Kliker.info

Najavljujući  dnevniče zapise  proslavljenog mostarskog režisera, povremenog glumca i aktuelnog predsjednika Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR) Seada Đulića, ustvrdili smo nedavno  da će Dnevnik jednog “luđaka”  biti zanimljivo i poučno štivo svima vama koji redovno listate stranice Klikera.

Svoje uvjerenje smo bazirali na činjenici da ga vodi i piše umjetnik  kojeg bije  glas beskopromisnog borca za istinu i pravdu što je svojevrsni  garant da Đulićeva razmišljanja,sjećanja, nagrade i pozivi na akciju, nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Takve su uostalom i njegove brojne pozorišne predstave čije poruke i  u ovo vrijeme beznađa bude nadu da ipak nije sve izgubljeno, zaboravljeno i porušeno. Dominira to i u pričama , Te priče nisu samo njihove, Isti je to biljeg juga, Svjetlost Mostara, Nagrada za umjetničku hrabrost, Znamo i kuda i kako dalje, Koja sam ja budala, nije on kriv te Ipak su to DIS-ovci, koje čine drugi nastavak Dnevnika,  u kojem nada i bezgranični optimizam potiskuju sjetu i razočarenje.

Ponedjeljak, 22. avgust 2022.

Te priče više nisu samo njihove

Nakon višednevnog odsustva iz Mostara poželjeh da uz jutarnju kafu prođem kroz vijesti u zemlji i prvo naletim na informaciju objavljenu u “Službenim novinama Federacije BiH“, broj 66/22 od 19. avgusta 2022. godine o prosječnoj mjesečnoj bruto i neto plati za juni 2022. godine koja iznosi:

– po zaposlenom za juni 2022. godine neto plata 1.115 KM, a bruto plata 1.723 KM.

Istovremeno u “Službenom glasniku RS”, broj 72/22 od 28.7.2022. godine objavljeno je da prosječna mjesečna bruto i neto plata za juni 2022. godine iznosi:

– po zaposlenom za juni 2022. godine bruto plata   1.749 KM, a neto plata 1.157 KM.

Na web stranici Agencije za statistiku BiH objavljeno je Saopštenje o prosječnoj mjesečnoj bruto i neto plati za juni 2022. godine i iznosi:

– po zaposlenom za juni 2022. godine bruto plata  1.728 KM

– po zaposlenom za juni 2022. godine neto plata   1.126 KM.

Poslije ovih podataka nisam siguran da živim u Bosni i Hercegovini, jer vidim svakodnevno ljude koji pretresaju kontejnere, vidim svaki dan sve veći pritisak na javne kuhinje, vidim nesretne ljude.

Prestajem čitati vijesti, nema smisla. Iskoči informacija da je na današnji dan 1864. godine potpisana Ženevska konvencija o zaštiti ranjenika u ratu, što je prethodilo osnivanju Crvenog krsta, koji i danas hrani brojne građane BiH, uprkos navedenim prosječnim platama.

Dok zamišljen ispijam kafu stiže vijest iz Šapca. Naime, prije dva dana ansambl predstave „Game“ vratio se sa Internacionalnog teatarskog festivala INTEF koji se održava u Mišaru kod Šapca, u Srbiji. Predstava „Game“ bila je u omladinskoj konkurenciji, a selektor festivala je u svom izvještaju zapisao: Tema izbeglištva sada je aktuelnija nego ikad pre. Ova je predstava rađena uglavnom u ispovednoj formi, te doprinosi doživljaju dokumentarnog i stvarnog. Pojedina, veoma dobra rediteljska rešenja, pravo su osveženje.

Uz brojne tehničke probleme odlično smo odigrali predstavu. Tokom čitavog izvođenja, iako je bilo dosta vrlo mlade publike, u dvorani je bio muk. Tišina se čula, a na kraju buran aplauz, gotovo ovacije. Na okruglom stolu sjajna zapažanja, čestitke za igru glumaca i rad sa njima, puno pohvala. Zadovoljni smo se vratili tako da su radosne vijesti iz Mišara-Šapca gdje je na upravo završenom 3. Internacionalnom teatarskom festivalu INTEF eMTeeM izveo 93. reprizu predstave „GAME“ bile očekivane. „GAME“ je potresno svjedočenje o sudbini migranata koji su u potrazi za boljim i sigurnijim životom boravili i u Migrantskom centru Salakovac kod Mostara. Višemjesečne radionbice sa njima u okviru međunarodnog projekta IMPACT, koji je u BiH implementirala Agencija lokalne demokratije Mostar, pružile su obilje materijala za rad na predstavi koja svjedoči o potresnoj borbi ljudi za opstanak i pronalazak boljeg života.

Predstava je ovo o njima, ali i svjedočanstvo o nama i našem zaboravu nedavne, vrlo slične, prošlosti. Predstava je ovo i o svim izbjeglicama u svim vremenima i svim ratovima ma gdje se i kada dešavali.

Zato je tek pristigla vijest tolika radost. Predstava je na INTEF festu dobila Nagradu “VOŽD” za najbolju predstavu, a ja Nagradu “Aleksandar Aca Ognjanović” za najbolju režiju.

Nagrade su ovo za sve one migrantske porodice koje nam otvoriše dušu i sa velikim povjerenjem ispričaše svoje sudbine. Sretni smo jer je sve skupa vrijedilo truda i zahvaljujući predstavi i festivalima priča o tim nesretnim ljudima živa je i nadam se na svoj način pomaže svima onima koji tragaju za novim domom, a svima nama da bolje shvatimo o čemu se tu zapravo radi.

Ove nagrade su mi važne jer su relevantna potvrda mojih višegodišnjih tvrdnji.

Pedeset godina profesionalno se bavim teatrom i dramsko – pedagoškim radom sa djecom i mladim ljudima. Uvijek sam u tom radu posebnu pažnju posvećivao doživljenom iskustvu aktera procesa i buđenju njihovih sjećanja na najrazličitije doživljaje i iskustva iz njihovih života. Kao ravnopravan učesnik stvaralačkog procesa nudio sam im i vlastita iskustva i sjećanja, koja su često u tom procesu po prvi put bivala javno izvučena iz arhive vlastitih sjećanja. Bivale su to, nerijetko, veoma intimne ispovijesti koje sam i ja, ali i učesnici procesa doživljavali sa posebnim odnosom. Tim činom stvaralo se povjerenje koje ranije ni na koji način nismo uspostavljali, a istovremeno mnoge scenske situacije postajale su rješivije i uzbudljivije. Njih je režirao život i davao im doživljenu autentičnost.

Te male intimne uspomene i za nas pojedince veoma bitni događaji iz naših života transformacijom u teatarske slike i živote drugih ličnosti u teatarskoj fikciji postajali su u mom radu srce stvaralačkog procesa, ona suština koja je napisanom dijalogu davala dušu, a zamišljenim likovima emocije. Pojedinačna iskustva postajala su opšta mjesta i dobivala univerzalna značenja.

Dobiveni rezultat i iskustvo postizanja tog rezultata za mene je od neprocjenjive važnosti jer na taj način naše male priče koje smo čuvali u vlastitim riznicama sjećanja u svijesti ili podsvijesti postajali su dio teatarske zbilje dostupan svima i arhiviran u riznicu kolektivnog sjećanja. Mnoštvo naših malih priča tako je postalo javno, sačuvano i dostupno mnogima.

Kada sam postao svijestan procesa koji vodim i kada sam ga u potpunosti artikulisao posvetio sam mu se sa mnogo većom pažnjom i angažmanom. Od tada govorim kako konstantno režiram vlastitu biografiju obogaćenu biografijama mojih saradnika.  I to mi se čini apsolutno tačnim, jer dio mog života živio je i Trepljev, ali i Hamlet, Prometej, Rachel Corri,… Oni su sačuvali moje sjećanje, moje tuge, boli, radovanja, dileme, radosti, ali i smrti koje sam vidio, rađanja kojima sam svjedočio, oni su sačuvali sve što pamtim.

Ukratko, da nije bilo teatra u mom životu i mog života u teatru mnoge stvari koje sam doživio nebi uspio reći svijetu. Vremenom bi izblijedile i nestale. A to bi bio grijeh, jer vidio sam mnogo toga što nije smjelo izblijediti i nestati. Zahvaljujući teatru i junacima brojnih drama to je ostalo sačuvano i javno prezentirano.

Više to nije moje, to je naše.

Više to ne pamtim samo ja.

Arhivirano je i izvan moje svijesti i podsvijesti.

Zato danas mirnije spavam i lakše koračam kroz ostatak života.

Zato su nagrade za „GAME“ neprocjenjivo važne, jer priče ljudi sa kojima smo radili postale su i naše, žive, svjedoče i šire istinu, a nagrade to artikulišu u glasan krik i opomenu.

Utorak, 23. avgust 2022.

Isti je to biljeg juga

Na današnji dan 1926. godine umro je američki glumac italijanskog porijekla Rudolf Valentino, najpopularnija filmska zvijezda početkom 20. vijeka. Njegova iznenadna smrt u 31. godini izazvala je masovnu histeriju, posebno ženske publike. Premda skromnih glumačkih mogućnosti, proslavio se u nijemim filmovima ulogama zavodnika, stekavši milione obožavateljki. Filmovi: “Četiri jahača apokalipse”, “Dama s kamelijama”, “Šeik”, “Šeikov sin”, “Krv i pijesak”, “Mladi radža”, “Gospodin Boker”, “Crni orao”.

A u domovini već počela kampanja za opšte izbore, iako do službenog početka ima još vremena, ali ko je kod nas ikad mario za rokove i poštivanje utvrđenih pravila. To sve postoji samo zato da bi se kršilo, a počelo je u startu prljavo, baš prljavo. Zato, zbog očuvanja mentalnog zdravlja do 2. oktobra preskačem praćenje bilo kakvih dešavanja kod nas. Sve je isto već trideset godina, samo se poneka faca promijenila. Ne vrijedi trošiti vrijeme na već više puta pročitane loše knjige. Do daljnjeg, embargo na domaće vijesti.

Ali uprkos svemu današnji dan mi je možda najradosniji dan u godini. U Mostar, meni u posjetu, stigao sin sa porodicom. Posebna radost je dolazak mog sedmogodišnjeg unuka Noe. Trknuli su sa mora da se vidimo i da se nagledaju Mostara i udahnu ljepote sunca, vode i kamena u neponovljivom zagrljaju. Postao je to redovan ritual, prije ili poslije mora, mora se doći u Mostar. Dok gledam radost zbog dolaska sedmogodišnjeg unuka vraćaju mi se slike iz 1992. godine sa Rondoa kada je njegov, dvije godine stariji, otac sa majkom i sestrom krenuo u neizvjesnost bježeći od rata koji je počinjao u Mostaru, a sve je slutilo da će biti krvav, kao što je i bio. Gledam Nou, koji je vjerna kopija svog oca, a vidim malenu dječiju ruku koja mi iz prepunog autobusa maše. Stajao sam skamenjen, sa suzom u oku i pratio autobus koji koji je vijugavom cestom preko brda zamicao na horizontu. Još dugo sam stajao buljeći u taj prevoj osluškujući sve zvukove. Svi mi, koji smo ispratili najrođenije na taj neizvjesni put bojali smo se da li će dobivena dozvola za njihov prolazak biti ispoštovana. Kada sam bio siguran da je prošlo dovoljno vremena i da su se autobusi mogli domoći puta koji je izvan dometa vojske koja ih je mogla ugroziti tromo, suznih očiju krenuo sam kući. Nije me bilo strah mogućih granata, snajpera ili bilo koje opasnosti, jer eto, oni zbog kojih vrijedi živjeti su otišli iz ovog pakla. Ostao sam u Mostaru, jer vojno sposobni muškarci već nisu mogli napustiti grad, a i naivno sam mislio da je časno braniti grad i državu. Tada nisam mogao ni sanjati da ćemo svi mi koji smo stali, bez ikakvih kalkulacija u odbranu države, prvi biti iznevjereni i izdani od onih koji su tobož vodili državu.

Ali to je neka druga priča..

Ja sam i sa ovim mislima danas sretan čovjek, jer moj devetogodišnji sin iz autobusa 1992. godine danas je tu kao četrdesetogodišnjak sa svojim sedmogodišnjim sinom. Voli Mostar i voli doći u njega. Tu ljubav prenosi i na sina koji je rođen u Zagrebu i išao u vrtić u Zagrebu.

Kako je to moguće, kad mene u njegovim najvažnijim godinama odrastanja nije bilo pored njega. Ja sam bio na braniku države, a djeca su odrastala tamo negdje daleko od mene. Sad znam, država me izdala, prevarila, a djeca odrasla i mnogo toga smo zajedno propustili. Mogli su da ne znaju za mene, da zaborave Mostar, mogli su onaj trenutak odlaska autobusom shvatiti kao novi početak i sve prije toga zaboraviti.

Ali nisu, jer imali su majku koja to nije dozvolila i koja je znala održati balans ljubavi prema rodnom gradu i gradu odrastanja. Zato ja danas, toliko godina poslije, mogu biti sretan dok gledam unuka koji razdragano požuruje da idemo na ćevape. I išli smo. Išli smo i preko Starog mosta, ali i pod most da bosim nogama zagazi u ledenu Neretvu. Uživao je, a ja u njegovoj radosti tražio sjećanja o vlastitom dječijem hodanju, na istom mjestu, kroz ledenu Neretvu.

Ista je to radost.

I on, kao i brojne generacije ljudi, iz ovog i od prirode povlaštenog grada, u sebi, bez obzira gdje su rođeni ili žive, nose isti biljeg juga koji ih određuje i čini drugačijim.

Zato danas jesam sretan, iako znam da bih sa ovim saznanjima, bez razmišljanja, kada bi bilo moguće, drugačije postupio 1992. godine.

Ali to, nažalost, više nije moguće.

 Srijeda, 24. avgust 2022.

Svjetlost Mostara

Danas imam potrebu da se vratim u jednu davnu godinu. Naime, na današnji dan 1572. godine u noći praznika Svetog Vartolomeja u Parizu otpočeo pokolj hugenota (francuski protestanti), u kojem je do septembra ubijeno oko 70.000 ljudi širom Francuske. Inicijatori krvavog pira poznatog kao “Vartolomejska noć” bili su Katarina Mediči, majka francuskog kralja Šarla Četvrtog, i rimokatolički poglavar papa Grgur Trinaesti, koji je povodom toga naložio da se iskuje medalja, proglasivši odmazdu nad hugenotima “svetim ratom za jedinu istinitu vjeru”.

Eto, slučaj je htio da baš na ovaj dan Direkcija Mostarskog teatarskog festivala – Festivala autorske poetike, koji organizuje već 47 godina Mostarski teatar mladih ustanovi Nagradu „Svjetlost Mostara“. Ideja je već dugi niz godina sazrijevala, a želja je bila da se jednom godišnje na Festivalu, u pravilu, dodijeli jedna nagrada nekom pojedincu koji je u svom cjeloživotnom umjetničkom djelovanju dao značajan doprinos umjetnosti teatra, ali i pomogao razvoju Mostarskog teatra mladih i teatarske umjetnosti u Mostaru. Po našim razmišljanjima to bi trebala, zapravo biti neka vrsta nagrade za životno djelo. Sve je već odavno definisano, ali se tragalo  za adekvatnim nazivom nagrade,  I onda je, sasvim slučajno na jednoj od društvenih mreža iskočio  „Zapis o Mostaru“ Ive Andrića iz 1946. godine u kojem Nobelovac Andrić kaže:

„Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego svjetlost. To znam iz iskustva. Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar. Uvijek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom, što se prožima sve u njemu, neka naročita svjetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čovjeka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad. Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i djevojaka u pred večernjoj šetnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odblijesak u čaši mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj je Neretva najsvijetlija naša rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličinu.“

Nakon ponovo pročitanog ovog zapisa samo od sebe se nametnulo ime nagrade „Svjetlost Mostara“. Odluka je prećutno, onako pogledima bila jednoglasna. I uistinu tačnijeg naziva za nagradu kojom želimo počastiti one koji su svojim angažmanom, djelom i ljudskom čestitošću počastili taj isti grad i sve nas u njemu o svjetlosti koja taj grad čini posebnijim od posebnih nema.

Kada smo ovo odlučili u par minuta bilo je jasno da će prva Nagrada „Svjetlost Mostara“ biti dodjeljena Gradimiru Gojeru, prvom umjetničkom rukovodiocu eMTeeM-a i jednom od njegovih osnivača za njegovo uspješno pedesetogodišnje služenje umjetnosti teatra. Ovdje moram podsjetiti na vrijeme od prije pedeset godina kada se rađala ideja o stvaranju jednog novog, drugačijeg teatra u Mostaru. Nije ta ideja ni tada dočekana blagonaklono, ali danas znam da je to bio početak jednog novog, drugačijeg bavljenja umjetnošću teatra. Vrijeme je pokazalo da smo bili u pravu.

Međutim, u gradu u kojem je pedeset godina kasnije sve, ili hrvatsko ili bošnjačko, te ponešto srpsko, čini mi se jako važnim istaći da ima nešto što je i imenom mostarsko, dakle gradsko, dakle građansko.

Znam da mi u Mostarskom teatru mladih nismo bili vidoviti prije toliko  godina, niti smo te daleke godine o ovim stvarima razmišljali, ali danas sam ponosan na tu mladalačku tvrdoglavost na kojoj smo godinama istrajavali, te učili one koji su kasnije dolazili da je to jako važno.

Ovdje odmah moram istaći da smo i tu našu odluku da se zovemo teatar, a ne pozorište ili kazalište, također svojevremeno morali braniti. Danas je to odrednica koja nije samo jezička ili estetska. Zbog nje smo minulih godina incidentna pojava, jer ona znači da nikome ne pripadamo.

Pripadati Gradu, znači ne pripadati nikome, jer Grad u tom kapacitetu ne postoji.

Ovdje se mora pripadati „svom narodu“ da bi postojao.

Zato je važan i naziv jer se iz njega odmah vidi ko jesi i kome pripadaš. To se vidi i iz našeg naziva, ali se iz njega, takođe, vidi da mi ne pripadamo tom podijeljenom društvu koje zauzima stav i donosi ocjene i odluke na osnovu naziva pozorište, kazalište, teatar.

Danas je to snažno sredstvo podjela koje nam je nametnula politika.

Zato tu odluku da u imenu pored riječi «mostarski» imamo i riječ «teatar», donesenu prije nepunih pedeset godina danas slavimo i veličamo, jer nam je omogućila distancu od primitivne stvarnosti i dala šansu da drugačije mislimo, radimo i razvijamo našu budućnost.

U međuvremenu smo odrastali, učili, griješili, rasli i padali, pa opet rasli i tako do danas. Nikad se nismo odrekli te dvije riječi koje su u našim životima puno više od pukih riječi. Bilo je vremena kada je odbrana tih principa značila pitanje života i smrti, pitanje egsistencije, ali i pitanje časti i morala, etike. Odlučili smo se za ovo drugo i pristali na patnju.

Zato za sebe danas sa ponosom kažemo:

Mostarski teatar mladih nije samo teatar, ili pozorište, ili kazalište.

Mostarski teatar mladih je i teatar i pozorište i kazalište.

Mostarski teatar mladih je prije svega ideja. Ideja snažno distancirana od svih ideologija, nacionalizama i podjela bilo koje vrste.

Mostarski teatar mladih je projekat novog, otvorenog, aktualnog, istraživačkog bavljenja umjetnošću teatra. To je mjesto stvaralačkog istraživanja na kojem je estetika sveto pravilo, ali joj je ipak pretpostavljena etika. To je profil trećeg teatra u kojem uz profesionalan angažman i rezultat mora u radu postojati i ljubav koju nosi amaterizam.

Mostarski teatar mladih nije teatar u kojem se radi.

U Mostarskom teatru mladih se živi. Tu predstava nikad nije gotova. Ona je živ organizam koji se stalno mijenja, dograđuje, istražuje…

Tu glumac radi i onda kada nema predstavu ili probu, jer zna da uvijek ima šta naučiti.

Mostarski teatar mladih opredijeljen je za interakciju sa publikom koju cijeni, uvažava, ali i informira, obrazuje i vodi kroz neslućene mogućnosti teatra u povijesti civilizacije.

Mostarski teatar mladih okrenut je budućnosti crpeći sva bogatstva što ih nudi prošlost i sadašnjost.

Mostarski teatar mladih okrenut je Svijetu, da bi učio, ali i da bi poučavao.

Mostarski teatar mladih je most za budućnost.

E, na tu činjenicu sam vrlo ponosan i smatram je našim najvećim dometom koji smo ostvarili u minulim vremenima.

U sve to svoj doprinos ugradio je i naš Gradimir Gojer i zato će biti prvi nosilac naše Nagrade „Svjetlost Mostara“, jer on i njemu slični jesu svjetlost Mostara.

Četvrtak, 25. avgust 2022.

Nagrada za umjetničku hrabrost

Godine 2001. gostovali smo u Nju Orleansu. Bilo je to sedam uzbudljivih i nezaboravnih dana, a evo čitam da su na današnji dan godine 1718. Francuski iseljenici u Americi, u Luizijani, osnovali grad Nju Orleans, nazvan tako u čast francuskog vojvode od Orleana. I danas se vrlo živo sjećam našeg rada u jednoj srednjoj školi sa učenicima baveći se vršnjačkim nasiljem. To što smo tu čuli realizujući našu predstavu teatra u obrazovanju „Maske“ je za čitav život. Rad je bio oprezan i u početku sa velikom dozom straha, a onda se desilo međusobno povjerenje i ti brojni učenici-prestupnici su se otvorili i magija teatra je doinijela katarzu. Prošlo je dvadeset godina, a kao da je juče bilo, slike su tako upečatljive. Domaćini su bili iznenađeni, jer učenike za ulazak u školu reda naoružani policajac sa električnim pendrekom i pištoljem koji u futroli nije zakopčan, kako bi se lako mogao izvući u slučaju potrebe. A mi smo imali samo par scenskih rekvizita, otvorene ruke, toplu riječ i želju da ih čujemo. I povjerovali su nam.

Svi drugi, profesori i organizatori našeg dolaska u školu rekli su da je to što radimo izuzetna hrabrost. Nismo to tako doživjeli. Pred sobom smo vidjeli očajne mlade ljude koji su tražili šansu da ih neko gleda onakve kakvi jesu i razumije da su sva ta njihova ponašanja samo poisljedica nekih dubljih uzroka. Mi smo upravo to njima ponudili, traganje za uzrocima kriminogenog ponašanja i uspjelo je. Doprli smo do njih i oni do nas. No, o tome detaljnije drugi put.

Ovog rada sam se sjetio i zbog činjenice da danas Direkcija našeg festivala treba donijeti odluku kome će ove godine pripasti, lani ustanovljena, Nagrada za umjetničku hrabrost koja nosi ime naše rano premnule kolegice, glumice, Amre Prutina. Umrla je iznenada u 37-oj godini. Pamtimo je kao talentovanu, buntovnu, odanu, bezkompromisnu kad je ideja eMTeeM-a u pitanju. Pamtimo je i po ideji da se nakon svake izvedbe predstave „Maslinova grana“, koju je u istraživačkom procesu sa grupom mladih ljudi napravila ironizirajući život u podijeljenim zajednicama, zajedno sa publikom posadi drvo masline kao trajan biljeg da postoje ljudi koji žele mir, toleranciju i život bez podjela. Ideja je zaživjela i danas naše masline rastu u Kragujevcu, Skoiplju, Banja Luci, Vlasenici, Livnu, Mostaru, Čapljini, Stocu, Olovu i u još preko stotinu gradova i mjesta Bosne i Hercegovine. Te masline svjedoče da nas ima. Kad kažem nas, mislim na ljude koji žele normalan život u svojoj domovini, ali i u dobrim odnosima sa svim ljudima planete Zemlje. I za ovu želju često nam kažu da je hrabrost i pričati o njoj.

Mi ne mislimo tako, jer biti čovjek nije hrabrost. Upravo zbog toga i ustanovili smo pomenutu nagradu kojom želimo skrenuti pažnju na ljude koji promovišu svojim umjetničkim radom aktivnosti koje ogromna većina smatra hrabrošću.

U toku rada na predstavi „Uspavanka za Mladenku“ odgovarajući na jedno novinarsko pitanje u kojem se sugerisalo da je iznimna hrabrost baviti se temom zločina pripadnika Armije RBiH u selu Grabovica kod Mostara nad civilima hrvatske nacionalnosti, rekli smo da biti čovjek nije hrabrost, a da je naše bavljenje tom tematikom samo potvrda da mi jesmo ljudi i da su za nas svi zločinci jednako zločinci, a sve žrtve jesu naše žrtve. Prisjećanje na taj stav, ali i sve ono šta je ta predstava polučila odluka o nagradi, bez ikakvog vijećanja, sama se nametnula. Direkcija festivala odlučila je da se 2022. godine Nagrada za umjetničku hrabrost „Amra Prutina“ dodijeli ansamblu predstave „Uspavanka za Mladenku“.

Vjerujem da će ova nagrada potaknuti jošp nekog, do sada neodlučnog ili pak uplašenog, umjetnika da progovori svojom umjetnošću o društvenoj zbilji u kojoj živimo ili smo živjeli, kako se normalne ljudske aktivnosti više ne bi smatrale hrabrošću.

 Petak, 26. avgust 2022.

Znamo i kuda i kako dalje

Pronalazim da je 1939. godine, na današnji dan, objavljen sporazum jugoslovenskog premijera Dragiše Cvetkovića i vođe Hrvatske seljačke stranke Vladimira Mačeka i uredba o ustanovljenju banovine Hrvatske. U njen sastav su ušle Savska i Primorska banovina i srezovi Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica, koji nikad dotad nisu bili dio Hrvatske.

Ovog dana, ali 2022. godine počeo je 47. Mostarski teatarski festival – Festival autorske poetike. Otvorila ga je naša mlada glumica Emana Tabaković. Sa radošću prenosim slovo što ga tom prilikom Emana izgovori:

“Dobro veče i dobrodošli na otvaranje 47. Mostarskog teatarskog festivala – Festivala autorske poetike. Mostarski teatar mladih postoji već 48 godina, a nastao je 1974. godine kao prvi teatar za mlade u Mostaru.

I ne samo da postoji, on živi.

Oživljava mlade ljude, ohrabruje ih kada im korak zastane, omogućuje im slobodu govora koja se danas sve češće uskraćuje. Festival autorske poetike, koji je  najdugovječniji umjetnički festival u Mostaru, postoji od 1975. godine sa idejom pokazivanja novih tendencija u teatru mladih. Vremenom se izdvojio poseban fokus na autorskoj poetici i sretni smo što vam tokom nadolazećih festivalskih dana možemo ponuditi deset autorskih predstava. U okviru 47. Mostarskog teatarskog festivala obilježavamo i velikih 50 godina predanog, umjetničko-pedagoškog rada našeg sadašnjeg sjajnog umjetničkog rukovodioca Seada Đulića koji nas uči da sve nemoguće ipak postaje moguće kada smo na sceni i da čitav svijet kroz umjetnost nosimo na dlanu.

Mostarski teatar mladih ustanovio je nagradu “Svjetlost Mostara” koja se ovaj put dodjeljuje prvom čovjeku koji je obnašao funkciju umjetničkog rukovodioca MTM-a, ali i teatarskom stvaraocu koji je svojim radom pomicao granice teatra, te ih tako činio nevidljivim. Gradimir Gojer.

Večeras će na daskama koje život znače festival otvoriti grupa dječjeg ansambla predstavom “Sjetva”, po motivima mikrodrame Jacquesa Jarosea u režiji naše izvanredne, talentovane dramaturginje Emine Kovačević.

Za kraj željela bih reći da ovaj festival pruža autorima i glumcima da pokretom i glasom govore ono što nikad nisu smjeli reći naglas, ono što ih usrećuje, rastužuje, ali sa neke strane i tišti od djetinjstva. Pruža im priliku da govore o svojim neostvarenim željama, o društvu, o svijetu kakav jeste i kakvog mi želimo da bude, ovaj festival čini nas da se osjećamo živim, ali u nekoj drugačijoj dimenziji, da se naše priče osjećaju živim.

Ovaj festival živi zbog tih priča i ljudi, jer kada kroz umjetnost igramo te priče više ne ostaju ni rane, a ni ožiljci.

Ovom prilikom proglašavam 47. Mostarski teatarski festival otvorenim. Hvala vam i uživajte!”

I onda je počela predstava „Sjetva“ u izvedbi najmlađih eMTeeM-ovaca. Dvorana prepuna. Stoji se. Atmosfera za poželjeti. Niko ne zna da smo tri sata pred izvedbu bili u situaciji i dilemi da otkažemo predstavu. Naime, osmogodišnji Benjamin, koji ima vrlo zahtjevan glumački zadatak dobio je izuzetno visoku temperaturu i ne može igrati. Uz to rediteljka Emina, zbog bolesne majke, sa kojom mora ostati javlja da ne može doći.

Šta uraditi, svi se pitamo. Prije par dana priključio nam se dječak, koje li slučajnosti, isto Benjamin. Malo je stariji od bolesnog Benjamina, bez scenskog iskustva, ali otvoren i vrlo slobodan. Onako usput pitam ga kako pamti tekst. Kaže lako, bez problema. Dajemo mu tekst i on nakon petnaest minuta kaže znam. Protrčavamo kroz predstavu. On se snalazi. Poistavljamo svjetlo po sjećanju, provjeravamo muziku i vrijeme je proletilo kao tren. Očinski im kažem da idu na svoja mjesta i da se dobro drže, da pomognu Benjaminu ako zatreba i ne pokažu grešku ako je bude. Slušaju i oni, njih dvanaest mene hrabri. Počinjemo.

Prvi je festivalski dan, a na sceni budućnost eMTeeM-a. Dječiji dramski studio i njihova sjajna predstava “SJETVA”, uprkos svim problemima ide sjajno. Uprkos svemu snašli su se i kao pravi glumci suvereno vladali scenom. Publika zadovoljna, a mi ostali uvjereni nakon predstave da odgovarajući na moto festivala „Kuda i kako dalje“, znamo i kuda i kako dalje.

Bravo mala raja. „Sjetva“ je posijala upravo ono o čemu su maštali osnivači eMTeeM-a danas daleke 1974. godine.

 Subota, 27. avgust 2022.

Koja sam ja budala, nije on kriv

Zanimljivo, Parlament Francuske, na današnji dan, 1789. godine usvojio je Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, inspirisan sličnom američkom deklaracijom. Imamo i mi našu iz Sanskog Mosta, sa drudog zasjedanja ZAVNOBiH-a, donesenu 1944. godine, ali ko je za nju čuo ili je pročitao od današnjih stanovnika Bosne i Hercegovine, gdje god bili.

Vratimo se mi drugom danu 47. Mostarskog teatarskog festivala – Festivala autorske poetike. Program je počeo dodjelom Nagrada “Amra Prutina” za umjetničku hrabrost ansamblu eMTeeM-ove predstave “Uspavanka za Mladenku”. U obrazloženju stoji da se nagrada dodjeljuje za snagu scenskog izraza koji vodi do katarzičnog suočavanja sa bolnom prošlošću. Nakon dodjeljene nagrade publika je odgledala snimak predstave. Kao i uvijek, u publici muk, prigušeni jecaji i na kraju tišina, bez aplauza. Kao da publici treba ta šutnja i pogled u prazno, kao da se svaki gledalac preispituje, kao da traži odgovore, kojih uglavnom nema. Uvijek im damo to vrijeme u kojem osjećamo katarzu. A upravo zbog katarze odlučili smo da isto veče publici ponudimo playback predstavu “Moja muka”. To je predstava u kojoj je publika zapravo scenarista.

Playback teatar je zanimljiva forma i tehnika, u Bosni i Hercegovini, nedovoljno korištena, a kroz teatarsku igru i u teatarskoj fikciji gledaoci se suočavaju sa vlastitim problemima, mukama, traumama i slično, što redovno vodi ka katarzi.

Postoje mnoge vrste alternativnog teatra….Playback je teatar poput foruma u zajednici, mjesto za “monolog”, za istraživanje odnosa između osobnog i političkog, između individualnog i kolektivnog. To je prilika da čujemo i da nas čuju, da prepoznamo međusobne sličnosti i razlike, i da vidimo svoj život na sceni.

Umjetnički zajednički tkamo izrečenu riječ, ples, muziku, pripovijedanje i fizički teatar u improviziranoj formi koja može biti ozbiljna, dirljiva, a često i vesela. Sadržaj dolazi

od publike, u trenutku, kroz stvarna životna iskustva ljudi, priče i snove.

Playback teatar je 1975. godine osnovao Jonathan Fox, glumac, učitelj i psihodramatičar. Ova slobodna forma teatra sada postoj u preko 50 zemalja. Ove večeri publici smo ponudili da sa nama podijeli neka svoja iskustva koja ih muče, neki problem ili nerješivu situaciju i slično. Ponudili smo im da to ispričaju i glumcima koji im stoje na raspolaganju podijele uloge. Oni će to kroz improvizaciju odigrati nakon čega mogu dati dodatne upute za korekcije i tako dok svoj problem, traumu, događaj i slično ne vide onako kako su ispričali.

Najprije komešanje, smijuljenje, a u suštini stid. Čeka se da neko probije led. Spremni smo i na to. Naš kolega uskače sa svojom pričom, koju glumci ne znaju. Priča, dijeli uloge, kratak dogovor i gledamo situaciju. Uzbudljivo i motivirajuće za druge. Daje dodatne upute, opet kratak dogovor i ide scena. Kolega Adnan je zadovoljan, kaže: Baš tako je bilo. Odgledali smo situaciju vršnjačkog nasilja u školi.

Ova scena otvorila je publiku. Redaju se vrlo dramatične situacije, iz bolnice, prodavnice, bračno nevjerstvo…

Gledamo scenu koju je ispričala jedna mlada žena o navodnom bračnom nevjerstvu muža na službenom putu. Igra se scena kako ju je ispričala žena, ali glumci su izmaštali i odigrali scenu koja je po njihovom mišljenju predhodila onom što je žena ispričala. Nakon odigrane scene, po pravilu, pitam ženu: Da li su glumci odigrali scenu kako ju je ona ispričala ili ima korekcije.

Ona šuti minut-dva, plače i tiho progovara: Koja sam ja budala, nije on kriv, hvala vam, a ja odoh kući trkom spašavati brak.

I otišla je. Ne znamo šta se poslije desilo, ali vjerujemo da je snaga teatarske igre i suočavanje sa samim sobom u teatarskoj fikciji moćno sredstvo za prevazilaženje brojnih društvenih, ali i ličnih problema.

Nakon žurnog odlaska mlade žene kući i njene izjave zaključili smo drugi festivalski dan i otišli u „Porto“ na piće sa festivalskim gostima.

 Nedjelja, 28. avgust 2022.

Ipak su to DIS-ovci

Kažu da je na svečanoj sjednici Narodne skupštine 1910. godine na današnji dan u  Cetinju kneževina Crna Gora proglašena kraljevinom, a knez Nikola Prvi Petrović kraljem.

A istog tog dana, samo 112 godina kasnije na Mostarskom teatarskom festivalu izvedena je koprodukcijska predstava Pozorišta mladih Dis iz Banja Luke i Akademskog pozorišta „Branko Krsmanović“ iz Beograda “Glasno kao šapat” u režiji Novice Bogdanovića.

Legenda kaže da je Pozorište mladih DIS osnovano u Banja Luci prije nešto više od 25 godina, ali legenda isto kaže da su osnivači prilikom osnivanja željeli napraviti teatar sličan Mostarskom teatru mladih. Legende kao legende, ko zna šta je tu istina, šta mašta, ili ko zna šta. U ostalom to nije ni bitno. Bitno je, a i istina je da su se ova dva teatra vrlo brzo srela, prepoznala i nastavila saradnju koja je porodila puno zajedničkih projekata i još više trajnih prijateljstava. Zato je večerašnja festivalska izvedba u dvoranu dovela sve eMTeeM-ovce, bivše i sadašnje koji su u Mostaru. Niko ne pita koja je predstava, važno je da igra DIS teatar.

Predstava „Glasno kao šapat“ rađena je kao omaž velikom književniku Borislavu Pekiću.

“To je priča o slobodi, koliko igramo neke tuđe igre koje su nam nametnute, koliko još uvijek, bez obzira u kojem se sistemu nalazimo, postoje ljudi koji su progonjeni i oni koji imaju potrebu da nekoga progone i neko ko sve to sa strane ili odozgo vidi”, kaže reditelj predstave Novica Bogdanović.

I uistinu gledajući tri mlade glumice i mi u gledalištu bili smo čas progonjeni, čas progonitelji, čas posmatrači sa strane. Bio je to život koji svakodnevno živimo, ali i opomena da bi valjalo neke stvari mijenjati ako uistini želimo biti slobodni.

Bio je to teatar mladih po definiciji, rekao bih. Otvoren, konkretan, direktan. Bio je to teatar koji govori o stvarnom problemu koji se tiče svih nas, bio je to angažovan omladinski teatar u kojem je mnogo važnije šta govori od onog kako govori. Naravno, nastoji i kako podići na što viši nivo. Kako je zanat, a normalno je da mladi ljudi još nemaju izgrađen glumački zanat, ali zato imaju i moraju imati jasno izgrađen stav o problemu koji ih tišti. Ako to uspiju zanemarićemo nedostatke umijeća koje nosi zanat. U večerašnjoj predstavi šta, odnosno stav o slobodi je bio krajnje jasan, ali na našu radost i kako, odnosno zanat, bili su na zavidnom nivou. Dovoljno za užitak, ali i traženje brojnih odgovora koje nam je postavila predstava.

Rekao bih, pun pogodak za autorski stav na Festivalu autorske poetike.

Ipak su to DIS-ovci.

Odlično treće festivalsko veče.