hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (IV)

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (IV)

August 14
07:37 2017

I četvrti nastavak dnevničkih zapisa poznatog bh. režisera i umjetnika Šemsudina Gegića , koji  na stranicama Klikera   dočarava  našim čitaocima svoje  umjetničke vizije  nastale nakon  brojnih susreta sa ljudima čija iskustva   “seobeni” život čine nezvjesnim, opasnim, mučnim i čarobnim istovremeno, zorno pokazuje da  je svijet ipak  nedjeljiv, a da  život piše romane. Jedan takav nastaje neosjetno ispred naših očiju i pokazuje usput da ljudi naše naše domovine  i šireg okruženje  mogu i zaslužuju bolje.

Subota, 29. jula 17.

“Ne dajte da vas iko laže. Život počinje u šezdeset petoj.”.  (Charles Bukowski)

Ovo naravoučenije slavnog holivudskog i “mog sapatnika po peru i filmu” Čarlsa Bukovskog me tako osokolilo da sam dionicu Sarajevo-Milano, uz odmor-pauze u Sloveniji i Italiji, sa vlastitih šezdeset pet godina, vlastitim automobilom i sa vlastitom suprugom na mjestu suvozača «prevalio» za 10 ipo sati. Uhvatio sam na vremenu i ugrabio novih kilometara autoputa dok je Jasna zbog moje jurnjave obazrivo zečije drijemala.

Ja sam putovanje kratio slušajući muziku sa radija i kada se, negdje oko Zagreba, iz zvučnika začula talijanska kancona “Buongiorno Italia, buongiorno Maria” koju pjeva Toto Cutugno, automatski se u vožnju uključilo i sjećanje.

Karizmatični Č. Bukovski je u svojih šezeset i pet godina, uz ostala djela, napisao i «Hollywood», roman o pisanju scenarija i snimanju filma «Barflaj» (Barska mušica) o prijateljici Džejn i njihovim pijanim danima, a koju je u filmu glumila slavna Faye Dunaway (uloga Vanda Vilkoks).

U mojih šezdeset i pet godina, uz ostala djela, napisao sam scenario i snimio doku-film srednjeg metra naslovljen “Pamti”.

Dvije godine nakon snimanja filma koje je obavljeno u Sarajevu, kada sam postao privremeno seobeno lice s kraja 95/96. godinu, u Milanu sam upoznao Rokija, šefa YU krimi-grupe koja je godinama mafijaški operirala po Lombardiji, srednjo-sjevernoj italijanskoj Regiji koja graniči sa Švicom kako su oni u svom žargonu nazivali Švicarsku u koju je Roki, iz sigurnosnih razloga, zavremena izmjestio svoju porodicu.

Vidjevši najavu premijere naše predstave «La Sibilla di Sarajevo» u milanskom Teatro Franco Parenti, manirom svjetski poznatog mafijaša Al Caponea, Roki je, preko svojih ljudi, za sebe i svoju svitu rezerviso cijeli prvi red desnog partera jednog od najpoznatijih pozorišta u Milanu.
(Po dolasku u Italiju osamdesetih godina prošlog stoljeća Roki je saznao da je Al Capone napustio školu u četvrtom razredu jer ga je, zbog toga što je Al namlatio svog učitelja, pretukao upravnik škole, a ja ću u kasnim devedesetim doznati da je i Roki napustio školu kada je upravnik OŠ-e u jednom bh. gradiću naložio njegovim roditeljima da mu zbog nestašluka po kazni nabave klupu identičnu onoj u školi i da u njoj povazdan sjedi i uči.)

Kada su se pojavili, svi odreda obučeni po općeprihvaćenim pravilima odijevanja (dress code), da plate i preuzmu svoje ulaznice, uz izvinjenje im je rečeno da se prvi redovi i lože uopće ne mogu rezervisati i da se za njih ne prodaju ulaznice jer su tradicionalno namjenjeni isključivo za zvanice-počasne goste na premijerama. Kako je i sutrašnja prva repriza već bila rasprodata, ponudili su im gratis ulaznice za isti red tokom izvođenja tek druge reprize naše predstave.

Odbili su ponudu i tražili da ih povežu samnom-rediteljem predstave i njihovim zemljakom. Onda su oni njih odbili kazavši im da sam ja u Režiji i da me ne smiju uznemiravati jer samo što nije počela predstava i pozvali Rokija i sa njim još troje da nam se pridruže na partiju poslije premijere kada će me moći sresti i samnom pričati. I taj njihov prijedlog je Roki odbio i, dok je njegova svita pravila «blok», filmskom je brzinom pronašao put i meni bahnuo u prostorije Režije odakle se koordinira i vodi izvođenje predstave.

Nakon upoznavanja, zagrlili smo se i izljubili, po jugoslavenskoj navici, tri puta u obraze.

Rekoh mu da sam iz Režije vidio to što se djelimično događalo i u sali, na šta me je Roki onako zaštitnički obgrlio i na tečnom talijanskom jeziku (da bi čuli prisutni moji talijanski saradnici) rekao kako on zbog «igranke koju su mu smjestili» iz dva razloga neće napraviti nikakvu pizdariju:
prvi je što ne želi baciti bilo kakvu mrlju na ovaj naš svečani čin, a drugi razlog, koji je važniji od prvog je to što sam ja snimio film «Pamti» o njegovom idolu zvanom Svitac koji sad ratuje za Bosnu, a koji je prije rata bio njegov kapo i za talijansku policiju neuhvatljivi YU-mafijaš.
– Kakav je to Lik bio: dok svi mi iz grupe jurimo automobilima bježeći ispred uključenih policijskih sirena koje nas gone, on, Svitac, u džipu Kabrioletu, jedini vozi u suprotnom smjeru-njima u susret! I vrišti da nebo čuje! – govorio je ovaj markantni gospodin uglađenih manira na našem jeziku dok su iz njega liptale emocije.

Na polasku mi Roki još reče:Za tri će dana njegovi ljudi doći po mene da odemo na jednu bogatu večeru kada ću mu se morati potpisati na omotu VHS kasete sa kopijom mog filma «Pamti» o njegovom Svicu, a koju mu je on lično donio u Milano kada je samo na sedam dana, sa dozvolom armijske Komande, oktobra 1994. godine napustio sarajevsko ratište.

To ću veče pamtiti dok živim. I naš dogovor, takođe.

Kada od ovog događaja u milanskom pozorištu prođu dvadesetdvije godine (koliko godina je tokom zadnje zajedničke akcije «klepanja» draguljarnice u Napulju imao njegov idol Svitac), po dogovoru sa Rokijem i u znak sjećanja na njihovo «bratstvo» i naše poznanstvo, mogu objaviti moj Dnevnički zapis o tome, što evo i činim, po ko zna koji put mojim dolaskom u Milano, potvrđujući onu od Bukovskog da “Život počinje u šezdeset petoj.”.

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Osupnuti srećom da se ne događa kod nas, prenosimo vam današnju (29.7.2017.) vijest koju su objavili mediji u Italiji – «Grupa mafijaša porijeklom sa naših širih prostora je danas u gradu Genovi opljačkala draguljarnicu i, kako bi manifestovala svoju drskost i bezobrazluk, nisu se dali u bijeg već su provokativno velikom brzinom svoj automobil vozili autoputem u suprotnom smjeru i u pravcu policijskih automobila kojima su carabinjeri krenuli u potjeru za njima!»
Da nisu već ubijeni, pomislili bi da se radi o Svicu i Rokiju najpoznatijim likovima naše bivše domovine koji su operirali u Italiji.
Što se tiče naših ovdašnjih i sadašnjih kriminalaca, sigurni smo u vožnji, jer oni voze u istom smjeru sa onima koji se pridržavaju propisa. Sreća pa nije ni upola izgrađen autoput Vc.

Na pobjedničkom postolju 

Nedjelja, 30. jula 17.

Nedjeljom je u Milanu gužva jedino u crkvama i na fudbalskim stadionima kada se igraju utakmice Lega Serie A. U tome je milanska settimana/domenica podudarna našoj sarajevskoj hefti/petak:crkva/misa-džamija/džuma, stadion San Siro/Giuseppe Meazza-Koševo/Grbavica, Milan-Inter/Sarajevo-Željezničar.

Ipak, ova milanska nedjelja je u znaku prošle nedjelje od 23. jula jer je Bjeloruskinja Violeta Skvorcova u znak protesta zbog pogrešno puštene himne napustila ceremoniju dodjele medalja na Evropskom prvenstvu u italijanskom Grosetu.

Skvorcova je pobijedila u troskoku, ali su talijanski organizatori umjesto bjeloruske sa razglasa pustili himnu Bosne I Hercegovine!?!
Mislim sam u sebi:Iako smo svi MI bh. državljani “troskokaši”, svi do jednog bi napustili pobjednički tron/državu da nama u čast puste preko razglasa bjelorusku himnu ili himnu bilo koje druge države, izuzev himne Rusije, Srbije, Hrvatske i Turske. Nema bojazni, ova je opcija isključena jer MI još zadugo vremena nećemo stati na pobjedničko postolje.
Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: BH. himna i dalje nema tekst-riječi koje se pjevaju zbog toga što tročlano Predsjedništvo jedne (ne i jedine) države ne govori i ne pjeva istim jezikom. Čak se međusobno i ne razumiju najbolje.

Drina kao sudbina

Ponedjeljak, 31. jula 17.

Dok brodicom plovim čarobnim jezerom Como (Lago di Como), govorim u diktafon:
Deset kilometara nizvodno Drinom, u Ustiprači koja je dejtonski teritorijalno i administrativno pripala bh. entitetu RS, porodično sam naslijedio dunum ipo zemlje sa šumom za koje sam dobio postratni ćirilični Povrat imovine.

Atraktivna parcela:
povrh jezera koje se od višegradske brane uzvodno dovuklo do samog ušča rijeke Prače u Drinu, dunum zemlje u koju se bez problema može ukopati i zakopati šta hoćeš i želiš (mi smo u socijalizmu porodično sijali kukuruz, krompir i zasađivali mladice šljiva i jabuka čije smo grane kalemili a stabla krečili);

pola dunuma šume hrasta, jasena i lijeske u kojoj smo se kao djeca skrivali od učitelja i hodže, a kao mladići od vojno-pozivaša (u tom smo šumarku drug Ramiz i ja svoje prve cigarete zapalili i, čini se, do besvijesti, naslonjeni na hladovinu, ogledali se tražeći u malom okruglom staklenom oku prve brčiće i zulufe na našim bubuljičavim licima);
nad šumom se nadnijela velika stijena imena Krst, a po svom obliku više liči na rašireno krilo jastreba ili antenu ribljeg oblika (na njenom tjemenu je gumno na kojemu bi se za socijalističke praznike akšamlučilo uz muziku sa tranzistora);

ispod same šume zakopani su temelji za vikend-kuću, sazidana garaža i izlivena prva betonska ploča-deka kako bi kazao Ero (za njenu gradnju u predratnom socijalizmu su dobijene sve potrebne dozvole pisane latinicom, a u postratnom Rješenju o povratu imovine pisanom ćirilicom vikend-kuća ne postoji, pa ni garaža iako se i sada vidi golim okom);

mi nasljednici smo vodu doveli odozgo sa izvorišta Hrušanj (ljeti bi ponekad utanjila, a zimi bi se znala ulediti, ma je još uvijek ima, pitka je i naša bosanska 1/1), i ono najvažnije –
parcela Rezine je udaljena samo 40 kilometara gledajući nizvodno od granice sa Republikom Srbijom, a uzvodno 10 kilometara do bh. entiteta Federacija.

Zbog svega pobrojanog lokacija zvana Rezine se «ubila» za udomljavanje špijunskog punkta i instaliranje kontra-obavještajne i prislušne opreme.
Šta ću kad je tako. Socijalisti ni slutili nisu šta se sve krilo ispod stoljetno bušnog nacionalno-bosanskog jorgana.

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Domaći i bjelosvjetski politički i vojni analitičari tvrde da Rusija planira izgraditi špijunsku bazu u bh. entitetu Republika Srpska, a u javnost je procurila informacija da na parceli «Rezine» koja je u privatnom vlasništvu u pitoresknom mjestu Ustiprača, Amerika i NATO planiraju izgradnju baznog laboratorija i specijalnog rezervata-teritorije zaštićene Zakonom od bilo kakva oštećivanja i preinačivanja radi očuvanja rijetkih prirodnih osobitosti kao što su npr. pokusni kunići, rakete Tomahawk, rezervoari bojnih otrova plikavaca i sl.

«Čaše lomim, ruke mi krvave»

Utorak, 1. avgusta 17.

Kažu da nije dobro kada si sam i propričaš sa samim sobom. Još je gore kada si u krugu porodice ili u društvu prijatelja, a zapričaš se sam sasobom. U oba slučaja naglas.

Ono, kad u sebi nečujno govoriš pa ako ti se tad i otme u eter koja glasna riječ, nije zabrinjavajuće. Ako te ko i čuje, kao u slučaju nehotičnog a izdajnički glasnog oglašavanja probavnog trakta, vadiš se na Švabe koji za to imaju samo jednu pohvalnu riječ–Gut! (Dobro!), a ti za glasno izgovorenu riječ koja nema nikakve veze sa konverzacijom koja se tad vodi, po naški izvališ – Tačno bih prsn'o da!..

Ovaj mi je dan osvanuo sa simptomima gore opisanog devijantnog ponašanja. Hajde de, bračna je drugarica Jasna više puta čula moj «unutrašnji govor» kada se obraćam samom sebi, pa i kćerka ponekad, ali da pred unukom Denisom izbacim monolog, ne, to nikako i nikada. Nema te pozornice na kojoj bih sam sasobom vodio dijalog u formi monologa, a da u mraku (kad god je Neko ili Zbivanje na sceni, gledaoci su vazda u mraku) sjedi vragolan Denis.

Ispijajući prvu jutarnju kafu, prisjetio sam se lekcije iz knjige «Motivacija i ličnost» Abrahama Harolda Maslowa u kojoj piše da «… Svaki pojedinac ima ciljeve (motive i potrebe) koje želi u životu postići. Ispunjavanje istih djeluje kao nagrada što život čini vrijednijim te mu daju smisao.».

Stisnuo sam i gore i dolje, i nasokolio se da to što imam da raspravim sa samim sobom, učinim pisanim putem, tj. da sve to što bih ovog milanskog jutra glasno izgovorio, u formi pisma napišem samom sebi-dvadesetpetogodišnjaku, onom sebi od prije četrdeset godina.

U skladu sa vremenom i načinom komuniciranja od prije četiri decenije, istrgnuo sam dvolisnicu iz sredine Denisovog pisanskog bloka A5 formata, nalivpero «Pelikan» koje kćerka Emina čuva kao relikviju napunio mastilom iz bočice sa radnog stola našeg sardo-zeta, arhitekte Simona i, u lijevom gornjem dijelu stranice, napisao:

Prima
Drug Šemsudin Gegić, Amatersko pozorište «Slaviša Vajner Čiča» 73104 Vitkovići kod Goražda, Jugoslavija

Kao onaj derviš, nakon što se samo sa 40 hurmi koje mu je dao šejh isposnički zatvorio u tekiji, nakon četrdeset dana pojavio pred svojim učiteljem i vratio mu jednu hurmu, tako nekako sam se i ja, negdje oko ponoći, vratio samo sa pismom sebi kojeg sam stavio pod jastuk, pa na jastuk prvo spustio od pisanja umornu desnu ruku za pod glavu, a onda na nju položio «vidi mu glave» s jezikom oko kojeg i na kojemu više nije bilo nijednog glasa koji je najmanja jezična jedinica kojom razlikujemo značenje riječi.

Zavrtio sam se kao u derviškom stojećem zikru kojeg sam kao prvi ex-jugoslavenski reditelj za Dokumentarni program TV SA/JRTV snimio u blagajskoj derviškoj tekiji na Buni prije 26 godina.

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Već dvadesetdvije godine, svakodnevno, na više jezika i više puta na svim bh. radio-stanicama se emitira džingl (jingle) u kojemu muški i ženski glas upozoravaju:
«PTSP-Posttraumatski stresni poremećaj je vrsta anksioznosti (tjeskobnosti) kao posljedica psihološkog izlaganja stresnim doživljajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju fizičkom integritetu osobe, koje ta osoba doživljava krajnje traumatično.».
Po nalogu RAK-a (Regulatorne agencije za komunikacije), u svim programskim košuljicima se mora planirati da se nakon džingla odmah i obavezno emitira blok novokomponovanih narodnih pjesama tipa «Čaše lomim, ruke mi krvave».

Pitaće te starost gdje ti bila mladost!

Srijeda, 2. avgusta 17.

Odgovor na pismo mi je stigao u san iste ove noći koja je osvanula alidžunom ili ilindanom, romskim praznikom koji se slavi na današnji dan. U njemu je stajalo:

«Dragi moj (prekriženo «moj») gospodine Š. G, ne znam i ne mogu znati na kojoj ćete adresi ovaj moj odgovor zateći, ali iz tvog pisma vidim da si u Italiji, tačnije u Milanu i da više nisi drug, već gospodin, i da više ne režiraš u amaterskim već u profesionalnim pozorištima, i da više ne ličiš na mene, i da našem dopisuješ još jedno novo ime Shems.

Drago mi je što si profesionalno visoko odskočio, ali taj tvoj uspjeh ne daje ti za pravo da starački uriniraš po meni/sebi i mladosti. Tačno je da ja sa svojih dvadesetpet godina ne mogu poznavati tebe sa tvojih šezdesetpet godina života u koje sam se na samom početku ugradio, ali, isto tako je tačno da si ti u prednosti nadamnom jer poznaješ sebe kao i mene s kojim si se povremeno i u periodu 1976-1986. godina inekako družio.

Ime moje i rode moj, pišeš mi kako se živo sjećaš da smo do tada samo tri puta od tuge plakali:
kada nas je zbog našeg rakijanja, zatraživši sporazuman razvod braka, sa četveromjesečnom kćerkom u naručju napustila supruga Jasna (ti se sjećaš onog što sam ja tada proživio),
kada je umro drug Tito, i
kada smo od sreće pijani balili prisustvujući otvaranju XIV Zimskih Olimpijskih igara.

Švrljotinom od rukopisa kojeg si od tada do sada itekako pokvario još pišeš kako iz sadašnje vizure ne zamjeraš baš puno zbog one tri godine boemskog života, već više, Tito dragi, ružiš zbog toga što se prestalo opijati i sa istom ženom koja drži kćerkicu za ruku a novim kumovima ponovo stalo pred matičara!

Slušaj me sad, da nisam, ipak, bio Karakter i to učinio, ti bi sad, umjesto umjetničkih djela kojima se hvališ (ne znam da li si nadmašio ona iz tog mog životno-kreativnog doba) imao nad svojom glavom, jebiga sad, i nad mojom, poboden nišan star četrdeset godina. Možda bi na njemu pisalo:
Š. G., jugoslavenski buntovnik, podlegao, ne u 24-oj i ne u saobraćajnoj nesreći kao filmski mu idol, glumac-buntovnik Džejms Bajron Din (James Byron Dean) već je nakon četverodnevne kome u koju je zapao nakon predoziranja presvisnuo i crkao od alkohola.
Nišane podižu kafanske pjevačice i konobari kojima je recitujući Jesenjina plaćao ceh, a saučešće primaju bivša supruga i njihova mlađahna kćerka.

E, zbog svega pobrojanog najozbiljnije ti kažem-odjebi od mene sa idejom da prekineš četrdesetogodišnju apstinenciju od alkoholnih pića. I ne zanima me šta bi to i koju gorčinu čašicom votke sprao niz svoje grlo. Dovoljno si ostario i valjda spoznao da te čašica, litar ili bure alkoholnog pića neće i ne može vratiti meni u mladost.

Čuj sjedokosi, ovo je moje vrijeme i ja sam sebe zamrznuo i ne mrdam dalje iz 1986. godine, kao što nam je u snimljenoj drami sam za sebe rekao naš prijatelj i kompozitor Rade Jovanović.
Ti koji sve dalje i duže stareći putuješ, sam izaberi stanicu na kojoj ćeš bez mene iskočiti iz voza. Ja sam tebe i sve svoje vozove ispratio pogledom iz staničnog bifea.

Kako ti mene možeš kad ti se prohtije povući za uho, a ja tebe zbog razlike u godinama ne mogu i ne smijem, poručujem ti–ipak bih te nekad volio vidjeti u vitkovićkoj ili goraždanskoj pozorišnoj dvorani da ti jednu šamarčinu zveknem zauzvrat svim onim šamarima kojih sam se za kratka života zbog tebe takvog naprimao.».

Krasopisom ispisano, na kraju pisma je stajalo – «Moj Ti iz 1986. godine.», a u P.S. piše:»Bukvalno si shvatio onu-Pitaće te starost gdje ti bila mladost!».

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto:Dok iz dana u dan raste broj dopingovanih, rapidno se smanjuje broj kvalitetnih umjetničkih djela. Sve rjeđe se pruža prilika da zadivljeni stanemo ispred nekog umjetničkog djela koje bazdi kvalitetnim boemskim dahom, a da njegov autor nije već mrtav.

Go East

Četvrtak, 3. avgusta 17.

Otkako sam prije trideset godina snimao dramu i jedno vrijeme živio njihovim životom, ličim na cigansku putujuću čergu. Vazda me svrbe tabani i neki nemir nosi.

Evo me danas u Goraždu odakle sam 1990. godine, Suletu Vlajčiću, uredniku i voditelju tada veoma gledane političke emisije «Ovdje i Sada» koja se iz studija Televizije Sarajevo emitirala u shemi JRTV–e (Jugoslavenske radio-televizije), ponudio kratki dokumentarac o Karu-višestrukom udarniku jugoslavenskih ORA-a (Omladinskih radnih brigada), rodom iz Karovića povrh Goražda.

KARO je bio snažan, zgodan i veseo muškarac kojeg je nesretno opahnula mladost. Od puberteta, pa nadalje kroz njegov život, za svakog i svašta je bilo mjesta u njegovim snažnim prsima, izuzev, nama muškarcima onog najdražeg-ženskog stvorenja. Volio je biti u njihovoj blizini, ali ih nikada, bar mi je tako govorio, nije želio imati samo za sebe. Ni sebe dati njima.
A gdje su se u to vrijeme mogle sresti i vidjeti najljepše, najzgodnije i najslobodnije djevojke? Na radnim akcijama Omladinskih radnih brigada koje su diljem Juge, od Vardara pa do Triglava/od Đerdapa pa do Jadrana, dobrovoljno gradile pruge, ceste, brane, tunele, mostove…

I, eto Kara, tamo gdje se danju gradi država, a noću, uz logorsku vatru i pucanje žuljeva, svira, pjeva, igra, ljubi…

Danju, gotovo bez predaha, ne jedna, već dvoja brigadirska kolica natovarena jedna na druga, svojim snažnim rukama i na hiljade puta bi vozio Karo i zbog tog svog radno-brigadirskog pregalaštva okitio se sa više od 60 udarničkih znački.

Noću, na rubu plamenog kruga logorske vatre, omiljen od svih, sjedio bi Karo u društvu prijatelja-brigadira i slavio zajednički život. Nakon mjesec-dva događale bi se brigadirske smjene: jedni se vraćali kućama a drugi dolazili, samo bi Karo uvijek ostajao u novoj smjeni. Jedne bi ispraćao, a druge dočekivao.

Sve to bi tako do jedne radne akcije kada je brigadirsko naselje bilo locirano na pljevaljskoj Jabuci. Eh, te jedne akcijaške (ne)sretne noći, prelijepa brigadirka J., medicinska sestra iz Beograda, kojoj je bilo prvi put da sa Karom bude zajedno na radnoj akciji, ženskim šerom ga odmami od plamenog kruga i polegnu s njim u obližnjem šumarku.

Nakon što su ih pronašli «svezane», helikopterom su ih, hitno, prebacili u Beograd na VMA-u gdje su ih ljekari, nekako, injekcijama razdvojili. To je bila i posljednja Karova radna akcija, a bilo je to i vrijeme u kojemu je Neko, poučen, valjda, slučajem Karo-lijepa J., ne u debelo meso, već u srce Jugoslavije zabo injekciju kojom je razvezao i sve druge koji su do tada, žešće i od paščadi, bili ljubavno, seksualno, interesno i politički «svezani».

Karo se povukao u osamu. Živio je u kući koju su mu sagradili neki dobri ljudi, nosio je odjeću koju su mu davali i kupovali neki dobri ljudi, hranio se u goraždanskim i sarajevskim aščinicama kod nekih dobrih ljudi, šišali ga i brijali neki dobri ljudi, sjedio u društvu nekih dobrih ljudi i sa njima ispijao litre čaja od smreke…

Kratki film o dragom našem udarniku Karu sam počeo kadrovima kada se, uprkos niskim temepraturama zraka i vode, skinut do pasa, umivao i prao na potoku koji protiče odmah ispod njegove kuće u kojoj zidove krasi Titova fotografija, nekoliko sačuvanih udarničkih znački i brojni odjevni predmeti okačeni o eksere i svi do jednog izvrnuti naopako. Naizvrat, ne zbog sujevjerja, već, reći će tad Karo u kameru, da se izvjetri brigadirski znoj.

Dok bi svoje snažno i mišićavo tijelo prskao hladnom vodom potoka, njištao bi k'o silan ždrebac. Pomislio sam tada da bi Karo mogao biti literarni nasljednik lika Lutvo iz Samokovlijine priče «Njisak sa Zlokosa». I Lutvo je u svoje vrijeme živio na ovim prostorima i najmanje jednom sedmično bi budio usnulu goraždansku čaršiju dok bi se vrišteći od siline i nemira spuštao niz hladne drinske brzake.

Film sam završio Karovim pitanjem direktno u kameru:»A znaš li ti (ti je Televizija), možda, što više nema Omladinskih brigada i… hoće li ih još biti?».

Kada je film o Karu emitiran u programskoj shemi TVSA-TVBG-TVZG-TVTG i TVNS, sutradan je šef Deska-urednik Kosta Jovanović, pozvao Suleta da mu kaže kako su, kao reakcija gledatelja na njegovu emisiju, cijele noći i s novim jutrom prisitizali faksovi iz cijele Jugoslavije sa pozdravima za udarnika Karu!

Nedavno je udarnik i ljudina Zahid Karović Karo preselio na onaj drugi Svijet. Nije ponio udarničke značke jer je bio siguran da ga tamo čeka još bolje i svjetlije odličje.

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: PRosmanski mediji najavljuju snimanje u turskoj produkciji pompezne mini-igrane serije o Aliji Izetbegoviću.
Režija ovog digitalnog zapisa života prvoga predsjednika RBiH-e, kažu, ima zadaću da sljedbenike i gledatelje usmjeri na pravi put – Go East.

Ponuda o bratimljenju

Petak, 4. avgusta 17.

Prvo sam ispred zakatančenih prostorija nekadašnjeg poznatog vitkovićkog (radničkog) Pozorišta sam od sebe fasovao zavrjeđenu šamarčinu obećanu mi u Pismu, a onda otišao i osamio se na Ljetnoj sceni koja je ustvari backstage (bekstejdž) Velikoj sceni i dvorani goraždanskog Centra za kulturu.
Izvinjavam se, nisam bio sam. Društvo su mi pravili likovi iz pozorišnih predstava koje sam u periodu 1974-84. režirao angažirajući tada talentovane članove vitkovićkih i goraždanskih pozorišnih ansambala.

Spopadali su me, zadirkivali, grlili i ljubili u bradu koju sam u to vrijeme pustio i nikada je do današnjeg dana nisam obrijao, naravno, redovno je štucujući i njegujući kao važan dio mog imidža.

Zakleo bih se da sam sve vrijeme čuo zvuke gitare i trube, zvuke instrumenata na kojima su maestralno svirali, moji prijatelji i saradnici, rodočelnici muzičkog života Goražda, Mirsad Sijerčić i Resko Srkalović-najzaslužniji, uz gostujućeg profesora muzike Avdu Smajlovića i kompozitora narodnih pjesama Rada Jovanovića koji me je zbog moje brade od milja zvao Barbarosa.

Jeste da je Goražde na nadmorskoj visini 345 m (173 m niže od Sarajeva) i da se, kao danas, dnevne temperature mogu popeti i do 40-tog Celzijusovog podioka temperaturne ljestvice, nije mi se pričinjavalo, bio sam budan, a osjećao sam se kao da mi je tek sad onih dvadeset i pet godina.

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Tokom večerašnjeg izvođenja performansa «Seobe lica» u programu XX Jubilarnog Festivala prijateljstva Goražde 2017., gradonačelniku Muhamedu Ramoviću su performeri-članovi bh. Udruženja za razvoj kreativnosti, produkcije i edukacije «geg» Sarajevo i talijanskog CAD Mondo, uručili Pismo-ponudu bratimljenja koje mu je poslao talijanski kolega Michele Napoletano, Sindaco della Citta Ariola.

 

 

Podijeli

Jedan komentar

  1. Alija Balta
    Alija Balta August 14, 16:55

    Sjajno prijatelju Šemsudin Gegić, subota, srijeda i četvrtak genijalni.

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *