hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (II)

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (II)

Juli 02
05:35 2017

Naš “Dnevnik seobenog lica” i njegov autor, poznati režiser i umjetnik Šemsudin Gegić neumorno idu dalje. Nakon  juga Apeninskog poluostrva, gdje je nedavno u napuljskom pozorištu postavio  scenski  performans  “Seobe lica – Migrazione delle persone” , Shems je ponovo na Balkanu, a na našoj strani jadranske obale traži inspiraciju  za buduće projekte i  bilježi fascinantne priče seobenih lica sa područja bivše Jugoslavije. Jedna takva će po svemu sudeći uskoro biti pretočena u novi Gegićev film. U dnevniku najavljuje i neke druge zanimljive projekte koji, znajući Shemsa, nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Subota, 24. juna 17.

Po staroj navici, iz same se zore kreće na put. Razbuđen kajmakli kafom hvataš sve kraću sjenku noćne hladovine. Odbijaš tumačiti upamćene noćne snove i da li oni nešto predskazuju. A čovjek baksuz, je l’ se treba pomaći samo frtalj sata hoda od svoje tavanice, svu noć se znojav hrve sa snovima koji su se, bog sami zna od kada, u njega nastanili i tu čuče čekajući na znak starter-pištolja kako bi prije čovječijih nogu istrčali štafetnu dionicu. Znam, snovi nas upozoravaju na nešto što samo oni znaju i vide prije nas. Ako bi se, pogotovo nešto ružno, nama putnicima dogodilo, snovi bi nam rekli da nismo smjeli potcjeniti njihovo značenje dešifrovano kao slutnja ili opomena.

Gotovo tri desetljeća ranije, cestom su se kroz Istočne Bosnu i Hercegovinu, prema Jadranu, jedna za drugim, od juna do septembra, upravljala svjetla automobilskih farova registarskih oznaka vojvođanskih žitnica, beogradskih bulevara i kosovsko-metohijskih rudnika olova i cinka.

Za jedinstvenu valutu, jugoslavenski dinar, se na svim pumpama krajputašicama tankovalo gorivo i, na pola puta, u fočanskim «Brionima», osvježavalo voćnim sokovima i prezalogajilo ukusnom hranom spravljenom od povrća sa zatvorske Ekonomije.

Kako puni stomaci ne bi zadrijemali za volanom, ubrzo bi se upriličila šetnja na slijedećem obližnjem odmorištu-Nacionalnom parku Sutjeska na čijem se brijegu, poput zvijezde petokrake na titovki, smjestio grob Save Kovačevića, narodnog heroja iz Drugog Svjetskog rata.
Iznova novo oduševljenje viđenim, a sve po starom:prirodni rezervat i u njemu polegli spomen-kosturnica sa posmrtnim ostacima 3.301 borca bitke na Sutjesci tokom Pete neprijateljske ofanzive, monumentalni spomenik, spomen kuća…

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Opet demobilisani borci razapeli šatore ispred prve borbene linije preko koje se, samo deset koraka dalje, u poraću smjestila njihova logistika-Vlada Federacije BiH koja se zabarikadirala i grčevito brani svoju u miru zauzetu vladajuću poziciju.
U svim vojnim priručnicima piše da je logistika smještena iza borbenih trupa, a ne ispred kao što je to slučaj kod mašinerije BH. seobenih točkova!!!

Nedjelja, 25. juna 17.

Ličnim automobilom «Volvo C30» čija registracija u novoj bh. tvorevini ima dva puta više brojeva i crtica nego slova, vozeći za svojim sjećanjem i snovima od prošle noći, jurim cestom prema moru. Sad pored mene promiču putokazi sa nazivima mjesta, nacionalnih spomenika i rijeka ispisani iznad latiničnim a ispod ćiriličnim pismom, pa iznad ćiriličnim a ispod latiničnim pismom, zatim, kada sam prešao bosansko-hrvatsku granicu, samo latiničnim pismom. Rijeka Dubrovačka. Dubrovnik. Grad.

U fast-foodu «Turist » na Gružu , vlasnika Medžaida Ahmedija, makedonskog Albanca koji je pedesetih godina prošlog stoljeća kao seobeno lice stigao u Dubrovnik, zatekla me nova lučka noć puna morske soli, tulenja brodskih sirena, aplauza publike Dubrovačkih ljetnih igara sa tvrđave Lovrjenac i sjete za vremenima trubadurskih ljubavnih nota.

Svratio sam da vidim je li albanska «radilica» preživio rat, ako bude da ga pozdravim, čestitam mu Bajram, pojedem njegovu čuvenu pljeskavicu i da, kao što sam nekada, ono prije naših međusobnih ratova garniranih Istočno-Zapadno paktovskim vojnim dušebrižnicima, bar još jednom od njega čujem sagu o blizancima Gorancima rođenim negdje na sjevernim obroncima Šar-planine na tromeđi Kosova, Albanije i Makedonije.

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Samo, ni Bajrami više nisu kao što su nekad bili. Priznat neradnim danima, ali po ugledu na baščaršijsku porciju deset ćevapa u pola somuna, tako se i ovaj sveti muslimanski blagdan obilježava i praznuje tek u pola države. A i tu, u većinskoj bh. poli, u zamjenu za tradicionalna neposredna bajram-banka čestitanja, ustanovljena su javna čestitanja u medijima i na društvenim mrežama.

Ustvrdila NASA, ljubljenjem, čak i samim zagrljajem se prenosi virus duhovnosti, rodbinstva (nepotizma), poštovanja, bliskosti…ljubavi.

Ponedjeljak, 26. juna 17.

Sudbina je htjela da su se u isti pijačni dan, svako iz svog sela, u kosovsku varošicu blizu albanske granice, spustili mlađahni Azim (ar.onaj koji odlučuje) i još mlađahnija Ziba (ar. lijepa, nagizdana).

Dolazeći iz suprotnih smjerova, susreli su se na sredini uskog kaldrmisanog sokaka koji stoljećima krivuda između niskih kamenih kućica. U dolasku prema njoj, otkako je prohodao, Azim se, u mimoilaženju, po prvi put nije pokunjio i upro pogled među svoja stopala. Njegove plave oči koje je Bog, opasavši ih velikom tamnožućkastom flekom, s rođenjem obilježio m(l)adežom, kao da su iskočile iz očnih jabučica i same se od sebe, kao minđuše, zakačile na njene uši koje s dugom crnom kosom uokviruju Zibino lijepo lice.

Kao da se cakle dva komadića ugljena, njen je pogled milovao Azimovo lice koje, otkako ju je ugledao, kao i svaka maska, ima otvorena usta.
Nije mogao, a da se ne okrene za njom. Odmah, korak-dva otkako ga je u prolasku opahnula njena ljepota, na petama se zarotirao poput zvrka i pogledao za njom. Ona je, noseći niz sokak grbu na svojim leđima, usporena hoda curila iz njegovog pogleda.

Deset godina nisu mogli imati djecu, a onda su im se rodili sinovi blizanci. U isto vrijeme oba. Lijepi kao mitski bog Sunca Apolon. Isti, samo što je jedan prvo glasno zaplakao, a drugi se prvo glasno zasmijao.
Odavno su njihovi blizanci glumci-članovi talijanske putujuće pozorišne družine. Dilaver je glumac traged, a Ezher glumac komedijant. I nikad niko nije odgonetnuo da li njih dva, kada im dosadi, kao seobena lica mijenjaju uloge.

Dok povremeno zastajkujući hodimo šetnicom duž dubrovačke morske uvale Lapad-mondensko ljetovališta Babin kuk, prepričavam storiju o blizancima Gorancima Fehimu H., čovjeku koji me je pronašao preko našeg Udruženja filmskih reditelja BiH.

Kada smo naišli ispod bivšeg apartmanskog radničkog odmarališta fabrike «Azot» iz Vitkovića-Goražde koje je odmah nakon rata iz BH. društvene «prešlo» u privatnu HR. svojinu, rekoh ovom uviđavnom gospodinu da sam ovdje, sa drugim radničkim porodicama, i ja sa svojom porodicom odmarao brojna duga topla ljeta, na šta će on:

Tek ćete zinuti kad Vam ja ispričam svoju životno-seobenu priču – reče ovaj uistinu zanimljiv čovjek koji je došao da mi ekskluzivno ponudi režiju filma koji bi nastao po njegovoj životnoj priči.

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Kad je uvidjela da je u životu sve manje predratnih penzionera/umirovljenika, Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona/županije je «privolila» Federalni PIO/MIO da im za samo 10, 5 miliona KM proda predratni Dom penzionera koji je, po oprobanom obrascu po kojemu su privatizirana brojna društvena preduzeća i odmarališta, s prva poraća postao mostarski hotel «Ero».

Zanimljivo je kako su ustanove, preduzeća i drugi razni objekti dobijali nova imena i bili privatizirani. Naime, kažu očevici, da se radilo sve po onoj (među)narodnoj:Neko u svojoj šaci ima tri istovjetne kocke šećera, svakoj je nadjenuo drugo ime, pa kad ih ta agencijska šaka baci pred desetine zinulih privatnika, onaj koji prvi zubima uhvati kocku na kojoj je, recimo, nanijećeno ime «Ero», on već tog popodneva može u Pisarni(ci) ovjeriti vlasnički list.

Utorak, 27. juna 17.

Cijeli dan smo plovili duž jadranske obale hrvatskog mora. Vrelina sunca tinja na ramenima, svježina mora vlaži ispod pazuha, a iz slušalica u sami mozak gađa glas Fehima H.

Sinoć sam na terasi hotela «Vis» u dubrovačkoj uvali Lapad do kasno u noć slušao i snimao ispovijest ovog rječitog i po svemu zanimljivog šesdesettrogodišnjaka koji i ne trepnuvši izjavi u mikrofon da je rođen u izbjeglištvu 1994. godine, napunivši jučer 23 godine!

Te 1994., nama treće ratne godine, a seobenom licu iz Jugoslavije, Albancu Fehimu H. iz Srbije, šeste godine od bijega uzrokovanog odbijanjem vojnog aktiviranja u kosovski konflikt i stacioniranja u evropskoj državi koja je će se, samo dvije godine po njegovom dolasku raspasti na dvije pole, zbilja se desio fenomen koji se može nazvati Fehimovo drugo rođenje.

Sve što se poslije izdogađalo, odvijalo se filmskom brzinom:Nakon što je jedna polovina donedavne državne zajednice Čehoslovačka postala samostalna i moćna, svojim je policijskim snagama za pokretnu živu metu nasumice odabrala nemoćnog građanina Fehima H i njegovu emigrantsku porodicu iz Jugoslavije koja se, opet, do te 1994. godine, istovremeno urušila i ugradila u svojih šest republika-novoosnovanih država.

Uslijedila je borba na život i smrt, poput one Davida i Golijata.

Kada je otkrivena greška policije u lociranju «mafijaškog elementa» i pogrešnom odabiru žive mete, država-režiser planirane akcije inscenira novi incident u kojemu, na onih 14 metaka iz prve «vježbe gađanja», u tijelu seobenog lica Fehima H. završe još 3 policijska metka, ukupno 17!
Ljekarske, policijske, hodžanske, svećeničke i popovske prognoze su istovjetne-e, sad ga, majci, ne preživi Fehime H.!

Slijede Fehimovi dani krvarenja, mjeseci provedeni u komi i godine odležane u zatvoru, a njegova biografska storija postaje scenaristički predložak filmu za čije snimanje, dogovorismo, tražimo Producenta/Produkciju.

Start-up sredstva za pretprodukciju planirana su dobit od češkog Ministarstva policije kojemu je Sud prije godinu dana presudio i naložio da se izvini seobenom licu Fehimu H. iz Novog Pazara i djelimično nadoknadi štetu koju su mu prvim napadom na njega i porodicu prouzročili.

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Ratni zločinci i (po)ratni kriminalci još uvijek rame uz rame šetaju slobodu koju su združenim zločinačkim poduhvatom, ispaljenim metkom ili brzom vožnjom nekada nekome nevinom oduzeli.

Srijeda, 28. juna 17.

Na društvenoj mreži FB danas objavljene fotografije sa premijere pozorišne predstave koju sam prije tri godine režirao u milanskom Intimo Teatro Internazionale. Fotografije je objavila poznata milanska slikarka Maria Suppa Pugliese koja je bila moj saradnik i učesnik u predstavi, a snimio ih je njen suprug Faustino Pugliese, takođe poznati milanski fotograf koji je, nažalost, preminuo godinu dana nakon premijere naše predstave.

Predstava «360 stepeni bijesa/360 gradi di rabbia» je nastala na osnovu istoimene knjige milanske glumice i autorice Elene Mearini, a govori o savremenoj pošasti- anoreksiji koja u najvećem procentu svoj danak uzima među mladim ljudima. Originalni dramski tekst po kojemu sam režirao predstavu napisala je Emina Gegić, bh.-talijanska dramaturginja i autorica.

Osim teme, režiji predstave me privukla i činjenica da sam od ranije poznavao autoricu romana, glumicu Elenu Mearini.

1995/96. godinu, kada sam u Milanu režirao predstavu «Sarajevska proročica/La Sibilla di Sarajevo» po tekstu kćerke Emine, ulogu mlađahne Đane/Gianne sam dodijelio Eleni Mearini koja je tada imala šesnaest godina. Predstava je postigla fantastičan uspjeh, osvojila nekoliko nagrada i priznanja i zadržala se na repertoaru četiri godine.

Elena je kasnije na čuvenom DAMS-u u Bolonji završila glumu i…oboljela od anoreksije. Na osnovu ličnog iskustva napisala je roman «360 gradi di rabbia»/360 stepeni bijesa», izrazivši želju da Emina napiše dramski tekst i ja režiram predstavu nastalu po motivima njenog objavljenog hit-romana. Što smo i uspjeli.

Njen lik-ulogu glavne junakinje maestralno je glumila i plesala Mary Garret, primabalerina čuvenog milanskog Teatro alla Scala, koreograf je bio Michele Villanova, umjetnički rukovodilac Teatro Scala, a muziku je komponovao i uživo izvodio Massimo Garritano, muzičar sa završenim američkim konzervatorijem.

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: Ni dvadeset godina od završetka rata u BiH nije pokrenuta proizvodnja kaiševa za muške hlače i ženske haljine, kao ni proizvodna linija učkura za duge gaće jer, zbog restriktivnih mjera štednje koje su zavele trbušaste Vlasti, njihovi anorektično-mršavi građani i (ne) iskazuju potrebu za kaiševima jer svoje gladne i neprimjetne stomake nose u svojim mršavim rukama.

Četvrtak, 29. Juna 17.

Petorica mladića, raspoređeni u peterougao, zagazili do pasa u morski plićak na Kleku, igraju picigin, amaterski sport loptom-igru u kojoj nema pobjednika. Važno im je da se lopta udara dlanom i da u međusobnom dodavanju ona što duže ostane u zraku i ne padne u more. Još važnije je šta će njih pet, u žaru igre, jedan drugome doviknuti.

Sjedim u prijatnom ambijentu caffea i slastičarne «Turist», vlasnika Ismaila i Atifa, Madžaidovih sinova-blizanaca. Radni na oca, lijepi na majku, uredni, čisti i hitri na sebe, njih dva stižu svakog gosta uslužiti i prema njemu se uljudno ophoditi. Milina jedna i za (ne)povjerovati da u vrijeme trke za novcem postoje prostodušni ljudi poput blizanaca Ahmedi. Njih dva me samo po jednom podsjećaju na blizance Dilavera i Ezhera iz priče njihovog oca Madžaida-tako sliče jedan drugom, pa nisam siguran da li mi čašu limunade sa kuglom sladoleda u njoj naplaćuje isti onaj koji me je njom i uslužio.

Zahvaljujući seobenim licima u Švedskoj, našim Indiri i Musi Imamović, koji su Jasmini i meni nesebično ustupili na desetodnevno korištenje njihov «morski stan» u Radalju, tačno prije dvije godine sam ovdje došao na ideju da snimim pilot-epizode igrane tv serije naziva «Picigin». («Picigin», kao «Štipanje».)

TV igrana serija PICIGIN se na duhovit, iskren i kreativan način bavi neposrednom stvarnošću ljudi Regiona, a prije i iznad svih bh. čovjekom i njegovim životom -Čovjekom koji je zbog ratnih dešavanja na ovim našim prostorima postao seobeno lice zvano “rasijano sjeme”-dijaspora.

Takav jedan predratni dugogodišnji splavar zvani AMIDŽA SALKO je zbog ratnih događanja “zdimio” u dijasporu iz koje se nakon 20 godina vraća u svoj rodni kraj i na svoju rijeku. Sve vrijeme boravka u dijaspori, on je svom bratiću SEJI slao novac da do njegovog, kad-tad, povratka u rodni kraj izgradi velelijepi Konak za splavare i turiste-putnike namjernike.

I, kada se, napokon, vratio, splavar Salko shvati da se mnogo toga izmjenilo, a najviše se promjenio Sejo, sin njegovog brata Hame za kojeg su mu, odmah nakon rata, preko radio-emisije “Pokidane veze” javili da je preselio na bolji Svijet. (A nije.)

Splavar Salko postaje razapet između onog predratnog i ovog poratnog načina života, između života i prijatelja u dijaspori i života, familije i prijatelja u njegovom rodnom kraju, između ljubavi, ljubavisanja i poštovanja, između bivših i sadašnji splavara i drugara, između…

Odmah, po povratku, kada shvati da njegov bratić Sejo svojata-prisvaja sagrađeni Konak kojeg mu je on, inače, htio ostaviti u nasljedstvo, Amidža, ‘okrene ćurak” i, posljedično, od stresa kojeg je doživio – «doživi» amneziju, čak, demenciju. Ničega se Adžo više «ne sjeća», a pogotovo toga da je obećao testamentom Konak ostaviti svom bratiću Seji.
Sejo «izlazi» na TV i nudi pozamašnu novčanu nagradu onome «ko uspije njegovog amidžu dozvat’ upamet» i vratiti mu sjećanje… dok ne potpiše testament i prepiše mu «Konak». Nema ko se nije javio na oglas:od hodža i popova do nadriljekara i grlatih političara… ihiii!..

Prošle godine smo na «Ranču Brajlović» u Ustikolini-Foča, finansijski pomognuti od Restoran «Brajlović» Ilidža-Sarajevo i HANDENBILSERVICE Handen-Stockholm, uspješno snimili dvije pilot-epizode u kojima su glavne uloge ostvarili poznati zagrebački glumac Zijad Gracić i beogradska glumica i pjevačica Snežana Savić.

Ovih dana naš tv-uradak prikazujemo i pokazujemo potencijalnim producentima i tv emiterima. (Zainteresirani i oni koji vide svoj ineteres u produkciji i emitiranju serije još uvijek se mogu javiti i ostvariti profesionalnu saradnju na realizaciji igrane serije PICIGIN.)

Radio-Televizija javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto: U Višegradu otkriven vidovdanski spomenik Mehmed-paši Sokoloviću koji je podignut u blizini njegove zaostavštine Ćuprije na Drini!?!
Da ga ne bi, a kada ga više ne bude bilo, kojekakvi poštovaoci «podizali i otkrivali», Sejo Brajlović, najmenadžer za Jugoistočnu Evropu u kategoriji Ugostiteljstvo i Turizam, također na obali Drine, ali na svom privatnom ranču, za svog života i za svoje pregalačke zasluge sam je sebi podigao i otkrio spomenik-SEBE u prirodnoj veličini.
Svi odreda «digli nos» što im je Sejo uskratio to zadovoljstvo, jer se zapišavanje, pljuvanje i rušenje spomenika, ne može mjeriti sa njegovim podizanjem i otkrivanjem.

Petak, 30. juna 17.

Vjetar.
Jugo, a u starom Zakoniku piše da čak i za ubistvo počinjeno u vrijeme juga postoje olakšice u presudi. Mi, koji smo srećom preživjeli ratne strahote počinjene nad nama, mi se grlimo s jugom i stavljamo ga na sebe kao obloge.

Noću ga puštam na milost i nemilost mjesečevom srpu, a danju da mi lista knjigu «Vjesnik, Suza i Osmijeh, Mirisni plodovi duše» Halila Džubrana, izvrsnog književnika i pjesnika libansko-američkog seobenog lica, člana arapske emigracije u Sjedninjenim Američkim Državama naziva mahdžer:

«Al-Mustafa, odabrani i voljeni, koji bijaše zora vlastitoga dana, čekao je dvanaest godina u gradu Orphaleseu na svoju lađu koja je trebalo da se vrati i odnese ga natrag na njegov rodni otok.
Kad nastade dvanaesta godina, sedmoga dana jula, mjeseca žetve, on se uspe na brdo izvan gradskih zidina i pogleda na more. Tu spazi svoju lađu kako plovi kroz maglu.
Na to mu se dveri srca širom otvoriše i radost se njegova vinu daleko preko mora. On sklopi oči i zače molitvu u tišacima svoje duše.» (Dolazak lađe; prijevod sa engleskog Amra Sulejmanović-Hajdarević)

Radio javlja: U bh. tvorevini seobenih lica i dalje sve isto:Bosansko-hercegovački građani satkani od ustavnih naroda i vjera napokon su priključeni na spasonosnu transfuziju koju im je, kao i svake dosadašnje poratne godine, donijela/dala BH. Dijaspora.
U novom Zakoniku na originalnom engleskom i domaćim zamjenskim jezicima, piše: Samo se Država sahranjuje iz budžeta i o državnom trošku. Jugo se nigdje ne pominje jer asocira na naziv narodnog automobila koji se proizvodio u mrtvozornicima mrskoj -bivšoj zajedničkoj državi Jugo(slaviji).

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *