasništvo i imenovanja Josipa Merdže na mjesto direktora, Udruženju filmskih radnika je oduzeta ta ista dozvola i data Udruzi Filmske Industrije sa sjedištem u Kiseljaku. Pravda za BH autore/ice!

Petak, 1. mart 19.

Barikade

Posljednje februarske noći, kabadahijski sam pripremio barikade da ih postavim na putu od mene ondašnjeg iz 1992. do mene sadašnjeg iz 2019, tako da mi je 1. Mart sa velikim «M» osvanuo kao Nezavisan, a mart sa malim «m» kao zavisan. Njihov međusobni odnos, opet, zavisi od doze adrenalina tipa patriot.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: BH seobenim licima širom Evrope i svijeta želim(o) sretan i uspješan radni dan 1. mart!

Podijeli

2 komentara

  1. Holanđani
    Holanđani Mart 03, 15:31

    Ne daj se Šemso. Uz tebe smo. Non arrenderti

    Odgovori
  2. Shems
    Shems Mart 03, 20:24

    Hvala, Holanđani, naravno, nema odustajanja! Forza!

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *