Kliker.info

I u trećem nastavku Dnevnika jednog “luđaka ”  Sead -Sejo Đulić nastavlja  ukazivati, upozoravati , bolje reči vrištati zbog činjenice  da su  na cijelom  prostoru bivše  države, pa tako i u  našem zavičaju,  pravi  antifaštisti  gotovo pa ušutkani  i tako marginizirani protjerani na periferiju društvene zbilje.

Na ovu poraznu činjenicu  Đulić u svojim čitljivo pitkim dnevničkim zapisima,u svojstvu predsjednika Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR) te proslavljenog režisera i rukovodioca MTM-a  odgovara pozivom na akciju koja zahtjeva  proaktivnu, snažnu, otvorenu i direktnu  borbu te imenovanje svega pravim imenom, bez ustručavanja i bez straha od posljedica.

Nešto od toga pokazuje i na primjeru kada je nedavno tokom Konferencije Evropskih antifašista Evropa  u srcu Beograda aplaudirala Bosni i Hercegovini i njenom antifašističkom nasljeđu a, odmah potom i objašnjava  zašto je ZAVNOBIH a ne AVNOJ,   naše juče, danas i sutra i temelj Bosni i Hercegovini, normalnoj državi, kako su je ratnih godina 1943. i 1944. zamislili njeni antifašisti, a devedesetih uništili sljedbenici ideja poraženih 1945. godine.

Odgovara potom i na pitanje vrijedi li vragu prodati dušu i kroz gostovanja u Jagodini, Jajcu i Stocu jednostavno objašnjava zašto je MTM  jedinstvena pojava u BiH.  U svom stilu  na kraju ovog izdanja Dnevnika jednog “luđaka”  zaključuje da je za aktuelne probleme u BiH jedini mogući lijek totalna promjena koncepta liječenja, a to se u našem jeziku zove revolucija.

I pored svega, na kraju  je sebi morao priznati da je uistinu bogat čovjek. Provjerite zašto. 

Ponedjeljak, 24, oktobar 2022.

Fašizam je dijete Evrope

Sinoć sam doputovao u Beograd. Danas i sutra se održava Konferencija Evropskih antifašista. Tu su učesnici iz 19 Evropskih država. Broj delegacija je nešto veći, jer iz pojedinih država ima više delegacija. Tema konferencije je „Antifašizam danas i opasnost desničarske politike u Evropi danas“. Beograd i Srbija dobro se pripremili, sve je na najvišem državnom nivou. Tu su brojni državni zvaničnici, puna im usta slavne antifašističke prošlosti, zapravo šalju sliku o svojoj državi u Evropu u potpuno drugačijem svjetlu od one koju su ti isti političari slali u drugim prigodama. I gosti aplaudiraju. A ja razmišljam o zvaničnicima moje zemlje koji uporno šalju sliku moje domovine izbjegavajući antifašističko naslijeđe, sa kojim bi se mogle ponositi i mnogo veće zemlje.

Slušam izlagače koji uglavnom podnose izvještaje o onom što su uradili ili konstatuju stanje. Nema vizija o budućnosti ili se to samo meni čini. Odlučujem da upravo o tome govorim.

I govorio sam, rekavši, između ostalog, slijedeće:

„Kada danas u dvadeset i prvom vijeku govorimo o antifašizmu ja volim reći da to nije priča o prošlosti. I neću da govorim o prošlosti, i neću da se sjećam i podsjećam vas na ono što svi manje-više znamo. Za mene je danas antifašizam priča o budućnosti, i dijelom sadašnjosti, jer fašizam je dijete Evrope, fašizam je dijete kapitalizma.

Svi to znamo.

Ali danas nema ni Hitlera, ni Musolinija. Davno su već nestali, kao i svi njihovi kvislinzi iz perioda kada su svijetu nanijeli toliko zlo i tolike žrtve. Ali veoma često u našim antifašističkim aktivnostima, mi danas, današnji antifašisti, bijemo bitke protiv njih. Mi ovdje, oživljavamo Titove dobivene bitke i bijemo bitke protiv Nijemaca, Talijana, Bugara, Mađara, ustaša, četnika, nemam pojma koga sve nije bilo na prostoru ex Jugoslavije na suprot partizanima, i mislimo da je to dovoljno i da je to od nas dosta u antifašističkoj borbi.

To je u istoriji, u sjećanju živih, u knjigama, u pjesmama. Lijepo se toga sjetiti i obilježiti, ali dok se mi sjećamo prošlosti i bijemo i obnavljamo davno dobivene bitke oko nas niču, rastu, razvijaju se mali fireri, širom Evrope, pa i na ovom našem tlu, i u mojoj domovini, ovoj sad, one velike nema, nažalost. I onda se, kada prođe vrijeme, osvijestimo i kažemo: Pa mi živimo u fašističkom društvu.

Ali smo ih mi pustili, današnji fašisti su onoliko glasni koliko smo mi tihi. Oni onoliko djeluju koliko smo se mi bavili nekim drugim temama i koliko smo bili u prošlosti. Mi smo im omogućili da djeluju. Hajdemo biti pošteni prema sebi, da se ne lažemo, evo ovdje je puno puta pomenuta desnica i rečeno da su se na desnici razvili neki neofašistički pokreti i tako dalje. Ja evo postavljam pitanje u ovom trenutku: Da li je današnja ljevica ljevica ili je „ljevica“ izdala ljevicu i veoma se približila desnici. Ja u mojoj zemlji ne mogu da ih razlikujem. A boga mi ni u susjedstvu nije puno različito, ali da ne prelazim granice.

Dakle, hajdemo se malo prosijati.

Sa druge strane, mi u antifašističkom pokretu, u antifašističkoj borbi, često, neki naši drugarice i drugovi, koriste, braneći antifašizam, zapravo fašističke metode, jer nam je okruženje takvo.

Dakle, ja mislim da je jako važno da mi definišemo, da probamo naći nekakav zajednički imenitelj, ako ne svi, bar što više nas, šta to danas, u našim sredinama, odnosno u Evropi, jeste neofašizam ili neonacizam, pa da onda na to tražimo moderne odgovore, antifašističke odgovore i načine borbe. Nema salonske borbe. Nije dovoljno reći: Smrt fašizmu ili ja sam antifašista.

Na djelu i u akciji se sve vidi. Koketirati sa fašističkom vlašću, a pričati o antifašizmu, je saučesništvo. Sjetimo se šta su, evo jedan primjer iz prošlosti. Dakle, prije 81. godinu, ovdje u Beogradu, zasjedao je Politbiro Komunističke partije Jugoslavije, u Ribnikarovoj kući, i donijeli su odluku da pozovu narode Jugoslavije na ustanak, 4. juli 1941. godine. U tom trenutku KPJ u Kraljevini Jugoslaviji je zabranjena. Ja volim reći: Svaka budala, bez ikakvog razloga, bez povoda, ako neko kaže ono je komunista mogla ga je ubiti i da za to bude nagrađen. Njih je u strogoj ilegali, na prostoru čitave Jugoslavije bilo 12800 i plus 60 hiljada SKOJ-evaca, kao podmladak. Dakle, mnogo manje nego, kako smo malo prije čuli, danas ima članova SUBNOR-a, samo u Srbiji, a oni su iz ilegale, njih 72800 mobilisali narode Jugoslavije i digli na ustanak i zapravo jedini u Evropi mi nismo imali pokret otpora nego pravu revoluciju, stvorili pravu vojsku i na kraju stvorili državu.

Ali su založili živote, vjerovali u slobodu, u ideju.

Jesmo li mi danas, svi koji se zovemo antifašisti, spremni na žrtve?

Ne mora biti život, ali odreći se malih, sitnih, benefita koje često dobivamo od ovih slatkoriječivih desničara, fašista ili kako ih sve ne zovemo.

Nama danas treba proaktivna, snažna, otvorena, direktna borba, imenovanje svega pravim imenom, bez ustručavanja i bez straha od posljedica.“

Još sam puno toga rekao. Dobio podršku, odobravanje, pozive na saradnju od brojnih delegacija itd. Međutim, ja sam razmišljao o položaju BH antifašističkog pokreta u domovini i brojnim državnim dužnosnicima u zemlji koji se otvoreno svrstavaju na stranu poraženih 1945. godine. Nije to desnica o kojoj priča Evropa. To je snažan neofašistički pokret koji u sprezi sa institucijama vjere kreira jedno opasno društvo za svako misleće biće.

Zabrinut, dočekao sam pauzu za ručak. Na brzinu se pojelo i valjalo je krenuti put Brčkog. Naime, danas je Dan Ujedinjenih naroda i u Brčkom se održava završna manifestacija višednevnog obilježavanja ovog važnog dana. Organizator je UNHCR za BiH sa partnerima, a centralni dio manifestacije je izvedba moje pradstave „GAME“ koju igra ansambl Mostarskog teatra mladih, već 97. put. U Brčko me vozi kolegica Amela iz delegacije na konferenciji. Malo kasnimo, ali stižemo. Nervozan sam, dvorana je neodgovarajuća, rasvjeta koncertna, a ne pozorišna, a i glumci kasne iz Mostara, jer se kombi pokvario u polasku.

U nervozi i žurbi nemamo vremena sve provjeriti, a publika je već tu. Počinjemo. Nakon par minuta konstatujem da sve ide dobro i da publika prati predstavu u dahu. Uzdrmani su strašnim neverbalnim prizorima patnje i stradanja, ali i potresnim autentičnim svjedočenjima o stradanju, jer predstava je rezultat višemjesečnog rada sa izbjeglicama iz Izbjegličkog kampa Salakovac kod Mostara. Rad je bio težak, potresan i nadasve prijateljski. Dok teče predstava ja u svakom prizoru na sceni prepoznajem ljude koji su sa nama podjelili svoje životne priče.

I tako dolazimo do kraja.

Mrak i tišina. Dug muk i onda buran aplauz. Ovacije. Publika je na nogama. Ne čekaju da se glumci povuku, ulaze na scenu, čestitaju, postavljaju brojna pitanja, pozivaju na naredna igranja itd.

A ja razmišljam o povratku. I ansambl, zbog drugih obaveza, poslije večere ide nazad za Mostar, a i meni valja nazad za Beograd. Njih sedam sjedaju, nakon što je sve spakovano, da večeraju, pozdravljam ih i krećem nazad za Beograd. Zadovoljan učinjenim i ne primjećujem da smo krenuli za Županju, u suprotnom pravcu. Nakon desetine kilometara to shvatamo, okrećemo se nazad i u sitne sate stižemo u hotel. Pričajući o predstavi zaboravili smo usput nešto kupiti da jedemo. Kad smo to shvatili bilo je već kasno. Ne mari, onaj aplauz napunio je dušu, a sita duša ne osjeća prazan stomak.

Sutra je drugi dan konferencije. Valja biti budan. Utonuo sam u san sretan i umoran.

 Utorak, 25. oktobar 2022.

ZAVNOBiH je naše juče, danas i sutra

Drugi dan konferencije Evropskih antifašista u Beogradu počinje posjetom groblju oslobodilaca Beograda. Uređeno groblje, brižno održavano u vedrom Beogradskom jutru sija u punom sjaju. Stiže i počasna jedinica Vojske Srbije u svečanim uniformama. Vijenac i cvijeće polažu se po državnom protokolu i uz najviše vojne počasti. Dok gledam sve oko sebe i učestvujem u svemu, misli me vraćaju u neka davna vremena i polaganje vijenaca na ovom istom mjestu. Sve je skoro isto, izuzev oznaka na kapama i zastava na jarbolima. I svi se trude da bude baš tako, kao nekad, jer je važno ostaviti utisak i poslati poruku da je i današnja Srbija antifašistička i da sa ponosom baštini Narodno-oslobodilačku borbu i sve pozitivne tekovine Titove Jugoslavije. Po reakcijama brojnih delegacija iz Evrope, rekao bih, i uspjeva im.

A onda se sjetih kako to kod nas izgleda. Godine 2022. u Sarajevu povodom 6. aprila – Dana oslobođenja Sarajeva od fašizma u Drugom svjetskom ratu okupile se brojne delegacije antifašista iz svih država bivše Jugoslavije. Kod Vječne vatre položiće se vijenci i cvijeće. Biće tu i dva od tri člana Predsjedništva, te brojne druge delegacije. Tu je državni protokol, ali svi se naguravamo kao da ulazimo na neki loše organizovani koncert. Nema redoslijeda ili ga bar niko ne saopštava. Neko iz protokoila gleda po okupljenoj masi i upirući kažiprst poziva one za koje procjeni da bi tog časa trebali biti na redu. Ružno, primitivno, neorganizovano, sa porukom da se kod nas ne zna ni ko pije ni ko plaća, kako narod kaže. Uz to dva člana Predsjedništva odaju poštu, nakon položenog vijenca, na dva različita načina. Jedan po uobičajenom protokolu koji se praktikuje u najvećem broju zemalja svijeta, a drugi na vjerski način. Oba su tu u ime države i svih njenih građana, oba su tu u ime sekularne države što joj i u ustavu piše, ali važnije je biti populista i na ovom mjestu i na ovaj način dobiti koji glas na budućim izborima. O odaslanoj poruci ne treba ni govoriti.

Zašto sam se ovog sjetio na groblju oslobodiocima Beograda?

Iz jednostavnog razloga što znam da ni ovi državni dužnosnici Srbije nisu drugačiji od ovih u Sarajevu, dapače, ali znaju kad treba napraviti drugačiju sliku i plasirati je Evropi.

Kad ćemo naučiti bar prve lekcije iz bjelosvjetske diplomatije i „diplomatije“?

Po ko zna koji put sam se uvjerio da nama, pored nas samih, ne trebaju nikakvi neprijatelji.

Onda smo se vratili na konferenciju, čuli još neka izlaganja i saslušali prijedlog zajedničke deklaracije antifašista Evrope. Ključna stvar je da svi izražavamo opredjeljenje za rješavanje svih spornih pitanja dijalogom, te da insistiramo na trenutnom prekidu rata u Ukrajini. Tu je, naravno, i poziv na međusobnu čvršću saradnju i djelovanje.

To je bila prilika i iskoristio sam je da ključnim ljudima skupa, predsjedniku Svjetske unije ratnih veterana, predsjedniku i sekretaru Evropskih antifašista, te predsjedniku SUBNOR Srbije, domaćinu konferencije, uručim prigodne poklone SABNOR BiH. Najčešći pokloni u ovakvim prigodama, koje sam ja dobivao, bile su boce vina ili nekog drugog domaćeg pića sa prigodnom ambalažom, majice sa antifašističkim obilježjima, knjige ili druge slične publikacije itd. Mi iz BiH nismo imali ništa specifično, a nerjetko smo poklanjali rukotvorine u bakru sa Baščaršije, Kujundžiluka ili neke slične stare čaršije. Konstantno sam imao prigovor na tu vrstu poklona, ali nisam imao rješenje. I onda, pred Beograd, iznenada klikne ideja. Brz dogovor sa dizajnerom i štamparijom i pokloni noćnim busom u zoru stižu u Beograd. Bile su to tube, kao za diplomu, ali sa logom SABNOR BiH i fotografijama spomenika sa Kozare, Tjentišta i Jablanice, a sve lijepo dizajnirano. A unutra, smotana, kao diploma, Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine, donesena juna 1944. godine na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu.

Lijepo je tu upakovana kopija originalnog dokumenta sa čitljivim tekstom i ovovremenim fontom. Ništa to nebi značilo da ponosno nisam rekao da je ta Deklaracija bila u funkciji prvog Ustava nove Bosne i Hercegovine, te da je sveobuhvatnija od univerzalne Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, koja je donesena mnogo kasnije i u miru. Naravno, dodao sam da takav dokument nema niti jedno drugo zemaljsko vijeće, a ni AVNOJ. Zato mi antifašisti ističemo da je ZAVNOBiH naše juče, danas, ali i sutra, te da je rješenje svih problema Bosne i Hercegovine povratak ZAVNOBiH-u. Saslušali su me otvorenih usta i bez riječi. Na kraju sam dobio nevjerovatan aplauz. Bio je to aplauz  .

Bio sam ponosan, jer taj mali, simbolični poklon bio je pun pogodak. Zahvaljujući njemu, Evropa je u srcu Beograda aplaudirala Bosni i Hercegovini i njenom antifašističkom nasljeđu..

 Srijeda, 26. oktobar 2022.

Vrijedi li vragu prodati dušu?

Juče smo nakon ručka krenuli iz Beograda prema Sarajevu i Travniku, gdje sam noćio. Vozeći se kroz Srbiju, do Drine, bio sam zadivljen obrađenom i kultivisanom zemljom. Na sve strane sve je pod nekom poljoprivrednom kulturom, nema pedlja neobrađene zemlje. A onda Drina, granični prelaz i eto nas u Bosni i Hercegovini. Slika se drastično mjenja. Zemlja je zarasla, uglavnom neobrađena. Valja samo preći rijeku i suočiti se sa kultom nerada, kultom čekanja sadake, kultom sramote baviti se zemljom, a istovremeno čekamo odluku Srbije o izvozu pšenice da ne bismo ostali bez hljeba ili drugačije rečeno da ne bismo bili gladni. Jedva sam čekao mrak da to ne gledam, jer strašno je šta su naše vlasti napravile ovoj zemlji.

Sa tim mislima sam zaspao, ali i probudio se jutros. Nakon doručka žurimo u Jajce na sastanak. Tamo, u Muzeju Drugog zasjedanja AVNOJ-a, imamo sastanak članova udruženja antifašista Jajca, predstavnika Kantonalnog i državnog SABNOR-a sa načelnikom Općine Jajce. Cilj je dogovoriti način organizacije obilježavanja 79. godišnjice ovog važnog istorijskog skupa. Valja stalno podsjećati građane da su upravo tu, u Jajcu, potvrđene odluke ZAVNOBiH-a i Bosna i Hercegovina dobila status ravnopravan svim drugim republikama, danas državama, bivše Jugoslavije. Zato jesmo tu, da sve isplaniramo i pošaljemo poruke koje se moraju daleko i snažno čuti. Sve smo se brzo i bez problema dogovorili, od govornika do svečanog programa, ali i o finansiranju. Ponovo se nametnulo pitanje zašto se godišnjica ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu ne obilježava isti dan kada i godišnjica AVNOJA-a u Jajcu, kako je to bila praksa godinama.

Po ko zna koji put objašnjavamo da je nama u Bosni i Hercegovini, u ovom društvenom trenutku kada brojni domaći, ali i inostrani dužnosnici, naročito oni iz Hrvatske i Srbije, dovode u pitanje opstojnost Bosne i Hercegovine i njenu državnost, mnogo važnija afirmacija i tumačenje značaja ZAVNOBiH-a od AVNOJ-a. U protivnom medijski se proprati AVNOJ i na kraju samo kaže da je i u Mrkonjić Gradu položeno cvijeće. Od kada smo to razdvojili stvari su značajno promijenjene, čak smo imali i direktan tv prenos 2021. godine. Prihvataju obrazloženje, ali bi uistinu voljeli da sve ostane po starom. Oni misle o broju ljudi koji će doći, jer pretpostavljaju masovnost snazi poruka koje će biti odaslane. Ipak u dobrom raspoloženju i sa utvrđenim programom razilazimo se. Ostao je žal što nije bilo vremena duže se zadržati sa pogledom uprtim u jedinstveni vodopad u središtu grada. To ima Jajce i hoću da vjewrujem niti jedan drugi grad na planeti. Odlazim iz Jajca, a kao da nisam ni bio tu, jer vodopad sam vidio samo kraičkom oka prelazeći most u žurbi prema autu. Sam sebi dajem riječ da ću to u novembru nadoknaditi.

Žurim u Mostar, jer već sutra putujem sa Mostarskim teatrom mladih na Festival dječijeg i omladinskog pozorišnog stvaralaštva DOPS u Jagodini. Kao da sam predosjetio probleme pa požurio i bez ručka. Negdje oko Bugojna mi javljaju da kombi nije popravljen, te da planirani vozač zbog promjene obaveza na poslu ne može voziti. Tražim rješenja, telefoniram i vozim, iako još nisam do kraja oporavljen. Lijeva ruka nije u punoj funkciji, oprezan sam, spor, ali se krećem. Nervozni vozači me svirajući pretiču, psuju, pitaju da li sam lud i slično, a ja polako osvajam kilometre. Brojni pozivi, ali nema pozitivnog odgovora. Razne misli mi se roje po glavi, ali nema rješenja. I na ulazu u Mostar dobijem potvrdan odgovor za iznajmljivanje kombija, ali bez vozača. Već je 19 sati. Tek tad sam osjetio glad. Davno je bio doručak. Svraćam da nešto pojedem u najbliži restoran do stana. Tražim vozača, ali svi koje znam su zauzeti. Već je 21 sat. Umorno i tromo idem prema stanu. Pozdrav iz mraka me trznu. Pita šta mi je. Prepoznajem mladog muzičara sa kojim sam nešto na jednom projektu sarađivao. Kažem u čemu je problem, a on veli da će me nazvati za petnaestak minuta, ima rješenje. I za pola sata nije me nazvao on, nego vozač koji pita kad je polazak i sa kojeg mjesta. Dogovorili smo se u par minuta i onda sam zaspao u sjedećem položaju čim sam ušao u stan.

Svi ovi problemi ne bi postojali kada bi Mostarski teatar mladih pristao, umjesto gradski, biti hrvatski ili bošnjački.

Zbog toga se i ja i svi mi u eMTeeM-u već trideset godina pitamo: Vrijedi li vragu prodati dušu?

I prije postavljenog pitanja mi smo znali odgovor i svojim djelovanjem ga dali.

Pa neka i trpimo, ali ostala su dva prsta obraza.

Četvrtak, 27. oktobar 2022.

Bravo, ovo je pozorište

Krećemo u 5 sati. Bunovni smo sve natovarili i krenuli. Već na izlazu iz Mostara, što je neuobičajeno, ulazimo u maglu. Svi, osim vozača i mene, već spavaju. Penjemo se prema Nevesinju, pa produžavamo ka Gacku i Tjentištu. Još ima magle, ali put je dobar. Odlično nam je prolazno vrijeme. Neko pita za pauzu, pijemu se kafa. Odlažem to za kasnije. Prolazimo Foču, gledamo kroz rijetku maglu Drinu. Svi se bude i počinju poređenja sa Neretvom. Ulazimo u Ustikolinu, pa pored Vitkovića i evo nas pred tablom na kojoj piše Goražde, grad heroj, a na drugoj kojih stotinjak metara dalje Goražde, grad rukometa. Komentarišemo to sa simpatijama i prisjećamo se naše rano preminule glumice Amre Prutina, koja je rođena u Goraždu i neizmjerno voljela svoju Drinu. Navigavam vozača do parkinga. Izlazimo na kafe pauzu koja će se pretvoriti pored kafe u doručak i trajati duže nego što smo mislili, ali ne pravimo problem od toga.

Siti i vidno raspoloženi nastavljamo dalje, ali prije smo pogledali fascinantni most pod mostom, jedno od čuda koje je narod u borbi za preživljavanje, ali i u borbi za opstanak i slobodu smislio. Nevjerovatno ratno djelo o kojem se malo zna, a i nije u najboljem stanju, a moglo bi biti dio turističke ponude zbog koje se dolazi u Goražde.

Pričajući o mogućnostima i šansama koje nudi taj most već prolazimo Višegrad. Granične formalnosti traju kratko i nas put vodi kroz Užice, Čačak, pa prema Kragujevcu. Izlazimo na auto-put i vrlo brzo smo u Jagodini. Pitam ansambl kako se u Jugoslaviji zvala Jagodina. Ne znaju, kao što ne znaju ni ko je Svetozar Marković po kojem je nekada ovaj grad nosio ime. Ali nisu oni za to krivi.

Oko 15,00 sati stižemo na odredište. Srdačan susret sa našim domaćinima. Piće dobrodošlice, ručak i dogovor o probi i predstavi. Iznosimo opremu na scenu, ručamo i odlazimo do pansiona da se smjestimo. Dogovor je da se odmah vratimo, jer isto veče igramo predstavu.

I tako i bi.

Sjajni domaćini i vrlo profesionalno osoblje sve učiniše da imamo optimalne uslove za izvedbu predstave. Tačno u zakazano vrijeme dajem znak za početak i iz mraka scene čujem umilni Sarin glas kako započinje staru kurdsku uspavanku na kurdskom jeziku. I taman kad su svi čuli tihu pjesmu puštam tonski zapis prevoda pjesme koji nježno, baš kako to majke rade, šapuće Sara. U jedinstven doživljaj spaja se njena živa pjesma i njen snimljeni glas. U dvorani čujem tišinu. Dodajem malo vertikalnog svjetla koje na sredini scene pravi crvenu kupu. Pjesmu prihvataju svi i kreću, u polumraku, ritualni ples koji ih okuplja u svjetlosnoj kupi. Imam utisak da publika ne diše, stopila se sa scenskim doživljajem.

I to traje punih 64 minute, koliko je te večeri u Jagodini trajala predstava „GAME“, predstava nastala iz našeg rada, druženja, prijateljevanja sa izbjeglicama, predstava koja pokušava ispričati i drugačiju priču o tim nesretnim ljudima od one stereotipne koja nam se svakodnevno servira.

Došao je i kraj predstave, mrak, tišina i kreće aplauz. Kolega iz Jagodine, koji je sve učinio da nam obezbijedi sve potrebne tehničke uslove za izvedbu kaže: Bravo, ovo je pozorište. Večeras je počeo festival.

Aplauz traje, i traje, traje…Zadovoljan izlazim iz tehničke sobe i spuštam se prema prvom redu dvorane. Naime, čim publika napusti dvoranu uslijediće razgovor o predstavi, sa festivalskim žirijem.

Publika polako izlazi i dobacuje: Bravo. Neki prilaze glumcima, člestitaju, pitaju i slično. Među njima prepoznajem Tomu Trifunovića sa suprugom. On je nekoć bio glumac Narodnog pozorišta u Mostaru, upoznao djevojku, sada suprugu i zajedno došli da pogledaju predstavu i udahnu malo Mostara. Majka sa ponosom ističe: Ja sam mog Sergeja rodila u Mostaru. Čestitaju izvedbu uz želju da češće dolazimo. Obećali smo.

Razgovor nije bio dug, ali vrijedilo je čuti svaku riječ. Puno pohvala, pitanja o radu, procesu, igranju, o teatru…Kada smo rekli da je to bila 98. repriza nastao je tajac i to je bio znak da je vrijeme za večeru. Brzo kupimo stvari i hitamo na večeru. Ugodno druženje, koje ipak prekidamo ranije nego što je uobičajeno, jer valja nama sutra poraniti i istim putem nazad. Tako je i bilo. 

Petak, 28. oktobar 2022.

Šteta što nema liječnika za revolucionarne terapije.

Rano smo krenuli za Mostar. Dogovor je da ne pravimo velike pauze. Čeka me večernja proba za sutrašnju izvedbu „Maslinove grane“ u Stocu. Uz put šaljem brojne poruke, podsjećam ansambl na probu, provjeravam autobus i broj prijavljenih antifašista Mostara za odlazak u Stolac. Primjećujem da nas je svake godine nešto manje, kao da su se ljudi umorili. Istina, onih koji verbalno podržavaju antifašističke ideje je sve više, ali na djelu je sve manje onih koji se žele eksponirati.

Pravdaju to strahom za sebe, posao, za porodicu i slično.

Dok se vozimo tipkam mnogima poruku, pitanje: Može li biti promjena ako nas strah blokira?

Druge pitam: Imamo li pravo na povlačenje zbog straha?

Na kraju sam citirao jednog sjajnog borca iz posljednjeg rata koji je zapisao: Samo lud čoivjek se ne boji. Hrabar čovjek se boji, ali ipak to uradi, zato i jeste hrabar.

U takvoj prepisci stižemo u Mostar. Istovaramo opremu i razilazimo se. Nalazim se sa mladim glumcima predstave „Maslinova grana“. Imamo kratku probu, dajem dodatna uputstva i objašnjavam važnost igranja predstave sutra u Stocu. Oni se vesele da će čitav dan biti na putu, bez obzira što je to samo 35 km od Mostara. Razilazimo se u dobroj atmosferi, a ja konačno polako idem prema stanu. Nakon desetak dana imam vremena da prelistam bar naslove i vidim šta se dešavalo i dešava i u gradu i u državi.

Rezultati nedavnih izbora su hit vijest. Ono što je očigledno neće biti ozbiljnih promjena, a brojni su baš to priželjkivali, ako je suditi po kafanskim pričama, izjavama za medije, raznim anketama na portalima, istraživanjima… Jedino što je več danas jasno je da će najveći mrzitelji i rušitelji države biti glavni kreatori vlasti i u narednom periodu.

Poslije te konstatacije nemam volje za daljnje čitanje i gledanje dnevnih vijesti. Sve je isto, samo će se poneko ime promijeniti.

Ovolika koncentracija mazohizma među narodima i građanima Bosne i Hercegovine je već medicinski slučaj. To je dijagnoza.

Mnogi su je potvrdili. Problem je što nema valjane terapije. Svi dosadašnji pokušaji samo su proširivali dijagnozu.

Očigledno ovdje je jedini mogući lijek totalna promjena koncepta liječenja, a to se u našem jeziku zove revolucija.

Šteta što nema liječnika za revolucionarne terapije.

Sreća pa mogu pobjeći u teatarsku fikciju, koja jeste moj egzil.

 Subota, 29. oktobar 2022.

Časno je danas bilo biti u Stocu

Rano krećem sa grupom antifašista Mostara i mladim ansamblom eMTeeM-ove predstave „Maslinova grana“ u Stolac na godišnjicu oslobođenja ovog grada od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Godišnjica je 25. oktobra, ali obilježavanje je u subotu zbog lakšeg dolaska brojnih gostiju koji svojim prisustvom dižu glas protiv svih ovovremenih podjela, nepravdi, neofašističkih aktivnosti koje su prisutne u svakodnevnom životu građana ovog grada.

Manifestacija počinje defileom antifašista kroz cijeli grad. Nema nikakvih provokacija i smetnji. Trebalo je izdržati da bude ovako danas, ali eto izdržalo se. Danas, dok antifašisti svetkuju i pokazuju svoju snagu i svoje jedinstvo oni drugi su u mišijim rupama. Defile završava pred porušenim spomenikom oslobodiocima Stoca. Himna i pozdravno obraćanje domaćina. Tu je i pjesma slobodi i životu u izvedbi Škole gitare „Galeb“ iz Jablanice. Mladi svojom pjesmom šalju sjajne poruke. Više od hiljadu antifašista upija svaku riječ i svaku notu.

U podignutoj patriotskoj atmosferi imao sam privilegiju da se u ime SABNOR BiH obratim građanima Stoca i njihovim gostima prispjelim iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, ali i iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Razumjevajući složenu situaciju života u Stocu, ali i teško naslijeđe iz posljednjeg rata, između ostalog sam rekao i poručio:

„Svim Stočanima sretan ovaj oktobar i sjećanje na slavne dane antifašističke borbe i na slobodu koju Titovi partizani donesoše tog 25. oktobra 1944. godine. Ja, naravno, neću govoriti ni o 1944. godini, ni o prošlosti. Ja hoću da govorim o budućnosti. Zato na sjajnoj prošlosti, na briljantnom odricanju od svega čega su se odricali Titovi partizani gradimo budućnost. Oni te 1944. godine u briljantnoj operaciji oslobođenja Stoca nisu bili ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci ili Muslimani, ni Romi, ni Jevreji ili Slovenci i ne znam ko sve nije bio u sastavu 29. Hercegovačke proleterske udarne divizije pod komandom legendarnog komandanta Vlade Šegrta, nego su bili proleteri. Bili su Titovi partizani ujedinjeni u ideji borbe za slobodu. Oni su imali san o slobodi, san o jednakosti, san o pravdi, o socijalnoj pravdi i na tome su se okupili i krenuli u borbu za slobodu. Nisu žalili da žrtvuju živote, nisu kalkulisali u toj borbi, jer su znali šta hoće.

Naučimo iz tog mi danas mnoge stvari.

Naučimo da razlike stavimo po strani, okupimo se oko onog što nam je zajedničko. Kada to uspijemo onda imamo pravo reći: Smrt fašizmu ili: I ja sam antifašista. Dokle god govorimo mi i oni, nije nam mjesto u ovom stroju, a moramo priznati da to čujemo i u našim redovima.

Mi ako jesmo antifašisti onda smo antifašisti i dosljedni sljedbenici ideja Titovih partizana. Kući smo Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Slovenci, Crnogorci, Makedonci i ne znam šta sve ne. U ovoj borbi smo građani ove zemlje, antifašisti. Kad to uspijemo prelomiti u našim glavama ova zemlja će biti sretna kao što je bila u onom vremenu o kojem često pričamo, ali to je vrijeme prošlo.

Ne možemo živjeti u prošlosti.

Na toj sjajnoj prošlosti gradimo budućnost i nalazimo načine za izgradnju budućnosti.

Drugačije ne može. Naučimo da smo mi sa velikim slovima mi, i svi, a oni koji govore mi i oni su na suprot nas. To je danas fašizam, ili preciznije neofašizam. Uništavanje naših fabrika, uništavanje rijeka, okoliša, bjesomučna sječa šuma, dvije škole pod jednim krovom i slične gluposti su fašizam ovog vremena. Ne nasjedajmo na to i ne prihvatajmo taj riječnik. U gradu gdje ja živim, a to nije daleko, često se može čuti, ušlo je u svakodnevni riječnik: Jesi li prelazio na onu stranu?

Ta druga strana ima mahale i gradske kvartove. Niko ne kaže, na primjer: Jesi li bio na Rondou, na Aveniji, na Luci i tako dalje, zavisno sa koje strane dolazi, nego: Jesi li bio tamo?

Dakle, ne prihvatajmo njihov riječnik. Taj riječnik je podjela, a ta podjela vodi u novi fašizam.

Moramo danas naučiti prepoznavati ove nove, moderne oblike fašizma da bismo naučili i osposobili sebe za našu borbu protiv toga. Kad kažem borbu, ne trebaju nama danas puške, ne trebamo u šumu, ali sačuvajmo, oživimo taj borbeni duh Titovih partizana, izgradimo jedinstvo koje su nam oni ostavili u naslijeđe. Nemojmo biti kafanski stratezi i tamo voditi bitke uz pivo, kafu ili ne znam šta drugo.

Na teren, rad u porodici, rad sa mladima, sa svojima najprije. Hajdemo mi svi svoje potomke osposobiti i naučiti da razmišljaju na ovim zdravim idejama budućnosti. Škola neće, tamo se to ne uči. Ja ću vas podsjetiti, a to pamtim, 1946. godine, pamtim jer sam pročitao na zidu puno godina kasnije, za prve izbore koje su partizani, dojučerašnji, organizovali, jedna od ključnih parola u Hercegovini glasila je: Kultura i prosvjeta to je naša osveta.

Tada u Bosni i Hercegovini ima oko 80% polupismenih i nepismenih. Oni pričaju o kulturi. I krenuo je napredak. Šta su ovi što su na suprot nas prvo uništili 1995. godine i dalje?

Kulturu i prosvjetu.

Današnje škole ne liče na škole. Djeca su odvojena, segregacija totalna. Revizija istorije neviđena. Dakle, u tim školama se uči da su antifašisti oni koje su Titovi partizani pobijedili 1945. godine, uči se u mnogim tim školama da je Tito jedan od najvećih zlikovaca dvadesetog stoljeća u svijetu.

Ima nas koji pamtimo kako je bilo živjeti pod tim „zlikovcem“. Ovo zlikovcem pod navodnicima, naravno. Ali moramo to glasnije, snažnije, jače pričati na sve strane. Ne da bi oživjeli prošlost, nego da bi na tome naučili graditi budućnost. To je naša borba. Titove partizanske bitke su dobivene, i mirnodopske, ali su nam ih oteli. Lijepo je da obilježavamo sve ove datume, ali ne možemo ostati samo na obilježavanju.

Moramo dobiti bitke ovog vremena. Nama su neofašisti ušli u sve strukture vlasti, od mjesne zajednice do Predsjedništva države. Šalju poruke koje su čisti fašizam. I Hitler bi im pozavidio na mnogim.

Koji je naš odgovor na to?

Ima ga, ali nije dovoljno snažan i glasan. Može biti snažan i glasan ako uspijemo izgraditi jedinstven antifašistički front svih građana i naroda u Bosni i Hercegovini, na one tri ideje sa kojima su i partizani 1941. godine krenuli u borbu: sloboda, ali sloboda svih na svakom pedlju ove države i u punom kapacitetu te riječi, socijalna pravda za sve, jednakost i ravnopravnost. Ako se oko toga okupimo pomesti ćemo ih.

Ali svi zajedno, bez obzira od kuda smo. Ne može biti glavna vijest da je danas u Stocu delegacija Trebinja. Pa to je normalno. Ili da je delegacija Stoca u Trebinju. To mora biti normalno. Kad to shvatimo, da smo od Gradiške i Bosanskog Novog do Neuma, od Livna i Kupresa do Orašja i Bjeljine slobodni, da je to naša domovina i da je sasvim svejedno gdje smo i da svuda imamo sve ono što nam pripada, svi, onda možemo reći da jesmo antifašisti, u punom kapacitetu te riječi. I možemo imati nadu da će biti bolje.

Ne treba pričati o boljem, treba ga graditi.

Nema ko drugi u ovoj zemlji u ovom trenutku ako ne mi, jer ja silno vjerujem da je najzdraviji dio bosansko-hercegovačkog društva njegov antifašistički pokret, jer to je jedina koheziona snaga ove zemlje. Shvatimo to svi, sakupimo se u jedinstven stroj i biće, biće dobre budućnosti za našu djecu u ovoj prelijepoj zemlji.“

Prekidan sam više puta aplauzima odobravanja, što me ponovo uvjerilo da je opredjeljenje koje zagovaram da antifašistički pokret mora početi proaktivno djelovati i reagovati na sve društvene pojave danas ispravno.

Onda su brojne delegacije položile cvijeće i odale poštu oslobodiocima Stoca, a ja požurio u Šarića kuću gdje će u 19 sati biti izvedena predstava „Maslinova grana“. Radi se o predstavi koja se igra desetak godina, a izvedba u Stocu biti će 249. repriza. Nastala je u radioničkom procesu kao odgovor mladih ljudi na život u podijeljenim zajednicama. Oni su snažno odgovorili na tu pojavu, maksimalno je ismijali, ali na kraju i rekli šta žele i kakvu budućnost hoće. Današnji ansambl predstave već je četvrta generacija mladih ljudi koji je igra. U pripremama vrijeme je brzo prošlo. Nismo ni primjetili da publika ulazi, a mi još nismo u potpunosti spremni.

I krenu predstava. Od prve minute publika reaguje na brojne komične situacije kojima mladi ismijavaju život koji žive. Vrijeme je proletilo u jednom dahu, a već smo na kraju. Čujem mlade glumce koji sa rampe direktno u lice publike poručuju, između ostalog:

• Ja želim majkama vratiti osmijeh na lice, bez obzira koje vjere bile,
• Ja želim bolje obrazovanje,
• Ja želim da me čujete, umjesto da odlučujete za mene,…

Uslijedili su uzvici: Bravo i buran aplauz. Počinjemo kratki razgovor o predstavama i njenim porukama. Bilježim neke od izjava:

• Čestitam mladi, dragi…Nemojte to raditi samo na pozornici, nego u životu i budućnost je vaša. Dirnuli ste me, čestitam vam od srca.
• Ovo je čista preslika života. Nažalost nije ovo igrarija mladih ljudi.
• Ovaj scenarij se rodio iz života…

U toj atmosferi svi, i publika i glumci, upućujemo se prema spomeniku oslobodiocima Stoca gdje će biti posađeno drvo masline, kako je to praksa od početka, jer maslina je simbol mira. Želja je da nakon svake izvedbe ostane trajan biljeg da su u vremenu podjela postojali ljudi koji su dizali glas protiv. Brzo je iskopana odgovarajuća rupa i maslina posađena. Ovakve masline ostale su širom Bosne i Hercegovine, ali i u Skoplju i Kragujevcu. Rastu i šalju svoje poruke.

I za kraj ovog uzbudljivog dana u trenutku završetka sadnje u zrak je pušteno više desetina crvenih srcolikih lampiona. Zasvijetlilo je nebo nad Stocem, poletjela su srca nebom nad Stocem, i svi pogledi bili su okrenuti prema gore, a sve to kao da je nagovještavalo bolje vrijeme i bolju budućnost u ovom neponovljivom malom gradu na jugu Hercegovine..

Uistinu, časno je danas bilo biti u Stocu.

 Nedjelja, 30. oktobar 2022.

Čovječe, ti si uistinu bogat čovjek

Konačno nedjelja. Konačno sam se probudio u svom krevetu i u Mostaru. Danas nema nikakvih putovanja, nema obaveza, trebao bi biti dan odmora i susreta sa prijateljima. Jutro nagovještava lijep dan. Imam dogovorenu prvu kafu u hotel Bristolu sa partizankom, pjesnikinjom, antifašistkinjom, koja gazi desetu deceniju života i stalno putuje, piše i govori. Bila je dan ranije u Stocu. I ova kafa će biti doživljaj, zapravo nadahnuće i inspiracija, jer razgovarati i slušati Valeriju Skrinjar Tvrz je privilegija. Pamtim je još kao urednicu Malih novina, a u antifašističkom pokretu putevi su nam se ukrstili i tu smo počeli dijeliti slične principe u ovom velikom civilizacijskom dostignuću, koje se zove antifašizam.

Sa njom će biti i Aleksandra i Franc Jankovič koji dolazeći iz Slovenije na naša okupljanja prelaze desetine hiljada kilometara kako bi učinili radost živim partizanima da posjete mjesta svojih pobjeda, pogibija saboraca,mjesta epskih herojstava. Uistinu se veselim toj kafi i još bunovan žurim prema „Bristolu“. Sunce već dobro grije. Sjedi se na terasi iznad Neretve. A kraj je oktobra. Po ko zna koji put sam sebi kažem, kao i brojni građani ovog i od prirode povlaštenog grada: Ovo nema nigdje. Znam da ima, a ipak, kao i drugi, vjerujem u tu laž i širim je na sve strane kao neupitnu istinu.

Misleći na sve to stigoh na terasu. Valerija i Aleksandra su već tu, a Franc je tu negdje, kao i obično. Uskoro stiže i od ljepote prizora i sjećanja na jučerašnji dan više šutimo nego što govorimo, ali rječita je i ta šutnja, uživamo.

Valerija govori o mladim ljudima koji su sinoć izveli predstavu i njihovoj posvećenosti onome što rade. Govorim joj kako je nastala predstava i pričam da je proces vodila i predstavu osmislila naša mlada kolegica, glumica Amra Prutina, koja nas je prije nešto više og godine u 37. godini iznenada napustila. Čuvajući predstavu mi zapravo čuvamo i uspomenu na nju. Iz priče o predstavi dolazimo do ideje da u februaru, u okviru Dana antifašizma promovišemo i Valerijinu trilogiju o Bosni. Pada dogovor, a Franc podsjeća da je dalek put pred njima i da valja krenuti. Ispraćam ih do auta, srdačan zagrljaj, sretan put i obavezno doviđenja. Oni kreću, a ja polako koračam Mostarom, a u mislima sam u Beogradu, Travniku, Jajcu, Jagodini, Stocu… Umorno tijelo, ali srce puno, jer vrijedilo je proživjeti ovu sedmicu. Bilo je tu događaja i radosti za cijelu godinu.

U mislima sam sebi, po ko zna koji put, kažem: Čovječe, ti si uistinu bogat čovjek.

I jesam.