Šaćir Filandra : Omama je američki ,a ne naš predsjednik
Inauguracija Baraka Obame za 44. predsjednika SAD svjetski je događaj. Šta taj događaj zbilja jeste? Da li se samo radi o smjeni na čelu jedne moćne države ili je u pitanju revolucionarni iskorak svjetske politike? Nije bitno kako se mi pojedinačno prema tom događaju odnosimo nego kakvi su njegovi realni dosezi i kako ga mi percipiramo, doživljavamo, te kakva očekivanja u njega projiciramo. Mi smo danas, očito, spremni da ovaj događaj tumačimo i doživljavamo na način na koji to nama odgovara. S novim stoljećem nam treba i novi početak, okrenutost budućnosti, horizontu mogućeg. Blještavilu i veličanstvenosti ceremonijala inauguracije pridružili su se mediji zaogrćući dešavanje povijesnošću, iznimnošću, jednom vrstom političke mistike pretvarajući ga u spektakl.
Cilj ovakvih i sličnih manifestacija je izazvati dojam, urezati se u pamćenje, ovjekovječiti trenutak, postaviti granicu od koje je sve bolje i drugačije. U tome se i uspjelo. Za sve neposredne i posredne sudionike ovoga čina bitna je činjenica da je dolaskom čovjeka afroameričkog porijekla na čelo najmoćnije nacije svijeta kod običnih ljudi ponovno probuđena nada, otvoren horizont snova, budućnosti, sanjarija, vjere u (ne)moguće. A to je Amerika. Jedno je tu kao sve moguće i to je razlog zašto tu zemlju njeni građani vole. Obama je samo jedan od njih i njegova životna priča, poput hiljada drugih, dokaz je te vjere u (ne)moguće.
Kada sam prije deset godina prvi put bio u Americi shvatio sam da je ona širok pojam. To je u svakom smislu golema zemlja. Tu ništa nije jednoznačno i sve su proporcije, počevši od prostornih, drugačije. Tu nema Amerike kakva nam se plasira filmovima, reklamama, muzičkim spotovima. Ulice su surovije, organizacija života je ubitačnija, živite da biste radili, vikendom se troši, a odmar vam je san. S druge strane, svaki doživljaj Amerike je osoben i individualan. Zavisi i od toga kakve ste sreće, ili kakva vam je sudbina.
Tu na svakom koraku susrećete krajnosti. Boravio sam na univerzitetu, a nedaleko je bila džamija. Poželio sam je jednog petka posjetiti. Bila je smještena u jednom dijelu afroameričkog naselja koje okružuje univerzitet. Taj put sam samo jednom prepješačio. Svaki naredni put sam uzimao taksi. Nasilje prema bijelcima na ulicama naseljenim isključivo Afroamerikancima bilo je jako prisutno, dubina rasne distance se osjećala takorekuć u zraku. Kod te džamije stanovao je jedan Bosanac, Sarajlija, s kojim sam se povremeno družio. Njegov sin je bio jedini bijelac u školi od preko hiljadu đaka… Dolazak Obame ljude različitih rasa neće najednom zbližiti, rasna distanca se neće tek tako dokinuti, ali će pokazati da je zbližavanje različitosti moguće. To je za početak dovoljno.Moja druga slika se tiče Nujorka. Tu već dugo uspješno boravi velika zajednica Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka, preciznije crnogorskih mjesta Plav i Gusinje. Ručao sam počesto s jednim živopisnim čovjekom koji se bavi prodajom tepiha. Uspješan čovjek, petero djece i svi rade. Velika kuća s bazenom, bijesna auta, ne nedostaje ovozemaljskih užitaka…
Došao je ilegalno u Ameriku prije trideset godina meksičkom vezom prikačen za dno kamiona, viseći između točkova. Dvadest godina je kuhao u jednom podrumu, otplaćivao dolazak i polahko se kućio. Danas kada je uspio kaže da je Amerika njegova zemlja, da je uspjeh samo tu moguć, da se rad samo tu cijeni i da nikakve razlike među ljudima za karijeru nisu bitne osim kvalitativnih. Ljudi se tu osjećaju slobodnim, jednakim i ravnopravnim. Bez obzira na sve negativnosti ili nedorečenosti toga društva, bez obzira na svu agresivnost i često nehumanost njegove vanjske politike u tom društvu na svakom koraku osjećate institucionalizaciju tih temeljnih demokratskih i humanističkih vrijednosti. Šta nama iz ovih američkih razglednica slijedi? Šta nama one govore? Pored emocionalnog ushićenja inauguralnom ceremonijom novog američkog predsjednika naše je da shvatimo da je Obama američki, a ne naš predsjednik, te da će se on zadugo baviti isključivo ekonomskim problemima svoje nacije, a da će ostatak svijeta u toj politici biti sekundaran. To ne znači da će u tom očekivanom "izolacionalizmu" američke politike bosanskohercegovački postmoderni feudalisti u prikrajku svijeta moći da rade šta im se prohtije. Koliko je god jedinstvo svijeta i njegovih demokratskih vrijednosti još samo iluzija samo je veća iluzija od toga očekivati njegovo dalje parcijaliziranje zanemarivanjem općih humanističkih i slobodarskih vrijednosti. Šaćir Filandra (NN)
Komentari