hamburger-icon

Kliker.info

Šaćir Filandra : Metropolizacija politike

Šaćir Filandra : Metropolizacija politike

Novembar 21
14:25 2007

Piše : Šaćir  Filandra (NN)

Otvaranje nove zgrade Vlade Republike Srpske značajan je i znakovit čin. Onkraj svečane atmosfere zapitati nam se koliko će Bošnjaka kroz njena vrata na posao dolaziti? Bogme malo ili nimalo. Ako se istovremeno hipotetički zapitamo šta bi bilo sa Sarajevom u slučaju dodatne unutarnje etničke podjele Bosne odgovor je – ništa. Istina, ostalo bi i bez ono malo nebošnjačkih stanovnika od kojih su neki i dekoracija u politici, te od toga imaju veliku korist. Sarajevo je ionako dominantno "bošnjački" grad, u manjem ili većem omjeru u kome je Banjaluka "srpski", zapadni Mostar "hrvatski", mada je karakter i porijeklo tog preovlađujućeg bošnjačkog, srpskog i hrvatskog obilježja tih gradova umnogome različit. Kako u vezi s tim postoji spor i nesuglasje, te kako se činjenice ne slažu s našim emocionaliziranim političkim i nacionalnim stavovima o tome ovoga puta nećemo ni govoriti.Interesuje nas nešto drugo, a to je fenomen metropolizacije nacionalnih politika u Bosni. Šta je sadržaj tog pitanja? Pitamo se za profiliranje sadržaja i dometa ukupnih nacionalnih politika s aspekta nacionaliziranih gradova kao što su "bošnjačko" Sarajevo, "srpska" Banjaluka i "hrvatski" zapadni Mostar. Ne ulazeći u to kako su i zašto ti gradovi postali demografski, kulturološki i politički monovalentno nacionalizirani, jer je to poznati podtekst sveukupnog događanja, možemo utvrditi da je urbanizacija, metropolizacija i kapitalizacija kao pravljenja "glavnog nacionalnog grada" prisutna u svim bosanskim nacionalnim politikama. Iz takve strukturalne identifikacije tih gradova s nacionalnom politikom proizilaze negativni odnosi prema nacionalnim politikama i prema cjelini bosanske politike. Konkretnije rečeno, ušančivanje nacionalnih politika i kultura u pomenute gradove višestruko je negativno. S jedne strane ono vodi provincijaliziranju brojnih naselja i gradova unutar, uslovno rečeno, vlastite nacije na način da se pretvaraju u demografsku bazu novih nacionalnih središta. Svaki bolji student koji u Sarajevo dođe sa strane, kako se to kaže, nastoji da ostane u mjestu studiranja suočavajući se sa spoznajom da je sredina iz koje je došao totalna provincija koja ne daje nikakve perspektive ni za zabavu ni za život. Sarajevo, baš kao i Mostar i Banjaluka su gradovi vlasti, novca, zabave… Tu stasavaju nove nacionalne elite i oni su pozornica njihove moći. U tim mjestima se gradi karijera i postiže prosperitet. Sva druga su po brojnim aspektima zapuštenija, siromašnija, dosadnija, besperspektivnija. Dovoljno se danas provozati putem od Trebinja preko Gacka, Foče i Vojkovića do Sarajeva pa da se u to uvjerite. S druge strane, ta nacionalna metropolitska esencijalizacija nacija na konkretnim mjestima pojačava unutarbosanske konvergentne kulturne i društvene procese. Ona kod novonacionalista pojačava lažnu nadu da je moguće izgraditi potpuno odvojene kulture, nacije, jezike, književnosti, estetike. Bosanska apriornost i uslovljenost nacionalnokulturnih tokova nije nešto što je stvar voluntarizma, što je od jučer i što sutra tek tako po našoj volji može prestati. Interkulturne unutarbosanske granice još se rijetko prekoračuju. Svaka čast pozorištima koja u tome prave odgovarajuće korake i koja uzorito demonstriraju skoro zaboravljenu odvojenost estetike i poetike od nacionalne genetike. Kod Bošnjaka je metropolizacija politike najizraženija. Pošto sebe smatraju urbanom nacijom (a ne zna se iz kojeg razloga) svi se danas trude da postanu Sarajlije, budući da im je to najveći i najprivlačniji grad. Biti Sarajlija u političkom smislu – da ne bude zabune samo o tom aspektu i govorimo – primarno znači biti neosjetljiv za sunarodnjake van tog grada; politički vidokrug takvih doseže do Marijin-dvora ili u najboljem slučaju do Čengić vile. Sve svoje oni proglašavaju najstarijim i najboljim, Republika Srpska je inostranstvo, a o Sandžaklijama oni ne govore. Šta rade Bošnjaci u Bijeljini nije ih briga, a da ne spominjemo Prizren, na primjer, gdje ne znaju ni da postoje. Oni su bezbrižni, mada im je imaginarna srpska granica u vidokrugu Trebevića i Kozije ćuprije. Imaju svoj grad, svoj kanton, svoje zakone, svoj budžet, sve kontrolišu. Imaju dovoljno novca, najčešće ne znaju ni šta će s njim, razbacuju ga i na gluposti, dok sunarodnjaci u Busovači, Kreševu, Milićima… žive u mizernim uvjetima. Iz metropole sve mjere prema sebi, svojoj mehkoći i uskoći, i to je ta negativna dimenzija metropolizacije politike. U takvoj svijesti nema mjesta za drugog, on vas i ne interesuje bez obzira koje vjere bio, bitno je da se pozicija oligarhije, porodice ili klana ne narušava. Uspostavlja se logika da je bolje biti samostalni gospodar jednog dijela države nego dijeliti vlast na cijeloj njenoj teritoriji. Prevladava politički egoizam, nema tu prostora za popuštanje, kompromise… Ima tu straha za vlastite pozicije te je zato najsigurnije da se ništa ne mijenja. Kakve reforme?! Oni traže samo ono što oni misle da im pripada, bezbeli uvijek najviše i najbolje, a što to drugi ne prihvataju njihov je problem. Zašto? Zato jer smo mi mjera i uvijek smo u pravu. Dokle?

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *