Kliker.info

Piše : Salmedin Mesihović(Tačno)

16. juna 1953. god. tada tek rođenu Njemačku Demokratsku Republiku (DDR) zahvatio je štrajk građevinskih radnika, koji se narednog dana preobrazio u ulične nerede koje je vladajuća partija SED uz pomoć sovjetskih tenkova uspjela ugušiti. Iako je u početku podržao mjere režima, veliki njemački i svjetski dramaturg Bertold Breht je nešto kasnije dao kratku, ali jezgrovitu kritiku na račun postupanja istočnonjemačkog establishmenta u elegijskoj poemi "Die Lösung" :

„Nakon ustanka od 17. juna,

sekretar udruženja pisaca

dijelio je letke u Stalinallee

navodeći da je vlada izgubila

povjerenje u narod, koji bi ga

mogao povratiti samo

uz dodatne napore. Zar ne bi bilo

lakše u ovom slučaju da vlada

raspusti narod i izabere drugi.“

U posljednjim rečenicama Brehtove poeme kao da izvire i neko rješenje za našu situaciju. Naravno, to rješenje bi bilo daleko pa i „obrnuto proporcionalno“ onome što je pisac želio reči. Dok Breht sarkastično poručuje da političari izaberu novi narod kako bi se spasio poredak kojim upravljaju, u našem viđenju stvari novi narod bi trebao da bude stvoren, izabran kako bi se spasilo naše bosansko-hercegovačko društvo, pa samim tim i zemlja koju bi ovo društvo trebalo reprezentirati. Za trenutnu protektorsko (međunarodnu) – lokalnu (plemensku) upravljačku samoproklamiranu elitu koja je ogrezla u korupciji, dekadensu, degradaciji, negaciji progresivizma, gluposti, destrukciji do svoje ogoljele srži ovaj narod je postao savršen. Oni sigurno ne bi željeli da izaberu novi narod, jer ovo sa čim sada raspolažu je jedna dobra masa kojom je lako upravljati i dobro manipulirati, bez obzira koliko sustav i pojedinci u njemu bili iskvareni. Naravno ono što je dobro za njih, ne mora značiti da je dobro za BH zemlju i društvo koje u njoj sada životari.

Skoro dvije decenije traje dezavuiranje jednog naroda (u kontekstu BH zajednice, a ne u smislu pojedinih nacionalnosti) u svim njegovim aspektima života. Besmisleno je trošiti riječi na ekonomski rasap koji je poprimio skoro apokaliptične razmjere, bespotrebno je govoriti više i o stanju potčinjenosti i zavisnosti koji na svojoj koži osjeća svaki građanin, kriminal u svim svojim vidovima je postao tako uobičajen da govoriti o njemu ne bi izazvalo nikakav šok. Zato čemo se zadržati na nečemu što se u javnosti ne istiće, ali što susrećemo na praktično svakom koraku. To je naš totalni kulturološki, moralni i vrijednosni sunovrat u „živo blato“ neegzistencije normalnosti. Pogledajmo sebe same i ljude sa kojima se srećemo skoro svaki dan. Kako smo se samo uspjeli iskvariti za jedno u historijskom kontekstu zaista kratko vrijeme. Pa svuda se nailazi samo na bijedu, jad, čemer. Samodisciplina i samopožrtvovanje su zamijenjeni bezobrazlukom i licemjerjem. Lažne optužbe i neprovjerene vijesti su postale sastavnice svijeta oko nas, kao neki usud modernog informiranja. Vjeruje se lažima, a istina se optužuje. Fanstastika je zamijenila realnost i zdrav razum, kratkotrajna oduševljenost je odmijenila promišljenost, a intelektualnost je ustupila mjesto mediokritetima i glupanima koji žele da utiču na oblikovanje mainstream općekulture i načina života.

Hrabrost i kuražnost su izblijedili pred podmuklošću i nepovjerenjem. Svako svakog želi prevariti, niko ni u koga se više ne može pouzdati. Čast i ponos su postale mane, a altruizam je postao smetnja, čak i u ustanovama koje bi po svojoj osnivačkoj vokaciji trebale brinuti o ljudima. Forma, a ne suština je smisao rada i na zadovoljavanje forme, a ne na usavrašavanje suštine se troše energija, snaga, volja i nervi.

Nikada više nismo imali nevladinih udruženja, a nikada manje civilnog društva, nikada više nismo imali odbora i službi za zaštitu ljudskih prava, a nikada manje ljudskih prava niti je ikada ranije pojedinac manje vrijedio. Nikada više nismo imali kojekakvih državnih, entitetskih, kantonalnih agencija a nikada manje funkcionalne državne strukture, nikada više nismo imali proroka – spasitelja (u raznoraznim ideološkim i dogmatskim bojama i izdanjima) a nikada manje nade i vjere u spas. Nikada više nismo imali raznih društava za pomoć ljudima i životinjama a nikada manje reda sa operacionalizacijom te pomoći, nikada više organizacija za mentalnu i drugu pomoć a nikada više ludaka na ulicama, nikada više policijskih i sigurnosnih službi a nikada manje bezbjednosti za obične ljude. Frustracije i kompleksi kod pojedinaca su dostigli tolike razmjere da oni predstavljaju u pravom smislu tempirane bombe. To što institucije i ustanove (bolje reči ljudi zaposleni u njima) ne rade svoj posao se pokušava kompenzirati sindromom humanitarne pomoći, od čega se nismo uspjeli osloboditi evo već 17 godina nakon rata.

Hrvatski intelektualac, književnik i liberalni političar Vlado Gotovac je gostujući davne 1997. god na HRTu kao protukandidat Franji Tuđmanu na tadašnjim predsjedničkim izborima izjavio rečenicu koja me se (još kao studenta) iznimno dojmila: „Kod nas se ne cijeni umijeće, nego snalažljivost“. E to je ono što se promovira, snalažljivost kao surogat i zamjena, substitucija za umijeće, kreativnost, marljivost i odgovornost. Nije više potrebno težiti znanju i vještinama, sada je dovoljno biti snalažljiv i sve će biti u redu i sve će biti prihvatljivo. I onda se pod tom snalažljivošću amnestira pokvarenost, spletkarenje, zakulisne igre, ludilo, bezobrazluk, korupcija, nemoralnost, friziranje porijekla i sve ostalo. Tako je nastalo plodno tlo na kojem izrastaju u neslućene visine (kao čarobni pasulj) raznorazne spletke, manipulacije, ponašanje u stilu vriske, galame, laži, zakulisanosti u kojima osobe sa „đon – obrazom“ najbolje prolaze. Važno je biti bučan, a ne argumentiran je deviza pojedinaca. Vrijeđanje u javnosti je postalo norma, a argumentirana diskusija otežavajuća okolnost. Sa tim je direktno uvezan i sve prisutniji fenomen vođenja hajke na određene osobu, i to bez ikakvih skrupula. Ako neko nešto postigne ili ako se zalaže za javni interes, odmah ga udari čitava serija spletki i najpodmuklijih napada…jer jal, ljubomora i strah od progresa je najopasniji kod onih koji se boje progresivne budućnosti i kojima odgovora močvarno stanje ustajalosti u kojem živimo… jer poslije njih potop. Iskoristiti nekoga poradi svoje (često samo kratkoročne) sopstvene koristi je prevagnulo nad zajedničkim djelovanjem na obostranu, pa i opću korist. Prevara je postala uobičajeno sredstvo snalaženja, pa se ljudi danas i javno hvale kako su nekoga ili nešto prevarili. Naravno, tu je i ona naša stara boljka, po kojoj se poslušnost i klimanje glavom više cijeni od marljivosti, sposobnosti, upornosti i kreativnosti. Radi protežiranja poslušnika i mediokriteta, često i osoba sa mračnom aureolom oko svoje ličnosti došlo se da institucije ne mogu raditi kvalitativno svoj posao.

Umjesto skromnosti i umjerenosti promovira se rastrošnost, besmisleno i nepovratno uništavanje resursa. Kako bi se dobilo na podršci ili popularnosti ide se u korist buđenja i zadovoljavanja niskih strasti i pobuda, onih iskonskih instikata koje je evolucijski razvitak humaniteta već odavno postavio na stazu atavizama. Tako se govori jedno, misli drugo, radi treće, a planira nešto sasvim četvrto. Um postaje defektna kategorija u našem BH svijetu. Bezrazložna prepotentnost i sklonost ismijavanju nekoga ili nečega su samo rezultat naših kompleksa niže vrijednosti, kojima kao da pokušavamo nadomjestiti naš stvarni položaj u ovom svijetu. Kao stil i trend se nameću pretvornost, mekuštvo i pokondirenost, a senzacionalizam je ono što nas pokušava ispuniti. Tako smo zatrpani vijestima o predstojećem smaku svijeta i 2012 i Majama, a da niko nigdje nije razložno govorio o velikoj civilizaciji Maja. Isto tako u naše glave se stalno i stalno serviraju vijesti o bezveznim likovima, a da skoro niko ne zna za epohalne rezultate genetičara Tomislava Domazeta. Naravno, ovakvom stanju je prilično doprinijela i naša „siva masa“, tzv. intelektualna elita koja se u dobroj mjeri u zadnje dvije decenije kompromitirala, prešla na „tamnu stranu“ ili prodala za „Judine škude“. Oni su se sada ili zavukli u mišju rupu ili se predstavljaju kao dežurni analitičari i moralne vertikale koje ponekad reda radi nešto izrecitiraju u određenim kontakt emisijama ili dnevnicima.

Ideja o radu kao spasenju i potrebi se gubi, pa pogledajmo samo koliko je polja i zemlje neobrađeno i ostavljeno neoplemenjeno, zašto naša polja nisu zasađena, zašto naše planine i naša brda nisu puna stada stoke. Tu ne postoje nikakvi izgovori…Je li se to stidimo svoga seljačkog porijekla i svoje tradicije. Pošto su se religijske institucije u potpunosti kompromitirale, a njihova učenja izgubila svoja suštinska značenja, ostala je samo religijska forma, prazna školjka unutar koje nema ničeg, izuzev potrebe pojedinaca da se u nju sklone kao pod neki moralni ili interesni pokrivač. Pošto je forma postala primarna, a suštinske i općehumanističke poruke se stavile u zavjetrinu desilo se da se danas ljudi svađaju i sukobljavaju radi totalnih bedastoća. Hajde neka naše abrahamističko i neabrahamističko svećenstvo pokaže narodu svoju „teologiju oslobođenja“, a ne „teologiju zavađenja“. Ja sam deista i to ću i ostati, ali ako je neko dobra, marljiva, ustrajna i kvalitetna osoba uopće me ne interesira da li je on ateista, teista (abrahamista, hare krišna, paganin ili nešto sasvim drugo) ili agnostik… uvijek ću mu pružiti ruku sa ponudom da zajedno radimo na dobrobit i nas samih i drugih.

Mi smo jedina zemlja u kojoj se zatvaraju vrhunske institucije kolektivnog sjećanja, kulture i edukacije i to se više – manje u javnosti i kod većeg dijela stanovništva tretira kao zadnja rupa na svirali. Kao da niko ne shvata šta znači gubitak kolektivnog sjećanja. Pa to je prvi znak neumitnog nestanka, utabana staza koja vodi ka sudbini Granade ili maloazijskih Jermena… u kontrolirani zaborav. Nemojmo misliti da je riječ samo u slučajnosti, ima tu i nekih koji, iza zastora sive eminencije u dubokoj pozadini koju nismo dokučili, dirigiraju čitavim ovim procesom. Zapitajmo se koliko je naše djece i omladinaca posjetilo Zemaljski ili Historijski muzej, a koliko je opčinjeno subkulturom šunda, bezmisla, nasilja, lažnog luksuza i površnosti. Kao da se u naše mlađe naraštaje namjerno ubacuje virus da je cool biti površan, bezobrazan, napadan, u centru pažnje (radi sopstvenog egzibicionizma, ludila i gluposti a ne svoje stvarne vrijednosti), kriminaliziran. Pa pogledajte naše elektronske medije koji se međusobno svadjaju o tome ko ima veću gledanost… a kakve je to gledanost… sapunice i sladunjave serijice bez smisla i originalnosti, provokativnost, politička pristrasnost i svađalačka raspoloženja i to sve u prime time. Sramota. Kada se većina od nas zatvori u svoju samoću možda postaje svjesna onoga šta se dešava, pa možda i onoga u čemu aktivno ili pasivno učestvujemo…jer smo na to prisiljeni ne svojom voljom, nego općom dominantnom atmosferom u društvu. Uzroci takvog stanja su mnogostruki i bio bi potreban obim čitave jedne knjige kako bi se dali bar kakvi – takvi smisleni odgovori na to pitanje.

Nema ni bolje ekonomije, ni boljih zakona, niti ćemo se riješiti kriminala, niti dobiti bolje obrazovanje, ni bolje političko uređenje ako ovaj narod, odnosno ljudi koji ga predstavljaju ne prožive duboku i suštinsku kulturološku, moralnu i vrijednosnu katarzu u samima sebi. Ako se ne odreknemo loših običaja … osuđeni smo na neumitnu propast. Nema toga čarobnog štapića, nema tih integracijskih procesa u euroatlanske ili neke druge (npr. neosmanske, neocarističko – rusofilske) integracije, nema toga supermena ili lidera ili vođe koji nam može pomoći, ako sami sebe ne izliječimo. „Bog uistinu neće promijeniti stanje jednog naroda dok se on sam ne promijeni… „ Jednostavno rečeno, kulturološki, vrijednosni i moralni preobražaj je uvjet bez kojeg se ne može kako bi se spasilo naše društvo, a sa njim i mi sami kao pojedinci. To se mora učiniti, kako se Pandorina kutija u BH slučaju ne bi zatvorila i tako izgubili i nadu za naš spas.

Proces se mora radikalno obrnuti…preciznim kirurškim rezom. Ali to nije staza ispoljavanja bijesa i nove mržnje, u kojoj treba izači na ulice, razbijati, galamiti i napraviti još veći problem. Nasilje koje bi bilo ispušni ventil samo bi se preobrazilo u još gori belaj nego što je život koji danas imamo. Rješenje je ustvari u sinegrijskom djelovanju još uvijek zdravih dijelova našeg društva koje bi započele proces u kojem bi svaki pojedinac bio u stanju da problemu sa kojim živi priđe hladnorazumski i promišljeno bez srdžbe i pristrasnosti. Zdravog društva nema bez zdravog građanina ili bar većine njih, jer šta je društvo nego skup individua. Ako se kritična masa pojedinaca kontaminira, onda je i društvo kao naše kontaminirano. Taj proces dekontaminacije može započeti samo ako se počne doživljavati kulturološka, moralna i vrijednosna katarza, možda preciznije rečeno naša kulturološka revolucija. To bi onda uspostavilo nove parametre življenja. Medijske kuće bi konačno trebalo „da stanu nogom na loptu“, smire strasti, postanu odgovornije i promišljenije u smislu razmišljanja o dugoročnim posljedicama i ciljevima, a ne samo o zadovoljavanju trenutnim i kratkoročnim koje se na kraju raspe u vazduh kao mjehur od pjene. Profesionalizam mora postati prvo mjerilo odnosa prema javnosti. Konačno bi trebao i da prestane skoro 15-godišnji mentalni teror i ispiranje naših mozgova sapunicama i drugim trendseterskim, redkapitskim, turbofolk i realiti sadržajima. Umjesto toga bi se ponovo ubacio obrazovni program koji je do početka 90-tih bio redovan od ranoga jutra pa do 15-16 sati popodne. Počelo bi se raditi na povratku autoriteta i poštovanja, što su kategorije koje su postupno nestale kod nas. Pozitivni i progresivni autoritet i uzajamno poštovanje i uvažavanje nisu loše stvari, jer reda mora biti. Naravno da bi neki pojedinac ili neka institucija imali autoritet i poštovanje nesumnjivo moraju imati i nekompromitiranu i kvalitativnu poziciju. Naši muzeji bi trebali biti prepuni ne samo turista, nego i naših građana, a promoviranje toga bi trebalo da postane jedna od službenih politika državnih i drugih javnih institucija. Treba postupno izgrađivati takvu klimu da naše znanstvene i kulturne institucije u vrijednosnom smislu za naše građane predstavljaju isto ono što za stanovnike Beča predstavljaju Kunsthistorisches Museum i Naturhistorisches Museum. Ljude ponovo približiti prirodi, kako bi shvatili da su i oni sami jedan njen segment i da žive i djeluju u interakciji sa njima. Pojedinac mora shvatiti da je funkcioniranje općeg cilja njegov najvažniji osobni interes, jer bez zajednice on je ništa (bez obzira koliko mislio da je „superioran“ i bio „nafuran“). „Ono što nije dobro za košnicu, nije dobro ni za pčelu“, davno je primijetio car – filozof Marko Aurelije.

Kreativnost treba pomagati i promovirati na svakom koraku, a dogmatski način razmišljanja uklanjati. Svi oni koji su kulturno, moralno i vrijednosno osvješteni potrebno je da drugima ukazuju na to što je to dekadentno, a što je to avangardno. Naravno u tome ne treba pretjerivati niti nekoga na nešto prisiljavati, jer pretjerivanje vodi u dogmu i zastranjivanje (pa i prerastanje u ono protiv čega smo), a prisiljavanje u nasilje. „U vjeri nema pretjerivanja, ali niti prisiljavanja“ je deviza koje se trebamo držati. Svako od nas ima neku vrijednost, samo je treba ispoljiti i tako doprinijeti i sebi i zajednici kojoj pripada. Trendovski pristup životu u kojem je poželjno raditi ono što je sada „in“ i u modi je pogrešan, radi čega moramo otvoriti svoje umove da svijetu (a i samima sebi) pokažimo za šta smo sve sposobni. Takmičimo se po svome kvalitativnom radu, a ne po špekulantskim sposobnostima i ne gubimo vrijeme, snagu i energiju svađajući se zbog besmislenih sitnica, forme i malih razlika. Naša borba treba da se vodi knjigom, a naše oružje da budu naše pisaljke i naše tastature, naš genije i naše stvaralaštvo… Spoznajući i čitajući, vođeni slobodom savjesti i logikom, možemo odagnati sve te naše unutarnje demone, pobijediti naše iracionalne strahove i suzbiti naše iskonske instinkte. Postanimo „šampioni“ u davanju ideja i njihovoj realizaciji, postanimo kreatori suradnje i uvažavanja jer tada nam niko neće trebati pomagati ni EU, ni Rusija, ni USA, ni neosmanisti ni Kina….

Kao klasičar dobro znam da Rimljane nije stvorilo samo njihovo političko uređenje, samo njihovo oružje, nego primarno njihov moralni i vrijednosni odnos prema samima sebi, ali i prema drugima. Ti Rimljani republikanskog doba, starog kova, stoički disciplinirani, moralno utemeljeni, odgovorni, hrabri i samosvjesni su mogli jedan skup sela sa brda na periferiji Lacija preobraziti u najveću imperiju na svijetu