hamburger-icon

Kliker.info

Safet Zec : Ja nikako da postanem Bosanac, a da religije stavimo u intimnost naših porodica

Safet Zec : Ja nikako da postanem Bosanac, a da religije stavimo u intimnost naših porodica

Novembar 02
05:32 2018

Kažu da su umjetnici posebna vrsta ljudi i da im je, pogotovo onim vrhunskim, potrebno to jedno posebno mjesto iz kojeg crpe svoju inspiraciju. Za bh. umjetnika svjetskog ugleda Safeta Zeca  (75) je to njegov voljeni Počitelj.

Mada uvijek ističe da živi na četiri adrese – u Veneciji, Parizu, Sarajevu i Počitelju, ipak je hercegovački dragulj posljednjih godina velikom Zecu posebno prirastao za srce.  

Tu smo ga i pronašli ovih dana, gdje je, daleko od savremenog svijeta i u dubokom miru, stvarao nova djela. Ipak, dozvolio nam je da, barem nakratko, uđemo u njegov svijet vrhunske umjetnosti.

Današnji svijet

U ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ govorio je i o ciklusu „Exodus“, koji je 2017. predstavljen u Veneciji, a u februaru će ova tema o izbjeglicama i ratu biti izložena u Rimu. Razgovarali smo i o godinama koje su iza njega, umjetničkim porukama, društvenoj situaciji, a otkrio nam je da će opus „Ruke, zagrljaj“ biti predstavljen u maju 2019. na Venecijanskom bijenalu, gdje je ponovo pozvan da učestvuje.

Prije nego što smo uključili diktafon, razgovarali smo o njegovoj postavci “Svjetlost” – retrospektiva slika, crteža i grafika, koja je bila izložena u Mostaru, te o izložbi „Slike i grafike“. Skoro 40 radova poštovaoci Zecovog djela mogu pogledati u Parizu u galeriji „Schwab Beaubourg“ do 10. novembra.

Djela jednog od najvećih bh. umjetnika izložena su u prestižnim galerijama i muzejima – od Milana, Venecije, Pariza, Lila, a Zec je i autor djela  „Skidanje Isusa s križa“, koje je naslikao u središnjoj crkvi isusovačkog reda Al Gesu u Rimu povodom obilježavanja 200. godišnjice ovog reda.

– Uvijek nešto novo radim i pripremam. Izložba „Exodus“ trebala je biti otvorena u Rimu u novembru, ali, eto, morali smo je pomjeriti zbog ozbiljnosti projekta i proširenja učesnika za 28. februar. To je, zaista, velika postavka koja nastavlja priču o migracijama, bježanjima ljudi, stradanjima… To je moj slikarski jezik kojim pokušavam reći i ukazati na jednu od najdramatičnijih i najaktuelnijih drama današnjeg svijeta – govori Zec.

 Umjetnici i svi drugi misleći ljudi trude se ukazati na migracije i veliku dramu koju nose sa sobom.

– Nažalost, umjetnička djela nemaju taj politički jezik koji nam je potreban da bi prestali ti apsurdi,  da bi prestala proizvodnja ratova zbog kojih ljudi moraju da bježe. Imali smo i mi taj primjer, našu jugoslavensku nesreću i, ako se tako u svijetu nastavi, teško da će se pojaviti rješenje. Naravno,  prostora ima za takve nesreće, resursi su na svim mjestima svijeta, velike vojne industrije, proizvođači oružja, velike militarne snage, koje samo čekaju da se zapali fitilj…

Užasi koje gledamo ne prestaju. Tako je bilo i s nama, unište nas, sve ti razore, pa nas onda smire, tješe, glade i daju nam koliko hoćemo kredita, koje će i moji unuci da vraćaju… Dakle, to je shema i način koji se koristi i prolazi i koji živi. Umjetnici, kao senzibilne osobe, pametne i inteligentne, govore, pišu, stvaraju… I nadaju se da će ih svijet čuti, to jest, oni kojima je ta poruka, apel potreban, zapravo oni koji ih osluškuju.

 Koliko se čuje glas umjetnika?

– Odgovor je vrlo kompleksan i ne znam hoću li ga moći sažeti u ovoj priči. Postoje s jedne strane strahovi i želje jednog dijela svijeta da se to ne dogodi njima. Dok drugi ne žele da se miješaju,  treći ne žele da izgube svoje civilizacijske komoditete, napravili bi zidove i ogradili se, što je apsurd. I vraćam se na svoj likovni izričaj „Krik“, koji sam napravio, koji uvijek dotiče moju vlastitu sudbinu. Dva puta sam bježao i nosim strah od rata i bježanja. Zaista je neshvatljivo dok, evo, gledam počiteljske šipke dok zriju, živimo tu stečenu podijeljenost, u svakom smislu i pogledu.

Činjenica je da ćemo još dugo živjeti nesretne podjele koje su nam drugi, a prije svega mi sami nametnuli. Ja nikako da postanem Bosanac, a da religije stavimo u intimnost naših porodica, u privatnost svoju ličnu, tako da na prostoru ove zemlje žive Bosanci i Hercegovci, a ne Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Gušimo se u podijeljenosti, svjesni da nam je zajednica potrebna. Prema tome, pokušavam kroz moja umjetnička djela, a i ne samo djela, nego kroz moj slikarski jezik, kazati i dignuti na opći i univerzalni nivo ovo naše mjesto, u kome smo se zaustavili, a i sva druga.

Jeste li zadovoljni načinom na koji publika razumije poruke Vaših djela?

– Naravno. Zadovoljan sam, to je fenomen moga slikarskog jezika i majstorstva. A moj jezik je klasičan i svako ga razumije. U pitanju je jasan slikarski govor, gdje vam ne trebaju prevodioci i objašnjivači, gdje svako razumije šta je umjetnik htio da kaže. Svuda gdje su moja djela predstavljena, nailazim na divljenje tim čudnim majstorstvom kojim vladam i govorim.

 Okolnosti i sreća

Dugo ste na umjetničkoj sceni, osjećate li umor?

– Dok je motor stvaralački u funkciji, dobro je. Nemam te probleme i jedini zastoji su da li ću stići ili uspjeti završiti sve slikarske snove koje sam sam sebi zamislio. Uglavnom, jedan ciklus otvara drugi, što je veličanstveno i lijepo.

Koji Vam je period života bio najteži?

– To je posebna priča. Rat i sva ta dešavanja bila su užasna i teška svakome i nikome to ne bih poželio. Jednostavno takve stvari taru i ruše čovjeka. Svi znamo šta je Bosna prošla i šta se sve desilo u ratu. S druge strane, ja sam sretnija varijanta čovjeka. Od tolikih nesreća čovjeka koji je spasao i imao uza se svoju porodicu, djecu koju sam izveo na put, dvije pariske unuke… Imam spektakularno djelo iza sebe, pa ovako ili onako svakome je potrebno i to nešto proviđenja, okolnosti i sreće, da dođete tu dokle ste došli.

Zagrljaj Boška i Admire na Venecijanskom bijenalu

– Vraćam se na izložbu koju spremamo za Venecijansko bijenale. Ponovo sam pozvan u crkvu Pieta u Rimu, nakon spektakularnog uspjeha i posjete koju smo imali s „Exodusom“. Ovaj put izložba će biti sačinjena od opusa koji je impozantan. Važnost je u tome što su Venecija i Sarajevo pobratimljeni, još u ratu. To su dva grada koja čine osovinu u mom životu. Tako će opusom „Ruke, zagrljaj“ biti predstavljen još jedan krik, apel… Zagrljaji su nastali kao odgovor ratu, a opet univerzalna tema tog stega su četiri ruke.

Naravno, ona je u većini varijanti otac i majka koji grle dijete, gube ga, i to je strašna drama u figuralnom slikarstvu. Taj opus bih želio da zatvorim, kompletiram veličanstvenim, prelijepim zagrljajem, ali tragičnim Boška i Admire. Sad radim na tom dijelu poruke koja će zatvoriti, zapravo, činit će fantastičnu cjelinu zagrljaja. Za mene je to simbol svijeta, zagrljaj je organska, triviološka radnja, gdje malo toga dijeli sreću. Moja velika sreća je da mi pružaju mogućnost da načinim taj omaž, slikarski i umjetnički. A učestvovat će Sarajevo i Venecija na svoj način. Izložba će sigurno biti prenesena i u Sarajevo – kaže Zec.

Godinama nas vodi grupacija koja samo misli na sebe

– Uvijek sam govorio da se, kada prevagnu mediokriteti, razbojnici, neobrazovani, budale, dešava užas. Potrebno nam je da na vagi prevagnu dobri ljudi, kreativci, proizvođači, naučnici… Svi oni koji su ozračeni stvaranjem koji objedinjuju i imaju vizije, koji žele zajedništvo.Vidite, Evropu nisu stvorile budale, razbojnici, nego oni sposobni, kvalitetni i ljudi koji su sanjali decenijama.

E, to je problem civilizacije, hoće li na toj vagi prevagnuti pozitivna komponenta čovječanstva. I nama su potrebni sposobni i školovani ljudi, stručnjaci u svim oblastima, vizionari u zajedništvu koji znaju i umiju i samo takvi nas mogu izvući iz ovoga stanja. Trebamo pametne, one koji znaju i umiju. Ako nas  godinama vodi grupacija koja samo misli na sebe, e onda je to loše – smatra Zec.

Edina Bakić (Avaz)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *