hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić Shems : Dnevnik seobenog lica (XIV)

Šemsudin Gegić Shems : Dnevnik seobenog lica (XIV)

Decembar 31
14:43 2018

Novogodišnjom čestitkom u kojoj je posebno poželio da bolesni brzo i uspješno ozdrave, a zdravi što duže sačuvaju svoje zdravlje, naš najčitaniji autor i pisac Dnevnika, čije se svako novo pojavljivanje mjeri impozantnim brojem otvaranja, odnosno čitanja, završava posljednje ovogodišnje listanje dnevničkih sedmica posvećenih ličnom viđenju suočavanja sa opakom bolešću, literarnom vraćanju u neku ljepšu prošlost, nagovještajima bolje budućnosti i drugačijih odnosa među ljudima, ni nalik onima koji trenutno vladaju u mnogim dijelovima svijeta pa tako i u našoj matičnoj domovini.

“Svima, Sretna Nova 2019. godina! “, ističe na kraju, uvijek optimistični Šemsudin Gegić i pozivajući se na Radio zaključuje da je u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto, što implicira Novogodišnji Poetski kutak – «Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju…».

U potpunosti podržavajući čestitku našeg i vašeg Shemsa želimo mu prije svega potpuno ozdravljenje , a odmah potom, da njegov, naš i vaš Dnevnik uskoro bude ukoričen. Tim povodom i jedna lijepa vijest koja kaže da Šemsudin Gegić intenzivno radi i na prvom romanu.

Prije toga, u vrijeme kada čekamo trenutak da se kazaljke kao trepavice i usne istovremeno posljednji i prvi put poklope na vremenskoj razmeđi prošle i Nove godine , vama koji nas redovno pratite preporučujemo nikad bolje , XIV izdanje Dnevnika seobenog lica i vanserijske priče, Narukvica , Konekcija sa Univerzumom , Denis i priviđenje na utakmici, Nevjestina noć i okamenjeni svatovi , Ptica Žuna i Neisporučeno pismo sarajevskoj hanumici .

Subota, 6. oktobar 18.

Narukvica

Godinama na lijevoj ruci nosim srebrnu narukvicu i srebrn prsten umjesto zlatne vere koju sam davno izgubio dok smo uređivali naš vrt. Nakon toga sam gubio i mnogo vrijednije stvari, ali ništa nije bilo ravno mom žalu za vjereničkim prstenom.

Kada sam se razbolio i po dolasku u Milano na liječenje, moje dvije cure Emina i Jasmina su mi kupile još jednu prelijepu narukvicu Swarovski da mi s njom krene nabolje, da ukrasim svoju ruku koja je iz dana u dan vidljivo mršavila. Nisam je skidao ni kada sam snimao PET i CT, kada su mi radili biopsiju ili svako-trosedmično vadili krv… Hvatao sam se za nju kao za životni beočug.

Prvi put mi je spala s ruke dok sam silazio stepenicama sa trećeg sprata zgrade Onkologije u milanskoj Univerzitetskoj bolnici San Raffaele. Odletjela mi je s ruke kao da su je strgle vješte ruke rimsko-sarajevskih džeparoša, udarila u rukohvat i kroz prosjek između stubišnih stepenica i zida odletjela negdje dolje u pravcu podrumskih prostorija. Čak sam čuo kako u letu jadnica udara od drveni rukohvat, beton, limene cijevi…

Probadao me bol između rebara, sijevalo mi kroz glavu, niz leđa se stresali trnci kao da se niz mene spuštaju mravi koji nose svoj mravinjak.

Dok zadihan od tumora pluća trčim za narukvicom niz bolničke stepenice pridržavam se za rukohvat i primjećujem da su na ruci ona stara srebrna narukvica kao mlada i njen đuvegija srebrni prsten na svojim mjestima, igraju folkorno kolo zvano svatovska «treha» na mojoj ruci i slave svoju ponovnu osamu. Pomislih, oni su je iz ljubomore gurnuli dolje u bolnički bezdan.

Našao sam je presavijenu na podrumskim izolovanim cijevima kroz koje huči nešto što je mađioničarskim trikom uhvaćeno u zamku. Prije nego ću je onako izudaranu i prašnjavu staviti na ruku poljubio sam je kao što se ljubi vjerna ljuba.

Drugi put, da li što se osjetila zapostavljenom u odnosu na mobitel kojeg sam stalno držao u šaci ili je opet bilo svađe sa ono dvoje ljubomornih srebrnjaka, ne znam tačno, ali znam da se strmoglavila niz moju nogu, zaustavila se kratko, sve dok je nije moja lijeva patika šutnula dva-tri metra ispred mene u prašinu parkovske staze.

Kada sam je podigao iz prašine, shvatio sam da mi se za nešto sveti. Dok sam je opuhivao i brisao maramicom,  još dva puta mi se izmigoljila između prstiju i poput jegulje bacila dolje u dubine prašnjave staze što me u vrelom ljetnjem danu podsjećala na davno presušen potočić.

Jesam, kad mi je drugi put dok sam joj zakopčavao njedra izmilila između prstiju, kažem, jesam tad pomislio da Talijanka možda ne želi više biti u zajednici sa ono dvoje iz Bosne Srebrne, pa hoće osamu na mojoj desnoj ruci, da tu zanoći i po prvi put sama zalegne na jastuku pod mojim desnim obrazom.

Ljut što mi to radi, nisam joj udovoljio.

S prvim danima jeseni, svoju bolest i svoja tri ukrasa ponio sam u Sarajevo u kojeg sam otišao da se pozdravimo i da se sretnem sa brižnom familijom koja je došla da se lično uvjere kako se na mom licu vide znaci poboljšanja zdravlja.

Ručali smo, razgovarali, a sestre su čak pohvalile izgled mog lica i moju novu narukvicu. Nisam im htio pričati o tome kako ta moja hamajlija zna biti jugunasta kao starog bega mlada žena.

Na parkingu smo se ispozdravljali, zagrlili, izljubili… Svako u svoj automobil i za svojom srećom. Ja mojim volvom i s mojom Jasnom niz planinu put novogradske Dobrinje.

Vozim, a sve me neka šuhva škakilja. Šutim, navikao da stežem nevolju i ne pokazujem je pred mojim curama kako bi bar tako bile pošteđene tegobe koju nam već punih pet mjeseci luči moja teška bolest.

Pred samim stanom, da bih, odmorivši malo desnu, lijevom rukom uhvatio volan, s nje mi se, nekako cinično kako znaju samo Sarajlije, osmjehnuše ono dvoje srebrnjaka. Ona se, gore-dolje, kao da je u ledenoj dvorani olimpijske Zetre, kliže od zgloba pa skoro do lakta  moje lijeve ruke u džemper rukavu, a on-prstenjak koji prema drevnom vjerovanju znači našu ljubav pravi piruete oko domalog prsta na kojemu godinama sam dominira.

Opet s njima na mojoj ruci nema skupe družice od swarovski kristala.

Jasna mi ne dade da se zamaram i vozim opet na Bjelašnicu, da je tražim, sigurno je, od silne emocije, spala dok sam se na parkingu grlio sa članovima moje drage rodbine. Uzalud ići, veli mi, nekoga je ona već za ruku uhvatila.

Treća (ne)sreća.

Uzavrelih emocija, peti dan po toj nevolji, našim kolima smo se vraćali u Milano. Bio sam žalostan zbog svega, a tužan zbog nje koja me treći put napusti. Sve vrijeme vožnje, osim nas vidljivih, imao sam osjećaj da je još neko, skriven, s nama u volvu C 30. Nisam to izgovarao naglas jer sam tu pomisao pripisivao povremenom uticaju karcinoma na psihu pacijenta.

Zbog duge relacije od 1045 km u jednom pravcu, vozio je moj dobri sestrić Merko koji se nakon dva dana odmora s nama u Milanu autobusom vratio svojoj porodici i kući u Goražde.

Isto jutro kad ode Merko, nas dvoje, Jasna i ja, krenusmo u bolnicu da primim sedmu imuno terapiju. Obukao sam se i na ruku stavio ono dvoje iz Bosne Srebrne. Pritajili su se jer su vidjeli da sam još pomalo ljutit i tužan istovremeno.

Daljinski otključam automobil i učini mi se da me, paleći sva četiri svoja žmigavca, nekako veselijeg zvuka pozdravi moj stari drugar volvo. Logično, za volan mu se vraća gazda.

Jasna prva uđe u auto. Dok ja ulazim i sjedam da se volan i ja ponovo zagrlimo, Jasna, koja se bila okrenula i na zadnje sjedište stavila medicinsku dokumentaciju, još više se protegnu između sjedišta, ispruži ruku i dohvati nešto što je natjera da usklikne – Evo ti je, došla s tobom! Sigurno ti je bila spala s ruke kada si, onako uzbuđen, na zadnje sjedište ostavljao torbicu.

Bože, Ti jedini i milostivi, šalješ li mi to neki znak! Hvala Ti!

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Do izbora smo imali «desna ruka lijevi džep», a poslije izbora je na snagu stupila izreka «lijeva ruka desni džep», a još uvijek nisu zaživjele elektroničke narukvice za nadzor zatvorenika. I neće.

Nedjelja, 21. oktobar 18.

Konekcija sa Univerzumom

Poslao mi poruku FB prijatelj Boško Đ. kojeg nikada prije u svom životu nisam ni čuo ni vidio, da večeras tačno u 21 sat, u isto vrijeme, on u komšiluku Grazu/Austrija-ja u Milanu/Italija, stanemo svaki u svojoj sobi, protresemo rukama, umirimo i pokušamo se preko njega Boška koji će biti u funkciji provodnika konektovati na kosmičku energiju kada bi nas troje Univerzum, Boško i ja sinhronizovali/ujednačili tri vibracije i frekvencije koje će mi dati iscjeliteljsku energiju kojom ćemo zajedno napast tumor u mojim plućima.

Ni na šta ne smijem misliti, ni o čemu razmišljati, trebam najmanje petnastak minuta imati «prazan» mozak. Ako tako uradim, već kod prve seanse ću osjetiti senzaciju/ trnce u bilo kom dijelu tijela jer energija treba meni a ne bolesti.

Kada smo završili, rekao mi je da je on osjetio trnce u prstima ruke i da postoji velika šansa da uspijemo. Ja sam mu priznao da nisam osjetio ništa, na šta je on utješno rekao biće bolje narednog puta.

Onda me upitao jesam li bio miran i opušten ne misleći ni na šta i ni na bilo koga, a ja mu odgovorio «naravno», a to naravno je značilo da sam ga slagao. Nekako me bilo stid pomenuti mu narodni frazem-ponekad su dobar i loš na istoj deredži.

Šta se ustvari desilo u petnaestominutnoj seansi ove decembarske nedjelje 2018. godine?

Ne znam zašto ni otkud, a samo što sam stao okrenut prema Univerzumu, napade me senzacija jednog drugog tipa:     

Prije šest godina sam napisao monodramu o dobru i zlu u čovjeku naslova “Časna grješnica”.

Režirao sam je tako što dvije glumice u monodrami  igraju jedan lik:jedna dobru, a druga njegovu lošu stranu.

Da bi im dao podršku i umjetnički vjetar u leđa, uloge sam podijelio tada dvjema diplomatkinjama ASU Sarajevo Ajli H. i Staši D.

Gdje god smo kasnije  izvodili predstavu, bile su nagrađene aplauzima i pozitivnim osvrtima.

Nepunu godinu dana nakon toga, kao direktor mostarskog Pozorišta, kako bih popunio ansambl nedostajućim školovanim i talentovanim glumicama, raspisali smo konkurs i na njemu primili u radni odnos glumicu Ajlu H.


U to isto vrijeme, 2011-2014., za FTV-u sam snimao omnibus Titovaža i u njemu kratki doku-igrani film o bivšem exYU nogometnom golgeteru i divnom čovjeku Alojzu Reniću iz Travnika. U filmsku priču o njemu, na njegovu molbu, uveo mu lik unuke (koja to i jeste u stvarnosti) glumicu Stašu D.

Obje su tim ulogama započele svoje profesionalne karijere što me činilo zadovoljnim.

Neočekivano, ubrzo su mi se “odužile”:u vrijeme najžešćih neosnovanih napada na mene i moju ličnost jedna je, A. H., šutnjom podržavala grupicu od njih 4-5 alkoholisanih uposlenika-glumaca i kvaziglumaca mostarskog Pozorišta u njihovim javnim spinovima i atacima na mene i moju porodicu (što je rezultiralo mojom bolesti), a druga, S.D., bila potpisnicom, od, također, pojedinaca iz Sarajeva i Mostara- inicijatora javno objavljenog Pisma kojim su, isključivo mene, optužili za loše stanje u mostarskom Pozorištu, a naravno, kao i u svim montiranim procesima, lažno potpisujući u Pismu i brojne kolege koji nisu ni znali da se nalaze na spisku potpisnika inkrimisanog Pisma!

U pet sudskih ročišta koji su potom uslijedili, Sud u Mostaru je u svim slučajevima presudio u moju korist činjenično utvrdivši da nema nijedne moje krivice koju su mi pripisivali i da nisam ja taj koji je stvorio haotično stanje i finansijske dugove u Pozorištu, a potom su, profesionalni bh. mediji i časni novinari, krenuvši tragom njihovog pamfleta-Pisma i kontaktirajući brojne “potpisnike”, od njih dobili odgovor da nisu potpisali ništa takvo i da ne stoje iza sadržaja objavljenog  tzv. Pisma 100!?!

Griješnim u životu neka je na dušu, časnim na obraz bila je poruka monodrame “Časna Grješnica”.

Meni je sad svejedno, ionako Univerzum sve bilježi.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Naša je anketa utvrdila-najlakše je anketirati polupismen svijet, svi su zadovoljni jer misle da je zapisano ono što je CIK-cak već ranije evidentirao.

Ponedjeljak, 29. oktobar 18.

Denis i priviđenje na utakmici

Danas mi je rođendan, nazdravlje!

Jutro sam proveo sa mojom divnom porodicom koja mi je početak ovog dana obilježila poklonima. Popodne sam se nagradio odlaskom u prelijepi Sportski kamp G.S.D Afforese osnovan davne 1973. godine u milanskom kvartu Bovisasca. Otvoreni i zatvoreni nogometni tereni, tribine, garderobe, kupaonice, bar… Užitak.

Trajao je lijep oktobarsko-rođendanski dan. U 14 je sati bila ugodna temperatura od 29 stepeni C (29. je okobar pa zato) pa sam sjeo na stolicu do sigurnosne mreže najvisočijeg reda gledateljskih tribina. Da se naslonim na ogradu koja drži mrežu, imam bolji  pregled igrališta i utakmice koja je počela tačno u pola 3.

Samo što je arbitar pištaljkom označio početak čarolije igre loptom i muškog nadmetanja, dogodilo mi se nešto što sam morao zabilježiti u Dnevnik:

Ugledah sebe dolje na terenu na poziciji lijevog napadačkog krila. Visočiji sam od svojih rođendanskih sedam godina, brz, okretan, izvrstan tehničar s loptom i dribler, sa istančanim osjećanjem za kolektivnu igru i dobar paas, rođeni goldžija na što me obavezuje originalni dres Juventusa i čuvena 10-ka na mojim leđima.

Samo za prvo poluvrijeme zabijam četiri gola protivničkoj ekipi s kojom igramo prvu turnirsku utakmicu. Svaki gol proslavim sa saigračima na svoj način koji ne liči na Ronaldov ili Dybalin način iskazivanja zadovoljstva postignutim golom.

Ori se aplauz sa tribina, a u njemu čujem glas mog dede koji je ustao i dok se pridržava za ogradu s mrežom, vrišti «Bravo, majstore! Braavooo!».

Nemam vremena da mu mahnem, samo šakom zagladim svoju frizuru koja, iako očvrsnuta gelom, sve više popušta pod kapljicama znoja i u novi napad prema protivničkom golu.

Lijep sam, svi mi kažu, kao da sam sad sišao sa foto-kalendara.

Toliko sam zanesen igrom da, kada je pištaljka označila kraj prvog poluvremena, pomislih kako sam dao još jedan gol. Gooool, veći od svakog pobjedničkog pehara kojih na desetine imam izložene u svojoj sobi!

U pauzi između dva poluvremena od po 20 minuta, pored aut linije smo, čučnuli i vodom osvježavamo suha grla i vrat, a po kosi pršćem(o) samo po tjemenu da se gel ne bi razvodnio i popustio frizuru. Slušam(o) trenera koji nam razrađuje taktiku za igru u drugom poluvremenu utakmice. S moja 4 gola vodimo 6:2 i trener me stavlja između stativa na poziciju golmana jer i za to imam iskazan dar, a treba, ako ništa drugo, sačuvati rezultat koji donosi veliku pobjedu. Za tri parade koje izvodim dobijam apaluz i povike sa tribina «Bravo, bravissimo! Bravo, majstore!».

Zvižduk arbitrove pištaljke označava kraj utakmice i kraj doživljaja koji mi je najdraži rođendanski poklon!

Sišao sam do aut linije kako bih sa svojih rođendanskih 67 zagrlio i poljubio 7 godina mog unuka Denisa, divno odgojenog, vaspitanog, odličnog učenika i nadasve svestrano talentovanog dječaka u čijim venama teče sardo-bosanska krv!

Ovim dnevničkim zapisom se do neba zahvaljujem mom unuku Denisu Sotgia na tome da mi je ostvario san i omogućio da ponovo proživim i da se vidim kada sam ja imao svojih 7 godina i igrao svoje utakmice na drinskom pjesku… ni blizu ovako, gotovo briljantan nogometaš kakav je naš Denis od majke Emine, oca Simona, nane Jasmine, none Bjanke i nona Gavina!

p.s.

Čim je izašao iz kupaonice, čuo sam, upitao je svoju majku, a moju kćerku Eminu: U koliko će sati doći učitelj gitare?

Opet zadrhtah.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U zadnje vrijeme, kako im raste cijena na nogometnom tržištu, strani sportski komentatori tečno izgovaraju sufikse –ić i –ović u prezimenima fudbalera/nogometaša koji igraju u klubovima TOP 5 najjačih ligaških natjecanja u Evropi (Španija, Engleska, Italija, Njemačka i Francuska).

Kada prenose utakmice reprezentacija država iz kojih dolaze ovi talentovani nogometaši, strani sportski komentatori mogu lakše, brže i tečnije izgovarati samo njihova imena jer ionako ovi sportaši, kada ih pozovu selektori, igraju iz ljubavi prema svojim novonastalim domovinama.

Eklatantan primjer velikog nogometaša i čovjeka je naš Edin Džeko, veliki patriota i humanista, a prezime mu nema ni sufiks –ić ni –ović!

utorak, 6. novembar 18.

Nevjestina noć i okamenjeni svatovi

Velika se skupina ljudi približava mostu. Hodaju poput svatova Zemlje i Neba, goloruki i bijeli. Ne pjevaju, ne pijanče, ne pucaju. Ispred svih Suada i njen dilber.

Jednookoj spodobi sa druge strane mosta prikazaše se kao jato galebova čije noge krila odmaraju i sad hitaju da napadnu crnilo dimnjaka njegove duše. Glasni su, društveno odgovorni, a odaje ih bijelo siva boja perja i vjenčano ruho na glavi i leđima, duma on jadan u svom bunilu.

Zabarikadiran u zgradu Dimnjačar povrh sarajevskog Vrbanja mosta, nekadašnjeg imena Ćiršihana, odvaži se, nategnu luk zla u sebi i snajperski precizno u pravcu galebova mira ispali kuglu kojom pogodi mladu galebicu Suadu.

Mora da su se i posadi aviona JNA-e čovjekoliki galebovi ukazali kao reljef poleglih okamenjenih svatova u sred Saraja, pa prijeteći okruži povrh krovova dajući vojnu podršku onima s oružjem u dimnjacima i na barikadama.

Među stećcima/Okamenjenim svatovima smo snimatelj Muhamed zvani Pinca i ja koji za Televizuju pratimo galebove u njihovom protestu protiv onih što su im na ljepotu života udarili. Nevjerica nas sve prikovala za zemlju. Krišom pogledavamo sad na bjelinu mosta, sad na crnilo dimnjačara. Ne dišemo.

Samo se Suadin dilber odvaži i pridiže, uze je u naručje i trkom mladu ranu ponese sudbini ogrnutoj bijelim bolničkim mantilom. Iza nje na vrbanja ćefinu ostade nevina krvava fleka. Kako je Rumijeva “Rana mjesto gdje svjetlost ulazi u tebe”, samo nas u prolazu sjenkom svojom opahnuše na njihovom ovozemaljskom pješačenju koje je više ličilo na vjetroviti let ranjenih galebova.

Započinjala je Nevjestina noć, Suadino vjenčanje sa smrću, koja traje koliko zadnji izdah.

Tri dana nakon njenog vjenčanja sa smrću, Pinca i ja smo na sarajevskom groblju Bare jedini kamerom snimali posljednji ispraćaj Suadinog zemaljskog ruha. Proučivši fatihu, odšutivši minut i za njenim tijelom bacivši grumen zemlje u mezar, opraštalo se tužno Sarajevo od naše Suade Dilberović Rumijevim Gazelom o smrti: “Ti sve misliš to je suton, Ne, svitanje to je pravo, jer spuštanjem tijela u grob, radi se o duše zori.”.

Iste večeri, 8. aprila 92. godine, centralni-drugi Dnevnik Televizije Sarajevo se završio našim reporterskim zapisom o prvoj civilnoj žrtvi i početku rata u Bosni i Hercegovini.

Kasnije ćemo saznati da je isti dan, samo na drugom mjestu, na vječni počinak ispraćena i Olga Sučić koju je, na istom mostu, kada i Suadu, 5. aprila 92., ubio agresorski snajperista skriven u zgradi Dimnjačar na Vrbanji.

Novembar je dvadesetsedmi 2003. godine. Vozim se u pravcu Jadranskog mora smjerom suprotnim onom iz kojeg je 1987. godine galebica Suada doletjela u Sarajevo.

Mektebski vjerna Allahu, smjerna pred roditeljima, pametna u medicinskoj nauci i lijepa pred očima, prhnula je tad sa stopalima izglačanog Straduna rodnog Dubrovnika.

Po dolasku u Sarajevo, iako nije bila praznovjerna, sve do za nju nasilno prizvane joj Nevjestine noći-Vjenčanja sa smrću, ona bi se, za svih pet studentskih godina, prije ispita, prolazeći pored zgrade Dimnjačar na Vrbanji, za sreću, umjesto za dugme, hvatala za dukat minđušu. Prvih godina za svoju, a onda i za sreću dviju mlađih sestara koje je baščaršijskim miomirisima namamila na sarajevski studij medicine. I ne sluteći da će joj one u Nevjestinoj noći i jenđibule biti.

Nemir mi podiže Radio Dubrovnik koji najavljuje konferenciju za štampu u 10, a za 19 sati i međunarodnu premijeru mog dugometražnog dokumentarnog filma “Suada-boginja dobrih namjera» u sali Međunarodnog središta hrvatskih Sveučilišta na Pilama.

Do ulaza u Gradske zidine Nebo bijaše Ragusno plavo, a onda, Neko zahvati morsko plavetnilo i na nas koji na premijeru stigosmo iz Sarajeva, sruči vodopad suza poteklih za sugrađankom Suadom.

Općinski načelnik Lj. Marković, maestri Dž. Šabanagić i Đ. Jusić, Beba Selimović, teatrolog G. Gojer, M. Kanita Hodžić, predsjednica KUD-a «Suada Dilberović», naš domaćin Nikša Bender, moja Jasna i ja smo, trkemice mokri do kože isto pomislili: nevrijeme je božija kazna i poruka potencijalnim gledateljima filma da ostanu kod kuće na suhom. Ili…

«Postani nebo. Sruši zid koji te zatvara. Pobjegni!» (Rumi:Mesnevija)

Međunarodna premijera filma. Umjesto crvenog tepiha-trešnjev pod. Ne čuju se fanfare-tuži naj, a on se čuje kada se jedna duša odvaja od drugih duša. I kiša je stala. Dvorana i hodnici dupke puni gledateljima. Svi oni preko potiljaka majke Sanije i oca Atifa zanijemljeli gledaju kadrove Suadine dženaze po kojima na filmskom platnu iz prvog reda pršću suhe uzdah-suze njenih roditelja.

Sve vrijeme gledam na njih dvoje i učini mi se kako u jednom trenu, prošavši kroz sedam mekama, s majčinog na očevo čelo preleti Suadina duša i smiri se u džennetskom krilu duše šejha Hasana Kaimije.

Dok traje dugi aplauz pijeteta i tišine, pred vratima Sveučilišne zgrade, ostali gledatelji u redu strpljivo čekaju ulazak na repriznu projekciju filma o junakinji i svjedokinji dobrih namjera Suadi Dilberović.

“Imena nisu važna. Ruža bi mirisala i kada bi se drukčije zvala.”, veli Rumi.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Mladi sve više i češće odlaze iz zemlje seobenih lica. Vratiće se ostarjeli, ako do tada ne zaborave put na koji su krenuli šupljih džepova, praznih kofera i bez da je država za njima prosula vodu u znak sretna puta.

Srijeda, 14. novembar 18.

Ptica Žuna

Dok se ovih dana i mjeseci bije žestoka bitka za pravdu na banjalučkom Trgu Krajine, sjetih se dugogodišnjeg osuđenika Žune iz moje radio-drame «Mantijaši»:

Žuna, višestruko osuđivani falsifikator i pjesnik, nakon smrti roditelja potucao se od sirotišta u Bihaću, Ljubljani, Sofiji, Bratislavi i Zagrebu do mnogo težih ustanova-zatvora u Glini, Lepoglavi, Staroj gradiški, Golom otoku, Zenici i Foči.

Objave za vikend dopuste u svoje 22 zatvorske godine bi svaki put pocijepao, a putovao bi na osnovu svojeručno urađenih fasifikata koje bi kasnije, po povratku u KPD-om, vraćao Upravi kao da su njihov original što oni nikada ne bi primijetili.

Ni zadnjeg puta kada je Žuna, izdržavši zatvorsku kaznu, sa fasifikovanim Rješenjem o puštanju na slobodu, otišao u banjalučku kafanu na Budžaku u kojoj je, za stolom u ćošku, ispustio svoju napaćenu pjesničku dušu, nisu primijetili da «Odrješenje od kazne» u njegovom džepu nije njihov, već njegov original falsifikata originala.

Ono što se pričalo po svim zatvorskim ustanovama je to da je Žuna, za vrijeme dugogodišnjeg izdržavanja zatvorske kazne, usavršio način kako da, minut prije nego s neba dođe smrtno odrješenje, za svaki slučaj, falsifikuje svoj život, zajebe smrt i nastavi živjeti.

Nije uspio.

Ostao je Žuna, a žuna je ptica poznata po svom glasanju kojim upozorava ostale ptice na opasnost koja im prijeti.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Pravda za Davida i Dženana!

Četvrtak, 20. decembar 18.

Neisporučeno pismo sarajevskoj hanumici

Dok se odvijao željeznički saobraćaj, išla su i pisma, ali od 4. aprila 92. godine XX vijeka, definitivno je u prekidu poštanski saobraćaj između BiH i drugih jugoslavenskih republika.

Od 6. aprila ratom je prekinuta i dostava pošte na adrese građana Sarajeva.

Došlo je do lokalnog pomjeranja stanovništva i poštara. Pravci kretanja, nazivi ulica i adrese promjenjene, a sa ulaza u zgrade skinuta imena bivših stanara zbog čega, rizikujući živote, stotine penzionera su cjelodnevno opsjedali Poštu i uzaludno čekali da lično preuzmu svoje penzije.

Na policama, u od granate razdrtim vrećama, i po podu Pošte, stotine poštanskih pošiljki.

Sjećam se, nasumice sam kupio razasuta pisma kako bi ih odnio na Radio-televiziju i u našem Otvorenom programu pročitali imena primalaca i pošiljalaca.

Jedno od tih pisama, tačnije samo list papira iz računske sveske koji je ispao iz koverte, pisano ćirilicom je, u samo jednom svom pasusu, do srži opisalo (pred)ratni život u Sarajevu:

….

«Hanumice sarajevska, nesuđena moja, iako smo emotivno daleko, a još uvijek prostorno blizu jedno drugom, ovo ti pismo pišem i šaljem iz mjesta u koje smo prije ove opake vreline često zajedno provodili vikende; Ti ovamo nikada nisi bila sretna, a ni ja tamo gdje si ti ostala; Zato me počuj:ne hakći se glasno kad se sa drugaricama budeš šalila između Mome i Uzeira-čuće te granata; Ne prkosi ispuhujući balone kroz olimpijske krugove-vidjeće te snajperista; Iščlani se iz biblioteke-knjige najlakše gore; Našoj ne rođenoj djeci ne pričaj da su sarajevski Romul i Rem i da će ih, kad nastane apokalipsa, podojiti vučica jer Vučko je maskota mene mužijaka koji te napustio; Ne sjedaj u žičaru-ostaćeš zarobljena na Trebeviću; Ne trči za poštarskim biciklom-tebi više neće pisma stizati; Ne idi više svako treće veče u kino «Dubrovnik»-besplatno gledaj filmske scene uživo na ulicama tvog grada koji je i moj bivši; Prestani pušti-zdravo je to kad nestane duhana i šibica; Ne pleši u «Slogi»-sloge više nema; Ako preživiš, a preživjećeš samo ako me poslušaš-udaj se za pobjednika; I za kraj ovog mog zadnjeg pisma za kojeg se molim da ga primiš, evo ti tvoj Rumi:» “Nemoj prodavati ogledala u čaršiji slijepih i nemoj pjevati pjesme u čaršiji gluhih!”. Vučko.

Radio javlja; u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Iz BH Pošta javljaju kako je u izradi nova serija poštanskih markica na kojima će biti fildžan s gutljajem vode sa izvora u Pivari, feta sir, francuski keks iz 1949. godine, ikar konzerva, leća i još štošta u prahu. Upozorenje o upotrebi novih poštanskih markica glasi – Nipošto, prije lijepljenja, markice lizati jezikom!

Petak, 28. decembar 18.

Novogodišnja čestitka

Kada se kazaljke kao trepavice i usne istovremeno posljednji i prvi put poklope na vremenskoj razmeđi prošle i Nove godine, pomislite kako mislim na vas dragi moje čitateljke i dragi čitatelji DNEVNIKA SEOBENOG LICA i našeg reperzentativnog portala Kliker.info!

Posebno, bolesnim želim brzo i uspješno ozdravljenje, a zdravim da što duže sačuvaju svoje zdravlje!

Svima, Sretna Nova 2019. godina!

Vaš Shems
Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Novogodišnji Poetski kutak – «Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju…» (Branko Miljković)

Podijeli

6 0 komentara

  1. Anči
    Anči Januar 02, 02:59

    Priče su doista zanimljive, svaka na svoj način.Tekst je veoma pitak.Pročitala sam ga u jednom dahu.

    Odgovori
  2. Shems
    Shems Januar 02, 11:01

    Dojmio me se Vaš sažet i pohvalan komentar, hvala, Anči, čitamo se…

    Odgovori
  3. Anči, Jane Šehović
    Anči, Jane Šehović Januar 04, 00:59

    Dragi prijatelju,pročitala sam Tvoje priče u jednom dahu, iako s velikim naporom jer sam operirala oba oka i jer čitam s mobitela.Jako su zanimljive, svaka ponaosob; i Narukvica, i ona s unukom , i ona o Suadi…
    Majstor si pera!
    Činjenica je da mi se još vrte po glavi, da razmišljam o pročitanom.
    Iz priče sam saznala da je davan dokumentarac o Suadi u Gradu, da si Ti autor, da si bio s Jasminom u Gradu… i nije mi jasno kako se nismo našli i kako nisam pogledala taj film?!
    Ne znam gdje sam bila, je li Feđa znao za to, je li ga on pogledao?!
    Nemoj se zamarati odgovorom!
    Lijepo mi izgledaš na fotografiji i divno je što imaš duha, što pišeš,
    što realno gledaš na sve.
    Želim Ti svako DOBRO, Tebi i Tvojoj vjernoj životnoj suputnici kao i onom divnom dijelu Tvoje obitelji uz koju si jako vezan.Posebno ljubim Tvoga lijepoga, slatkoga unuka.🌞

    Odgovori
  4. Shems
    Shems Januar 04, 10:02

    Kada neko ko je cijeli svoj život dijelio sa velikim hrvatskim književnikom i dramatičarem rođenim u BiH Feđom Šehović i s njim izrodi kći Dešu i genijalno talentiranog pjesnika i skulptora, nažalost rano preminulog, sina Mara,kada Jane i sama po obrazovanju i sklonosti pisanoj riječi napiše ovakav divan komentar, onda uskliknem od radosti što smo prijateljske obitelji koje stoje na dva stuba Feđinu Jane i moju Jasminu. Iz Milana šaljem vama svima u Grad/ Dubrovnik srdačne pozdrave i zagrljaje, a posebno vašim divnim unucima!p.s. Feđa moj, drži se!

    Odgovori
  5. emsudina masin
    emsudina masin Januar 05, 11:41

    Drhtala Sam,plakala I smijala se. Umjesto komentara mozda bi bill bolje da ovo procitam jos koja put. Vi ste, kako sto rece Dubocanin, vjencani za vjecnost. Pricam svojoj djeci o vama. Nemoguce vas je analizirati i rijecima opisati, bar meni. Znaci samo citati, upijati I hraniti dusu. Procitala Sam jesenas Dnevnik XIII I ostavila komentar kao no name. ne znam zasto. Da li ste ga procitali? Voljela bih svaku pricu iz ovog Dnevnika komentirati posebno, svaka me je na svoj nacin bacila na koljena… Vi ste poseban komad Univerzuma. Puno vas pozdravljam. Osjecam se privilegovano sto Sam ovo procitala… Budite pozdravljeni… od srca!

    Odgovori
    • Shems
      Shems Januar 05, 15:02

      Pročitao sam Vaš komentar pod “no name” na moj DSL XIII i zahvalio se, a sad evo, pročitah i ovaj na DSL XIV i šta da kažem i šta da odgovorim na njeg a posebno na rečenice ” Pricam svojoj djeci o vama. Nemoguce vas je analizirati i rijecima opisati, bar meni. Znaci samo citati, upijati I hraniti dusu.”, do iskazivanja moje ljudske zahvalnosti i autorskog zadovoljstva da moje literarne radove čita jedna takva elokventna osoba sa intelektualnim pokrićem kao što ste Vi! Lagao bih kada bih rekao da mi ne gode Vaši napisani komplimenti, ali ne lažem što ću reći da me i obavezuju da zadržim kvalitet (na)pisanog i ostanem dosljedan svom autorskom rukopisu. S poštovanjem, pozdravljam Vas!

      Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *