Kliker.info

Ugledni profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i dugogodišnji predsjednik BZK "Preporod" prof. dr. Šaćir Filandra kaže u intervjuu "Dnevnom avazu" da osjeća olakšanje zbog činjenice da je napokon formirana federalna vlast, jer je to "preduvjet normalnog odvijanja životnih procesa" No, istovremeno osjeća zebnju zbog pitanja šta spomenuti proces može otvoriti, s obzirom na način na koji je sve izvedeno.– Objektivno možemo ući u ozbiljniji krizu s posljedicama i konsekvencama koje u ovom trenutku ne možemo ni predvidjeti – kaže Filandra.

Da, zbog činjenice da dva HDZ-a kao stranke većinskog hrvatskog legitimiteta nisu više u vlasti. Na ulicama Mostara, Viteza, Orašja i drugih gradova su demonstranti, a iz dva HDZ-a najavljuju da neće priznavati ovakvu vlast u kantonima u kojima dominiraju. Ulazimo li u vrijeme i nove takozvane hrvatske samouprave i kakve mogu biti posljedice?

Ja bih prije nešto rekao o samom razumijevanju same aktuelne hrvatske politike. S obzirom na to da iz nje ovi procesi i proizlaze. Ona je u jednoj velikoj krizi, velikoj dezorijentaciji. U posljednje dvije decenije nikada se nije uspjela artikulirati kao samostalna, autentična i autonomna. To je njen ključni nedostatak. Ona je, zapravo, programski bila vezana za određene projekte iz Hrvatske.

Tu se iskazivala kao epigon određenih hrvatskih političkih stavova koji su u međuvremenu u samoj Hrvatskoj napušteni ili promijenjeni. Tako da se unutar te politike može primijetiti i osjećaj njene napuštenosti od aktuelnih političkih aktera iz Hrvatske.Čovićeva politička pozicija može se razumjeti kao blaga kopija srpske politike. Problem je u tome što su srpske i hrvatske geopolitičke pozicije sasvim različite. Karakter hrvatskog odnosa prema BiH, njihovo povijesno iskustvo i artikulacija BiH dosta su drugačiji od srpske političke tradicije. Dobija se osjećaj da hrvatska politika slijepo slijedi srpsku od Bobana do Čovića….

To je odraz nedostatka autentične, samostalne hrvatske politike i slijepog traganja za tuđim rješenjima koja njima ništa dobro ne donose. Iz te pozicije razumijem ova tekuća zbivanja.Istina, osobno ih ne smatram politički mudrim i odgovornim ako imamo u vidu jedan aktuelni društveni kontekst. Kada danas cijenimo moguće posljedice tih procesa, moramo imati u vidu da je u toku jedan aktuelni sudski proces u Hagu protiv petorice visokopozicioniranih hrvatskih dužnosnika, koji će, prema svemu sudeći, biti osuđeni. U tom kontinuitetu, u tom nizu i današnji vaninstitucionalni oblici vršenja pritiska ne iskazuju se kao mudri, bez obzira koliko bili opravdani.

Bojite li se nove "hrvatske samouprave"?

Ne bojim se toga. Nema razloga. Ja bih čitavom problemu prišao kroz unutarhrvatske političke probleme. Očito je da je hrvatska politička pozicija opterećena jednim manjinskim sindromom i to poslije propasti Kreševske deklaracije, čemu je HDZ kumovao. Hrvatska politika je opterećena vlastitim nejedinstvom. To nejedinstvo je u samoj Hercegovini mnogo veće nego što se iskazuje.

Da, ali i sami znate kakve posljedice ovakva politika SDP-a i SDA može imati u, recimo, Stocu, Čapljini, dijelovima srednje Bosne ako dođe do zatezanja odnosa između Bošnjaka i Hrvata. Također, Vi ste nedavno ocijenili kako je povlačenje SDP-a BiH na 24 posto teritorije BiH apsolutno neprihvatljiv politički koncept. Dešava li se upravo to?

Ne bih nikada formirao federalnu vlast bez dva HDZ-a. Kad sam imao prilike, rekao sam to odgovornim ljudima. Mislim da je to bilo uvijek moguće, a da to nije mudro. Strategijski to nije opredjeljenje nijedne dobre politike. Nisu samo u pitanju posljedice. BiH je, ipak, specifično konstituirana. Nijedna odgovorna politika, kojoj je stalo do mira i prosperiteta ljudi, ne smije dozvoliti da bilo kojim svojim činom i potezom individualno i kolektivno dostojanstvo bilo čovjeka ili naroda dovede u pitanje.

Ako se najveći dio hrvatskog naroda aktuelnim političkim potezima osjeća ugroženim, preglasanim, marginaliziranim, nipodaštavanim…, to osjećanje nije dobro. Nije dobro za sve nas. U tom smislu odgovornost za ovakvo hrvatsko ponašanje, pored njihovih unutrašnjih faktora, velikim dijelom pripisujem i aktuelnoj bošnjačkoj političkoj garnituri.Zapravo, ona zadnjih godina jeste svoju političku pažnju dominantno bila usmjerila prema Banjoj Luci, odnosno Miloradu Dodiku.Cjelokupna politika se svela na relaciju Sarajeva i Banje Luke i taj hrvatski politički faktor je bio zapostavljen. To nije nešto što je u tradiciji bošnjačke politike.Nije bitno da li Hrvata ima 30 posto, 15 posto ili dva posto. Oni su povijesno i ustavno konstitutivni i ravnopravni činilac ove države. Taj kvalitet odnosa mora se održavati. To znači da je i s bošnjačke strane bilo zanemarivanja, dolijevanja ulja na vatru u eskaliranju hrvatske političke pozicije. Ona je sada eskalirala na vaninstitucionalni način.

Nije li koncept bošnjačke politike i bio da se Hrvate apsorbira u institucije države? Mate Boban nije uopće priznavao državu. Danas imamo situaciju da se legitimni predstavnici Hrvata gotovo istjeruju iz vlasti. Što njih onda s pravom vodi u pravcu Dodika. Je li Dodik uspio ostvariti svoj cilj i probleme iz RS prebaciti u FBiH?

Apsolutno. Dodik je politički najizraslija figura trenutno u BiH. On je za vrlo kratko vrijeme od najvećeg problema BiH, dakle, RS, gdje je deviza bošnjačke politike bila da nju treba ukinuti, napravio stabilan i prosperitetan dio države. Uspio je naći saveznike u hrvatskom političkom faktoru koji rade na njegovim ciljevima, a to je politička destabilizacija BiH pred moguće ustavne promjene. Ovdje se ne radi o pitanju vlasti, pitanju moći, pa ni novcu, već zauzimanju pozicija za predstojeće ustavne aranžmane.

Je li onda uspjeh Zlatka Lagumdžije da napravi vlast u kojem će on očito dominirati, zaista uspjeh i za državu ili su secesionističke snage iz hrvatskog i srpskog naroda konačno dobile bošnjačkog političara koji će im, svjesno ili ne, dati mig da krenu u završni dio ostvarenja ratnih planova?

Određeni dijelovi srpske i hrvatske politike žele da se Bošnjaci ekstremiziraju. Da se njihova politika etnicizira i da se etnička distanca prema drugima pojača. Evidentno je da postojeći procesi sami po sebi ne moraju biti tako negativni kao što izgledaju. Oni ozbiljno otvaraju neka politička pitanja za koja smo mi još nespremni.Sasvim je izvjesno da će doći do značajnije reformulacije unutrašnjih struktura BiH. Ako će BiH biti samostalna i samoodrživa država, odnosno društvo, ona će zahtijevati jedno drugačije komponiranje, mimo postojećeg režima.

U tom slučaju SDP-ova platforma, uvjetno rečeno nacionalnog pitanja u BiH, nije na tragu tih povijesno nadolazećih rješenja. Politikom dvaju HDZ-ova to nacionalno pitanje se samo zaoštrava i potencira. Ne vjerujem da će doći do ekscesa sigurnosne i političke naravi. Ovo je stvar nužnosti drugačijeg unutrašnjeg rješenja nacionalnog pitanja, koje se treba staviti na dnevni red i zahtijevati rješenja. Bez obzira koliko to Bošnjacima bilo neugodno, morat će se uvažiti određeni elementi konsocijacijskog modela uređenja države.

Šta će to značiti?

Pitanje ravnopravnosti naroda u ovom slučaju su monopolizirale političke stranke. Sudbinu države i međunacionalnih odnosa ne možemo i ne smijemo više prepustiti samo političkim strankama i političarima. Oni su se zadnje dvije decenije pokazali kao remetilački faktor. Njihova neodgovorna ili loša politika odražava se vrlo negativno na stanje ljudi. Uzmimo ekonomsko, emocionalno, psihološko i političko stanje. Izaziva se mržnja i nepovjerenje. Neophodno je u cijeli proces uključiti akademsku zajednicu, kulturna društva, čak i vjerske zajednice, kako bi se izbjegla praksa da Srbi biraju svoje Bošnjake, da Bošnjaci biraju svoje Bošnjake i Srbe, a Hrvati svoje Bošnjake i Srbe… Taj politički fenomen samo generira nepovjerenje. Kako bi se izbjegao politički fenomen, koji je ranije poznat kao problem Sejde Bajramovića, da svako ima svoje poslušnike i manipulira tom nacionalnom identifikacijom.

Da li dio političkog Sarajeva imitira politički Beograd s početka 90-ih, što se može čuti kao prigovor?

Apsolutno. Jednostavno bošnjačka politička praksa cijelo vrijeme poslije rata nije bila principijelna i dosljedna. Nije to bila jedna državotvorna politika, politika ravnopravnosti naroda i građana, već više etnička, čisto bošnjačka politika. Bošnjaci su mogli drugačije vući poteze i to se očekivalo. Ako su Bošnjaci najodlučniji čuvari BiH, kako za sebe tvrde, najveći branitelji, oni su u svim aspektima svog političkog življenja morali da iskazuju najveći stepen poštivanja ljudskih i nacionalnih prava, te najveće zakonitosti u svom djelovanju.

No, bošnjački segment vlasti na isti je način korumpiran kao hrvatski i srpski. Bošnjaci na isti način nisu implementirali odluke Dejtona o proporcionalnoj zastupljenosti po popisu iz 1991. godine, kao što nisu ni drugi. Zapravo, Bošnjaci su upali u zamku da se ponašaju kao drugi i da vlastitu političku poziciju određuju lošom političkom praksom. Kaže se: "Ako vi nas majorizirate u Stocu, mi ćemo vas majorizirati u Gradačcu ili Konjicu". Bošnjaci bi se morali ponašati principijelno i biti politički odgovorni spram Ustava, zakona, demokratije…U vanjskoj percepciji, na širem planu, ima se utisak da su svi isti. Da se Bošnjaci ponašaju loše, isključujuće, da prave etničku diskriminaciju… Vi hrvatsku i srpsku nacionalističku politiku možete kritizirati samo ako se ne ponašate tako. Ako ste dio tog lanca, onda ste na gubitku. Posljedica toga je to samo getoiziranje Bošnjaka na to 24 posto teritorije.

Kako ocjenjujete Bošnjačku politiku? Kao da ne znamo šta želimo. Raspolućeni smo ili između male bošnjačke republike i BiH, bošnjačke i stvarne bosanske politike.

Ta politika je cijelo vrijeme ambivalentna i licemjerna spram tih principa. Bošnjačka politika varira između te male bošnjačke etničke politike, koja je spremna vršiti diskriminaciju drugih i nekog građanskog okvira. Tu se traži iskorak prema drugom. To je na samim Bošnjacima. Oni bi konačno morali imati autonomnu vlastitu političku inicijativu koja ne bi bila politika refleksa ili uvjetnog djelovanja. Da se izađe iz pasivne pozicije u jednu aktivnu politiku. Da donesu vlastitu političku platformu o budućnosti BiH. Može se to uraditi.

Nedavno ste upozorili da bi konačna konsekvenca neuspjeha u formiranju državne vlasti moglo biti "proglašavanje BiH neuspjelim projektom". O BiH se sve više govori upravo s tih stajališta. Kakva je sudbina države BiH?

Ja nisam pesimist. Na ove društvene procese gledam s aspekta mogućnosti rješavanja nataloženih pitanja. Duboko sam uvjeren da je slučaj s isključivanjem HDZ-a iz vlasti jedna dobra šansa za ozbiljne i odgovorne ljude da se posvete ozbiljno razmatranju pitanja unutarnacionalnih odnosa u BiH. To nam je velika šansa! S druge strane, sasvim je izvjesno da u politici poslije 11. septembra i taj antiislamski faktor ima određenu ulogu i da je to činjenica na koju se određene stvari i ovdje i u Evropi mogu referirarti i referiraju.

Evidentno je da Srbija i Hrvatska dobivaju znatno veću ulogu u stabiliziranju i participiranju u društvenim i političkim procesima u BiH. Sasvim je moguć scenarij da umjesto velikih sila koje nadgledaju proces društvenog evropeiziranja BiH neki takvi zadaci budu preneseni na lokalnu razinu, na Beograd i Zagreb, koji će u budućnosti imati znatno veću ulogu, što se Bošnjacima neće sviđati.

Znači li to da ćemo, nakon svega, izgubiti državu?

Nismo izgubili državu. Nema o tome govora, ali u pitanju je suočavanje s realnošću. Bez obzira koliko ta realnost bila opora i ružna, s njom se mora suočiti i moraju se unutrašnje realnosti u određenoj mjeri artikulirati na neke politički i nacionalno drugačije načine. Prvenstveno je Bošnjacima stalo, prema mom razumijvanju, do visokog nivoa sigurnosti u državi i društvu, do visokog nivoa pravne sigurnosti, do jednog trajnog mira… To su pretpostavke za društveni razvoj. Bojim se da ulazimo u fazu permanentne društvene nestabilnosti. Iz ekcesa u eksces, iz krize u krizu. To svim normalnim ljudima ne odgovara, kao što vam ne odgovara da kada uđete u kafanu i ostavite kola da razmišljate hoće li ih neko ukrasti. Ta psihološka nesigurnost i nestabilnost nikome ne odgovara, Bošnjacima najmanje. U tome smislu od svojih određenih predodžbi o sebi moraju napraviti određene kompromise.

Bošnjaci su pogođeni osjećajem izgubljenosti. Zavladao je defetizam, besperspektivnost…

Ja zagovaram jedno mišljenje koje se mnogima ne sviđa. Objektivno govoreći, bošnjački politički položaj je odličan, oni u posljednja dva stoljeća nisu imali ona postignuća koja imaju u političkom smislu danas. Oni su priznat, ravnopravan politički subjekt u jednoj državi koju smatraju domovinom. Imaju politička, kulturna i sva druga moguća prava i prvi put su to zapravo ostvarili u posljednjih 20 godina. Stanje tog korpusa, naravno, nije sjajno. Bošnjački narod je umnogome opterećen jednom, neojugoslavenskom paradigmom rješavanja nacionalnog pitanja i ukupnih društvenih odnosa. Taj kompleks u kojem je Bošnjacima u sigurnosnom smislu bilo lijepo, ne dozvoljava ili ne omogućava zauzimanje jedne nove političke platforme, jedne strukture ustrojstva BiH.

Od Bošnjaka se traži samostalno bh. političko mišljenje. Bošnjaci su faktički bili marginalni kulturni i društveni faktor u Jugoslaviji. Oni su kroz cijelo 20. stoljeće samo sudjelovali marginalno i parcijalno u procesima koji su drugi planirali i vodili. Bošnjaci su sada u poziciji da moraju autonomno da djeluju, čemu se zapravo nisu nadali. Čekaju da im je neko donese. Ipak, Bošnjaci su na zadnjim izborima pokazali jedan ogroman demokratski kapacitet.Moramo iskazati kvalitet bošnjačkog političkog kapaciteta da kažnjava i nagrađuje političke aktere, u ovom slučaju SDP i dobrim dijelom SBB, a kažnjava SDA. Budućnost Bošnjaka ne ovisi ni od jedne političke stranke, pa ni od SDA.Bošnjačko glasačko tijelo se toliko brzo transformira i pluralizira da je to jedan faktor političke vitalnosti i demokratskog kapaciteta. Oni lako mogu da kazne i da nagrade svoje lidere, oni imaju taj demokratski politički kapacitet da znaju reagirati na političku ponudu i potražnju. Misle o sebi. Toj političkoj eliti, odnosno stranačkoj eliti, nedostaje minimum političke svijesti.

Je li zabrinjavajuće da se kontinuirano sužava teritorija na kojoj žive Bošnjaci?

Živimo u novom društvu, globalnoj eri, gdje se odnos prema teritoriji sasvim drugačije predstavlja. Naš teritorijalni debalans je rezultat rata i etničkog čišćenja. S druge strane, procesi globalizacije i modernizacije koncentriraju ljude u veće sredine kao poželjna mjesta življenja, kao mjesta gdje je lakše regulirati zajednički život. Vi državu možete sačuvati jedino, to nije fraza, uspostavom vladavine zakona, poštivanja ljudskih i nacionalnih prava koji će proizvesti osjećaj ustavnog patriotizma u toj državi kod njenih građana bez obzira na nacionalnost.BiH ne možete sačuvati tako što ćete imati 500.000 Bošnjaka na Drini. Taj oblik etničke distribucije stanovništva ništa ne znači, država se samo može sačuvati kvalitetom odnosa.

Kako komentirate stalne optužbe prema Bošnjacima za islamski fundamentalizam, terorizam… Koliko je opasna ta stara matrica srpske politike?

Vršio sam analize, to ću u jednoj knjizi objelodaniti, o pisanju srbijanske štampe, glavnih političkih tjednika u Beogradu od 1980. do 1988. godine. Vidjet ćete šta se pisalo o muslimanima, kad je trebalo da se islamski fundamentalizam proglasi glavnim faktorom rušenja Jugoslavije.Taj antiislamski sindrom će se u određenim političkim krugovima instrumentalizirati. Na Bošnjacima je da ne daju povoda za nešto takvo. Nažalost, mnogi svojim potezima to rade. U određenim desničarskim krugovima u Evropi će to naći odjek. Tim pitanjem ne bih se zamarao niti opterećivao. Radio bih na poboljšavanju karaktera i pravednosti vlastite vlasti. Nikakve optužbe nemaju snagu argumenta ako ti argumenti ne postoje u zbilji. Mi se nikada ne možemo medijski odbraniiti od takvih napada, s obzirom na to da smo faktički nemoćni. Ne smijemo sebi dozvoliti da zbog vlastitog nerada, vlastite gluposti, neučinkovitosti i nesposobnosti određenih ljudi u politici dolazimo u poziciju da jedan narod misli da mi njega mrzimo. To je za nas apsolutno opasno. Faruk Vele (Dnevni avaz)