hamburger-icon

Kliker.info

Šemsudin Gegić : Bajram Treći

Šemsudin Gegić : Bajram Treći

Juli 16
23:06 2018

Samo što je ledničko Plavsko jezero progledalo svojim gorskim okom kako bi najavilo dan, otac Mahmut se uputio prema gradu. Bolje stići ranije nego po dolasku na cilj tamo ne zateći nikoga, bila je njegova uzrečica koja mu je vazda određivala vrijeme polaska na put.

Piše : Šemsudin Gegić 

Bila je kasna jesen topla u crnogorskim morskim nizinama a hladnjikava u njihovoj plavskoj visoravni na samoj postratnoj polovini dvadesetog vijeka. Dok je krupnim koracima makadamskim putem grabio prema školskoj zgradi, svojim je raskopčanim kaputom raspuhivao s dubokih cipela tek po koji, za ovaj kraj, rano opali požutjeli list. Na njegovo vedro raspoloženje uticala je plima koja je jutros na nebo navukla plavetnilo mora što se sinoć dolje u uvali povuklo u svoju oseku.

Otac Mahmut je bio imućan čovjek, već od nasljedstva. Dugi kaput prekrojen od vojničkog šinjela kojeg bi oblačio kada god bi krenuo prema državnim vratima i šalterima nije bio njegov kostim kojim bi pred siromašnim narodom zamaskirao svoj veliki imetak, on je bio, tokom čuvene Galipoljske bitke u Prvom Svjetskom ratu neprijateljskim metkom probušena, a u NOB-i i bici vođenoj u Drugom Svjetskom ratu, njegova promrzla koža. Na zakopčanim epoletama bez činova su kao nevidljivi čičci landarale sve njegove pobjede i svi njegovi porazi iz kojih je sticao nauk o životu. Tokom ratnih vremena, dok je kaput bio šinjel, u jednom bi njegovom dubokom džepu stezao ručnu bombu za ne daj Bože, a u drugom grijao promrzle prste i vojnički dvopek sitnio u komadiće da mu ratničke hrane ostane i za sutra.

Ovoga jutra, otac Mahmut je u hodu jednom rukom stezao ručicu omalenog dječaka, a drugom u džepu prstima milovao rodni list sina prvijenca što je po datumu rođenja već poodavno bio za školu prispio. Na oko, nikako upareni, jer po stasu, dječak je visinom jedva dosezao do džepova očevog kaputa, a po tradicijskom značaju prvorođenog muškog djeteta bio je izđikao do pod sami let sokola što kruži iznad planinskog masiva Prokletije uzdignutog povrh izvora rijeke Lim.

Iza njihovih leđa u odlasku niz put, kao da su se u dva lješnjika pretvorile, tamo gore pred njihovom kućom, nepomično su stajale supruga mu Đula i kćer Vasva koja je po rodnom listu bila mlađa a po stasu skoro za glavu viša od prve «muške glave» u Mahmuta i Đule kojeg je otac poveo da, sa četrnaest mu po rodnom listu a pet-šest godina po uzrastu, upiše u osnovnu školu.

Dječaku-prvorođenom sinu koji je u hodu na putu prema školi sustižući ga trošio tri svoja za jedan očev korak, otac Mahmut je nadjenuo ime Bajram jer je njegovo rođenje stvorilo veliko porodično slavlje i veselje što na perzijskom jeziku i znači Bajram.

Od tog plavskog jutra pedesetih godina prošlog vijeka u kojemu je Bajram zaronio u maticu svog životnog krvotoka i samostalno krenuo bitku sa životom koja je, po svojoj surovosti, ličila na očevu Galipoljsku bitku o kojoj mu je u djetinjstvu morao pričati više puta. Ono u čemu je njegova bitka nadmašila očevu ogledalo se u tome da je, za razliku od njegovog životnog stožera plećatog kao crnogorski vrlet, Bajram bio više puta i teže ranjavan jer su ga gađali u dušu. A ona, Bajramova duša, rodila se sedefasto svijetla i velika kao dunjalučka školjka.

Kompleks niskog rasta koji nije pratio broj životnih godina ubrzo je Bajram nadomjestio njegovim bistrim umom kojim je, kao što vodenički kamen žito, mljeo formule i pojmove, nastavne predmete i ispite, strane jezike i teoreme, sumnje nastavnika, profesora i komandira da on-Bajram, ne samo da nije uzrastao za svoje životne godine, već i da je tih deset izglednih godina stvarno mlađi od svog rodnog lista.

Kada su mu, dok je studirao na Medicinskom fakultetu u Skoplju na kojemu je diplomirao 1970. godine, tokom testiranja inteligencije koje nastaje dijeljenjem njegove mentalne dobi s njenom hronološkom dobi izraženom u godinama i pomnoženom količnikom 100 dobili nevjerovatni IQ 242, shvatili su da je Bajram, sin Đule i Mahmuta iz Plava, po svemu jedna neobična i posebna ličnost.

Nakon toga, Bajram je magistrirao na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, a internu medicinu je specijalizirao na Univerzitetsko kliničkom centru u Sarajevu. Doktorsku disertaciju je odbranio na sarajevskom Univerzitetu nakon čega je prestao da se mjeri uvisinu i broji godine tokom kojih se sve vrijeme predano i uspješno bavio i naučno-istraživačkim radom.

Od tada više niko nije upoređivao njegov fizički izgled i mentalni status dovodeći u pitanje ispravnost podataka upisanih u njegovom rodnom listu iako je brojnim provjerama u plavskom Matičnom uredu ustanovljeno da je Bajram, kao prvo dijete u oca Mahmuta i majke Đule, stvarno rođen 23. novembra 1939. godine.

S kraja sedamdesetih na osamdesete godine, u vrijeme dok je pisao i objavljivao svoje čuvene romane «Pubunjenik», «Pustinjak», «Bujice» i «Brod» za koje će kasnije u svom dobrovoljnom izbjeglištvu dobiti prestižnu Književnu nagradu Commonwealth of Australia, sedam puta je hapšen i zatvaran zbog toga što je pisao o genocidima koji su počinjeni na svim narodima, pa i jugoslavenskim muslimanima.

Kada više nikome nije bilo važno zašto Bajram izgleda deset godina mlađi od rodnog lista, postalo je njemu samom. Desilo se to kada je oženio vršnjakinju Remziju s kojom će u braku izroditi sina i tri kćeri koji će, kao i Bajram, postati doktori medicine. Uprkos tome što su se neizmjerno voljeli, razumjevali i poštovali, nehtijući, Bajram bi se često znao ponašati kao da je najmanje deset godina mlađi od svoje supruge.

Mjesec dana nakon što je njegova Remzija preselila na bolji Svijet, Bajram se zaputio u rodni Plav. Dok je, sad uz put, hodio prema roditeljskoj kući, kao da je više puta čuo ono isto šuštanje papirnog rodnog lista u džepu kaputa oca Mahmuta kada ga je onomad ovim istim putem vodio na upis u školu. I stisak očeve ruke je Bajram osjećao, i blagi dodir njegovog kaputa u hodu, i dragost neku od sjećanja na priču o šinjelu. Išao je Bajram uz put, a hodio niz prošlost.

Bila je kasna jesen topla u crnogorskim morskim nizinama a hladnjikava u njihovoj plavskoj visoravni na samom početku dvadesetprvog vijeka. Na Bajramovo sumorno raspoloženje uticala je plima koja je od jutra na nebo navukla tamne mrlje mora što se sinoć dolje u uvali povuklo u svoju duboku oseku.

Stigavši novoj roditeljskoj kući, čučno je Bajram uz nišane na očevom i majčinom mezaru, podigao ruke u molitvu, proučio fatihu i zaiskao od Allaha lijepi džennet majci Đuli i ocu Mahmutu. Potom se pridigao i dugo odšutio tugu. Kada se okrenuo u namjeri da izađe iz porodičnog groblja, nedaleko od roditeljskih mezarova, ugledao je dva, jedan do drugog pobodena, bašluka. Na jednom drvenom nadgrobnom spomeniku je pisalo:Bajram Prvi 1939-1939.., a na drugom Bajram Drugi 1942-1942.

Najednom se Bajram stvarno osjetio mlađim deset godina.

Sada, kada su umrli otac Mahmut i tradicija po kojoj prvorođeno dijete u crnogorskoj porodici treba biti sin, Bajramu Trećem nije smetao rodni list prvorođenog Bajrama koji je umro iste godine. Čak se i smješkao na pomisao da je i drugorođeni Bajram za svoga kraktog života imao rodni list Bajrama Prvog. I nije ocu zahatario zbog tog njegovog postupka. Naprotiv, bilo mu je drago jer je uz svoj živio i živote koji nisu bili suđeni njegovoj braći.

Samo što je ledničko Plavsko jezero progledalo svojim gorskim okom kako bi najavilo dan, Bajram Treći se uputio prema autobuskoj stanici. Naučio je od oca:bolje stići ranije nego da, kad stigneš tamo gdje si se zaputio, ne zatekneš nikoga.
(Posvećeno akademiku Bajramu Redžepagiću)

Podijeli

4 komentara

  1. Mika Vlacović Vladisavljević
    Mika Vlacović Vladisavljević Juli 18, 19:24

    Hvala poštovani Šemsudin Gegić zadovoljstvo je biti Vaš prijatelj i prijatelj književne veličine Bajram Redzepagic koji je”Naučio je od oca:bolje stići ranije nego da, kad stigneš tamo gdje si se zaputio, ne zatekneš nikoga.” Nauk od oca akademik Bajram Redzepagic je preneo na ljude oko sebe koje neizmerno poštuje i voli.Meni lično je teško da iznesem svoj utisak o Vašem tekstu jer je to prevelika obaveza i treba imati smelosti i znanja komentarisati tekst gromade stvaralaštva kakva ste Vi poštovani gospodine Šemsudin Gegić, no treba se samo usuditi reče Dostojevski –lako je njemu bilo to reći i na kraju krajeva uvek se usuditi jer on je bio i ostao Dostojevski.A kako to biva radoznalost ubija nesigurne i ljude bez stava te ja dobih potrebu da iskažem svoja osećanja kroz jedno svoje razmišljanje koje je postaknuto majstorskim iskazima Bajrama Redžepagića smatrajući upravo njega krivcem za moju inficiranost i neizlečivu bolećivost ka pisanoj reči.Bajram nije pokazao se veliki samo svojim stvaralaštvom već i čovečnošću u koju me je uverio jednim davnim pozivom i tada mi sugerisao da napišem poemu „Zagrljaj suze ispod marame bele i crne“.Njegova mudrost i umeće brižnog,pedagosškog upliva u dušu čoveka me podržava da napišem jedna razmišljanja pod objedinjenim nazivom „Solomonov pečat“ i iz tih razmišljanja evo iznosim jedno : Živim godine putovanja,godine razredjenosti duše s kojom nisam u stanju da vidim oblake ni da sretnem čoveka jer se isti taj čovek kao kamena gromada nadvio nad izvorom pitkosti života zasipajući ga tvrdoćom i ogromnom težinom koja opet nigde i ne može da stane, ni na šta je nemožeš obesiti već na pleća čoveka i shvatam da nisu krivi ljudi već ja koji vidim kroz maglu,kroz mrak duše naslućujem kraj bitke ,opela i liturgije koje postaju moje svetlo i glas jednog uzdaha čudesno stopljenog sa toplim i hladnim vremenima pre i posle nas i da nije moguće ušiti poderana osećanja već da takav kakav sam moram stati pred ogledalo,pred lice djavola i Boga i konačno pred lice jahača na skeletnim konjima.
    Ja eto bogobojažljivo stadoh pred dva ogledala istinski srećan jer su oba svetlost i toplota koja će ušiti moja poderana osećanja.Hvala gospodine Gegiću što ste posvetili ovaj tekst zajednićkom nam i nenadmašnom prijatelju i stvaraocu akademiku Bajramu koji s ponosom živi i dva života Bajrama Prvog i Bajrama Drugog te tako sliven tim životima svetli kao zvezda putovodja budućim naraštajima.
    Moj naklon .

    Odgovori
    • Shems
      Shems Juli 18, 19:49

      Prvo, uvaženom književniku i pjesniku Miki Vlacović Vladisavljević hvala na ovako lijepom i iscrpnom komentaru na moju priču BAJRAM TREĆI i drugo, koristim se prilikom da se zahvalim i izuzetnom književniku i ljekaru Bajramu Redžepagiću koji mi je dao samo osnovne podatke iz svoje biografije i prepustio mi da ja namaštam sve ostalo što je rezultiralo ovim tekstom koji je za kratko vrijeme priskrbio veliku čitanost i broj dijeljenja! Hvala Kliker.info!

      Odgovori
  2. Bajram Redžepagić
    Bajram Redžepagić Juli 21, 18:53

    Kritički osvrt na priču “Bajram Treći” Šemsudina Gegića

    BAJRAM TREĆI – POPUT ISTOČNJAČKE MAGIJE

    Tvoja djela “Ruho” i “Devnik seobenog lica” su originalna djela koja pobilježavaju našu sudbinu i stvarnost ovog svijeta te samom činjenicom da jedan takav autor kakav si ti se osvrnuo na životnu priču o meni čini mi zadovoljstvo da na tu priču odgovorim.
    Ta tvoja priča “Bajram Treći”je slivena kao nebesko tkanje ove naše svakodnevne stvarnosti, one u koja vidi još više lice i naličje nevidljivog svijeta… U poruci je satkan književni vez i dubina odslikanih trostrukoh lica Bajrama u jednoj ličnosti Trećeg Bajrama. Filozofski i psihološki to je lice i naličje prividne stvarnosti i lice i naličje stvarnosti koja se skriva od javnosti života onako kao u Pandorinoj kutiji, temi koju sam ja pod tim naslovom savnij dNa objavljivao u mojim romanima posebno u “Pustinjaku” u dijelu romana pod naslovom Pandora-Pandorina kutija.O tome da veliki i moćni odredjuju sudbine svojim tajnim dogovorima onako kako interesne sfere velikih diktiraju i konačno istina se skriva od javnosti…

    Sudbina Bajrama Trećeg ispričana prelijepim bosanskim jezikom odslikava čarobni vez istine skrivene kao u Pandorinoj kutiji… A duša Treceg Bajrama i odsijava dušu čarobnog dječaka koji bitiše na razmedji onih koji vjeruju u istinu i Boga i onih koji vjeruju u materijalni svijet i fizičke zakone zemaljske i koji od ličnih interesa ne vide svijeta od sebe…Ta bitka egzoterizma i endoterizma odigrava se u razumu, a onda u srcu i duši slaže se refleksija koju ni sam taj dječak ne sagledava drukčije nego kao sopstvenu borbu za istinu.Brojne su tjelesne i duhovne traume koje titraju kao plamičak sjenki i svijeta u duši dječaka. I tuga i nostalgija koje ga vraćaju iz daljine. Od oca i zavičaja ostaju sjenke bola i otsjaji trnovitog puta da se ode u svijet što dalje, ali tek u daljinama dječak Bajram shvata da od pamtivijeka moćnici ratuju i osvajaju tudje da bi gospodarili nad porobljenim narodima. Pošten čovjek je vrijedna pčelica, a trutova će uvijek biti, jer svi moćnici svijeta ponavljaju silu svoju kao bogom danu istinu u kojoj jači kroje sudbinu a slabiji slušaju jače. Filozofi se nažalost zadnjih sto godina bave ispraznim temama, a ne temom šta je istina a šta privid ili laž. E to je zanimalo dječaka Bajrama Trećeg.
    Šemsudin Gegić je na Mopasanski način odslikao stvarnost i ujedno privid i suprostavio istinu i laž kroz karakter dječaka Bajrama Trećeg. Način na koji je toipripovijedao je izmedju Mopasana i Tolstoja. Pisac je dušu dječaka i karakter mu raslojavao u detalje na način na koji je maestro Dostojevski slikao duše junaka iz nižih slojeva društva.
    Priča Bajram Treći Šemsudina Gegića sadrži i skrivene tajne elemente čudesnih dešavanja u porodici i kao u izvrnutoj slici uogledalu liči na istočnjacke priče magije iz Šeherzadinih priča iz “Hiljadu i jedne noći” gdje čudesno i nestvarno nadmašuje svakodnevno i stvarnosno i gdje su oba ta elementa stvarnog i imaginarnog isprepletena pa se stvarno doima kao imagonarno i čudesno, a nestvarno doima kao moguće i svakodnevna realnost života da bi se opstalo. Nije li u priči dominantno u sudbini dešavanja dječaka i docnije mladića snaga božanskog u vidu magičnog i dunjalučka stvarnost pomjerena iz ravni stvarnog u prostore imaginarnog. U tom pogledu priča o dječaku podsjeća na Andersonove priče, ali kako priča ide dalje opisujući mladića vizije se kristališu u svijesti dječaka i mladića kroz unutrašnji konflikt ličnosti gdje se kroz prizmu trostruke ličnosti odslikava prirodno snazna ličnost dječaka koji nosi traumu enigme.Ko je i šta je on, priča Bajram Treći kroz mutne vodestvarnosti sve dotakne i dosegne nebesko parče magijske istine. Zatosve ovo lici prije na san, ali i na javu..

    Bravo Šemsudine Gegiću, ovo je priča koja po snazi reči zaslužuje biti uvrštena ne samo u bosanskim antologijama i udžbenicima za djecu i mlade vec i u svim južnoslavenskim pa i svjetskim antologijama književnosti.

    Autor ovog kratkog kritičkog osvrta je Bajram Redžepagić Stdney 21/07/2018.‘Writen by Bajram Redzepagic Sydney 21/07/2018.

    Odgovori
    • Mika Vlacović Vladisavljević
      Mika Vlacović Vladisavljević Juli 31, 23:04

      Moje vidjenje filozofko psihološkog osvrta Bajrama Redžepagića na priču Šemsudina Gegića
      Utisci o priči “Bajram treći” su svakako jači ako razmemo i poruku Habiba Madžića koju ću parafrazirati”Bajrama treba čitati,čitati,čitati i učiti,učiti…” svakako da sam saglasan sa ovom porukom jer i sam, sem što čitam ujedno i učim tu nesvakidašnju čak šta više božansku filozofiju a na tu poruku se nadovezuje baš kao jedno posebno,božansko tkanje upravo priča Šemsudina Gegića koju je on magijskom umećem naslovio “Bajram treći”iz koje sam ja razumeo da prva dva Bajrama ,dečak i mladić stasaju u jednu neprolaznost koja je uzvišeni Bajram treći .Medjutim ,nekako ostaje nedorečena ta proča jer je Redžepagić kao autor osvrta želeo da povede čitaoca u medjuredove napisanog te tako nadoknadjuje izostavljenu jednu svrsishodnu analizu tri ličnsoti kao bitnosti, kao nosioca svega vidljivog i nevidljivog snažnog psihološko filosofkog efekta.Bajram i jeste u stalnoj strahu,neizvesnosti koja jeste stalna I jedina detinja briga čistog srca kakvo jeste srce Bajrama Redžepagića.Sam Bajram Redžepagić svojim osvrtom na priču Gerzića upravo čini presedan uvodjenjem čitaoca u suštinu kroz mogući strah da bi maestralna priča Gegića mogla biti drugačije protumačena kod čitalaca,te da bi ovakva maestralna pripovedačka snaga Gegića ostala bez nagrade-sve češćeg čitanja iste. Meni lično je razumljiv taj strah Bajrama Redžepagića zato što sam privilegovan da ga lično poznajem u svoj mudrosti njegove pisane reči i filozofije življenja jer “nije sve za svakoga”

      Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *