hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (IX)

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (IX)

Februar 25
07:02 2018

I deveto, predjubilarno izdanje Dnevnika seobenog lica  bez svake sumnje će obradovati poklonike pisane riječi našeg Shemsa koji i pored učestalijih  iskoraka, odnosno filmskih i pozorišnih uspjeha , na međunarodnoj sceni, ipak stigne  nanizati pregršt unikatnih priča, događaja, sjećanja i  vlastitih  pogleda na  svijet, Balkan i naše konstantno predizborno vrijeme.

U svojim sedmicama  Gegić djeluje  i piše gotovo perfekcionistički  mada  , iz dana u dan,  miri i spaja gotovo  nespojivo , a  svoju čudotvornu misiju, čini mi se,  uspjeva ostvariti iskazivanjem   ljubavi prema porodici, prijateljima, saradnicima, pozorištu, filmu, kulturi uopšte, a naročito  seobenim licima  koje sreće na svojim poslovnim i porodičnim putovanjima  , pronalazi u impozantnoj arhivi sjećanja i stvara u svojoj imaginarnoj spisateljskoj kovačnici.

Zahvaljujući takvom daru Šemsudin Gegić Shems na kraju ovog izdanja Dnevnika seobenog lica  “polemizira”  i sa  velikim i dragim pjesnikom ,  koji je da podsjetimo, 1896. godine objavio kultne stihove  Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba, Neće vas grijat kô što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Subota, 13. januara 18.

13

Kao da je proljetno-aprilski, u Sarajevu je osvanuo 13-ti januarski dan. Mamidan za šetnju, vožnju, uživanciju. Biram putovanje. Ne smeta mi ni to što je u svojoj vrtnji kalendarska rulet-kuglica stala na broj 13. Nisam sujevjeran, od rođenja u svom matičnom broju imam dvije trinaestice pa ih doživljavam kao hodžin zapis protiv uroka. I nije petak kojeg kada padne na 13 u mjesecu obavezno povezuju sa nesrećom koja tog dana sa vješticama izlazi u lov na sve kuražne dvonošce koji ignorišu praznovjerje. 

Već u 8 sati nas dvoje u četverosjedu volvo C30 krećemo za Milano. Od dobrinjskog do stana naše djece u milanskoj Bovisi je 1033 kilometra. Kad nas tokom vožnje ne osvježava kafom ili voćem, Jasna tipka poruke na mobilnom telefonu, razgleda krajolik koji promiče ili drijema na mjestu suvozača. Radio svira, ja vozim.

Dosadašnja ovakva naša putovanja trajala su između deset i jedanaest sati sa dvije odmor-pauze koje pravimo u Sloveniji kod zapadnog ulaza sa autoputa u Ljubljanu i u Italiji kad uđemo u zonu Verone-najpoznatijeg ljubavnog balkon-gnijezda Romea i Julije.

Istraživao sam, nigdje nije zapisano da je bio trinaesti dan u mjesecu kada su se njih dvoje zbog nesretne ljubavi potrovali.

 I danas sam, prateći upozorenja GPS-a o postojećim kamerama kojima kontrolišu brzinu, vozeći malo brže od dozvoljenog, furao ravno-naprijed osvajajući asfaltirane kilometre, a istovremeno sam, razmišljajući o nekim likovima i događajima iz prošlosti, mislima svojim  «vozio» u rikverc, u prosjeku jedna svjetlosna/44 životne godine. Naravno, ručna je kočnica bila spuštena u vožnji u oba pravca.

  1. je godina. Narodno pozorište Titovo Užice u SFRJ. Dvadesetak polaznika Škole pozorišne režije pristiglo je iz jugoslavenskih Socijalističkih republika. Među njima i ja sa svoje nepune 23 godine života. Mjesecima širom otvorenih očiju, ušiju i usta gledam, slušam i gutam antičku dramu, Brehtov V-Effekt-efekat začudnosti/otuđenja, Sistem-rad o glumačkoj vještini kojeg je K.S.Stanislavski posvetio svojoj najboljoj učenici, omiljenoj glumici i saradnici Mariji Petrovnoj Ljiljinoj…

Predavači su najpoznatiji i najbolji profesori pristigli iz glavnog jugoslavenskog grada koji će, nadaju se, one najbolje i najtalentovanije polaznike nakon ovog školovanja dočekati na prijemnom ispitu za upis na prestižnu beogradsku Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju. (Bio sam jedan od dva polaznika Škole koji su nešto kasnije diplomirali na toj Akademiji koja je u to vrijeme promijenila ime u Fakultet Dramskih Umetnosti (pozorišta, filma, radija i televizije) Beograd).

I dalje istovremeno vozim exYU autoputem «Bratstvo i jedinstvo» ravno-ispred sebe kroz Hrvatsku i u «rikverc»-iza sebe kroz Srbiju. Ne znam kako, kada god tokom vožnje pogledam u lijevi bočni retrovizor, vidim u njemu mi se zrcali moja Bosna. Lažem, znam, tako sam podesio vanjske retrovizore.

 Ista je, 1974. godina:gore, povrh Titovog Užica, na planinskom prevoju Šljivovica, snimaju se scene partizanskog filma «Užička republika» reditelja Živorada Mitrovića. Filmska je to priča o ljubavnoj vezi između bivšeg borca španskog građanskog rata Bore i  bivše učiteljice partizanke Nade. Ispred kamere na setu i snijegu kao i u gradu čitava plejada jugoslavenskih glumaca.

 Slovenija. Bregana/Brežice. Moja se Bosna zavukla u unutrašnji retrovizor, jadnica nije članica EU. Ustvari, ona je vazda bila ničija. Ovu avnojevsku konstataciju potvrđuje mi granični policajac koji, čim je vidio talijanski dokument CARTA DI SOGGIORNO DI FAMILIARE DI UN CITTADINO DELL'UNIONE/RESIDENCE CARD OF A FAMILY MEMBER OF A UNION CITIZEN i ne gleda naše bosanske pasoše. Vinjeta. Novi-evropski autoput. Iskoči moja Bosna u vanjski retrovizor, čujem kako viče u vjetar da je ima i da ona avnojevski pripada i ovom, i onom, i anamonjima.

Zatvaram prozor, postigao sam brzinu preko stoje…u Ka-eMovima.

 Još uvijek je 1974. godina.

Bar u titovoužičkom hotelu «Turist». Januarska noć puna snijega. Sa kolegom-polaznikom Škole za pozorišne reditelje stojim u ćošku, pijuckam duplu viborovu votku i netremice gledam u glumačke bardove za šankom.

 Dva je sata poponoći. Zanjihaše se barska vrata i na njima se ukaza beogradski glumac Pavle Paja Minčić. Nasloni se rukama na krila vrata i grunu stih «Rođena je u znaku škorpiona i trinaestog u petak umrla je ona…». Kolege mu što stoje za šankom međuse naručiše novu turu pića, Marko i ja eksirasmo votku i stresosmo se od emocije, a Paja, čekajući valjda aplauz, ostade da se pijano trinaest puta klati razapet na barskim vratima. 

Trieste-Venezia-Verona-Milano.

Tačno u 21 sat sam se parkirao ispred stana na milanskoj adresi. 13 sati putovanja. Dva sata duže nego obično jer sam podosta vremena «vozio u rikverc». A i rođen sam u znaku škorpiona.

 Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Daleko od gladnih narodnih očiju na jednoj međuentiteskoj/dobrinjskoj garaži bh. vlast je već počela sa lagerovanjem hiljadu glajnc novih višenamjenskih kontejnera koji će, nakon što na ovogodišnjim opštim izborima posluže kao glasačke kutije, biti stavljeni u funkciju javnih narodnih kuhinja, tzv. švedski stol za gladne na bh. način.

Nedjelja, 14. januara 18.

 Milanski Art River

 Danas mi se vratila bolest, zaraza (po naški) ili infekcija (lat. infectio) od prije 44 godine. Ne žalim, štaviše, obradovao sam se bolesti kao poklonu ekspedovanom odnekud odozgo, iako mi više godi pomisao da je bolešljivi dar sve vrijeme bio umočen negdje u meni. Zbog toga riječi bolest, zaraza, poklon/dar ne obilježavam navodnicima kako bih naznačio da im u ovom tekstu dajem značenje suprotno od onoga koje one inače imaju. Stvarno bolujem.

Je li u ovo vrijeme moguće biti dobar čovjek kada društvo u kojemu živimo radije i više nagrađuje zlo i da li je čovjek zvani dobra duša/poštenjačina postao misaona imenica-pojam koji u datom trenutku označava nešto neostvarivo?!?

 Lijek za ovu svenarodnu bolešljivost se zove empatija (saživljavanje, uživljavanje, saosjećanje sa drugim). Pakovan je u širokim ljudskim dušama i teže ga je nabaviti na rečenom narodnom tržištu, a da se i ne pominje, recimo, domaća umjetnička scena kojom dominiraju savremeni agresivni i uskogrudi beskarakterni likovi.

Brojna seobena lica su mi posvjedočila da i bjelosvjetskim narodnim pijacama i umjetničkim scenama vladaju isti, ako ne i tipovi gori od domaćih koji, da bi koliko-toliko oprali savjest, organizuju turneje folk pjevači/cama čije pjevane strofe, a posebno refreni obrađeni elektroničkim zvukom, isijavaju lažnom empatijom sa ljubavno razbaštinjenim, ostavljenim, razvedenim, i prevarenim sapatnicima. Tuga golema u alkoholu skrivena.

 Da ne bude zabune, ja sam se zarazio u titovoužičkom Narodnom pozorištu 1974. godine što sam notirao u prvom ovosedmičnom dnevničkom zapisu. Dobrovoljno sam si ubrizgao kineski virus tipa «Dobri čovjek iz Sečuana» Bertolta Brehta.

Mentor seansi bio je reditelj Miodrag Gajić, profesor u našoj Školi za pozorišne reditelje, a konzilij su činili ugledni profesori sa beogradske Pozorišne akademije. Oni su nam tada, po uspješnom završetku inkubacije/školovanja, izdali recept/diplomu o zarazi koja se meni skvasila dok sam vruć od rakije i obanđijan virusom prtio do pupka mi napadao zlatiborski snijeg čija je bjelina pretvarala noć u dan, realno u irealno, pitomo u divlje, trijezno u pijano.

U našoj diplomskoj predstavi-alegoričnoj drami Bertolta Brehta «Dobri čovjek iz Sečuna» tri se boga u liku pilota spuštaju na zemlju u potrazi za barem jednim dobrim (empatičnim) čovjekom kako bi dokazali da svijet koji su stvorili nije ispao baš potpuni promašaj. Oni u kineskom mjestu Sečuan koji je metafora svijeta zatiču gramzive i bezdušne likove među kojima je jedina dobra osoba/lik-uličarka Šen Te koja svojom dobrotom sve dijeli sa drugima, ali oni joj vraćaju svojom pohlepom i prevarom. Da bi opstala, počela se jednog dana dobrohotna kurvica pretvarati da je zla i opaka ličnost/lik, spremna na sve… i odmah je zadobila njihovo (straho)poštovanje jer je tako puno lakše, ako ne i jedino moguće, opstati u svijetu u kojemu se živi.

I dan-danas većina je takva:bezdušna, zla, bahata, lažljiva, opasna…

Čim sam ušao u prijatan i funkcionalan ambijent milanskog Art Rivera kojeg su osnovale i čije su umjetničke direktorice književnica Elena Mearini i dramaturginja Emina Gegić, tako sam od unutarnjeg zadovoljstva moćno ispuhnuo sečuanski virus iz 1974. godine da sam njime direktno zarazio grupu talijansko-teatarskih seminaraca koji vjeruju u empatiju i empatični teatar. Svi do jednog, a bilo ih je dovoljno za umjetničku inicijaciju, bili su spremni da se stave u tuđu poziciju i sposobni da emocionalno razumiju šta druga osoba doživljava/proživljava. 

Naravoučenije:Kada izađemo iz art-rivera/umjetničke rijeke koja nas nosi nećemo se morati pretvarati kao brehtovski zaražena prostitutka Šen Te jer nam neće biti potrebni drugi bogovi i drugačiji svijet od ovoga u kojemu živimo. Možda.

 Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Danas se na jednom političkom teferiču prisutnima ukazao neznanac koji je ubrzo postao najpoznatiji među njima jer su se svi pitali: Ko je sad ovaj?!

Ponedjeljak, 15. januara 18.

 Stidno mjesto

 Po nekim učenjacima pupak i koljena ne ulaze u stidna mjesta kod muškaraca.

Njeno stidno mjesto je bilo u njenom srcu. Rodila se sa «sindromom Hasanaginica:…a ljubovca od stida ne mogla…».

Za dio njenog ženskog tijela od pupka do koljena koji je nasilno obeščašćen, sudski i božije je kažnjen muški silovatelj rođen, (ne)odgojen i obučavan bez stida, morala, pameti…

Plod stidnog mjesta je dijete, vidljivo i nevidljivo kakvim nazivaju djecu koju su rodile silovane majke.

Rođeno čedo voli majku i stidi se biološkog oca.

(Rediteljske pribilješke tokom snimanja mog dokumentarno-igranog filma «Stupica Nevidljivog djeteta» iz 2015.)

 Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Nadobudno-neodgovorne odrasle osobe su bez bilo kakve opravdane potrebe, isključili iz škole u Rudom autistično dijete sa posebnom potrebom pri čemu mu nije dozvoljeno pohađati školu za saobraćajnog tehničara i sugerišući mu pritom da ide u školu za cvjećara, pekara ili kuhara.

Kod našeg čovjeka, kad zaima ili kad misli da je čvrsto zasjeo na vlast, ukratko: kad se osili, poraste podvoljak, proširi se podbradak, same od sebe isturaju se grudi; sve to uslijed stalnog zapovjedničkog stezanja vilica i neprestanog ispršavanja, kao i uslijed ugojenosti koja redovno ide uporedo s vlašću. U takvom se čovjeku brzo razvija nesrazmjerna predstava o svojoj važnosti i veličini, uporedo sa sumnjom i bojazni da ljudi tu njegovu veličinu ne vide kako treba i ne cijene dovoljno. To stvara u njemu potrebu da svoju silu ispoljava glasno i vidno na svakom koraku – piše Ivo Andrić u svojoj zbirci misli i mudrosti Znakovi pored puta.

Na primjeru autističnog dječaka Slavka Mrševića z Rudog, vidljivo je da se vlastodršci plaše i ne žele bilo kakve saobraćajne znakove pored puta kojim samo oni smiju voziti i hoditi…u jednom smjeru.

utorak, 16. januara 18.

 Muška ljubav

Nas dva, oba muškog roda, zaljubili smo se na prvi pogled tačno prije pet decenija. Bio sam punoljetan sa odsluženim osamnaestomjesečnim vojnim rokom nakon kojeg sam pustio svoju smeđu valovitu kosu da mi izraste do ramena. 
On je bio znatno stariji od mene, sa ponekim ratom u svom životu. Bio je lijep, bogat i na zavidnom položaju, a ja sam se zaljubio u njegovu dušu. 
On se vezao za mene zbog moje nevinosti i umjetničkog talenta u čiji je razvoj kasnije ulagao znatna materijalna i finansijska sredstva koja je stekao nasljedstvom i, naravno, svojim radom i djelovanjem. 
Vjerovao sam mu. Vikendi su bili naši mjeseci i godine, naša Larina pjesma.

Kakva je to bila strasna ljubav može se pročitati u spomenaru kojeg smo zajedno pisali: Šetali smo zagrljeni ulicama koje nose imena pjesnika, noći provodili u hotelima cvjetnih imena tipa jasmin, ruža, ljubičica, opijali se u napuštenim mlinicama, za našu ljubav se krišom molili kleknuvši ispred turbeta, križa ili crvene petokrake ucrtane u partizanski obelisk, ljubili se kako bi vidjeli svoj odraz što leluja na valovima naše rijeke koja nam mazi koljena, tokom izvođenja slaboposjećenih repriznih predstava stiskali se na jednom sjedalu u pozorišnoj sali gradskog pozorišta, čitali i smijali se uvredljivim grafitima koje su ljubomorni na našu ljubav ispisivali po gradskim fasadama, pušili jednu cigaretu i zaobilazili društvo koje ne gazi već puši travu, zajedno se odazivali policiji i finasijskim kontrolama nako što bi oni zaprimili anonimne prijave na nas dvojicu, javno se u medijima deklarirali kao ljubavnici, postili u vrijeme koje propisuju sve nama poznate i dostupne religije, lebdjeli…

Onda, onda sam progutao mamac i ne znajući da mi ga je moj dragi postavio. Zaljubio sam se u jedan njegov ženski rod. I ona je bila znatno starija od mene. I sad je. Zavolio sam je kao da nikada i nikog nisam prije volio. Možda, pomalo, i u inat njemu-mojoj muškoj ljubavi koji je zadržao patronat nad mojom novom ljubavi. 
Kada sam to shvatio, odlučio sam da mu se osvetim za prekid naše ljubavne veze i način na koji me se bukvalno kotarisao. Da mu zdrmam ljubomoru, rekoh tad sebi, kao što smo nas dva radili onoj trešnji koja nas je hladom štitila a plodom svojim sladila. Svakog vikenda ranog i zrelog trešnjevog cvata.

Doselio sam se svojoj novoj ljubavi ženskog roda i svakodnevno smo radili sve ono što nisam s mojom velikom muškom ljubavi:zajedno hranili ptice, pili jutarnju kafu, gledali tv-serije, sijelili sa komšijama kod kojih smo držali rezervne ključeve od svih vrata, obrezivali lozu i dva puta dnevno zalijevali nar u čijem bi hladu za vrijeme ljetnog kijameta čitali romane Khaleda Hosseinia, ponekad bi se i preporekli, skakali iz sna, telefonirali, odgonetali na kojoj je udaljenosti od nas epicentar zemljotresa, plaćali račune za struju, vodu, kablovsku tv, bar jednom mjesečno bi se ponovili nekom sitnicom, fotografisali se, prali prozore i nakon vjetrova čistili kišne oluke, živjeli…

Prolazile su godine, a tek sam nedavno shvatio da ja, ustvari, nju volim kroz njega. I on mene, znam. Kako? Tako što je iz ljubomore sve one koji su nekada bili protiv naše ljubavi okrenuo protiv mene i nje-njegovog ženskog roda. Dok nas nije razdvojio. Koliko mi je bilo krivo zbog tog njegovog liskaluka, toliko sam bio sretan što sam se uvjerio da se nas dva još uvijek volimo. Kao ono nekad, vikendom.

Nedavno, ona i ja smo se dogovorili da javno objavimo naš raskid. Ta vijest je bila nekom desert, nekom, opet, ko nas je dobro poznavao, knedla u grlu.

Uh, posljednji naš razgovor vodili smo u avliji ispod loze kada smo, eto, da bi možda promijenili zajedničku odluku o raskidu, u priču uveli autoput koji će ubrzo proći pored našeg sokaka i povezati nas s morem, što će, možda, i nas dvoje opet i još više uvezati.

Dok bi rekao čakija, nasmijali smo se na tu priču, gorko sa grčem na usnama jer smo sporazumno drugima prodali našu ljubav.

Ona je ostala tu gdje i jeste, a ja sam spakovao svoj kofer i vratio se u Sarajevo.

Čujem da su, uprkos srodstvu, on-Mostar moja ljubav muškog roda i ona-stara kuća na mostarskoj Luci i moja ljubav ženskog roda, obnovili svoju rođačku ljubav. Bez mene Šemsa muškog roda i moje stvarne ljubavi ženskog roda s kojom sve vrijeme stvarno živim.
Posvećeno Kavginoj na broju 4.

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Javljaju da su još jednog kandidata na ovogodišnjim izborima za člana Predsjedništva BiH okupali, obukli i počešljali.

Kolektivni ukop onih koji će za njega glasati obaviće se u mjestu rođenja kandidata najkasnije pola godine od datuma kada CIK proglasi rezultate izbora.  

Srijeda, 17. januara 18.

 Mrena na oku

 Moja rahm. nena Begzija Šećić, majka moje majke, je šezdesetih godina prošlog vijeka umrla gotovo stopostotno slijepa. Kada su joj prve godine Drugog svjetskog rata Dražini četnici na kopačkom mostu zaklali i s njega u krvavu Drinu bacili muža i tri sina, od bola, muke i žalosti su joj se na oba oka počele navlačiti mrene.

Vjerovala je u Boga i molila mu se da joj kada je uzme sebi odmah skine katarke s očiju kako bi mogla vidjeti svoje najdraže kojih se uželjela jer su joj se i u san baš urijetko javljali kao živi.

 Moja rahm. majka Munira, Begzijina i Rašidova kći, umrla je ratne 1994. godine u herojskom Goraždu, nepunih pet kilometara uzvodno od kopačkog mosta na kojemu su zvjerski ubijeni njen otac i tri brata.

Do treće godine ovog za nju trećeg rata, zahvaljivala je Bogu na tome, što nijedno svoje dijete nije na tabutu ispratila. Zbog te Allahove milosti je do zadnjeg svog dana na ovom Svijetu mogla bez naočala uvući konac u iglu. Mora da sam, govorila je mati za života, suzama za svojim rano poginulim mužem, a mojim ocem Ramom, isplakala i nasljedne mrene.

 Dok pišem ovaj dnevnički zapis, magli mi se pred očima. Mora da sam do sada gušio emocije i suzdržavao se plača, ili…

 Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Izjava dana:Nikada neću vidjeti Ameriku jer nemam novca da kupim lično oružje, a i živim u bh. entitetu koji ne smatra da treba svojim građanima legalno nabaviti i ilegalno podijeliti automatske puške.

Četvrtak, 18. januara 18.

 Kompozitorov Goli otok

 Danas, dok sam bio u avionu kompanije Alitalia na letu Milano-Algero na ostrvu Sardinija, stiščući strah od letenja, u sebi sam se kuražio i žmireći prizivao neke lijepe i vesele prizore iz života.

Kao što je pjevalo Prljavo kazalište «…uzalud vam trud svirači za drugog su dunje žute», tako i ja, od svih kao dunje žutih sjećanja iscjedih ono koje me, inače, najmanje jednom mjesečno budi iz sna u kojemu letim avionom;

Događa se s jeseni 1983. u Goraždu:
– Ispričaj mi kako je nastala tvoja antologijska narodna pjesma “Jablani se povijaju”, pa ću onda ja nešto veoma važno tebi reći – izustih maestru Radu Jovanoviću ispuhujući dim cigarete kojeg sam prethodno strasno uvukao, duboko, gotovo sve do pupka. 
– Haj’ prvi ti kaži – premazano će s vrha čašice rakije šljivovice maestro narodne muzike.
– Govori, prije nego te šljiva savije u hladovinu.
– Jašta će, saviti me, ahaaa, evo ga od šake do lakta i tebi, a i njoj-duši ljutoj. I u tu, samo njenu i moju pijanu zoru dok sam sa željezničke stanice goraždanskom ulicom topola tumarao prema kući, nije me kurvička rakija preturila na trotoar. A-a, moj barbarosa. Naprotiv, uzdigla me, dala mi krila, inspiraciju i ja zapjevuših:”Topole se povijaju kao da mi tajne znaju/što mi srce željom more/pa provodim c’jele noći pod topolom tugujući/čekam zrake rujne zore…”.

Do kuće sam je svu ispjev’o. Kad sam se na verandi mamuran probudio, vjeruj mi, prvo što sam naglas sam sebi rek’o bilo je:»Gdje će topole u pjesmu, jadan ne bio, ludi Rade!». I ja ti «zasadih» jablane, oni su, onako na vjetru, sami od sebe poetični. Pjevuši «Jablani se povijaju…».

A sad ti, haj'…zini.
– Snimiću o tebi, prvo dukumentarnu radio dramu, a onda i film. 
– Izlazi mi iz kuće, riđobrado stvorenje, dok te nisam iz pištolja upuc’o. I da se više nisi pojavio na mojoj verandi dok te ja ne pozovem ili te lično ne privedem. U šta čisto sumnjam da će se ikada desiti.

Dok su me niz dvorište ispraćali nijemi pogledi njegove supruge Vukice i djece Olje i Luneta, čuli smo ga kako zamnom dovikuje: ”Spasio si se “strijeljanja” samo zato što si mi drag…bio, sve do večeras, bivši moj druškane barbarosa.”

U naredne tri godine naše drugarstvo je preraslo u prijateljstvo. Bilo je kako sam mu rekao te večeri: Prvo smo za čuveni Treći program RTV SA snimili dokumentarnu radio-dramu(feature)”Album čovjeka koji ide iz naroda” (majstor tona Mirsad Tukić), pa s njom pobjedili u Beogradu na žiriranju JRT-e i osvojili TOP 3 najbolje drame na svjetskom festivalu RTV Prix Italia u Cagliariu na prekrasnom ostrvu Sardinija.

Grand Prix nismo osvojili jer nam je djelo cenzurisano – antologijska scena u kojoj po prvi put tada u Jugoslaviji maestro narodne muzike Rade Jovanović govori o svom, kao presuđeni «rusofil», robijanju na Golom otoku je, po saopštenju međunarodnog žirija. «komunistički isječena»-izbačena iz originalnog djela a da ni maestro, RTV SA i ja nismo ništa o tome znali. 

Dok sam mu pričao kako smo kao snijeg bijelim avionom Alitalia na letu Rim-Kaljari upali u strašan ciklon i, nakon, herojske borbe pilota da nas izbavi iz nevolja, nakon pola sata, umjesto u Kaljari na jugu ostrava, od džehenemske vatre, u kao ugarak crnom avionu, sletjeli u Algero na sjeveru Sardinije, cerio mi se u lice i, misleći na cenzuru kao postupak nadziranja slobode izražavanja, zajebantski ponavljao «E, neka si, vala, i ti osjetio kako je to kada nas naši Crveni sunete!». 

Sve nam se samo od sebe kasnije kazalo:kako je premijerno emitiranje naše drame u programu Jugoslavenske radio-televizije bilo integralno, scenu Golog otoka koja bi nam sigurno donijela Grand Prix Festivala nisu cenzurisali/sunetili Crveni već ljubomorne kolege iz združene beogradske i zagrebačke radio-tv stanice koji su, do naše drame, gotovo redovno, jedini autorsko/producentski predstavljali JRT na svjetskim festivalima.   

Maestro Rade Jovanović je rođen u aprilu 1928. godine, a kao petnaestogodišnjak se priključio partizanskoj Drugoj proleterskoj brigadi. 
Jednog drugog aprila-1986. godine, počinio je samoubojstvo ispalivši metak iz onog istog partizanskog pištolja kojim je meni kao prijetio, a bio mu je skrivena uspomena iz Drugog Svjetskog rata.

Sa hiljadama poštivalaca i obožavatelja njegovih muzičkih djela, ispratili smo ga tog sunčanog aprilskog dana 1986. godine na vječni počinak u goraždansko groblje Kolijevke. Iznad groba su mu, shodno njegovoj posljednjoj želji, zasađena dva jablana. 

 Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Poštovani slušatelji, repriziramo trosatnu trodjelnu dokumentarnu reportažu o Prvim višestranačkim demokratskim izborima u našoj Bosni i Hercegovini koji su održani 18. novembra 1990. godine.

Roditeljska pažnja:Djecu rođenu tokom rata 1992-95. godina koji se dogodio netom nakon ovih općih izbora, tokom emitiranja reportaže treba poslati u granap, uspavati pesnicom ili, u krajnjem, izmjestiti iz domovine.

Petak, 19. januara 18.

 Nebeske scarpe

 Kao kvočka na jajetu, poleglo noćno vedro nebo po ostrvu Sardinija čiju ljepotu umivaju Sredozemno i Tirensko more. Neonska reklama hotela «Leonardo da Vinči» trepće na centar drugog po veličini ostrvskog grada Sassari. Ove noći, apartman i ja mirišemo na šampon lavandu.

 Prije tuširanja sam završio selektiranje fotografija koje je napravio location manager Davide Beccu dok smo juče za potrebe našeg filma u pripremi obilazili teren i objekte nevjerovatno lijepog arheološkog nalazišta Santa Cristina-živahnog nuragičnog naselja čiji glavni kompleks obuhvata i nuragični sveti bunar.

 Dva je sata iza ponoći.

 Nešto mi ne da spavati iako s ranim jutrom idemo u Foresta Burgos obići jedinstvene bijele magarce zvane Albino. Prvi put sam ih vidio prije nekoliko godina, a to je bilo nakon što se naša kćerka Emina 2007. godine udala za Simona i kao snaha ušla u časnu sardo- porodicu Sotgia koju čine otac Gavino, majka Bianca Ena i Simonov stariji brat Alessandro. U njihovoj velikoj kući u rezidencijalnom naselju na periferiji grada ove noći, sa Sotgiama, spavaju nana Jasmina i unuk nam Denis.

 Naš domaćin i organizator Fondazione Sardegna Film Commission, Eminu koja je scenaristica našeg filma radnog naslova U sjenci bijelog magarca, smjestio je u apartman samo nekoliko koraka/brojeva udaljen od ovog u kojemu sam ja-reditelj filma. 

Stotinjak metara od našeg hotela, locirana je zgrada Općine Sassari u kojoj je 11. maja (a to je datum i Jasninog i mog vjenčanja 1975.godine) te 2007. obavljeno Eminino i Simonovo vjenčanje.

Bili su tu i talijansko-bosanski svatovi, roditelji, kumovi (Eminina kuma je bila i sad je njena prijateljica i koleginica sa klase sarajevske Akademije scenskih umjetnosti Vanja Avdić Čabrić), familija, muzičari…

 Nezaboravan događaj naših života.

 Tako me iznenada žignulo sjećanje, da sam otvorio prozor i nekoliko minuta duboko udisao-izdisao zrak ukusa morske soli i mirisa oleandera. Da bih zavarao infarkt, uzeo sam mobilni telefon da za uspomenu njegovom kamerom snimim dvorište hotela «Leonardo da Vinči».

 A onda mi se, kao na filmu, noć ovog 19/20. januar 2018. godine pretopila u svadbeni majski dan naše kćeri i zeta. Svi smo bili prisutni, ali sam ja, kunem se, vidio samo jednog svata koji se, blago hramajući, kao i onda, i ove noći približavao meni i ulazio u kadar kamere mog mobitela.

 Ide li to na kraju svatovske kolone Oskarom nagrađeni austrijsko-holivudski glumac Maximilian Schell, riđobrado muško bebče u godinama produhovljena izraza lica i elegantna pokreta, samozatajan i duhovit?.. Ko je da je, isti je on.

 Nije ovo brat, također, čuvene glumice Marie Scell koja je svoj prvi igrani film «Posljedni most» snimila u Mostaru 1954. godine, ne, to je naš Denis Čabrić, bas gitarista poznate bh. muzičke grupe Regina osnovane 1990. godine u Sarajevu, moj mlađi kolega iz RTV Doma na Alipašinu polju i muž Eminine vjenčane kume Vanje. Drago biće do u samu dušu. 

  • Kako ide, Denise moj? – pitam ga dok blago šepajući u novim cipelama hodi prema općinskom pasažu kroz koji su već prošli svatovi.
  • Malo me j..u scarpe (bos.cipele) a sve drugo je molto carino (bos.mnogo slatko) – odgovori mi Denis Regina i vragolasto namignu prema kameri. 

Svitalo je nad Sardinijom, a ja sam još stajao pored otvorenog hotelskog prozora. 

Niz sassarsku ulicu, tiho pjevušeći, zamače seobeno lice koje je rat u Siriji protjerao čak ovamo na Sardiniju.  

 Usmjerio sam kameru mobitela gore prema nebeskoj pozornici na koju je, u avgustu će biti dvije godine, sa ove zemaljske scene u svojoj 49-oj godini zauvijek iskočio naš prijatelj, talentovani muzičar Denis Čabrić.

Ne znam zašto, ali sam bio ubjeđen da će se ove noći možda pojaviti u novim-nebeskim cipelama koje nas žive žuljaju.   

Radio javlja, u bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba, Neće vas grijat kô što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije. (Aleksa Šantić)

Sad je sasvim drugačija situacija, Pjesniče, tamo su im, a ne ovdje, braća, sestre, rođaci… budućnost.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *