Kliker.info

Ima nešto magično, skoro opsjenarsko i tipično predmoderno u percepciji moći i značaju televizije te uopće slike kod balkanskih naroda. Ovaj industrijski i komunikacijski izum, koji je općenito doprinio liberalizaciji mišljenja, demokratizaciji društva i humanizaciji komunikacije među ljudima na našim prostorima, u pravilu se svodi na njegovu simboličku i instrumentalnu dimenziju.
A to znači da u takvoj optici televizija nije sredstvo informiranja, komuniciranja i obrazovanja već statusni simbol moći, prestiža, vladanja i utjecaja. Shodno toj i takvoj logici politički predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata na federalnoj i državnoj razini danas iskazuju uvjerenje da oni i nisu neka nacija čim nemaju svoju – hrvatsku televiziju. Biti nacija to kao da znači imati televiziju. Može li se biti nacija bez vlastite televizije? Može. Da li imati televiziju znači biti nacija? Ne znači. Nacija i televizija po sebi nemaju ama baš nikakve veze. Nacionalni identitet se danas u evropskim razmjerama, a kojima po ovom pitanju nastojimo ne pripadati, striktno odvaja od svakog etnopolitičkog konteksta tako da se nacija odvaja od teritorije, novca i vojske, funkcionirajući još na razini jezika kao kulturna činjenica. Evropeizacija znači i odvajanje pitanja identiteta od pitanja države, politike, budući da se integracijom nužno povećava kvantum zajedničkog. Evropska politika znači zajedničku sigurnosnu, ekonomsku, monetarnu, carinsku, ekološku i svaku drugu politiku. U našem slučaju evropeizacija Bosne i Hercegovine se odvija i razumijeva kao njena dezintegracija, partikularizacija, kao insistiranje na pravima bez uzimanja u obzir ikakve odgovornosti.
U bosanskohercegovačkoj optici svođenje nacije na televiziju samo je izraz želje nacionalnih oligarhija za slikanjem i reklamiranjem. Imati svoju televiziju znači imati vrlo važan instrument utjecaja na glasače; znači biti vlast i ostati na vlasti. Obični građani – da ne bude zavaravanja – to svi u svojim sredinama svjedočimo, vrte kanale i biraju programe neovisno od njihova nacionalnog znaka, ako takav i postoji. Kada se zatvorite u kući gleda se ono što se na tržištu u okviru jednog komunikacijskog jezika nudi i šta se kome dopada, bio to Pink ili HRT, FTV BiH ili TV RS itd, itd… Tu konkuriraju informacije i sadržaji, a ne nacije te se pri tome niko ne odriče svog identiteta gledajući "tuđi" nacionalni kanal. A da i ne spominjemo apsurdnost odnosa nacije i televizije u kablovskoj mreži. Bez obzira na navedeno, pravo informiranja na vlastitom jeziku je jedno od osnovnih ljudskih individualnih i kolektivnih prava. Sve dotle dok je to pravo neostvareno, a takav je slučaj smatraju bosanskohercegovački Hrvati danas s njima, ono će biti, i jeste, izvor osjećaja obespravljenosti i neravnopravnosti. Politički predstavnici Hrvata u Bosni i Hercegovini zadnjih mjeseci su organizirano, jedinstveno i dosta sistematično prišli pitanju vlastitog nacionalnog kanala u javnom sistemu emitiranja. To pitanje se u ovom momentu nadaje mnogostruko: kao pitanje nacionalnog digniteta; kao pitanje nacionalne ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini; kao pilot pitanje pred ustavne promjene, gdje se jedan novi hrvatski grupizam i teritorijalizam pretpostavlja; kao izborno pitanje na predstojećim lokalnim izborima; kao pitanje imanja kolektivnih prava i slobodnog uživanja tih prava; kao pitanje antiasimilacije i antiintegracije u šire tokove koji bi potrali vlastitu supstancijalnost. Sve rezultira aktualnim pogoršanjem bošnjačko-hrvatskih odnosa te političkim koaliranjem Hrvata i Srba i to ne samo po ovom pitanju.
Kako se u svemu ponašaju Bošnjaci? Nadmeno! Oni kao ne daju Hrvatima njihov, treći, hrvatski kanal, budući da bi to vodilo razgradnji države. Pri tome se ne pitaju ko su to oni da nekome dozvoljavaju ili osporavaju kolektivna, nacionalna prava i šta uopće znači situacija u kojoj neko nekome daje ili osporava prava. Najsmješnija je sarajevska argumentacija u ovoj priči, koja traje takoreći od uspostave Federacije Bosne i Hercegovine 1994. godine, a koja se svodi na to da Mi bolje znamo šta je za Hrvate dobro, Mi znamo da bi ih to odvelo u marginalizaciju, izolaciju, parohijalizaciju, ideološki ekstremizam itd. Ne dozvoljavajući im poseban hrvatski kanal Mi ih kao spasavamo i Oni nam na tome treba da budu zahvalni. Vrijeme je da se u tzv. bošnjačkoj politici prestane s takvim preduvjerenjima i neosnovanim strahovima koji od političkog partnera prave protivnika. Ako će Hrvati s vlastitim televizijskim kanalom ići u samomarginalizaciju, neka idu i to treba prihvatiti kao njihov izbor, te im stoga konačno ne treba stajati na putu da naprave svoju televiziju. Svi znamo da ih to neće usrećiti i da tu televiziju faktički u kvalitativnom smislu nema ko ni praviti niti gledati, imajući u vidu snagu, kvalitet i brojnost televizijskih kanala iz Republike Hrvatske. To što Federalnu televiziju ne smatraju i svojom, uza sva nastojanja te televizije da ih tretira i više nego ravnopravno, treba uzeti kao političku činjenicu. Najgore od svega je produženje stanja u kome se jedan od naroda osjeća neravnopravnim.  (Šaćir Filandra (NN)