hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (VII)

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (VII)

Novembar 14
06:47 2017

Zahvaljujući vanserijskom spisateljskom daru  i naučenim tehnikama filmskog i televizijskog izražavanja  Šemsudin Gegić  Sems i u novom izdanju Dnevnika seobenog lica briljantno opisuje širi društveni kontekst poslijeratne  b-h tvorevine seobenih lica, u kojoj se,  kako kaže, mladi ljudi sve više razvode  a stariji vjenčavaju.

Po starom dobrom običaju , listajući sedmicu  priziva u pomoć i   sjećanja ,  pa nam tako  slikovito  dočarava ambijent u kojem je trebala nastati nikad realizirana serija «Okupani hladnom vodom», nastavlja evociranjem uspomena na   emitirane priloge-komentare u ratu, beogradsku akademiju te prelijepu glumicu Snežanu  Savić.

Sami kraj sedmog  izdanje Dnevnika seobenog lica  posvetio  je i danas aktuelnim  zapisima sveštenika Zaharija Zaharića koji je u 19. vijeku zabilježio riječi kremanskih proroka braće Tarabića.

Subota, 14. oktobra 17.

Svadbene zastave

Dok sam godinama bio u stalnom radnom odnosu u Televiziji, subota mi je urijetko bila neradni-vikend dan. Osim uredničkog, obavljao sam i autorske poslove i zadatke, pa dispozicija studijskog i terenskog snimanja nije u svom planeru imala zaokruženu subotu kao dan za porodicu, prijatelje i dangubu.

Ova subota, što bi rekla Nafa, supruga Midha Devlića nadimka Doktor, mog dragog naturščika koji nevjerovatno podsjeća na slavnog talijanskog glumca i reditelja Roberta Beninia (Roberto Remigio Benigni), osvanuo je kao dan stvoren za uzdugulj (izležavanje).

Od jutra je oktobar zakišio svojim mokrim požutjelim lišćem.

Retrospekcija: 

kao da mi pred očima zalelujaše listovi kalendara nekih dalekih datuma i događaja.

Obukao sam se, uzeo volan u ruke i zaputio se tamo kamo me je povukao lični pogled unazad, na Drinu.

Ranije, iz Sarajeva mi je do tamo trebao sat i po vremena vožnje. U povratku, valjda zbog toga da me ne bi uhvatila noć od koje su jedino mrkliji tuneli ove predratne magistralne ceste, brže bih vozio za nekih petnaestak minuta. Koliko-toliko poštujući saobraćajne znakove i ponekog saobraćajca na putu.

«Znakovi pored puta» su meditativni Andrićevi zapisi o životu, smrti, putovanjima, umjetnicima, snovima, ženi i ljubavi, a tokom vožnje moji usputni motivacijski meditativni znakovi za ovosedmično izdanje «Dnevnika seobenog lica» bili su svjetlost, mrak, boje, mirisi…

Ravno sto i dva kilometra u jednom pravcu magistralnog puta koji vijuga brdima i kotlinama dva bh. entiteta, za dva i po sata vožnje u jednom pravcu.

Sat vremena vožnje duže nego prije kada smo bili bez entiteta.

Jer, subota je bio i ostao dan za vjenčanja. Svadbeni dan. Prolog bračnom životu koji,  samo ako u njemu ne bude zajedničke sreće, ima i svoj epilog.

U ovo entitetsko vrijeme svadbeni čin traje koliko procesija ili produžena nastava.

U jednom gradu jednog entiteta dvadeset, a u drugom gradiću drugog bh. enititeta sam čekao punih četrdeset minuta kako bih nastavio vožnju u ovosubotnju retrospekciju.

Zastoj na putu.

Dok se obavi vjenčanje, odrmusa guzno-svatovsko kolo, formira svatovska kolona i uz bučno tulenje sirena, ovisno o nacionalnosti i vjeri mladenaca, dva ili tri puta okruži po grad(ić)u, u vožnji ispuca rafal, dok se ne završi natjecanje u cičanju i vrištanju muških i ženskih grla zalivenih rakijom, dok se kroz prozore nakinđurenih automobila ne zamaše isturenim zastavama nacionalne, vjerske i stranačke pripadnosti svatova, stajao sam parkiran pored ceste, gledao u leđa i oružje uniformisanih koji obezbjeđuju svatovsko mobilno zasjedanje, sa dlanovima spuštenim među noge aplaudirao kičeraj-koloni u prolazu i svojoj nesreći da sam se u svom životu i ovu subotu baš ovdje zadesio.

Kao na giljotini poginjući glavu da ne bi slučajno kao nezakićen i nezvan svat «upao u kadar» snimateljima svadbenih povorki i uporan kao bosanski brdski konj da nastavim putovanje, mirio sam se sa činjenicom da živim u ovom narodnom spektaklu sa pjevanjem i pucanjem.  

Čudo (ne)viđeno. Naše domaće.

A u ovdašnjoj tradiciji sve je bilo svedeno na jednostavnost:ujutro bi se na prozoru kuće mladoženje zalepršala zastava-bijeli bračni čaršaf sa kojom crvenom kapljicom mladine nevinosti i svi koji bi se bez zastoja vozili magistralnom cestom bili bi obaviješteni da je jučer bila svadba, a s novim jutrom započeo novi bračni život.

U prolazu, bez zastoja na putu, zvukom automobilskih sirena vozači bi javno pozdravili taj intimni čin ljubavi.

Doduše, i na raznobojnim zastavama kojima su mahali ovovremeni svatovi kao da sam vidio crvene i žute fleke.

Otkud crvene, mora da su ispaljeni rafali pogodili ptice u njihovom letu iznad svatova.

Za žute fleke na svatovskim zastavama nisu krivi ratoborni svatovi, ma jok, to se po njima svojim žutim vjetrovima pokakao kišoviti oktobar.

idila.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Zabilježeno je da se kod nas s pojavom kružnog toka u kojemu se saobraćaj odvija kružno u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu, mladi ljudi sve više razvode, a stariji vjenčavaju.

Ta pojava se u oba bh. entiteta naziva Krvotok.

Nedjelja, 22. oktobra 17.

Sunčani sat

Nakon što je mali Božiji stvor onako Zemaljski visok, grlat, plećat i goropadan završio i stavio tačku na latinično referisanje svog dosadašnjeg života, zastao je na sred meraje kako bi na jedinom sunčanom satu kojeg na svjetlosti tvori njegov Lik i njegovo Djelo, zahvalni publikum vidio koliko je sati.

Bilo je podne, Sunce u zenitu, a sjen(k)a okraćala i škiljeći prema sjeveru gotovo se svila pod njegovim nogama. Manja od makova zrna. Od njega kolosalnog, niko je neće moći vidjeti. I ravnjati se prema njoj, jer se vrijeme određuje promatranjem kretanja sjene, a ne izvora svjetlosti.

U nevjerici je zatvorio oči i po prvi put vidio da svaki pojedinac publikuma ima svoju sjenku i tvori svoj sunčani sat po kojemu mjeri vrijeme. Bezobraznici jedni.

Uz molitvu je zatražio da, ako već nije jedini, svi drugi smrtnici svoje sunčane satove navijaju prema njegovom sunčanom satu i svoje sjen(k)e utope u njegovu koju je, za narod dobrovoljno, evo, izveo u javnu šetnju.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Samo u zadnju godinu dana nekoliko je desetina hiljada mladih ljudi napustilo BiH-u jer nije steklo priliku da sami radno navijaju svoje satove koje su im poklonili roditelji prije nego će ih prijevremeno penzionisati.

Ponedjeljak, 23. oktobra 17.

Farbanje

Vozeći se Aerodromskom cestom, iz automobila sam vidio mladog Ciganina koji, dolazeći iz pravca Trnova, za ular vodi neosedlana konja vranca koji se presijavao na škrtom jesenjem suncu. Neobraćajući pažnju na automobile na cesti i avion koji se upravo prizemljivao na pistu sarajevskog aerodroma, išli su prema Stupskoj pijaci, uporedo i ponosni jedan na drugog.

Ošinu me sjećanje:

Pred sami rat sam za redakciju Dječijeg i Omladinskog programa Televizije Sarajevo napisao scenario i trebao režirati igranu seriju u deset epizoda naslova «Okupani hladnom vodom».

Radnju tv-serije koju zbog rata i raspada Jugoslavenske radio-televizije nismo uspjeli snimiti, smjestio sam u jedno cigansko naselje.

Scena u kojoj, nakon što je na stočnoj pijaci poznatom mjesnom gazdi prodao konja vranca, ciganskog ceribašu ispituje milicija pod optužbom da je učinio prevaru, bila je primjećena od sva tri recenzenata scenarija i posebno pohvaljena.

27.   EXT.  CIGANSKO NASELJE.  DAN.

PRVI MILICIONER

Znači, priznaješ da si gazdi Marku, bivšem predsjedniku Skupštine opštine, prodao konja pod imenom i izgledom vranac.

CERIBAŠA

(Šuti.)

DRUGI MILICIONER

Priznaješ i to da si mu prodao sipljiva konja.

CERIBAŠA

Drugovi milicioneri, tog istog sipljivog konja kao riđana je mom maloljetnom sinu Šefku za debele pare prije pola godine prodao taj isti gazda. Tako je nafalio konja, da je mom sinu za tili čas prefarb'o oči i prevario ga jer smo mi Cigani slabi na konje. Rekoh, kad je tako dobar konj, grehota jedna da mu ga ne vratim jer znam da i on mnogo voli konje.

PRVI MILICIONER

Samo što ga je s pijace doveo u ergelu i počeo ga timariti, kad…

CERIBAŠA

Neće biti da je tako brzo s konja spala crna farba!? Mjeseca mi, prefarb'o sam ga Jupol-om kojeg smo pomiješali sa najbolju cigansku garež. Ju-pol je to, drugovi!

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto:Iako je Evropski Sud za ljudska prava u Strasbourgu presudio u njihovu korist a protiv Bosne i Hercegovine jer su kao pripadnici nacionalnih manjina bili onemogućeni da budu birani u Predsjedništvo BiH-e i Dom naroda BiH-e, Sejdić i Finci već punih osam godina gledaju kako birani predstavnici bosansko-hercegovačkih naroda bh. manjinama farbaju jaja, automobile, oči, zastave…

Utorak, 31. oktobra 17.

Glumica se vratila

Prekjuče, 29. oktobra, navršilo se jedanaest godina otkad se nakon dotadašnje dvodecenijske «teatarske apstinencije» na pozorišnu scenu vratila sjajna i lijepa srbijanska glumica Snežana Savić.

Tačnije, ima moje zasluge za Snežanin povratak na mjesto kojemu pripada i koje njoj pripada.

  1. oktobra 2006. godine, na moj 55-ti rođendan, na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Mostar se dogodila izuzetno uspješna premijera predstave «Fundamentalist ili Tajna mlade udovice», nastala po tekstu napisanom u koautorstvu sa mojom kćerkom, docenticom i dramaturginjom Eminom Gegić, a koju sam režirao sa mostarskim glumačkim ansamblom ojačanim sa dvije velike ex.jugoslavenske glumice Snežanom Savić i Irinom Dobnik.

Za maestralno odigranu ulogu Belle-glumice i špijunke, Snežana je prvo nagrađena salvama aplauza teatarski zahtjevne mostarske publike i riječima hvale stručne kritike i medija, a onda i aplauzima i odličnim kritikama tokom izvođenja predstave po BiH-i i Crnoj Gori.

“Fundamentalist ili Tajna mlade udovice” je psihološki triler  o onome što konstruira ljudska sumnja. To je zapravo priča o osumnjičenom čovjeku koji se, iz društvu nepoznatih razloga, osamio u podzemnoj, atomskoj biblioteci i tu postao baštinik kulture, posvećenik, čudak, neosnovano osumnjičen za fundamentalizam…” – piše 30.10.2006. godine Kliker.info 

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Nacionalni džingl:

«Džiha, džiha…

Svi su glumci «male mace»

za skupštinske parlamentarce…»

Srijeda, 1. novembra 17.

Šta je to NAMA?

Tokom rata 92-95. godina sam u radnoj obavezi na RTVBiH snimao reportaže, dokumentarne filmove i tv emisije za Otvoreni program, te priloge-komentare za Drugi TV-dnevnik u 19 i 30 koji se reemitirao i na Radiju.

Od ovog izdanja Dnevnika seobenog lica ću tekstualno objavljivati snimljene i u ratu emitirane priloge-komentare koji svojom temom, sadržajnošću i porukom, nažalost, itekako korespondiraju sa našom današnjom situacijom.

april, ratne 1992. godine:

TV DNEVNIK u 19 i 30  

Komentar: Šta je to NAMA?

AUDIO:

Reporter Šemsudin Gegić (off):

«Narod je tražio da mu se vrati sloboda, vlast, demokratija, zemlja, voda, vazduh…

Kao bumerang, vratio mu se RAT!

Šta je to NAMA? To je kraćenica od NARODNI MAGAZIN u kojemu je skladištena hrana i oprema koju bi kasnije kupovali.

Tamo iza velikih katanaca nalazi se sve ono što NAROD nema. Tako mu se pričinilo jer ključeve od tih katanaca nije vezao za svoj učkur. Ključeve kod sebe drži vojska, država i rijetki privatnici. Tamo, iza sto brava, u tami i tišini, caruje pravna država.

Onda je narodna «magija» otključala te posljednje katance i razvezala te posljednje lance pravne države i paketi sa hranom su krenuli na put do kućnih pragova. Prvo ilegalno (profiterski) i u krvi, a onda, sa malim zakašnjenjem i u organizaciji Kriznih štabova…i bez krvi.

Ostala je pustoš u NArodnim MAgazinima, a proljećne brazde od granata ojalovile. Uskoro će zavijanje crijeva nadjačati sirene, komande i plotune. Glad će nam u najtežim mukama zatvoriti oči i nikada nećemo saznati da bi i ove godine proljeće rodilo i napunilo NAMA-e samo da smo ga, umjesto zlim, dobrim osjemenili.

Uskoro ćemo se pitati: Šta ono bijaše NAMA?».       

VIDEO:

Kadrovi uznemirenih građana koji nasilno raskivaju katance i otvaraju velika magacinska vrata, paketi sa hranom, uplakana gladna djeca, uniformisana lica koja pokušavaju zaustaviti pljačku Narodnog magazina…

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Parlamentarci oba BH. Doma su javno, istovremeno i jednoglasno, dizanjem svojih punih novčanika uvis, 22 godine od završetka rata, izglasali da se kontejneri za otpad po kojima, tražeći ostatke odbačene hrane iz skupštinskih luksuznih restorana, prebiraju gladni građani – sa trotoara gradskih cesta izmjeste pored novosagrađenog autoputa na kojemu se vozi i do 130 km/h, tako da je teško uočiti i gladne i kontejnere.

Četvrtak, 9. novembra 17.

San je život

Balkanska ulica.

Kao i mnogi drugi mladi ljudi iz unutrašnjosti sam tom čuvenom ulicom jednog septembarskog dana 1983. god. došao na studije u glavni grad i ušao u raskošni svijet jugoslavenske kulture, umjetnosti i medija.

Sa željezničke stanice uzbrdo zanatskom ulicom koja miriše na med (tur.bal) i krv (tur.kan), ćeten-halvu i reže krojačkim makazama kao košavom, preko Zelenog venca i Savskog mosta do novobeogradskog Bloka 23 i Fakulteta dramskih umetnosti (pozorišta, filma, radija i televizije) Univerziteta umetnosti u Beogradu je put moje «pune duše i prazne studentske glave» u biblioteku, umjetnost i nauku, na scenu, iza kamere, među profesore, kolege i publiku, direktno u refleksiju svjetovne drame «Život je san» Pedra Calderona.

Trideset godina kasnije, 2013. godine sam, exjugoslavenskim autoputem «Bratstva i jedinstva», a po pozivu mog FDU-i, ove još uvijek najznačajnije institucije umjetničkog i naučnog dramskog obrazovanja u Regionu, ovoga puta «pune duše i profesorske glave» učestvovao na međunarodnom naučnom-umjetničkom skupu «Menadžment dramskih umetnosti i medija-Izazovi 21. veka» govoreći o temi «Edukacija za umjetničku produkciju elektronskih medija».

Ulaskom u zgradu Akademije i susretom sa istaknutim univerzitetskim profesorima Alojzom Ujesom, Mirjanom Nikolić, Nikolom Maričićem, Milenom Dragičević Šešić i drugim kolegama, osjetio sam isto ono ushićenje i želju da multimedijalne radove mojih studenata i sebe kao njihovog mentora predstavim u što boljem nastavničkom izdanju.

Beogradska košava je hladila emocije i sve do Balkanske ulice raznosila aplauze koji su se u ta dva decembarska dana čuli iz zgrade u kojoj se žive snovi.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Poput nacionalističkog patenta-dvije škole pod jednim krovom, osvanula dva krova nad jednom državom!

Petak, 10. novembra 17.

Proroci i potomci

«Napraviće čoek sanduk i u njemu će biti neko sokoćalo s prikazima… Uz pomoć toga sanduka sa sokoćalom čoek će moći da vidi šta se svuđe na ovome zemaljskome šaru čini… A  doći će i čovek iz naroda… umiriti narod, a posle svih čuda i pohara će nastati slavno vreme. Blago onome ko to dočeka.” –  piše u zapisima sveštenika Zaharija Zaharića koji je u 19. vijeku zabilježio riječi Kremanskih proroka braće Tarabića.

“Preko one njive će proći gvozdeni put sa gvozdenim kolima i na ovom mjestu (u Kremnoj) će zastajati…” – izrekoše davno svom kumu-zapisničaru proroci Tarabići.

I uistinu su tim putem prošle “vatrene kočije” – narodni voz, popularni “Ćiro”.

Beograd-Užice-Mokra Gora-Kremna(Šarganska osmica)-Višegrad-Ustiprača u kojoj se jedan krak uskotračne pruge odvajao prema Goraždu i Foči (moru), a onaj glavni polegao prema Mesićima-Prači-Stambolčiću-sarajevskom Bistriku (planinama).

“Najpošlje i taj gvozdeni put će biti uklonjen a ljudi će putovati bezblatnim nekaldrmisanim drumom. Sve od Užica do Sarajeva pa i dalje po tom će putu sijati crni kamen koji neće imati početka ni kraja” – mračno su prorekli Tarabići.

Što se obistinilo između 1974-1978 godine:Jugo-socijalisti su ukinuli narodni voz “Ćiro”, poparali uskotračnu prugu i vještačkim jezerima potopili trasu. Ende.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Autoput «made in Turkish» kojim će se povezati Beograd i Sarajevo ići će trasom Požega-Užice-Višegrad- Goražde-Foča (sa krakom prema Crnoj Gori) -Trnovo, s tim da će se za potrebe prijevoza seobenih naroda na jednu njegovu traku montirati uskotračna pruga sa vozom «Ćiro», druga traka autoputa će biti namjenjena isključivo za kretanje vojnih vozila sa dobrovoljcima, oružjem i opremom, a  u zaustavnoj traci će patrolirati turski janjičari i Kustini rendžeri sa Mokre Gore pod video-patronatom Rusa i Amera.

EU će se, kako je krenulo, do tada raspasti i neće egzistirati kao Zajednica. Baš nas briga, imaćemo novi…

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *