Pukovnik zvani hrabrost : Karremansova Costa Blanca
Piše : Pavle Pavlović (Oslobođenje)
Opet ću iznevjeriti dragog sarajevskog prijatelja Muhameda Rikovića Rikija, što je u godinama ratnim i dejtonskim darovanim pejsmejkerima spasio živote desetini Bosanaca i Hercegovaca iz sva tri temeljna naroda. Obećao sam da u tekstovima više neću "zavrtati" u politiku, ali šta ću kada je to često jače od mene. Recimo, kako biti miran na radosnu vijest da je moj holandski kolega, poznato lice sa malih ekrana, Twan Huys dobio nagradu za najbolji intervju u protekloj TV sezoni. Najpoznatiji žurnalisti Kraljevine Holandije ocijenili su njegov rad vrhunskim novinarskim dometom velike istorijske vrijednosti. Sagovornik, u prvim danima proteklog avgusta, bio mu je suvonjavi čovjek, prorijetke sijede kose i gustih brkova istog kolora. Njegovo lice ukazuje se, gotovo, kao drugo ja Ratka Mladića na svakom pojavljivanju pred Tribunalom u Haagu. Tako i na ovom posljednjem, kada se nekidan žalio na kamenje u bubregu, ponosno se busajući da je ovdje samo zato da brani srpski narod od podmetnutih dokaza za zločine, ne slušajući šta novo traži Tužilaštvo. Sada je na sudiji Oriju i njegovim kolegama da li će usvojiti zahtjev tužitelja da se proces protiv najvećeg krvnika iz posljednjeg rata razdvoji na dva dijela. U jednom će biti Mladićeva odgovornost za Srebrenicu, a u drugom za progon nesrpskog stanovništva širom BiH, zločine u Sarajevu i uzimanje talaca, te druga događanja u našoj zemlji od 1992. do 1995. godine.
Znam, nije vam bilo teško pogoditi da je kolega Huys pred kamerama razgovarao sa Thomom Karremansom, pukovnikom holandskog bataljona, koji je pod zastavom Ujedinjenih nacija trebalo da osigurava zaštićenu enklavu Srebrenica. Bio je to Karremansov drugi intervju nakon Bosne. U prvom iz 1999. godine bio je toliko neuvjerljiv da je izazvao žestoko reagovanje holandskih TV gledalaca. Već 16 ljeta luta po svijetu i sada je u Španiji, gdje u nekom mjestu na čuvenoj Costa Blanci tajno živi već šest godina. "Piano player" ili pijanista, kako se, na čuvenom TV snimku iz jula 1995. drhteći od straha, predstavio Mladiću, objasnio je da se za toplu južnu zemlju odlučio zbog neugodnih scena koje je doživljavao po amsterdamskim lokalima. Izvjesno je da je mislio da su se među akterima, po njemu, grubih scena dobacivanja, vrijeđanja u kojima se spominjala i njegova smrt, nalazile i bosanske izbjeglice što su dobile azil u Holandiji. Zbog toga se odlučio skloniti na sigurno. Prije TV novinara, njega je četiri godine ranije pronašao i reporter jednog visokotiražnog dnevnika iz Amsterdama. Tada ga je Karremans glatko odbio. Ljutiti novinar osvetio se informacijom o susretu naglašavajući da se to zbilo na čuvenoj španskoj Costa Blanci, gdje živi na hiljade penzionera iz hladnih sjevernoevropskih država. Spomenuo je kolega još i to da je Karremans sličnu međunarodnu vojnu misiju predvodio osamdesetih godina u Libanonu, iako nije zadovoljio na psihološkim testovima iz stresnih situacija. Pred odgovornu vojnu dužnost u Srebrenici, navedeno je u tom tekstu, brkati pukovnik je bio u fazi razvođenja od ranije supruge i samim tim bio je psihički labilan. I pored svega, viši holandski oficiri, kao i šefovi iz UN-a, odlučili su da živote ljudi u opkoljenoj bosanskoj enklavi povjere takvoj ličnosti. Isuviše je kasno da se upitamo šta bi bilo da je neko drugi komandovao umjesto Karremansa?! Da li bi i tada osam hiljada ljudi bilo pobijeno?
Pukovnik zvani hrabrost kaže nagrađenom kolegi Huysu da mu je u Španiji dobro, ali da plažu radije mijenja golf-igralištem, gdje ga manje prepoznaju. Vispreni reporter pita zašto onda ne promijeni izgled, kao prvo obrije upadljive sijede brkove koji su mu zaštitni znak i prije Srebrenice. Karremans se usteže, pokazuje neodlučnost kao onda pred Mladićem i brzo prelazi na drugu temu tvrdeći da je mjesec dana pred srebreničku tragediju, još u junu tražio da se njegov bataljon povuče, jer više nije bilo uslova za obavljanje vojnog zadatka. Preplanulog lica, zavaljen u kolonijalnu fotelju pletenu od bambusovog drveta, bivši oficir vojske Kraljevine Holandije odjednom kao da je uzdrhtao kada ga je novinar upitao da li se uplašio Ratka Mladića. Nervozno je odgovorio u stilu kao nije za sebe, nego za 30 vojnika sa plavim šljemovima koje su napadači na Srebrenicu zarobili, te da u tom trenutku nije znao za sudbinu još 25 svojih potčinjenih. Brinuo je, kaže, zbog prijetnji Mladićevih ljudi da će ih preklati kao svinje nagovještavajući da će isto učiniti sa muslimanskim borcima. A, zašto je onda, tresući se pred Mladićem nakon njegovih bučnih prijetnji i vrijeđanja, odgovorio da je samo "piano player" i da se na svirača klavira ne puca. Kroz smijeh objašnjava da je to bilo glupo od njega i da ne zna zašto je to rekao. Isto tako tvrdi da je bio strašno umoran kada su mu, nakon Mladićeve tirade ucjena i konačne kapitulacije holandske komande u Srebrenici, onako rastresenom, gotovo na silu u šake ugurali čašu sa rakijom. Po onome što se vidjelo na tom snimku srama plavih šljemova, Karremans kao da je jedva dočekao da se kucne i nazdravi sa srebreničkim egzekutorom.
TV novinar pita dalje Karremansa da li je bio svjestan da sudbinu 30.000 ljudi daje u ruke krvnicima, jer ga je na to upozorio njegov potčinjeni, koji je već vidio prve egzekucije nedužnih civila. Ustežući se, odgovara da je razmišljao i o toj mogućnosti, ali da su oni bili nemoćni. Sa 334 vojnika šta je mogao protiv deseterostruko jačeg neprijatelja? Ukočio sam se od lakoće kojom je oficir sa brkovima objašnjavao kako je 22. jula 1995. godine napustio Srebrenicu sa ukusno upakovanim Mladićevim darovima. Karremans je tada vodio igru i pravio veselu atmosferu na rastanku, pitajući krvnika da li su to pokloni i za njegovu ženu. Poslije je u Zagrebu, na konferenciji za novinare, izjavljivao da je svjesno sarađivao s Mladićem na transportovanju nesretnih Srebreničana jer nije želio da gleda tugu u krugu kampa holandskog bataljona. Najsramnija je bila izjava da on u Bosni nije vidio razliku između "bad" i "good" guys. Izjednačio je žrtve sa zločincima. Sada se vadi da su mu papir s tim riječima koji minut pred nastup pred novinarima uvalili viši oficiri.
Pričao je penzionisani pukovnik još nadugo i naširoko i bez imalo predomišljanja odlučno odbio svoju krivnju. Tvrdi da je nakon ovoliko godina od Srebrenice jedino razočaran u neke kolege koji su pokušali da uprljaju njegovu vojničku čast i besprijekornu karijeru. Samo je zastao kod pitanja očekuje li da bi mogao biti optužen za svoju ulogu u najvećem masakru u Evropi nakon Drugog svjetskog rata? Uz uzdah je priznao da očekuje da će najvjerovatnije ubrzo biti pozvan pred Vojni sud u holandskom gradu Arnemu. Nakon odluke suda u Den Haagu da pozitivno odgovori na tužbe Hasana Nuhanovića, nekadašnjeg prevodioca u holandskom bataljonu u Srebrenici, te nasljednika Rize Mustafića, o odgovornosti holandskih vojnika za smrt članova njihovih porodica, Tužilaštvo u Arnemu nagovijestilo je moguće suđenje na jesen 2011.
I što reći na kraju? Vrijeme liječi rane, ali donosi i istinu. Ma koliko me ovaj, po drugi put gledani, intervju sa Thomom Karremansom potresao, nikako da se otmem dojmu da ima nekih koji su još više, ne samo moralno, krivi. Da li će se najnoviji pokušaj pranja savjesti Holandije, Evrope i svijeta slomiti samo na leđima čovjeka ugodno skrivenog u nekom mjestu španske Costa Blance?!
Komentari