hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić : Posljednji put s ocem na džumi

Šemsudin Gegić : Posljednji put s ocem na džumi

18 Septembra
07:18 2017

Prije ravno jedno i po stoljeće, povrh gradske čaršije se na brijegu ustoličilo naselje imena Begovina. Iznad njega je bila samo tvrđava u kojoj su se poput straže smjenjivala godišnja doba. Begovina je zaposjela vidikovac koju deceniju prije nego će nestati bosanski begovat.

Piše : Šemsudin Gegić

Decenijama poslije, oko Ismail-begove vile oblika djeteline sa četiri lista, poput gljiva reduša-đurđevača što rastu ukrug i u grupama, nicale su kuće kmetova, a s vremenom i njihovih potomaka kao slobodnih ljudi. Iako ih je bilo raznih vjera i nacija, nikada i nikome nije smetalo što se rađaju, žene ili umiru u Begovini.

Prvi Ismal-beg je imao sina Ismail Sulejman-bega Drugog koji je izrodio tri sina od kojih su dvojicu svaki za sebe po jednog uzeli dva Svjetska rata, a onaj treći što je nosio ime svog djeda Ismaila-bega Prvog pod stare je dane sa mlađahnom Julijanom, kćerkom mjesnog kinooperatera, izrodio dva sina: Azera i sedam godina mlađeg Sufijana. Oba ih je majka Julijana rodila u Begovini, nekih stotinjak metara više kuće u kojoj je rođena kao jedinica u oca Umberta i majke Behare.

Kroz nasljedstva su se Begovani prsili tradicijom utvrđenim oblicima života i ponašanja u svom naselju u koje, išao uzbrdo ili nizbrdo, moraš proći kroz kamene kapije;onu gore kroz koju sunce ulazi sa istoka i onu dolje koja ispred sebe otvara čaršiju i kroz koju sunce ulazi u svom zalasku. Imali su i svoje golubove koje bi letjeli samo od džamijske munare do zvonika stare pravoslavne crkvice i katoličke kapele.
I obratno. Ukrug kao eho zvona i ezana.

Od Begovine pa sve dolje do vrata čaršijske Kapije vodila su dva puta. Podsmjehujući im se, čaršijaneri su govorili kako Begovani imaju jedan put za niz a drugi za uz brdo i kako zbog uroka nikada u hodnji ili vožnji nisu prekršili to nepisano pravilo nastalo iz praznovjerja. A sve generacije mještana ovog naselja što je noću svijetlio poput bisera na gradskom prstenu, svoju su ophodnju Begovine činili da bi vazda iznova ljepotom napunili oči. I od brige za komšilukom.

Od značajnijih objekata i mjesta Begovine s jedne i druge strane onog nizbrdo puta koji je tablom imenovan kao Hitri put, nalazili su se ograđeni mezaristan sa turbetom Ismail-bega Prvog koji kada na njeg gledaš sa munare podsjeća na goblen, tri mjesne bogomolje i među njima Policijska stanica; Lijeni put uzbrdo su krasili Zadružni dom sa kino-salom, Osmogodišnja škola sa igralištem i kabinetom za muzičko vaspitanje, Vatrogasna stanica sa garažom čija je zgrada sagrađena još u vrijeme austro-ugarske vladavine Bosnom.

Braća Azer i mlađi Sufijan su, otkako su prohodali, kao i svi drugi, kretali se ukrug Hitrim i Lijenim putem. U toj životnoj vrtnji stariji Azer je završio Medresu i Fakultet Islamskih nauka i postao imam džamije Begovina, a Sufijan je diplomirao muzikologiju i etnomuzikologiju na Muzičkoj akademiji i postao nastavnikom Muzičkog u OŠ Begovina. Svirao je flautu, usnu harmoniku i saz. Nije pjevao jer je glasom bio bogato obdaren njegov stariji brat Azer.

Tog petka, a značaj petka u islamskom svijetu je ogroman, Sufijan se, još prije ezana, sa već ostarjelim ocem Ismailom spustio niz Hitri put i s bismilom su ušli u džamiju. Sjeli su u prvi saf naspram minbera. Dok je Azer sa munare učio ezan, njegov otac i brat su u tišini sjedili jedan pored drugog i u sebi se molili. Bar je tako bilo svaki put otkako dolaze na džumu u džamiju Begovina.
I prije nego će njihov Azer postati njen imam.

Ovoga puta se Sufijanu činilo da njihov otac Ismail ne moli, već u sebi stišće neki nemir, možda čak i ljutnju što on, njegov mlađi sin, sve rjeđe zajedno s ocem ide na molitvu. Mjesečno u jedan petak, kao da mu to više nije vjernička dužnost ili misli da nema grijeh za kojeg od Boga treba oprosta zaiskati. A nije tako, mislio je u sebi Sufijan, dok je krišom pogledavao na markantni profil svog oca.
Naprosto, i njegova muzika, i njegova Zejna hoće da ga i za sebe imaju.

Samo što se poput meleka spustio s munare, Sufijanov brat Azer, imam kojemu se zbog njegove iskrene vjere u Allaha u sve izgovoreno i učinjeno vjeruje, stade na minber i prije nego će imamiti džumu namaz započe hutbu zbog koje neki čak iz čaršije znaju doći u džamiju Begovina kako bi čuli ovog po godinama još mladog, a po pameti ostarjelog Božijeg stvora.

– Svi mi, draga braćo, znamo da se tradicionalno niz naš Hitri put silazi, a uz naš Lijeni put uspinje Begovinom. Niko nam to nije naredio, a ni tražio od nas smrtnika. To smo mi sami sebi propisali. I u tome se ogleda sva ljepota naših života, poštovanje prema precima i amanet našim potomcima. U toj kružnoj kretnji kazaljki naseg ovozemaljskog sahata, ima neke simbolike:dok naši tabani kruže zemljom, naša se duša uspinje uz naše ruke podignute u molitvu. Harmonija ovog i onog Svijeta – govoraše tiho imam Azer, a da ga pritom svi dobro čuju i bratski osjećaju.

Primijetio je Sufijan kako se otvorilo očevo oko koje ispod svog kapka čuva zjenicu za koju je otac Ismail davno rekao kako joj je ime Azer. Zjenica onog drugog očevog oka kojeg sad ne vidi zove se mlađi sin Sufijan. Obje svoje očinje zjenice je nazvao imenima svoji sinova nakon što im je obavljen čin obrezivanja.

– Ima nekih među nama, braćo draga, koji svojim postupcima štete toj harmoniji. Teško mi je ovo izustiti, i u muzici kojom se moj brat Sufijan bavi harmonija znači sklad, ravnoteža jedinstvo, ali on to zanemaruje i svoj hod u silasku i uzlasku za šejtanima svodi na Lijeni put…samo da više ne bi hodio Hitrim i morao prolaziti pored ove naše džamije Begovine. Bog je svima nama dao nešto. Mom je mlađem bratu dao vjeru i dar za muziku, ali mu je dao i svjetovnog šejtana u ženskom obliku da mu naruši tu harmoniju, da mu izbriše pola kružnice i uguši vjeru u Boga. Vidim, očeva i moja molitva tokom prethodnih džuma-namaza koje moj nesretni brat Sufijan nije obavio, primila se kod dragog nam Boga. I, evo ga opet s nama, a što je značajnije evo ga u svojoj vjeri što je Allahu najmilije. I sa džume će se, akoBogda, uspeti uz naš Lijeni put, prespavati u našoj rodnoj kući, a sutra, pročišćen i čist od grijeha, strčati u čaršiju niz Hitri put i ne pogledavši u pravcu zgrade iz koje se čuju šejtanski zvuci gudala. Amin!

Nakon džume, dok su izlazili iz džamije Begovina, vjernici su, puštajući ih da prvi izađu, u znak poštovanja prema ocu Ismailu podizali desnu ruku do predjela svog srca, a drugom rukom po ramenima tapšali odjednom u stasu povijenog Sufijana. Dok je nazuvao svoje cipele (nikada nije dozvoljavao sinovima ili bilo kome da mu u toj radnji pomažu) Otac Ismail je imao otvorena oba oka sa suznim zjenicama u njima.

Kada su iz malog džamijskog harema izašli na Lijeni put, Sufijan, što prije nikada nije činio, hitro, ispred oca, krenu uz Lijeni put.

– Sufijane, vrati se. To je put tvog brata Azera. Onaj tamo, Hitri put, je tvoj. Hajde, spustićemo se niz njegov Lijeni, pa se popeti uz tvoj Hitri put. Samo nemoj žuriti, nešto sam onemoćao – reče otac Ismail tako glasno da je cijeli džemat mogao čuti svaku njegovu izgovorenu riječ.

Dok su se njih dva, hodeći ruku pod ruku u smjeru suprotnom tradicionalnom, spuštali niz Lijeni put, iz harema i avlija, s prozora i vrata zanatskih radnji koje su po završetku džume otvorili mladi pomoćnici majstora, pratili su ih pogledi puni nevjerice.
Kao da su njih dva u brzini ili neznanju, naopako nazuli obuću.

Golubovi su nadlijetali Begovinu jer ih se te zemaljske pojave nisu ticale.

Samo je Sufijan osjećao da je bio posljedni put s ocem na džumi.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku