Kliker.info

Polaganjem vijenaca i cvijeća na spomen-obilježje podignuto u znak sjećanja na prve žrtve opsade Sarajeva, koja je započela u aprilu 1992. i trajala iduće tri i po godine, u petak je započelo obilježavanje 27. godišnjice te ratne tragedije, ali i 6. aprila koji se proslavlja kao dan oslobođenja od nacističke okupacije u 2. svjetskom ratu.

Gradski su dužnosnici, predvođeni predsjednikom Gradskog vijeća Igorom Gavrićem, položili vijence uz spomen-ploču na “Mostu Suade i Olge”, koji je tako nazvan po Suadi Dilberović i Olgi Sučić, ubijenima na tom mjestu 5. aprila 1992., prenosi Hina.

Dilberović, rođena Dubrovčanka, tada je kao 24-godišnja studentica medicinskog fakulteta u Sarajevu zajedno s Olgom Sučić, tada 34-godišnjom službenicom i majkom dvoje djece, sudjelovala u masovnim proturatnim protestma kojima su građani BiH pokušavali izvršiti pritisak kako bi se izbjegao rat i našlo mirno rješenje za tadašnju političku krizu prouzročenu nastojanjima vrha Srpske demokratske stranke (SDS), predvođene Radovanom Karadžićem, da pod svaku cijenu spriječe osamostaljenje BiH i zadrže je u sastavu “krnje” Jugoslavije.

Suada Dilberović i Olga Sučić ustrijeljene su upravo na mostu koji danas nosi njihovo ime, prve su sarajevske žrtve rata, a na njih su pucali s položaja koje su držali pripadnici srpskih paravojnih jedinica utvrđenih u naselju Grbavica.

“Zašto, prokleti bili, ubijate naše duše, koje postoje samo da vole? Da vole mir, igru, sreću… Ali, opet, kleti vas neću, jer i vi ste tate neke djece što vole mir i sreću…”

Riječi su to iz dnevnika 12-godišnje Nirvane Zeljković iz ljeta 1995. godine u opkoljenom Sarajevu. Nirvana zvana Nina, ubrzo nakon ovih riječi poslala je i sama žrtva ljudi kojima je uputila navedene riječi, jer je ranjena dok se igrala s djecom u blizini škole.

Preminula je 2. septembra, kao jedno od posljednje od 1.601 djece koji su ubijeni tokom opsade Sarajeva.

Gotovo 20 godina poslije, Ninina majka Azemina čuva nekoliko podsjetnika na kći koja joj je uvijek u mislima. Između ostalog, tu je i Ninin dnevnik, pun izrezanih slika iz dječjih časopisa.

“Bio je 27. august. Dan sunčan, miran, metak se nije čuo. Kažem joj da ne izlazi, da je najopasnije kada je tako mirno. Ona je iznijela dekicu i ‘barbike’ u stubište, ali je, ipak, otišla na ulicu i pala je ta granata. Za nekoliko dana nije je više bilo”, Al Jazeera Balkans prenosi kako se Ninina majka prisjeća tog dana.

Još čuva i haljinicu u kojoj je Nina nastupala na natjecanjima iz latinoameričkih plesova, na kojima je često osvajala prva mjesta.

“Jutros, kada sam se probudila, odmah sam pomislila na takmičenje”, napisala je djevojčica u dnevniku 26. augusta 1995. godine. Taj dan je, s drugom djecom iz naselja, imala nastup u sarajevskoj Slogi.

“Bilo je predivno, stvarno. Dobila sam martinke i tene!”, bili su utisci na kraju tog dana i ujedno posljednje riječi koje je Nina napisala u dnevniku.

Ostanak u Sarajevu nakon toga bio je pretežak za Nininu majku, oca i sestru Belmu, koji su dva mjeseca poslije otišli u Hrvatsku, a nakon toga i u SAD.

Devet godina poslije ipak su se vratili u Sarajevo, te su s iznenađenjem na mjestu nesreće pronašli spomen-ploču na kojoj je pisalo: ‘Draga Nina, ovom ulicom si išla u školu i iz ove ulice si otišla u vječni mir. Živjećeš u našim mislima.’

Ploču je postavio jedan čovjek koji je tamo ugledao fotografiju i cvijeće, a posvetu je uočio i njemački novinar Peter Münch, kojeg se pričao toliko dojmio da je odlučio napisati veliki članak o djevojčici koja je ratne dane ispunjavala plesom i pisanjem.

Ali nakon što je saznao više toga o Nini, Peter je odlučio dnevnik pretočiti u knjigu nazvanu ‘Miris lipe’, koja je u međuvremenu postala obavezna lektira u Njemačkoj.

“Ninin grob je ispod lipe, zato se tako zove. Knjiga koju sam ja počela pisati zvala se ‘Miris bagrema’. Dugo sam je pisala, naravno, teško mi je bilo, emocije prorade, pa spustim papir…”, priča Azemina i dodaje: “Jer sam ja njoj na uho šapnula dok je bila u komi: ‘Nikada te neću zaboraviti i uradit ću nešto da tebe ne zaborave.'”

Azemina je izabrala ovaj naslov jer je u njihovom dvorištu rastao bagrem koji je djelovao kao svojevrsna zaštita od granata.

“I onaj miris, kako bagrem zna da miriše… I jedan dan ona plače, doziva me, viče da komšije hoće da bagrem posijeku. Kaže: ‘Mama, nemoj slučajno da uzmeš nijedno drvce od toga da naložiš.’ A mi nemamo više ni stola, ni stolice, ni starih cipela u kući… Izvadila je jednu lijepu krpenu lutku, dala joj je ime ‘Čupava Lela’ i kaže: ‘Čupava Lela dobro gori, može sigurno jedna supa da se napravi'”, s tugom, ali i osmijehom na licu prisjeća se Azemina.

Kako ne bi rastužila kći, Azemina nije uzela doslovno nijedan komad drveta.

Iznad Nininog groba danas raste lipa, a jedna od najupečatljivijih je ona koju je napisao Nijemac Andreas, koji je, nakon što je pročitao Nininu knjigu, odlučio posjetiti Sarajevo. “Jedina informacija koju sam imao o spomeniku tvoje sestre je da se nalazi ispod lipe. Lutao sam grobljem i bio iznenađen da sam u masi bijelih spomenika našao Ninino posljednje počivalište. Stajao sam, s jakim otkucajima srca, samo sam stajao…”, napisao je u poruci Nininoj sestri Belmi, kojoj je rekao i da je obišao sva mjesta koja se spominju u knjizi.

Tako je posjetio i Slogu, mjesto gdje je Nina posljednji put plesala. Zanimljivo je da su taj ples snimali Australac Tahir Cambis i Alma Šahbaz, koji su snimili dokumentarac ‘Exile in Sarajevo’, u kojem se spominje i Nina. Dokumentarac je osvojio brojne nagrade, između ostalih i međunarodni Emmy za najbolji dokumentarni film, te nagradu na Filmskom festivalu u Torontu.

“Tahir je došao iz Australije da napravi prilog o kulturi u ratu i bio je tu na takmičenju. Najviše je nju snimao, kao da je znao…”, govori Azemina, te se prisjeća kako je Nina toliko voljela ples da ju je morala voditi na natjecanja i u najopasnijim situacijama.

“Sjećam se kako sam je 1992. godine odvela u Bosanski kulturni centar pod kišom granata. Bilo je pitanje hoće li je diskvalificirati, jer nije imala adekvatnu haljinu za takmičenje. Ja sam joj sašila jednu da ima. Pustili su je i osvojila je prvo mjesto.”

I Ninina sestra Belma se bavila plesom, te danas priča kako im je to bila svjetla tačka u životu: “Družili smo se kroz ples. Sjećam se tog Nininog posljednjeg nastupa. Super je bilo, ali, nažalost, sljedeći dan se desilo šta se desilo.”

Nina je pokopana po noći, jer je to bilo sigurnije zbog okolnih snajperista i mogućeg granatiranja, a tek nakon toga je majka pročitala dnevnik svoje kćeri. Ono što je je najviše iznenadilo bio je stih Mevlane Dželaludina Rumija, pjesnika i sufijskog učitelja iz 13. stoljeća, koji se navodi i u knjizi Derviš i smrt Meše Selimovića.

“Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom. Ne plači i ne govori: šteta, šteta. Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta. Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu? Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?”

(Express.hr)