hamburger-icon

Kliker.info

SB : Hoćemo li učiti djecu da su im roditelji krivi što nisu na vrijeme pobjegli iz BiH?

SB : Hoćemo li učiti djecu da su im roditelji krivi što nisu na vrijeme pobjegli iz BiH?

26 Maja
04:59 2009

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Baš me je prijatno iznenadio američki potpredsjednik Joe Biden kad je u utorak u Parlamentu BiH otkrio kako mali Hayat Avdović, američki briljantni srednjoškolac, sin mog prijeratnog dobrog poznanika Erola Avdovića, već ima 18 godina. (Kažem bezbrižno prijatelju da, ako je Erol već sinu dao ime Hayat, red je da kćerki da ime Alfa, pa se gorko ismijemo.) I pri tom, mali Hayat Avdović piše, hajde da bar jednom budem nježan, poglupe pjesmice. Nešto što je stilski blisko lirskom opusu ranog Drugog načina i kasnoj (vjerski osviještenog) Ismeta Kurtovića. Erol je, inače, prije rata radio u JAT-u, na radnom mjestu recepcije (bukvalno shvaćeno), usmjeravanje putnika, folovi, dijalog sa korisnicima… Ama lafčina, da se ne zajebavamo. Fin, pristojan, revnostan, učtiv dečko, uvijek na usluzi nama neorganiziranim i razbarušenim putnicima sa trajno ugrađenim strahom od letenja…

Nisu ni dva-tri čestita agresorska metka ispaljena po Sarajevu, a već mi se službenik JAT-a Erol Avdović javio odnekud iz Amerike (valjda temeljem nekih neiskorištenih karata za prekoocenske letove) i ponudio, prijateljski, učtivo, “svaku vrstu solidarnosti”, te me filovao informacijama kakve je on sve akrobacije ispoljio e da bi Amerika napokon shvatila volumene i dimenzije naše tragedije.

Ne, ne potcjenjujem ja tu vrstu distanciranog principijelnog angažmana, dapače, svaka je vrsta integrativnog angažmana u ovoj zemlji dobro došla: ali nek’ me ne ubjeđuje američki potpredsjednik kako je nekakva virtuelna paradigma BiH neko Avdovićevo dijete koje je napisalo, valjda u avionu, prigodnu pjesmicu za američkog potpredsjednika i njegovu balkansku turneju; raspitam se malo po redakciji, djeca svih nas ovlaš okupljenih govore tečno i razgovijetno pet-šest raznoraznih jezika. Jasno mi je da niko ne može američkom dopredsjedniku zamjeriti što je metaforički tačno, ali diplomatski neoprezno uspostavio tu vrstu nasilnog “preplitanja planova”: međutim, kada su u pitanju djeca iz BiH, niko me ne može zaustaviti, spriječiti, da se vratim ono što je jedino važno. Našu tragediju i nejake pokušaje da je saniramo.

Recimo, sin Harisa Silajdžića nikada nije bio u BiH; okupirali ga ispiti po Londonu, pa nije imao vremena, niti novca zvrcnuti neki telefon koji bi donio glas našoj kakvoj-takvoj (ja mislim dosta pristojnoj i reprezentativnoj) Regini “Pjesmu Evrovizije”. Nosim, dakle, a vrijeme je da i ja kakav prigodan “zlatni ljiiljan” hajrujem, na rukama mrtvo dijete, 7-8 godina, curica ko anđeo lijepa, ne znam šta bih s tim anđeoskim lešom; ne znam niti pitam ikoga, ubila ju (dijete heeej, ima li to igdje ikad i sa kim, hajdemo razmijeniti padeže, pa naći neki koje to zlo mogu ubuhvatiti, zahvatiti).Nosim li ja mrtvu curicu do prve hitne pomoći – nosim, bezbeli. Ko bi drugi?! Na moj užas, bez medicinskog rezultata…
Lijepa je, holivudski slatkasta, dosta živahna, pjesmica i pripadajuća joj glupa životna storija malog gospodina Hayata Avdovića; ima određeni dramaturški naboj, diplomatsku težinu, etički naboj, patos (i Thanatos): ali ni izbliza tolikog antičkog naboja kao pitanje moje male sestrične koju sam pokrio tijelom pred užasnim višecijevnim iskušenjima, ona me pita, curica od dvije-tri godine, nakon što su nas po svim konvencionalnim pravilima ratovanja uništili: “Daidža, đe ćemo sad kad su nas ubili..” 
Znam, ima moj drug general Jovo Divjak težih, gorčih i dubljih dječijih priča koje mora okupiti dok se bavi prikupljanjem novca za normalno funkcioniranje svog plemenitog posla; na žalost po sve nas, niti jednu od tih storija nije uspio medijski, proračunski i politički kapitalizirati – da je Divjak ušao u “kadar” Josepha Bidena, svima bi nam bilo lakše. Njegovi bi štićenici bili godinama zaštićeni. Ovako je to samo Hayat, sin Erola Avdovića, čiju je kuću Divjakova vojska branila.By the way, Jovo je Divjak na INTERPOL-ovoj potjernici zbog ratnih zločina.

Na početku rata, u ljeto 1992. godine Divjak je bio “ličnost nedjelje” u New Yorka Timesu. Naslov je bio, parafraziram, sa solidnom količinom tačnosti: “ Srbin, koji će braneći Sarajevo od srpskog fašizma spasiti čast Srba”… Hoćete li pogađati ko mi je u groznoj informativnoj blokadi taj tekst iz Amerike “doturio”: Erol Avdović.Hajd’, što bi rekao stari mudri pjesnik: “Sve je stalo, samo d/j/eca rastu… Što može biti i dobro, ali najčešće je ispadalo loše….

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku