Kliker.info

“Nakon dužeg razmišljanja odlučio sam okončati svoju igračku karijeru. Iz zdravstvenih razloga nisam više u stanju odgovarati zahtjevima profesionalnog nogometa. Svim mojim bivšim klubovima želim puno sreće u narednim sezonama a reprezentaciji plasman na SP u Brazilu…” U potpisu, Saša Papac. Kratko, jasno, gospodski, bez velikih riječi. Onako kako je igrao. Onako kako se ponašao cijelog života.Inače ne volim kada novinari pišu u prvom licu. Takva forma mi je nekako strana, vuče na aroganciju. No, ovaj put moram jer se od nogometa oprostio moj prijatelj, najbolja osoba koju poznajem a koja je ikada igrala za nogometnu reprezentaciju BiH.

Još prošle godine kazao mi je da ga riba i Neretva privlače više od treninga i utakmica. Govorio sam mu da je to ludo, da može igrati još dvije tri godine. No, tada je već prelomio, samo što je odluku čuvao za ove dane. Sada kada je odluka o kraju karijere i zvanična, može pecati koliko god hoće.Pisati o karijeri i životu Saše Papca za potpisnika ovih redova je poprilično teška dužnost, teško je ne biti subjektivan obzirom da je riječ o jednoj rijetkoj pojavi, istinski poštenom, do kraja iskrenom i nadasve odlično odgojenom čovjeku kojem su data riječ i profesionalizam oduvijek bili vodilja u životu.“Bilo kome ko je došao iz BiH u inozemstvo bilo je teško. Bio je rat, teško je bilo raditi i praviti karijeru u takvim uslovima. Zbog toga sam zahvalan Bogu što mi je omogućio da napravim ovo u životu i zahvalan sam mu na svemu što sam postao”, govorio je uvijek kada bi razgovarali o njegovoj karijeri, utakmicama u kojima je uspješno “čuvao“ Ronaldinha protiv Barcelone, nakon utakmica u kojima je osvajao naslove sa Rangersima.

Njegova odluka da ne igra za reprezentaciju dok se ne pomete Savez, ma koliko teška, bila je zapravo logična i da su se svi čija je riječ imala težinu proteklih godina ponašali poput Saše Papca, vjerovatno nikada ne bi ni došlo do suspenzije Saveza. Iako smo znali da za BiH, sa čijom je zastavom nedavno proslavio naslov prvaka Škotske, neće zaigrati sve dok se u Savezu nešto radikalno ne promijeni, svaki put kada bi razgovarali, telefonom ili “uživo“, a dešavalo se to dva ili tri puta mjesečno, uvijek smo ga nagovarali da se vrati. I uvijek je odgovor bio isti. “Kada odu Iljo i Suljo.“Kada ode Sulejman Suljo Čolaković, koji ga je nazvao na telefon i kočijaški mu psovao nakon odluke da ode iz reprezentacije poslije Kodrine smjene. Kada odu ljudi koji su u Mostaru slali lokalne razbijače da mu napadnu brata zbog njegove odluke da ne igra dok su oni u Savezu. Srećom, otišli su, nadamo se, za sva vremena.

“Eto, više me ne moraš nagovarati, čuo sam se sa selektorom Sušićem i vratit ću se“, kazao mi je ljetos u Mostaru, neposredno prije nego što će se vratiti u Glasgow na početak priprema sa svojim klubom. “Selektor me je zvao pred utakmicu u Rumuniji, ali tada se nismo mogli dogovoriti. Kazao sam mu da moram doći nekoliko dana ranije, da upoznam suigrače, jer osim njih tri-četiri, ne znam nikoga. Moram malo ‘pohvatati’ način rada, vidjeti kako funkcioniraju linije. I mislim da će, ako se selektor opet odluči nazvati me, tako i biti pred utakmicu s Grcima.“ I onda je kazao rečenicu koja pokazuje o kakvom se, zapravo, čovjeku radi. Kako se vrijedilo boriti za njegov povratak. “Pričali smo i selektor Sušić mi je kazao kako mu trebam, kako nisam igrač za klupe. A ja sam mu kazao da meni nije problem sjesti na klupu. Niti će ikada biti. Moje je da se odazovem da pomognem reprezentaciji svoje zemlje za koju trebaju igrati najbolji i najspremniji. A to hoću li ja biti na klupi ili u prvih 11, stvar je procjene i vizije selektora. Želim biti dio tima, pomoći svojim znanjem i voljom, hoću li igrati ili biti rezerva, nije stvar o kojoj ja odlučujem.“

Sve je zapravo počelo prije skoro pet godina kada su se, navodno u njemačkom stanu Zlatana Bajramovića, definitivno najnesretnijeg, kada su ozljede u pitanju, reprezentativca BiH, okupilo njegovih 13 suigrača iz reprezentacije kako bi potpisali pismo o bojkotu reprezentacije dok se ne smijeni tadašnje rukovodstvo NS BiH. Pismo su uvečer poslali na adresu sportske redakcije Avaza. Pismo je uzrokovalo buru u Savezu, isprva su se svi čvrsto držali svojih početnih pozicija, da bi s vremenom odnosi počeli otopljavati i neki su se igrači vratili u tim.

Papac se sve to vrijeme držao date riječi, tačnije, sve do u zimu 2007.godine, kada su se on, Emir Spahić, Zlatan Bajramović, Mirsad Bešlija, Ninoslav Milenković, Kenan Hasagić, Almir Tolja i Ivica Grlić na sastanku sa tadašnjim članovima predsjedništva NS BiH, Sulejmanom Čolakovićem i Iljom Dominkovićem, te neizbježnim Munibom Ušanovićem, u sarajevskom Collegium Artisticumu dogovorili o povratku u nacionalni tim. Razgovaralo se isključivo o jednoj stvari smjeni tadašnjeg direktora reprezentacija Ahmeda Pašalića i inauguriranju novog direktora i novog selektora reprezentacije BiH. Tada se razgovaralo i o tome da reprezentacija više nikada ne smije postati butik za prodaju igrača, ali i da se čelnici NS BiH više ne smiju miješati u rad selektora nacionalnog tima.

Čolaković i Dominković su prihvatili sve što je na sastanku postavljeno pred njih. Pašalić je smijenjen, nekoliko mjeseci kasnije za selektora je imenovan Meho Kodro i Papac se vratio u nacionalni tim. Međutim, Kodro je na klupi reprezentacije trajao svega pet mjeseci, smijenjen je nakon što nije pristao igrat prijateljsku utakmicu u Teheranu protiv Irana koja je organizirana isključivo kako bi se zaradilo nešto novca za Savez koji je već tada grcao u dugovima. Papac je shvatio kako se, za razliku od njega, Čolaković i Dominković nisu držali riječi koju su jedni drugima dali u Collegium Artisticumu i definitivno se odlučio oprostiti od dresa reprezentacije BiH.

Jer za njega je, što je veoma rijetko u današnjem nogometu, riječ uvijek bila svetinja i nije mogao još jednom pogaziti svoja životna načela. Ključnu ulogu u povratku ostalih nogometnih reprezentativaca u nacionalni tim pod ruku Kodrinog nasljednika Ćire Blaževića imali su Emir Spahić i Elvir Bolić. Kako je uspio u nakani da se igrači okupe oko pisma bojkota, tako je Spahić bio uspješan u lobiranju i uspio je nagovoriti nekolicinu reprezentativaca da se ponovo odazovu pozivu u nacionalni dres. U svom je lobiranju uspio, no nije mogao nagovoriti dvojicu – Papca i Kenana Hasagića.

Obojica su odbijala igrati za reprezentaciju nakon smjene Mehe Kodre, najavljujući i definitivan kraj reprezentativne karijere. No, Hasagića je na povratak u reprezentaciju nagovorio Elvir Bolić, vjerovatno najvažnija osoba za njegovu karijeru u Turskoj. Naime, Hasagić je ugovor sa istanbulskim Buyuksehirom potpisao nakon što je za njega garantirao Bolić, čija se riječ itekako uvažava u turskom nogometu. No, na Papca niko nije mogao uticati i on je ostao odlučan pri svom stavu, dosljedan da više neće igrati za BiH sve dok se ne desi čistka rukovodstva Saveza.

“Vidi ja sam to govorio svaki put kada bi me neko htio o tome pitati“, pričao mi je Saša. “Nisam nikada bio tvrdoglav niti tvrdolinijaš, prihvatit ću svaki razgovor, ali neću odstupiti od svojih načela. Uvijek sam želio da naša zemlja dobije nogomet kakav zaslužuje, da nam napreduju i klubovi i reprezentacija. Želio sam da nam reprezentaciju i savez vode kvalificirani ljudi, profesionalci. Da nam igraju najbolji, da se niko ne miješa u rad selektora. Nama je u kvalifikacijama znalo defilirati desetine igrača koje poslije više niko nikada nije vidio. Nadam se da su ta vremena prošla i da se to više neće dešavati.“

Sašu je na povratak pokušao nagovoriti i Miroslav Blažević i to na samo Ćiri svojstven način. Znajući da sam u kontaktu sa Sašom, neposredno pred kvalifikacijsku utakmicu protiv Turske u Zenici kazao je kako su ga “upravo zvali iz minhenskog Bayerna, kako njihovi emisari dolaze na utakmicu gledati Papca kojeg žele u svojim redovima te da ga hitno nazovemo da dođe u kamp reprezentacije.“ No varka starog maga nije uspjela, niko nije taj vapaj shvatio ozbiljno niti se Papac dao prevariti.Ono što nije uspjelo nikome drugom, pošlo je za rukom emisarima FIFA-e i UEFA-e koji su suspendovali Predsjedništvo i IO NS BiH i Saši širom otvorili vrata reprezentacije. Prodlujio je tada za godinu dana ugovor sa Rangersima, ali je već tada počeo razmišljati o okončanju karijere.

“Nije bilo upitno hoću li ostati u Glasgowu, čekalo se samo da se riješi situacija sa novim vlasnicima kluba. Imamo sam i nekih ponuda, neke su bile čak i veoma atraktivne, ali su sve to klubovi koji su mnogo manji od Rangersa. Znaš, ima igrača koji su sa mnom igrali u Rangersima i onda otišli u Aston Villu ili Sunderland. Sada se svi žele vratiti jer tek su odlaskom shvatili kako je zapravo Rangers veliki klub, jedan od najvećih u Evropi, iako možda zadnjih godina nema rezultate koji to dokazuju. “

Zanimljivo je da mu zagrebački Dinamo nije bio suđen, iako je ovoga bio glavna meta Zdravka Mamića, šefa hrvatskog prvaka. Nakon što je potpisan Dejtonski sporazum, Saša je kao dječak otišao put Zagreba, gdje je primljen u Dinamovu nogometnu školu. Iako mu je zagrebački klub obezbijedio smještaj i uslove za treniranje, nakon godinu i pol dana, odlučio se vratiti u Mostar. Roditelji u Mostaru su živjeli teško, u Dinamu su ga sputavali, nisu mu davali pravu priliku smatrajući ga pridošlicom iz provincije i odlučio se vratiti u Mostar i zaposliti se kako bi pomogao porodici.

Nakon godinu dana u rangersima, Saša se vratio u Mostar i shvatio kako mu je više dosta. Neretva, pecanje, raja iz djetinjstva, supruga Ivana, klinci Deni i Sara… Hvala majstore. Karijere, velike ili kratke, kad tad se okončaju. Ali biti i ostati čovjek, to traje vječno. A Saša je čovjek, prije svega… Nedim Hasić (Slobodna Bosna)