hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić : Biserkine plombe

Šemsudin Gegić : Biserkine plombe

02 Septembra
09:46 2018

Mojoj dragoj je bilo ime Biserka. Bukvalno mi ju je utrpao divni čovjek Mirza Obarak kojeg sam ponekad sretao u našem malom gradu. Ovdje se mi svi međusobno poznajemo, a ne znamo puno jedni o drugima jer nas to ne zanima.

Piše : Šemsudin Gegić

Uostalom, zato smo u cijelom okrugu i napoznatiji po velikim sprovodima i dženazama. Mi tamo idemo najviše zbog toga da čujemo ko je bio taj naš sugrađanin prije nego ga zadnji put rodbina spusti u kolijevku.

Sve je počelo kad je taj dobričina Mirza čuo da sam pisac koji obećava i češće nego prije počeo izlaziti u šetnju gradom ne bi li me sreo. Pri jednom našem mimoilaženju koje se dogodilo na izrovanom trotoaru ispred prodavnice Jugoplastika, kada se k’o zvrk umjestu okrenuo i nastavio hodati samnom u mom smjeru, odlučno je rekao kako ne ide to da se čovjek sam promeće kroz život i premeće kroz maštu. Nije zdravo.

Već smo bili ispred knjižare Svjetlost pred kojom sam se, kada bih bio sam, najduže zadržavao zamišljajući svoju knjigu u njenom izlogu, kad mi i došapnu:Može se tako še(h)nuti, a da i ne znaš da ti se to dogodilo.

U prvi mah me se površno dotakla ta njegova zabrinutost za moje mentalno zdravlje, jer sam ja, upravo dok je Mirza govorio o ludilu koje vreba iz zasjede u, generalno, svim stvaraocima, na korici izložene knjige tvrdog poveza, umjesto Čingiz Ajtmatov, I duže od vijeka traje dan-roman, u zlatotisku objavio svoje ime i prezime iznad naslova mog romana prvijenca kojeg ću napisati, a onda shvatih da se ta opomena odnosi na mene lično i na moj način života.

Na petama smo se okrenuli i, ni sam ne znam zašto, zaputili smjerom iz kojeg smo prethodno došetali. To nije zbunilo mog dobrog sugrađanina Mirzu. A ni mene. Naprotiv, uhvatio sam sebe kako ga pažljivo slušam i gotovo apotekarski vagam svaku njegovu izgovorenu rečenicu. U tom nadahnjivanju utupio sam špic zapevši desnom gojzericom za iskrivljeni poklopac vodnog šahta ispred sahadžijske radnje Kod Abdulrezaka.

Dok smo se stojeći umjestu ispred gostione Gradina i tresući jedan drugom ruku kanili razići, poput iftarskog topa, dobrica Mirza ispali posljednje već akšamsko đule: Kad počneš da živiš u svom paralelnom svijetu, obmanjujući se, ti misliš da je to ustvari pravi život. A nije, drug moj pisac, onom tebi paralelnom šinom voze točkovi koji znaju svoj cilj, samo ti to više ne vidiš. Eto, zbog toga čovjek ne bi trebao biti sam među četiri zida duže od dva sata udan i sat vremena noći. Sem ako nema konjske živce i da mu se fućka na sve što se zbiva ispod njegovog prozora. Ili ako nije obolio od samoće. Ako ti je baš tako suđeno, onda uz tebe mora biti neko koga ćeš čuti, čiji ćeš miris osjetiti, ko će te razgovarati. Tako ćeš znati da te još ima.

Dok su njegova malo pognuta leđa brodila prema kući sagrađenoj prije stotinu godina odmah ispod kapije na gradskim zidinama koje opasuju naš gradić, ja sam, utrljavajući šakom druge ruke znoj na onoj rukujućoj, smislio moto mog romana kojeg se kanim napisati. Ovako:Znojeći se, dlanovi nam prvo isuše tijelo, a onda, kapajući znojem navodnjavaju oči koje su jedine zadužene za kišu.
Sutradan je stigla Biserka. Osvanula je ispod drvenih basamaka koji vode u moj golubarnik. Znao sam, samo ju je Mirza mogao tu ostaviti jer se čak ni dimnjačar nikada ranije nije pojavio na ovom drvenom podestu.

Kao da sam vjetrenjača u koju je puhnuo iznenadni vjetar, raširio sam joj tada svoje ruke u zagrljaj. U džepu đubretarca su mi zazvečali piljci koje sam nosio sa sobom da tokom mojih dugih šetnji ne bi hodajući zaspao i u prirodi se otkinuo od stvarnosti. Dok sam šetao s dobričinom Mirzom, da ih on ne bi čuo kako zvone i tako odmah atestirao svoje umne misli, pokupio sam ih u šake koje sam držao duboko zarovljene u našivene duple džepove đubretarca koji mi je ostao iza oca.

Jedno vrijeme sam ja sa piljcima u džepovima nosio kašiku i manji plehani tanjir, pa su me bili počeli salijetati derviši misleći da sam jedan od njih. Otresli su me se jednog jutra kada sam, poput Muse Ćazima Ćatića, u povratku iz kafane, ne mogavši da izduram do mog golubarnika, stao da iz nadute prostate izmokrim vino, a oni iz prikrajka vidjeli da nisam obrezan.

Ne znam otkud to, ali sam imao dojam da je gazda Mirza Obarak znao da ja u mom samačkom kavezu nemam ništa drugo do jedno šilte, jastuk, izresanu deku i klimav mali stolić garav još od željezničke rashodovanosti koji je moj i pisaći i trpezarijski sto, a najčesće mi služi kao kućni bar kada sjedim na podu i nalakćen na njega zamišljam da pijem viski, a ustvari, kao svaki pravi alkoholičar koji sebi tepa da je boem, tučem rakiju brlju.

Uzeo sam Biserku u naručje. Zbog zauzetih ruku, gurnuo sam glavom poklopac sa rezom i bez zvona te je unio u moj mali samački golubarnik smješten ispod samog krova dvoipospratne kuće u austrijskom stilu sagrađene na filmski romantičnoj obali rijeke koja razdvaja staro od novog gradskog naselja, a tako i pravi razdeljak po kojemu se prepoznaju došle.

Moj djed je bio došlo, a ja sam po rođenju starosjedilac i otkako znam za sebe živim u ovoj kući u starom dijelu grada u kojemu živi i Mirza. Doduše, roditeljski sprat kuće ispod mog potkrovnog stana sam propio i prokockao za nepune dvije godine nakon što su na groblju došle saznale da je moj otac bio proleter koji je oženio begovicu.

Nisam žalio, predosjećao sam da ću postati pisac i ne bi bilo uredu da se materijalno izdvajam od kolega koji ne znaju stvarati u bogatstvu.

Samo je od sebe došlo da, čim sam je spustio na sto s kojeg sam prehodno nogom zbrisao zgužvane papire i prazne fićeve, poljubim Biserku. Nije mi nimalo smetalo što je imala jedan šupalj zub u kojeg joj je Mirza stručno ubacio plombu od olova. Ostali Biserkini zubi su imali istu olovnu boju pa plomba i nije nešto bogzna kako zapinjala za oko. Ja sam je primijetio jer sam od neke dragosti želio vidjeti sve odjednom.

A kako prevelika radost zna navući nevolju, potvrdilo se odmah pri našem sljedećem dodiru:samo što sam krenuo da joj u njedra zavučem svoje prste sa malo dužim ispucalim noktima, u pokretu sam joj zakačio i oštetio dvojku s desne i trojku slijeve strane koja je bila malo naslonjena na onu dvicu s plombom. Tako mi se taj detalj učinio golemim da je, buknuvši kao guša pod vratom, ukrupnjao u sliku na kojoj se silni platan naherio i svojom krošnjom naslonio na izđikljali bagrem.

Poslije naše prve zajednički provedene noći u šutnji, ujutro smo otišli Mirzi.

Išli smo tamo pognutih glava kao što idu vraćeni svatovi. Bog sami zna šta je ona, dok smo sjedinjeni kao ruka i rukohvat išli na njoj poznatu adresu podno gradskih zidina, mislila o meni kao muškarcu i piscu koji je u svom dosadašnjem životu od punih četrdeset ljeta do sada mastiljavom olovkom napisao samo jednu priču koja me je odštampana i javno objavljena silno proslavila. Ubo sam jednom, ali tako moćno da se svi moji dotadašnji promašaji u svemu i svačemu više nisu ni pominjali. Znam, pamtili ih jesu da bi na groblju imali šta novo i za mene reći.

Priča se zvala “Nalčik” i govorila je o konju koji je u čuvenoj engleskoj ergeli oždrijebljen sa slijepljenim prednjim nogama i zbog te falinke bio otpisan, da bi nakon operacije pobjednički istrčao sve najveće evropske trke osim zadnje stote kada je, prethodno zbacivši džokeja, pred samim ciljem klecnuo na prve noge ostavši ležati na hipodromu. Organizatori utrke su mu sajlom zavezali zadnje noge i zakačili za kamionet koji ga je zapjenušanog izvukao iza tribina sa kojih se i dalje čuo aplauz gledatelja upućen pobjedničkom dvojcu koji je kaskao počasni pobjednički krug.

Eto, Biserka je ušla u moj spisateljski život kada sam se psihički sokolio da počnem pisati roman o tome šta je dalje bilo sa Nalčikom iz moje kratke priče. Do sada sam smislio da se svašta s njim izdogađalo:kupio ga je jedan bosanski krajišnik nadimka Pogi koji se za vrijeme zadnje Nalčikove trke kao gledatelj zadesio na tribinama hipodroma negdje na sjeveru Čehoslovačke. Slagavši da će napola uginulog konja besplatno odvući i eutanizirati u prvoj klanici, ilegalno ga je preko granica prevezao sve do svoje bihaćke ergele u Bosni.

Baš unezgođen što sam je povrijedio, dok smo se laganim korakom primicali Mirzinom gazdinstvu, neprirodno sam se kezio da Biserka vidi kako sam za ta dva mjeseca dok sam pisao priču o Nalčiku duhanom, rakijom i mastiljavom olovkom razrovio svoju gornju jedinicu koja mi sad služi da dok pušim u nju zadjenem filter cigarete i dvicu u donjem redu do same desni zubala kroz čiju šupljinu saljevam žestinu od pića.

Bio sam sav smušen jer sam u hodu više mislio o tome šta će na ovu nevolju koja je zadesila nju i mene reći ljudina koji me je počastio Biserkom, nego što sam se trudio da je na neki način oraspoložim.

Istina, u znak izvinjenja, prije polaska sam mojoj Biserki kupio dvije trake za oko glave, plavu i crvenu. Dok sam je preko ramena kao pisac posmatrao, vidio sam da se, kao kod majstora sfumata, poput sedefastog zrnca, njena glava sva prelijevala u duginim bojama. Opet, kad bih je obgrlio drugom rukom i zbog mahmurne suze zaškiljio na jedno oko, ličila mi je na indijansku skwo što nisam smio izustiti jer sami tothem zna na šta sam ja njoj ličio sa ovih desetak dlaka što su mi se ohlindile niz potiljak. Zbog toga boemi i nose šešire, pa sam sebi obećao, čim dobijem avans za roman, kupiću malo ogledalo, cigaršpic i šešir jajolikog oboda.

Kako god, bili smo par iako nas je drugi spojio.
Znali smo nas dvoje da za komšiluk svi parovi koji se ne seksaju na način kako to oni u svojim bračnim krevetima monotono upražnjavaju, za njih su neprirodan par i treba ih raspariti prijavom miliciji, ljekarima i hodžama. Očekivali smo to, čim nas uprate.

Samo što sam sa Biserkom čvrsto priljubljenom uz moj desni bok i džep sa piljcima ušao u avlijsku ljetnu kuću koja je bila Mirzina radionica, preko oka sam s praga zraknuo i vidio da ovaj najpoznatiji precizni mehanicar ima u svom posjedu još pokoju ljubovcu zbog čijeg prisustva ne vidi i ne osjeća da mu fali Biserka koja je jedina od njih bila rodom Bosanka.

Kad mi ih je nešto kasnije sve predstavio, saznao sam da su četiri Njemice, dvije Italijanke, jedna Austrijanka, a čak njih pet je dolazilo iz Amerike. Mislim da je Austrijanka bila najviše grohnula jer smo je zatekli u krilu gazda Mirze.

Tipfeler – dijagnosticirao je precizni mehaničar Mirza i nastavio da se ona-slovna greška najčešće pojavljuje kod slova F i J smještenih u srednjem redu na mjestima gdje su i sise u djevojke i zbog toga što svi tipkaju sa kažiprstom lijeve i desne ruke, te da je dobro što nam se to dogodilo odmah prve noći.

Hitno ćemo je plombirati, rekao je.

Meni je zapovijedio da ubuduće pazim i budem ginekološki precizan dok kucam, onako, kao kad se ulazi u ženu, rekao je dok je alkoholom čistio Biserkino slovno zubalo. Slijedile su daljnje upute:unaprijed odredi zamah prema broju kopija, nemoj jakim udarcima prstiju bušiti papir svinućeš polugice… sam će indigo slova otisnuti kvalitetno na deset kopija teksta jer je Biserka iznimno podatna za te stvari.

I da ne brinem unaprijed da bi mi izdavač mogao vratiti rukopis jer se ne vidi čitati odštampani tekst, Bosanka je to, čuvena Biser pisaća mašina proizvedena u radionici fabrike jugoslavenske namjenske vojne industrije Slavko Rodić iz Bugojna. Ona će mi najbolje pomoći da napišem svoj roman prvenac i to samo ako se prema njoj budem odnosio kao što se odnosi prema dragoj ženi.

Ustvari, gazda Mirza se prema pisaćoj mašini koju bi popravljao odnosio kao prema ženi. Tepao bi joj moja Misirka, moja Olimpijka, moja Azijatka, piščeva Biserka…

I sve bi tako dok sam ja sa Biserkom pisao roman o Nalčiku koji je postao pastuh u Pogijevoj ergeli. Tamo je oplodio brojne kobile koje su sve do jedne oždrijebile mlade sa slijepljenim prednjim nogama. Ličili su jedan na drugog kao što su jedna na drugu ličile Biserkine indigo-kopije stranica mog romana o tim nalčik-ždrebcima iz Bosne koji su harali evropskim i svjetskim hipodromima.

Trajaše sevdalinka dok se u našem lijepom i mirnom gradiću ne ukazaše neke čudne spodobe s nožićima i pincetama u rukama. Poput piromana Eugena Savojskog koji je, prije nego će spaliti Sarajevo, ostrugao frizove čak i sa imareta, oni su, od plombi napravili bombe kojima su porušili i zapalili Biserkin dom u Bugojnu, Mirzinu radionicu i kuću ispod gradskih zidina sa svim njegovim ljubovcama, moj samački golubarnik u kojemu je tragično stradala moja draga Biserka…

Eto zbog čega se promocija mog romana Nalčikove brze noge događa ovdje daleko preko Bare i zbog čega ja sjedim sam za ovim stolom deset puta većim od onog na kojemu smo se voljeli moja Biserka i ja.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku