hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić : Rođendanski sat

Šemsudin Gegić : Rođendanski sat

Oktobar 29
05:33 2017

Noćas, sa subote na nedjelju, 28. na 29. oktobra, 66. godine po Šemsu, tačno u 02:00 sata šestog dana horoskopskog znaka Škorpion, moja majka me istresla iz svog stomaka koji se zbog njenog smijeha tresao kao da smo u epicentru zemljotresa, a sve zbog toga što me rodila da budem igračka šesteroma već poodraslih braće i sestara:

u 02:05. smo na putu za Istok u Sarajevu imali presjedanje iz širokog u voz uskotračnog kolosijeka.

Piše : Šemsudin Gegić

Sve do 02:06. sam plakao jer se moj pas Bobi koji je putovao samnom, u namjeri da u osvajačkom pohodu na Sarajevo zapiša novu teritoriju, tad izgubio u gradskoj gunguli i bio sam snužden kao žalosna vrba;   

u 02:07. sam na glavu stavio pionirsku kapu-titovku. Sve do 02:15. sam dupetom trljao školske klupe i za tu aktivnost glava je u školski dnevnik dobijala sve same petice. U međuvremenu sam, u 02:10. prvi put usnama dotako ženski obraz a da mi nije rodbina i u 02:13., također, prvi put uzjahao i vozio zetov muški bicikl čiji mi je lanac poderao prve hlače trend-trapezice;  

u 02:20. sam, nakon petogodišnjeg (02:15-02:20.) nošenja srednjoškolskog, navukao radno-tehničarski mantil kojeg sam nosio sve do 02:21. Za to sam vrijeme zapisivao svoje prve stihove i pripalio svoju prvu cigaretu, recitovao poeziju Duška Trifunovića i, da bih kihao, umjesto danju u Sunce, tokom večernjih proba razrogačenih očiju i netrepćući gledao u pozorišne reflektore;   

u 02:21.08. sam se presvukao u sivomaslinastu uniformu i titovku, sada većeg broja, opet stavio na glavu. Sve do 02:22.14., naoružan puškom papovkom u stroju sam, marširajući više puta po 18 kilometara na relaciji banjalučka kasarna Kozara-Bronzani majdan-Manjača, lično doživio fatamorganu. U ovo isto vrijeme u banjalučkom đačkom domu Danko Mitrov među dvije stotine banjalučkih srednjoškolki bila je i Marijana R. koja nije željela da vidi kako mi poslije vojničkog stoji civilno odijelo, a nije mi za uspomenu dala ni svoju sliku;

u 02:23. sam istovremeno prekinuo sve dotadašnje emotivne veze, kupio, otvorio i popio prvu bocu alkohola i sa njegovim isparavanjem u mozak, mirisom u nosu i vatrom u želucu boemski teturao po republikama, samačkim sobama, pozorištima, stanu, braku, kafanama, parnicama, kino-salama, manifestacijama, pritvorskim ćelijama, festivalima i zakratko uspavljivao kolijevku… sve do 02:25;

U 02:26. sam izgubio vjenčanu veru, dijete iz kolijevke, orijentaciju, ravnotežu i svijest;

Trajalo je do 02:28. U tom tzv. komatoznom periodu sam se kupao u znoju, natezao konopca s melecima i gledao siluete u bijelom kako lebde oko mene. Iskušenje. Fatamorgana. Igranka. Prsti mi se jesu bili tako oduzeli da više nisam mogao držati knjigu, nalivpero, ali ni čašicu s pićem čija se jačina mjeri preko 40 gradi;

u 02:28.3. sam se istuširao, osvijestio i u debelom ma(h)murluku zakleo da se više nikada neću osjećati i ponašati kao u periodu između 02:24. i 02:28. u kojemu sam se iz ljubavi jednom razveo i dva puta vjenčao sa istom ženom;

u 02:29., iz objektivnih razloga sa distance, minutom šutnje sam ispratio Tita u Kuću cvijeća i nanovo vježbao kako hodati, prepoznati prevaru, odoljeti iskušenju, voljeti, smijati se, patiti, suzdržavati se, plakati, vraćati dugove, ispaštati, znati se izviniti i zahvaliti, vjerovati, stidjeti se, družiti, nositi se sa novim samim sobom;

u 02:30. sam već počeo vraćati sve na svoje mjesto:dijete u kolijevku, vjenčanu veru na domali prst, knjigu u ruke, nalivpero među prste, karakter, poštovanje, akademsko obrazovanje, stručno usavršavanje u javnim ustanovama koje se bave umjetnošću i medijima, roditeljsku odgovornost, u biografiju nagrade i priznanja za umjetničko stvaralaštvo, a u ruke volan i sa položenim vozačkim ispitom upisati više od 1.200.000 pređenih kilometara našim 7 porodičnih automobila (od Fiće do Volva c30);

u 02.34. sam prvi put u životu letio avionom Dubrovnik-Rim-Algero (Cagliari) Sardinija-Dubrovnik i prvi put se na Prix Italia autorski takmičio sa autoritetima iz svjetskih elektronskih medija, doživio i preživio prve turbulencije u avio-letu i u profesionalnoj karijeri, zahvalio se na beogradskim i zagrebačkim pozivima da dođem i zvanično budem član i uposlenik njihovog akademskog Tima… i svakodnevno pio vodu sa sarajevske Baščaršije;

u 02:39. sam hitno(m) trknuo do bolnice Kasindo, ispostave sarajevske Bolnice Podhrastovi za plućne bolesti, da tamo kao solista ispred hora u suzama zapjevam strofu popularne himne nas tuberana “… Naokolo svud zidovi i hodnici bijele boje/mnogo snova u samoći ovdje mojih ostalo je…”  koja je nastala u Sarajevu stotinu i više godina od smrti mog dramskog uzora A.P.Čehova, velikog ruskog pisca, liječnika i, također, tuberana;

u 02:41. sam u vojno opsjednutom Sarajevu počeo vježbati totalno (kada se ne uzima niti voda) gladovanje nametnuto nam silom i oružjem i primio Godišnju nagradu Saveza novinara BiH-e za televizijsko-dokumentarni Poduhvat godine o agresivnosti, hrabrosti i ponosu;

u 02:43. sam surom El-Fatiha ispratio majku, a da je zbog ratnih dešavanja nisam mogao vidjeti na odlasku, a ni halala zatražiti;

u 02:44. sam u mojoj drugoj domovini Italiji fasovao pozorišne scene i festivale, nagrade i priznanja za moja umjetnička djela, te Permesso di soggiorno e di lavoro nella cultura e nell’arte/Boravišna i radna dozvola u kulturi i umjetnosti;

od 02:45. – 02:52. sam više puta deložiran, direktno i unakrsno ispitivan, popljuvan, hvaljen i nagrađivan;

u 02:53. sam započeo desetogodišnju profesuru na užim umjetničkim oblastima Produkcija i Gluma na Akademiji dramskih umjetnosti (pozorište, film, radio i TV) Univerziteta u Tuzli;

u 02:56.5. se dogodila dvostruka koincidencija sa 02:34 jer sam, nakon 22. godine, opet sletio na aerodrom Fertilia u Algheru-Provincija Sassari i sa 02:25. jer se tog 11. maja, nakon 32. godine, a na isti datum kao i moje prvo vjenčanje sa njenom majkom, dogodilo kćerkino vjenčanje u Općini Sassari na Sardiniji, i ta, u srca i sjećanja pohranjena i kamerama zabilježena fantastična sardo-bosanska svadba;

u 02:57. po izboru čitalaca bh. life-style Maxi revije postajem Muškarac godine u BiH-laureat u oblasti Film, primam statuetu koja u rukama podignutim iznad glave drži zvijezdu petokraku, certifikat i, na 30-to godišnjicu otkako ne pijem alkohol, dobijam bocu originalnog Old Scotch whisky-a na kojoj je ispisano Šemsudin Gegić MAN OF THE YEAR AWARDS 2008 – FILM! U sebi sam znao:bocu ću otvoriti i nazdraviti kada (ako mi se do tada iz sardo-bosanske veze rodi) budem ženio nasljednika;

u 02:59.60. sam već doživio da mi se rodi unuk Denis! Radosnu vijest sam primio u brdima Bosne gdje sam snimao moj od Televizije oproštajni i kultni autorski filmski omnibus TITOVAŽA, tv serijal o ljudima koji su svojim djelima obilježili vrijeme Tita i ljudima koje je obilježilo Titovo vrijeme;

Mahinalno pogledah na digitalni sat na laptopu. Kunem se, vidio sam da su 03:00 sata koji se u tren oka opet pretvoriše u mojih rođendanskih 02:00 sata! Na mom pametnom telefonu – isto stanje! Očito je da me neko me odnekud posmatra, kontroliše i teledirigovano zajebava.

Majko moja, ostadoh bez svog rođendanskog sata! Iako je u realnom vremenu trajao 60 minuta, a u sjećanju 60 godina, kao da ga nije ni bilo! Opet sam na početku. Ne, pri kraju sam. Sve zavisi od toga je li čaša polu-puna ili polu-prazna.

Nazdravih čašom punom do pola.

u 02:62. po zimskom računanju vremena (tj. 03:02. po ljetnjem računanju vremena koje je u bivšoj Jugoslaviji uvedeno 27. marta 1983. godine i na Svjetski Dan teatra) sam otišao u našu mostarsku kuću i tako potvrdio tezu da svi oni koji su rođeni u kući, potajno žele živjeti u kući i u njoj završiti svoju životnu priču. Slično porivu koji iz tuđine vuče i vraća čovjeka na rodnu grudu u kojoj mu je onog trenutka kada se rodio istovremeno iskopan i grob.

Nemoj o smrti, rođendan ti je.

u 02:66. samo što se nisu poklopile kazaljke. Ne pregoni, Šems, ko će u ovo san-doba misliti na tebe! Ko da si neka mustra, bogami.

Slušalice povezane sa mobitelom stavih u svoje uši u kojima zadnjih mjeseci neprestano zuji, šumi… Sa radija zapjeva Anna Oxa svoju kanconu Donna con te: ”Koliko sjećanja iza mene, ubilježiću ih u dnevnik života/I zadržaću stare nemire srca, u svojoj sadašnjosti…”.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *