Roland Robertson: Globalizacija je velika ideja, ali ne mora osigurati sveopću sreću
Što su lokalne sredine svjesnije stupnja moći koji imaju, to će veći utjecaj imati na oblikovanje produkta koji im je namijenjen i tako će zapravo »kočiti« globalizaciju. Profesor Roland Robertson jedan je od najpoznatijih svjetskih teoretičara globalizacije, posebice njezine kulturne dimenzije. Njegovo viđenje svijeta kao cjeline, kojim negira konvencionalne podjele na globalno i lokalno, sveopće i određeno, iznjedrilo je i novu ideju glokalizacije, kao lokalnu interpretaciju univerzalnih procesa i ideja. Djela iz područja sociologije religije i kulture prevedena su mu na desetak stranih jezika, a često je i nagrađivan za svoj rad, posebice iz područja religije. Uz rad na teoriji globalizacije, te međuodnosu religije i globalizacije, trenutno se bavi i istraživanjima nacionalnog identiteta te budućnosti nacionalnih država. Koncem prošlog tjedna održao je uvodno predavanje na međunarodnome znanstvenom skupu »Globalizacija kulture«, što je na Sveučilištu u Dubrovniku održan u organizaciji Centra za politološka istraživanja i Znanstvenog foruma iz Zagreba.
• Govorili ste o globalnoj svjesnosti i o »svijetu za sebe« nasuprot »svijetu u sebi«. Možete li objasniti o čemu je zapravo riječ?
– Govorimo li o prošlosti, o milijunima godina, od Velikog praska (ako ga je bilo) naovamo, svijet je oduvijek tu. Uvijek su bili ljudi ili životinje, sjeme, biljke. Dakle, svijet je uvijek bio »u sebi«. No, od prije stotinjak ili dvije stotine godina, ljudi su manje-više u različitim dijelovima svijeta, počeli shvaćati da smo svi u istom kotlu. Imamo sličnu vjeru, manje-više smo svjesni da će ono što se događa jednome od nas, recimo u Sjevernoj Americi, utjecati na onoga koji živi u Rusiji. Razvoj se odvija godinama, no ta je nova međupovezanost jako važna. U isto vrijeme smo naučili da čak i vrlo izolirane zajednice, takozvana primitivna društva, imaju razvijen koncept svijeta. Što smo više zainteresirani za funkcioniranje svijeta, to smo svjesniji života izvan njegovih granica. To, dakako, ne znači da mi unutar granica moramo biti u prijateljskim odnosima. To što smo svjesni svijeta kao cjeline, ne znači da smo postigli globalni konsenzus.
• Zbog toga ste i spomenuli nove zidove koji su izgrađeni u zadnje vrijeme. Berlinski zid je srušen, no otad je izgrađeno mnogo drugih, poput onoga na granici s Meksikom ili jeruzalemskoga?
– Kao što rekoh, svi smo u istom kotlu, ali to ne znači da neki od nas pošto-poto ne žele izbjeći tu činjenicu. Neki ljudi misle da se od drugih mogu skriti iza zida ili pak, ono što se počinje događati, pobjeći u svemir. Već imamo turističke ture u globalnom prostoru, ali i fizičare, uključujući poznatog Stevena Hawkinsa, koji tvrde da se život može nastaviti jedino ako koloniziramo druge planete. I to je primjer kako raste svjesnost. Primjer je i trenutna financijska kriza koja je postala značajnija od krize uzrokovane srazom islama i tzv. judeokršćanskog svijeta. Činjenica da imamo sukobe ili ratove između različitih koncepata svijeta ne znači da nismo globalno svjesni. Dapače, što više konflikata imamo, to je svjesnost veća.
• U zapadnjački sustav razmišljanja uveli ste i pojam glokalizacije, za koju tvrdite da je način otpora prema globalizaciji?
– Da, u ekonomskom smislu. Kad razmišljate o svojoj sredini ili državi, ne morate nužno polaziti od pretpostavke da je »osvojena« od strane međunarodnih kompanija, već treba imati na umu da to što dolazi izvana mora biti prihvaćeno u lokalnoj sredini. Proces prilagođavanja ostavlja mogućnost da produkt oblikujemo u ono što smo spremni prihvatiti. Dakle, što su lokalne sredine svjesnije stupnja moći koji imaju, to će veći utjecaj imati na oblikovanje produkta koji im je namijenjen i tako će zapravo »kočiti« globalizaciju. Izvrstan primjer je kategorija »svjetska glazba« u trgovinama koja je zapravo mješavina različite nacionalne glazbe. Globalna bi bila afrokeltska glazba, kao fuzija afričke i irske. Siguran sam da ćemo uskoro imati i brazilsko-hrvatsku glazbu, ako već ne postoji.
• No, proces globalizacije je, tvrdite, nemoguće zaustaviti?
– Tako je. Ali ga je moguće usporiti. Glokalizacija je jedna od kočnica. Ako se određeni produkti rasprše po svijetu, u različita mjesta i lokalitete, oni tamo moraju biti prihvaćeni. Na taj se način sprječava potpuni homogenizacijski efekt globalizacije. Ona, dakle, ne može teći bezuvjetno. Smatram da je globalizacija velika ideja, no ne mislim da je savršena i ne znači da osigurava krajnju i sveopću sreću.
Nije li paradoksalno da nam se, i kad je riječ o takozvanim autohtonim i originalnim produktima, uglavnom svugdje u svijetu prezentiraju isti proizvodi, poput recimo ušećerenih badema, sira od dunje ili pudinga od jaja.
Trudim se uopće ne koristiti termin »autentično«, jer je izgubio značenje i služi samo kao dio komercijalne retorike. Smatram da je najslobodniji čovjek onaj koji je svjestan nemogućnosti da bude autentičan. Može biti jedino neautentičan, jer je previše utjecaja. Dobar je primjer moda, pod čijim smo svi utjecajem, a posve je jasno da su njezine žrtve i pobornici novog trenda »ignoriranja mode«. Isto je i sa svim drugim aspektima života.
• Govorimo li o utjecajima i koristima na nacionalnim razinama, je li uloga SAD-a presudna u procesu globalizacije?
– U nekim aspektima. U vojnom smislu, da. Raste im ekonomski utjecaj, u političkom smislu su donekle utjecajni. No, u kulturnom aspektu života utjecaj im opada, a u društvenome je na vrlo niskoj razini. Ne smijemo zaboraviti da je samostalnost SAD-a zapravo produkt globalizacije i tadašnjih odnosa među svjetskim silama, kao i sve što se nakon toga događalo, pa i sudjelovanje u Drugome svjetskom ratu, nakon kojega ih se počelo smatrati svjetskom silom.
Uostalom, američka je moć samo trenutak u svjetskoj povijesti.
• Kakva je uloga demografije u procesu globalizacije?
– Vrlo velika. Mislim da je to jedan od razloga koji su doveli do problema između zapadnjačkih kultura i islama. U islamskim je zemljama, općenito, vrlo velika stopa nataliteta, čak i 20 do 25 puta veća nego u zapadnjačkim kulturama. Golem je to pritisak na zalihe vode, nafte i druge rezerve.
Neki, štoviše, smatraju da je demografska prijetnja veća od prijetnje globalnog zatopljenja. Julijana Antić Brautović(Vjesnik)
Komentari