hamburger-icon

Kliker.info

Rade Šerbedžija: Brzo će doći vrijeme izlaska iz ovog pakla

Rade Šerbedžija: Brzo će doći vrijeme izlaska iz ovog pakla

Juli 29
02:35 2018

„Za glumu je najbitnija ljubav i blagost, koje se mogu naći jedino u samoći, a mudrac je onaj koji to nauči u mladosti“, rekao je glumački velikan Rade Šerbedžija na Motovunskom filmskom festivalu koji mu je, uz Mustafu Nadarevića, darovao nagradu za 50 godina glumačkog i umjetničkog rada u zemlji i inostranstvu.

Osim karijere kakvu rijetko ko ima na filmu i u pozorištu, Šerbedžija je i pjesnik, pjevač, režiser i profesor. I kako u knjizi o ovogodišnji laureatima MFF podsjećaju, Šerbedžija je prošao put od velike zvijezde jugoslovenskog filma do apatrida i izopštenika u devedesetima godinama, pa sve do kasnijih uloga u holivudskim filmovima.

  • Na počecima između „Crvenog klasja“ Žike Pavlovića i serije „U registraturi“ s početka 70-tih godina prošlog vijeka i „Antigone“ na Brionima 2018. Godine, a danas sa nagradom koja na neki način obilježava tih pola vijeka glume. Gdje ste se na toj vremenskoj crti najbolje osjećali kao glumac?

– Vrlo često sam se, na neki način, osjećao ispunjeno i važno što se bavim ovom profesijom jer sam imao tu sreću da sam u svom životu radio sa mnogo fantastičnih režisera i umjetnika – i kazališnih i filmskih. To se, misilim, čak i rijetko kome dogodi da radi s toliko ljudi kao što se meni to dogodilo – od Živojina Pavlovića, Dušana Makavejeva, Rajka Grlića, Bore Draškovića…i da ih sad sve ne nabrajam, jer toliko je božanstvenih režisera s kojima sam radio u ovoj zemlji, u bivšoj Jugoslaviji. I plus ovih svjetskih – Stenli Kjubrik, Fil Nois, Klint Istvud, Gaj Riči, pa Frančesko Rosi…A s Rosijem sam snimio jedan božanstven film “La tregua” (Primirje) u kojem igramo glavne uloge Džon Tarturo i ja. To mi je jedan od najdražih filmova koje sam snimio. Nažalost, nije bio u Hrvatskoj jer su distributeri zaključili da neće uzeti film zato što je u jednoj sceni neka Poljakinja luda rekla rečenicu glavnom liku Džonu Tarturu – “Ne, nisi ti Talijan, ti mora da si Hrvat, jer Hrvati imaju takve hladne oči”. I oni zbog toga nisu uzeli taj božanstveni film. Pa to je samo rečenica jedna…

  • A smeta li vam, recimo, kad ovdje jedni drugima prebrojavaju krvna zrnca, Srbi i Hrvati naročito? Imaju li, uopšte, glumci nacionalnost u tom smislu?

– Ma, kako ne smeta! Ja sam cijeli život na liniji, kako da kažem, bratstva i jedinstva. Ne mislim u jugoslavenskom smislu nego smislu humanosti, pristojnosti, uzajamnog uvažavanja jedni drugih… I mislim da će vrlo brzo doći to vrijeme kad ćemo izići iz ovog dna i pakla. Evo, jedan od najdivnijih događaja koje pamtim u posljednje vrijeme je snimka koju mi je poslao prijatelj gdje hrvatske odbojkašice trče i ljube srpske odbojkašice koje su pobijedile Francusku. Dirljiva scena, ljube jedne druge. I rekoh: pa, Bože, to je ta budućnost, budućnost nekog normalnog svijeta.

  • Gdje biste danas zaustavili vrijeme… ili ga pustili da teče?

– Nemamo mi te snage uz sebe. Kao što je Euripid rekao – smrtnicima nije dozvoljeno ono što i bogovima. Da smo bogovi, mogli bismo zaustaviti vrijeme ili ga promijeniti. Ali, bogovi su – ako postoje uopšte – negdje jako, jako daleko. Njihovo vrijeme nije kao naše, ne kuca nam jednako bilo. Ili su nas, pak, napustili i digli ruke od nas. Jer ne može, ako je Bog svemoćan, da opravda toliko nepravde i zločina…. Evo upravo vijest o 250 poginulih. Migranti. Ljudi. Ljudi ginu na sve strane… A napravili smo prije dvije godine jednu predstavu – “Šekspir ljetne noći”, Lenka (Udovički) ju je napravila, ponukana Šekspirovim zadnjim riječima. To je, zapravo, pismo pronađeno prije par godina u Londonu koje se pripisuje Šekspiru, a on piše poruku svojom narodu, Englezima. Događa se to u trenutku kada migranti dolaze u Englesku. A on piše Englezima jedno 12 rečenica o tome da budu blagi i strpljivi sa njima jer su to ljudi kao i oni, jer i oni su mogli izgubiti svoje domove ili pobjeći pred nekim ratom i užasnom kataklizmom na taj otok, da spasu djecu i živu glavu.

  • Vodite teatar Ulisis već 18 sezona, to je jedno pravo pozorišno punoljetstvo, a igrate pod dirigentskom palicom vaše supruge Lenke Udovički…

– Pa, uglavnom da…

  • A kako to izgleda izgleda kad glumcu supruga diriguje i oblikuje rolu?

– Hahaha…. Pa mi smo, kao i u životu, oboje temperamenti ljudi i nemamo skrivenosti i tajnosti u našim odnosima. Što misliš to i kažeš, takvi smo i prema našoj djeci, tako smo ih odgojili. Istina, uvijek istina, pod svaku cijenu, kako u životima – tako i u umjetnosti. Imamo sreću u tome da se u mnogim stvarima slažemo i što se tiče života i što se tiče umjetnosti. Zajedno samo 27 godina…

  • Dobili ste u Motovunu još jednu u nizu nagrada za svoj, već poluvjekovni, glumački i umjetnički rad? Kako vi, generalno, doživljavate nagrade – samo kao priznanje ili ima tu još nečeg?

– Evo, doživljavam ih ovako: vjerujete li da mi nije mnogo stalo do njih jer smatram da su relativne? Kao što mi je rekao Krleža: “Mali, svaka nagrada je dobro došla jer govori da je nekog vraga vrijedilo to što si pokušavao u umjetnosti. A s druge strane – pokušaj da je zaboraviš što prije možeš”. I to je, eto, bio moj odnos prema nagradama. Uostalom, evo,  sve moje nagrade su godinama bile u podrumu našeg stana u Tomašićevoj ulici. I onda kad sam se rastao, kad smo mijenjali stan – i onda su opet moje nagrade bile u podrumu jedne kuće, stajale su u jednom koferu. I kad smo, nakon puno godina, otvorili taj kofer – sve su bile pljesnive… hahahahaa…dobile su patinu vlage.

  • Rekli ste jednom da su i najveće zvijezde, zapravo, obični ljudi i da je najbolje ako je tako i ako žele da je tako.

– Da, tačno tako. Apsolutno tako. Pa, tako je i sa tim nagradama.

  • Kad se osvrnete iza sebe – vidite li neku ulogu koju ste možda željeli, a nije vam se ostvarilo da je igrate?

– Nisam razmišljao o tome. Kad sam bio mlad nikad nisam želio igrati Hamleta – a igrao sam ga dva puta, ni Ričarda trećeg – a igrao sam ga dva puta. Ni Per Ginta, ni Don Huana – a igrao sam ga dva puta..

  • Hoćete reći da su uloge birale vas?

– Zapravo, imao sam želju da igram Astrova u Ujka Vanji Čehova. Kao mlad čovjek sam bio zaljubljen u tu literaturu čehovljansku i taj teatar i tu ulogu. I to sam želio igrati, a nikad nisam igrao Čehova. A kad sam sazrio da igram Čehovljeve junake – oni su svi četrdesetogodišnjaci ili između 40 i 50 godina. Dakle, kad sam došao u godine da igram te Čehovljeve junake, onda sam otišao iz ove zemlje i tako nikad nisam odigrao Čehova.

To sa ulogama, dakle, to je uglavnom dvojako – i uloge te biraju i režiseri, također. Ali, ima jedna lijepa rečenica koju je rekao moj prijatelj, davno je umro, a bio je jedan od najboljih kazališnih kritičara sa ovih prostora – Petar Brečić. On je znao reći, kad se nešto dobro dogodi – kad glumac fantastično odigra ulogu ili bude neka dobra predstava ili tako što, on je znao reći: dogodilo je prijekim nalogom duha vremena. To je lijepo, dakle – vrijeme bira.

  • A ako je život film u kome nema ponavljanja kadrova – gdje vi onda vidite granicu između glume i života?

– Haaa… To vam je nekako… kako da to nazovem? Ja sam uvijek davao prvenstvo životu. Uvijek mi je bilo važnije sve ono što će se u životu dogoditi – ljubav, prijateljstvo, briga za djecu, briga za ovo ili ono, revolucija, humanitarne akcije, protesti – uvijek mi je to bilo važnije nego sama umjetnost, glumačka, za koju sam se školovao.

  • Šta vas novinari dosad nisu pitali, a voljeli biste da vas pitaju…ili da zamijenimo uloge – šta bi, možda, vi pitali novinare danas?

– Ne razmišljam o tome jer se nikad ne bavim novinarima, iako moram da čitam šta pišu… Ali, evo, reći ću vam to drugačije – sad sam bio šest mjeseci u Americi i nisam čitao naše novine – a toliko sam se dobro osjećao što sam bio van toga svega. I sad molim boga da ova serija u CBS potraje u Americi, za sada znam da ćemo dobiti još dvije sezone. Radio sam za CBS seriju koja se zove „Strange and angel“, Ridli Skot je glavni producent, a bazirana je na istinitim događajima prije početka Drugog svjetskog rata u Los Anđelesu. To mi odgovara, biti na šest meseci izvan svega ovoga ovdje.

Agresivnost živcira ljude

Kad čovjek nešto želi suviše – obično se ne desi. U umjetnosti je obrnuto od one poruke “ako nešto dovoljno želiš, to će ti se i ostvariti”. Onaj koji u umjetnosti pritiska i hoće nešto pod svaku cijenu – obično se to ne dogodi jer on ide drugima na živce, agresivnost ide ljudima na živce. A čovjeka koji olako to sve  shvaća – njega sreća posjeti brže i češće.

Cimeri Mustafa i Rade

U mnogim pozorišnim i filmskim ulogama Šerbedžija je ostao neponovljiv i nenadmašan. Među ostalim, nezaboravno je igrao Don Žuana, Edipa, Hamleta, Kralja Lira, Ričarda III. Snimio je više od sto domaćih filmova (Gravitacija, Variola vera, Kiklop, Novinar…) Tokom rata pokrenuo je sa glumicom Vanesom Redgrejv teatar u Sarajevu  u kom su, među ostalim, igrane predstave Breht u egzilu i Oslobođenje Skoplja. U Holivudu je glumio sa najvećim glumačkim imenima.

Šerbedžija i Mustafa Nadarević ovogodišnji su dobitnici nagrade za 50 godina rada na Motovunskom filmskom festivalu, a obrazloženju je pridodana i jedna crtica: „Mustafa Nadarević i Rade Šerbedžija obilježili su našu kinematografsku povijest, predajući joj se bezrezervno. Njihovo prijateljstvo počelo je još u studentskim danima, kada su dijelili sobu u zagrebačkoj Derenčinovoj ulici, a za svijetlu kinematografsku budućnost zasluženo su nazdravili na motovunskom brdu“, saoptili su iz MFF-a.

Bojana Oprijan (Aljazeera)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *