hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić Shems : Dnevnik seobenog lica (XIII)

Šemsudin Gegić Shems : Dnevnik seobenog lica (XIII)

Oktobar 14
22:57 2018

“Zatvaram laptop, zatvaram moju i Jasninu sarajevsku priču, zatvaram 13. izdanje DNEVNIKA SEOBENOG LICA u kojemu sam i sam postao stvarno seobeno lice. Da se ne zatvaraju, krugovi ne bi imali kružnicu, ” zaključi na kraju ovog izdanja svojih dnevničkih zapisa  Šemsudin Gegić Shems,  uz  sjetnu napomenu da je pisac, na kraju balade i sam postao lik kojeg je izmaštao.

Dužni smo ponoviti  da je prije  par mjeseci  našem  poznatom  spisatelju, dramaturgu , pozorišnom  i filmskom  režiseru  sa međunarodnom reputacijom,dijagnosticirana zloćudna bolest   i  od  tada se liječi  u bolnici Ospedale San Raffaele u Milanu.

Suočen sa bolničkim računima Shems  je bio  prinuđen  prodati  porodičnu kuću u Mostaru i stan u Sarajevu, nakon čega je doživio brutalno poniženje i razočarenje, jer je  zbog nemogućnosti  prebacivanja novca od prodaje privatnih nekretnina na račun u Milanu, morao iseliti iz BiH.  Tim povodom  je na svom  Facebook profilu nedavno  objavio  potresni tekst  pod naslovom “Domovino, vidimo se u pamćenju”, čime se , na svoj osebujni  način, oprostio od svoje matične domovine.

Tražeći odgovore na nepostavljeno pitanje,  zašto se  BiH i njegov širi zavičaj , gdje je  tokom svoje plodonosne karijere bio jedan od rijetkih autora  sa najvišim  međunarodnim priznanjima u svim medijima i žanrovima u kojima se okušao, olako odriče svojih najboljih sinova,  Gegić  maestralno odgovara kroz priče,  Figura iz popodnevnog sna, Quo vadis/Kuda ideš?, jadan ne bio?, Još traje vacanza (odmor), Sarajevski mimohod i Fikra Reskova.

Opraštajući se na kraju od dragih ljudi u sarajevu Shems na kraju navodi da on i njegova Jasna odlaze , putuju , nadaju  se i žele vjerovati  u  bolji život pod stare dane. Sreća po njih, kaže, što on ne vozi, nešto mu se vid zamutio, što  je drugim riječima ponovljeni naslov iz nedavnog intervjua, u kojem kategorički  kaže , ” Mene iz BiH mogu iseliti, ali ne mogu moju BiH iseliti iz mene”.

Subota, 11. avgusta 18.

Figura iz popodnevnog sna

Podgrijan sa noćnih 30 stepeni C, dan je osvanuo vruć i sasušen kao stabljika ubranog kukuruza čije je zrnevlje već zaginulo na mlinskom kamenu. Soba je sve vrijeme ljetnih dana bila ugodno rashlađena, pa i danas kada ulični displej u Milanu digitalno pokazuje 39 celzijusovih stepeni. Nakon što sam uzeo propisanu mi terapiju, ispružio sam se po divanu i otvorio knjigu na stranici s kojom sam čitajući osvanuo.
Dan Braun, «Da Vinčijev kod».
«Ispred dvorca Gandolfo planinski zrak, koji je obavijao vrh stijene, ohladio je biskupa Aringarosu čim je izšao iz Fijata. Trebao sam odjenuti nešto drugo umjesto ove halje, pomislio je boreći se protiv refleksa drhtanja. Zadnje što je večeras želio jest da izgleda slab ili preplašen. …».

U tom se času ispred mene stvorila Figura koja nije ličila ni na koga pa nema ni potrebe detaljno je opisivati. Uglavnom, izgledala je sablasno. Nije hodala, lebdjela, gmizala, a mogla se vidjeti u kojem god bih pravcu pogledao. Čak i kada bih zatvorio oči, tada bih je najjasnije i vidio. Bila je i bez mirisa. Jedno čime je bila obdarena je moć govora kojim se iz mene samog meni obraćala.

Na vrh si sniježne planine, još jednom udahni svjež zrak svojim zdravim plućima, ako umiješ pomoli se zadnji put i shvati da već si mrtav, rekla je Figura i ostala uživati u mom samrtničkom izdisanju svježeg planinskog zraka udahnutog na samom vrhu sarajevske ljepotice Bjelašnice.

Otvorio sam oči i tako, zajebavši je, probudio se. Lažeš kurvo od figure, bolestan teško jesam, ali i živ, živ, živ!, vikao sam glasno snagom zdravog čovjeka. I smješkao se životu, samom sebi, romanu kojeg čitam, svima koji su ikad bili u nezgodi posjetom spodobe Figure.

Knjigom sam se pokrio po licu, a sa naslona stolice uzeo dugi peškir kojeg sam, kao kada se na plaži štitimo od sunca, stavio preko grudi, stomaka i krsta.

Nisam imao nikakve bolove, ali me je u po talijanskog ljeta tresla takva zima da je ona iz sna sa vrha Bjelašnice za nju bila proljeće u maju. Otimao sam se da ne zaspim ponovo.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Ponadali se bosanski Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali da će im Seobena lica koja sve više i brojnije nadiru na njihova nacionalna imanja, donijeti na peškeš prave vrućine, velika mora i naftu kako bi ovi mogli besplatno grijati svoje duge zime i jurcati svojim mezimcima četverotočkašima. Zauzvrat su im njihovi bh. domaćini velikodušno ponudili grobljanske parcele i tako su sami sebe prevarili, jer su migranti/ seobena lica i pobjegli od takvih samilosnih darova koje su im mecima i granatama parcelisali tamo u njihovim domovinama.

Nedjelja, 19. avgusta 18.

Quo vadis/Kuda ideš?, jadan ne bio?

Neradni je dan i tamo i ovamo, doduše kako za koga, a za mog sarajevskog advokata E.D. Omerovića i mene jutro ovog dana bilo je kao stvoreno da prebijemo dvije-tri preko jezika i Vibera.

Pričali smo na pola glasa kao da nismo više od hiljadu zemaljskih kilometara udaljeni jedan od drugoga već sjedimo na terasi goraždanskog hotela «Behar« u kojemu smo svojevremeno snimali Dinove scene u mom igrano-dokumentarnom filmu «Stupica nevidljivog djeteta/ An Invisible Child's Trap».

Nismo tada zatvorili hotel za sve druge goste kao što su to učinili Angelina Jolie i Brad Pitt kada su 2010. godine u njemu neko vrijeme tajno boravili. Snimali jesmo u tom apartmanu kojeg je, nakon što su holivudske zvijezde odjezdile, kasnije, vlasnik hotela fini gospodin Ražanica, nazvao po njihovim imenima, ukrasio njihovim fotografijama i meni kao režiseru filma dozvolio da u njemu boravim sve vrijeme dok smo snimali na filmskim lokacijama duž rijeke Drine u njenom gornjem toku. Da platim boravak, naravno, ali sa popustom jer smo, bože moj, kolege umjetnici.

Kaže meni moj advokat i prijatelj Dino da ni nakon četiri godine i svih naših dobijenih presuda protiv Narodnog pozorišta Mostar, ta ustanova i njen menadžment nije postupio po sudskoj presudi i isplatio mi kao bivšem direktoru i umjetničkom rukovodiocu plaće i topli obrok koje su mi protuzakonito uskratili isplatiti nakon što sam, zbog verbalnih i fizičkih prijetnji (pa i prijetnji smrću posredstvom svojih anonimnih pozivača telefonom što je prijavljeno i policiji) od tri uvijek dopingovana glumca-člana pozorišnog Sindikata i po usvajanju moje ostavke od strane Upravnog odbora Pozorišta, isto napustio juna mjeseca 2014. godine.

Nikad te ne upitah otkud ti u tom “kukavičijem gnijezdu”?, obazrivo me upita Dino. Zašutio sam. Ne znam koliko dugo jer je i on šutio s druge strane našeg bežičnog razgovora na daljinu. Dok ovo pišem, a već se uveliko svojom noći oprašta treća avgustovska nedjelja, mislim da je ta naša šutnja trajala onoliko dugo koliko je trajala kraća verzija mog sjećanja na mart 2012. godine.

Tog sam se mjeseca, na poziv i molbu bivšeg direktora Pozorišta Š.A. kojemu je bio istekao i drugi direktorski mandat, većine uposlenika NP i gradonačelnika Grada Mostara gospodina Ljube Bešlića, prijavio na Javni konkurs za direktora pozorišta u (predratnom)gradu za kojeg se govorilo i pisalo da je opsjednut pozorištem. Bilo je to pozorište na kojem sam osamdesetih godina prošlog stoljeća diplomirao na FDU (pozorišta, filma, radija i televizije) Univerziteta umetnosti u Beogradu, pozorište u kojemu su na Velikoj sceni igrane tri moje originalne pozorišne drame (sve tri i u mojoj režiji) među kojima i moja exjugoslavenski-antologijska drama «Ruho» koju sam također režirao, kako ja-tako i još dva eminentna reditelja.

Ostavio sam mjesto urednika i autora/reditelja u TV Federacije BiH. Ostavio sam svoj izuzetno uspješan višedecenijski rad u Radiju i Televiziji i krenuo da, nakon što je UO od svih prijavljenih kandidata izabrao mene sa najboljim stručnim i stvaralačkim referencama, pomognem kolegama i vratimo Pozorište na ono mjesto na kojemu je bilo u vrijeme Jugoslavije. (Za dvije godine i nešto mjeseci sam to uspio zajedno sa onim uposlenicima koji su NP Mostar voljeli i poštovali kao svoj drugi dom.)

A kada sam 1. aprila te 2012. godine krenuo na posao, prvo moja supruga, a onda moj brat i nekoliko kolega iz Sarajeva i Tuzle su me, što uživo i telefonski, upitali Quo vadis/Kuda ideš? – znaš li Gegiću? Znam, ne brinite, znam… odgovarao sam ponosno, a ustvari ubrzo sam saznao da tamo gdje sam se zaputio već odavno nema onog Pozorišta kojeg sam poznavao, kojim sam se ponosio, sa kojim sam sarađivao i kojemu sam krenuo u ispomoć.

Od kada smo moj prijatelj i advokat Dino Omerović i ja završili mučan razgovor o temi «mostarsko-pozorišno licemjerje» ja šutim, pa evo i sad dok ovo pišem, a već se milanska ponoć, svjetlija i od one mostarske, zaputila u novo svitanje.

Quo vadis/Kuda ideš, empatijo!?

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Ono u čemu je Mostar jedino ostao dosljedan predratnom Mostaru su visoke ljetne temperature, zelenooka Neretva i liskaluci. Sve drugo je skorojevićko.

Ponedjeljak, 27. avgusta 18.

Još traje vacanza (odmor).

Milano pusto kao Sarajevo u danima kada je bilo najžešće granatirano. Ima-nema ljudi na vidiku. Utišali se milanski Navigli-dva riječna kanala koji se po konceptu brana iz 15. stoljeća čuvenog Leonarda da Vinčija sreću na jednom mjestu kao što se od pamtivijeka Miljacka susreće sa Bosnom.

U velikom gradu kakav je Milano i samoća je golema. Čovjeku koji se iz bilo kojih razloga u avgustu kada traje kolektivni odmor nije otisnuo po sunčevu bronzanu boju svojoj koži i njegov D-vitamin svojim kostima, koji nije otplovio da bar deset dana roni u blagodatima morske soli, telefonski mu eglen s nekim dođe kao da učestvuje na tribini o ljudskim pravima poznatoj po uvijek istim govornicima koji se glasno nadmeću svojim ispraznim tiradama.

Tako sam i ja danas, prvo ujutro oko sat vremena, a onda popodne i duže od tog jutarnjeg razgovora mobitelom, dao doprinos bežičnim tribinama.

Prvo me ujutro zvala sestra Fatima, a popodne svastika Indira i badžo Musa Imamović koji su iz Švedske, u predahu između putovanja u znamenite svjetske turističke destinacije, na nekoliko dana trknuli do svog stana u Sarajevu.

Svi su iskazali želju da dođu u Milano kako bi «obišli hastu». Pitali su šta želim da mi donesu iz Bosne, odgovorio sam:
ponesite mi kamenčić zida Bijele tabije, ratni geler, flašu vode sa vrela Bosne, šampitu iz dobrinjske slastičarne KUP, maketu Sebilja u bakru, daščicu sa krova ruševne zgrade stanice Bistrik, probušenu tramvajsku kartu, kanister igmanskog zraka, kupite mi kod Seje Bajraktarevića dva-tri nova vica, a Seje Brajlovića tanjir kuhane jaretine, kod Nagiba pite, kod Želje deset upola napareno, slikajte mi Marijin dvor, Narodno pozorište i Željezničku stanicu, nemojte zaboraviti, ma, ponesite mi svega čega sam se već uželio!…

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Dok se o BIP trošku bh. parlamentarci i političari BIP po skupocjenim svjetskim morskim destinacijama -primjećene su BIP grupe kako obijaju vrata zgrada u kojima su se BIP parlamentarci i članovi BIP vlada BIP tokom prethodnog saziva i naziva – kako zapikavaju mjesta na koje će uvaliti svoje BIP kada oni na izborima u oktobru osvoje pakete sa glasačkim listićima.

utorak, 4. septembra 18.

Sarajevski mimohod

Kao i bezbroj puta u ovih četrdeset godina kako smo zajedno, Sarajevo i ja smo se dogovorili da se danas, utorak, 4. septembra, tačno u podne nađemo na baščaršijskoj kafi kod Sebilja jer oba pamtimo da smo baš na tom mjestu jednog septembarskog dana ratne 92. godine preživjeli agresorsko granatiranje i snajpere koji su nas, inače, po cijeloj gradskoj teritoriji četiri godine satirali sve dok mnoge od nas nisu izranjavali i poubijali.
Zašto mi je Sarajevo predložilo da se baš tu nađemo, saznaće se iz našeg razgovora kojeg sam zapisao po povratku u naš porodični stan na dobrinjskom Trgu Zlatnih ljiljana.

Čujem da ideš? – Sarajevo će meni.
Idem… – uzdahnuh.
Napuštaš me? – promrlja kao da govori kroz šejhovsku bradu.
Tako nekako – izustih mahinalno zagledan gore u pravcu Hadži Sinanove tekije što se smjestila između ulica Sagrdžije, Alije Džerzeleza i Logavine.
Vratićeš se – osokoli se Sarajevo da mi to kaže.
Ne znam, ne vjerujem… – vrdam i sam nesiguran u to što govorim.
Hoćeš, hoćeš… Jednom si me već bio napustio i zaputio se u Mostar. Mislio si biće ti s njim bolje i ljepše nego samnom… Pa si se sav u duši izranjavan i pokunjen ko neka stvar ubrzo meni vratio.
Taj odlazak je bio privremen i nije ni sličan ovom za kojeg me propituješ.
Ja šta je nego isti. Svaki odlazak je, bio nakratko ili zauvijek, teško podnijeti kada se neko voli kao što se, recimo, volimo i međuse poštujemo ja i ti. Da moje riječi ne bi u tvojim ušima zazvučale kao papanska patetika što me zadnjih decenija, kao tebe rak, urniše iznutra, ušutiću.
Potrudi se da me bar malo razumiješ… – drznuh se da ga opomenem.
A što bih to činio, prvo ti meni reci, jaraniko moj. Što, da ti, možda nisam nešto dužan? Ma, zajebaćemo patetiku, rekoh ti maloprije. – zdereza mi dok je, za argument svojim riječima, pogledom milovao svoju obnovljenu klasiku Vjećnicu.
Znam šta hoćeš čuti, pa neka ti bude, eto, priznam, ja sam tebi svega i svašta ostao dužan za sve ove godine kako smo zajedno.
Vidiš li sad, drug moj, kako ti danas jezik trči ispred pameti – reče moje Sarajevo. – Da nisi u takvom teškom emotivnom stanju, svašta bih ja tebi pobrojao u dug, ali i sebi svoj prema tebi. I bilo bi mi lakše, jer bilo je svega i svačega među nama, a što jes-jes, najviše, onog lijepog, dobrog i kvalitetnog.
Hvala ti što si me formirao kao čovjeka i umjetnika! – započeh oproštajni govor iz svoje duše što se najednom stisla i postala manja od luka mosta Drvenija, a zna se, duša je veća od svemira. Pa i moja.
Tebi hvala što si mi posvetio svoja brojna dokumentarna i umjetnička djela, što si me promovirao u svijetu kao grad širom otvorenih kapija i kapidžika i kao mjesto u kojemu se u isto vrijeme i u istoj tački susreću Istok i Zapad a da im nije tijesno! – pa zašuti Sarajevo i dohvati se nargile da opravda kapi u obliku suze što se u istom trenu otisnuše niz munaru Begove džamije, zvonike katedrale i pravoslavne crkve, niz sinagogu i, praveći potočić, iz Ferhadije sliše na Titovu ulicu. – A najviše ti hvala što si u ratu ostao samnom i što si sa mojom odbrambenom borbom protiv agresora na moje duhovno i svjetovno jezgro istinito preko medija poručio Urbi et orbi. – izgovorilo je moje Sarajevo u jednom dahu i umješalo se među brojne turiste koji su pohrlili da se bar još jednom napiju jedinstvene sarajevske vode sa Baščaršije.

Dok sam se u mimohodu vozio prema stanu, Sarajevo me nijemo ispraćalo svojom divnom osmanskom, austro-ugarskom, socijalističkom i postratnom arhitekturom, dozivalo me glasom svog specifičnog duha, mahalo mi slobodarskim zastavama, a zakleo bih se u Vakufnamu osnivača našeg Sarajeva Isa-bega Ishakovića u kojoj je svoje zadužbine uvakufio ”…tako da se ne mogu ni prodati ni pokloniti, niti na ma koji način preći u čije puno vlasništvo (mulk), nego da vječno ostane onako kako je (u vakufnami) propisano “sve dok Bog ne ostane jedini Gospodar zemlje i svega što je na njoj; on je najbolji Nasljednik”, kažem, zakleo bih se, da sam čuo aplauz kojim se umjetnik ispraća dok odlazi sa scene.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U Banja Luci i Sarajevu iz dječijih grobova protestujući izranjaju pesti njihovih očeva. Iz dana u dan raste broj umreženih i uspravnih koji traže pravdu, plaču i pjevaju.

Srijeda, 12. septembar 18.

Fikra Reskova

Fikreta, zvana Fikra, je supruga Abdulrezaka Srkalovića zvanog Resko, rodom iz Tešnja koji je gotovo cijeli život proveo u Goraždu. Resko i ja smo oženili, on Fikru a ja Jasnu, kćerke dvije sestre Zire i Bahre koje su bile od časnog roda ruđanskih Maglajlija.

Resko i ja smo bili više od srodstva-bili smo prijatelji. Onda je prije neku godinu umro Resko koji je za svog života svirao trubu kao niko na daleko. Fikra i Jasna su bile i ostale više od bližnjih rodica, njih dvije su kao rođene sestre koje se vole, poštuju i pomažu jedna drugoj.

Danas je Fikra došla u naš sarajevski stan da mene posjeti kao bolesnika i pomogne Jasni u pakovanju naših ličnih stvari koje trebamo prevesti u Milano. Gledam je iz prikrajka i vidim kako skriva žal zbog moje bolesti i steže tugu, veliku tugu, što se mi selimo u Italiju. Što joj ode Jasna, znatno dalje nego što je Goražde udaljeno od Sarajeva.

Šutio sam i ja. Dotuklo me je sjećanje na dan kada sam zadnji put otišao u Reskovu i Fikrinu kuću da posjetim teško oboljelog prijatelja. Posjedili smo, gledali se, milovali pogledima, šalili… Nakon dugog zagrljaja sa njim, gonjen velikim emocijama, izašao sam iz njihove lijepe kuće u goraždanskoj mahali. I sad ga, dok gledam njegovu Fikru kako brižno u pakete slaže moje autorske radove, čujem kako plače.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Izgradnjom brze ceste i tunela ispod brda Hranjen, razdaljina između Sarajeva i Goražda biće smanjena za cca 40 kilometara, što je znatan uspjeh na postojeću dužinu ratnog koridora preko Grepka. Kilogram ratno-humanitarnog brašna sa Grepka ostaje i dalje težak sto kilograma.

Četvrtak, 20. septembra 18.

Moja najstarija živa sestra Ramiza, udato Bajrić, sa svojom kćerkom Aidom, sinom Enesom i snahom Zuhrom, brat Redžep sa suprugom Mušom i sinom Samidom, sestra Fatima, udato Karahmetović sa sinom Merkom i snahom Nerminom su iz Zavidovića, Ustiprače i Goražda došli u Sarajevo kako bi danas organizovali izlet na Bjelašnicu gdje smo upriličili zajednički ručak.

Svi su oni došli da me nakon pet mjeseci liječenja u Italiji vide, a ujedno da mojoj supruzi-Jasmini, mom najvećem životnom osloncu i meni požele sretan život u Milanu gdje se, najviše zbog mog liječenja, selimo i namjeravamo ubuduće živjeti za stalno. Donijeli su svega i svačega, a najviše zdrave hrane kojom ću, uz terapiju, dozirati svoj imunitet.

Toliko sam bio sretan što su došli da se vidimo, da se u toj sreći mogla vidjeti sva moja tuga zbog odlaska iz Sarajeva i znatno dalje od njihovih domova u kojima smo dosta, dosta puta bratski i sestrinski provodili dane i noći, noći i dane.

Sjetili smo se i naših umrlih, dragih majke Munire i oca Rame, našeg najstarijeg brata Abdulaha i najstarije sestre Nure, a i sestre Magbule, udato Geca, koja, rekoše mi, zbog bolesti nije došla kao što nisu došli ni njedno od njene dvoje djece koji sa svojim porodicama žive u Goraždu.

S vremena na vrijeme smo pričali viceve, da lakše podnesemo zabrinute i krijuće suzne poglede.

Kad smo se zagrlili i pozdravljali nismo plakali. Čak ni moj brat Redžep koji bi zaplakao svaki put kada bi me za ovih pet mjeseci moga liječenja nazvao telefonom u Milano. Dok smo jedan drugog privijali uzase, osjetio sam da stišće suze i emocije i žuri da se razdvojimo kako bi što prije sjeo u automobil svog sina, a mog bratića Samida. Kako bi svi čuli, rekao sam mu «da znaš, brate, neću te pustiti dok ne zaplačeš, tako si me navikao» jer su negove suze dvojako bolne-njegov i moje snahe Muše mlađi sin, a moj dragi bratić Almir, izgubio je bitku od karcinoma i umro u svojoj dvadesetdrugoj godini-neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši!

Zbog svojih obaveza, na Bjelašnicu nisu, ali zato u naš dobrinjski stan jesu došle da se vidimo i pozdravimo kćerka mog brata Abdulaha Đana, udato Nalbantić i njena kćerka Ema, meni jedno ništa manje drago biće od moje najstarije bratičine. I, opet, nismo plakali, čak smo se smijali, nazor.

Osjećao sam, svi smo poželjeli da jedni druge vidimo u što skorije vrijeme.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Njemačka je širom otvorila jedna velika vrata, a radno sposobni, školovani i pretežno mladi ljudi su istovremeno za sobom zatvorili na desetine hiljada vrata bh. pakla/džehennema.

Petak, 28. septembar 18.

Danas je došao kombi i odvezao pakete sa našim ličnim stvarima.
Jasna i ja smo posljednji put zanoćili u našem sarajevskom stanu. Sutra ujutro predajemo ključeve novim vlasnicima našeg bivšeg dobrinjskog stana. I odlazimo, putujemo, nadamo se i želimo vjerovati, u bolji život pod stare dane. Sreća pa nas ja ne vozim, nešto mi se vid zamutio.

Zatvaram laptop, zatvaram moju i Jasninu sarajevsku priču, zatvaram 13. izdanje DNEVNIKA SEOBENOG LICA u kojemu sam i sam postao stvarno seobeno lice, a kojeg kao i prethodnih 12 izdanja ekskluzivno objavljujem na mom i našem izuzetno profesionalno uređivanom, respektabilnom i čitanom portalu Kliker.info.

Da se ne zatvaraju, krugovi ne bi imali kružnicu.

Pisac je i sam postao lik kojeg je izmaštao.

Radio javlja: u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Postratne su demokrate pet sarajevskih olimpijskih krugova ZOI 84. raščerečili i podijelili svojoj djeci da njima igraju hula-hop, jer su im dojavili da je i ta vrtiguz igra nastala u staroj Grčkoj. Hljeba i igara (latinski: panem et circenses, doslovno: “kruha i cirkusa”)!!!

Podijeli

4 komentara

  1. no name
    no name Oktobar 14, 23:40

    Radio javlja:u bh tvorevini seobenih lica i dalje sve isto.Javite nam,Semsudine,(kad)i ako ikad preformulisete ovu recenicu.Cekacemo….Procitala sam sve,mislila sam da ima jos…..Cekacu….Moram naci modus kako da Vas okarakterisem,uporedjujuci Vas sa svjetskim rediteljima,piscima,dramaturzima.Veliki pozdrav!

    Odgovori
    • Shems
      Shems Oktobar 14, 23:52

      Javiću, napisaću, možda već u narednom 14. izdanju DSL jer, od ovog broja i meni moraju dojavljivati “da li je u tvorevini seobenih lica sve isto” ili se nešto promijenilo. Do tada, hvala Vama za lijepe riječi koje ste napisali a odnose se na moju stvaralačku ličnost! Pozdravljam Vas iz Milana!

      Odgovori
  2. Eno
    Eno Oktobar 17, 19:10

    Znaš Gene da ne bih plakao sjetio sam se ono kada smo igrali karte i odmah mi se vratio osmjeh. Istina oči su ipak pune suza. Neću napisati zbog čega je osmjeh jer se bojim da drugi neće shvatiti naše riječi. Znam da se nismo zauvijek rastali jer ja to neću dozvoliti. Puno te volim.

    Odgovori
    • Shems
      Shems Oktobar 17, 19:18

      I nismo se, još uvijek, kako ti kažeš, zauvijek rastali, dragi Gene! Trenutno, samo mijenjamo adrese, one koje sa srcem nemaju baš ništa zajedničko. S tobom sam, meni nezamjenjivi Gene!

      Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *