Kliker.info

“Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna”
Mak Dizdar

Zahvalan sam poštovanom profesoru Muhiću na potenciranju razlike jer je to osnova našeg mišljenja. Nažalost, profesor me je klasificirao, i još neke ugledne i učene ljude, u spornu klasu persona koje navodno negiraju bošnjaštvo! Mislim, prije svega, da je to vrlo smiješno i neodgovorno. Ovdje ću ukratko odgovoriti na Muhićev tekst “Bošnjaci, dok ste još pri pameti”, objavljen 10. kolovoza 2019. godine, pozivajući se na Tacita kao i uvaženi profesor Muhić: Sine ira et studio – bez gnjeva i pristranosti (dakle, razumno, odgovorno, studiozno). Odmah moram raskrinkati pomenuti tekst – nigdje ne postoji rečenica, izjava ili stav kojim sam negirao postojanje Bošnjaka ili svoj vlastiti bošnjački identitet. To je besmislena podvala i namjerno izvrtanje mojih stavova. To je skaredan pokušaj diskvalifikacije mene, poštovang profesora Esada Durakovića, akademika ANUBiH, pjesnika i kulturne pojave Avde Sidrana, akademika ANUBiH, i drugih ljudi sličnih stavova.

Ne mislim se nikome pravdati za svoje mišljenje! Prije svega, moram potcrtati i “priznati” da je moja politička filozofija bosanska, to jeste nije etnička ili etničko-religijska, nije narodnjačka, populistička, pučko-kolektivistička. Ne vjerujem u sintagme “bošnjačka politika”, “srpska politika”, “hrvatska politika” ili “legitimni predstavnici naroda”, “konstitutivni narodi”, “dogovaranje naroda” i tome slično. Dizdar Mak je, između ostalih, veliki “krivac” za moje bosanske vidike – taj nebeski pjev KAMENOG SPAVAČA! On i Nada Klaić su mi otvorili oči. To nikako ne znači da se ja odričem svoga narodnog imena Bošnjak, svoje muslimanske vjere, svoga jezika, svojih predaka, povijesnih činjenica i tome slično. Ali se plašim one “bošnjačke politike” koja u 21. stoljeću ne vidi dalje od bošnjačke “usmene epike”, koja pripovijeda “priče” iz 15. stoljeća u dobu nano-znanosti, koja uvjerava u blagodeti sultanata ili kneževine, koja nijemo gleda dok bošnjački narod iseljava na Zapad, koja u evropskoj epohi nacije ne razvija naciju-državu Bosnu i ne razmišlja o supranacionalnim ili postnacionalnim konstelacijama…

Poštovani profesore Muhiću, moram naglasiti, u mojoj političkoj filozofiji najveća je vrijednost Bosna – apsolutna vrijednost zboga koje se živi, žrtvuje, pati, bori, umire, strahuje… Bosna je povijesno-politički okvir opstanka Bošnjaka i ona iz sebe daje bosanstvo kao političku identifikaciju i usmjerenost. Bošnjaci neće prestati biti narod ako njeguju svijest o sebi, ali ne mogu opstati bez bosanske političke filozofije i njoj primjerene države. Osnov te i takve filozofije je Bosna – slobodna demokratska država građana u Evropi. Samo antibosanskim snagama odgovara da Bošnjaci napuste bosanstvo i ideju cjelovite države Bosne i bore se za neku etničko-religijsku teritoriju (rezervat za religijsku skupinu). Bošnjaci moraju biti i ostati politički narod – politička svijest – koji zna da je država Bosna Nuhova lađa u kojoj mogu preživjeti u strašnim burama povijesti.

Naravno da Bošnjaci imaju svoju povijest, mišljenje o sebi, jezik, vjeru, običaje, ličnosti, događaje i druge kulturološko-psihičke osobitosti kao povijesni konstrukt, ali Bošnjaci se ne mogu svesti na religijsku dimenziju postojanja socijalne grupe, jer su oni narod sa svojom poviješću ili, drugim riječima, izrasli su u povijesti u vlastitoj svijesti o slobodi. Religija je dio njihovog postojanja ili jedan od mnogih dijelova. Krstjanski i muslimanski credo u strukturi Bošnjaka nisu identični svetosavskom principu nacije – po njemu se nacija zasniva na religiji i samo jedna religija može biti u državi tog naroda. Koncepti islama i kršćanstva su univerzalni.

Treba upozoriti, dakle, da su “zanimljivi” oni ljudi i grupe koji i dalje pokušavaju reducirati Bošnjake na religijsku grupu i predstaviti ih kao osmansko naslijeđe. Bosna je poslije bana Mateja Ninoslava u 13. stoljeću bila vrlo jaka, a Bošnjani i njihovi vladari iz loze Kotromanića su vješto balansirali između papa i Ugara. Povijesno-politički razvoj od bana Kulina do kralja Tvrtka I Kotromanića je moj bosanski politički korijen iz kojeg raste sve bošnjansko/bošnjačko. To je naše bosanstvo! Povijesne bosanske zemlje su okvir postojanja Bosne i Bošnjaka već odavno (949-2019), oko 1070 godina se pominje Bosna i njezini Bošnjaci. Moj kulturni i civilizacijski ponos u današnjoj Evropi je da pripadam staroj evropskoj “činjenici”, političkoj i kulturnoj formi Bosni i njenom bošnjačkom narodu – pritom, svi me prepoznaju i kao Bosanca. A to mi je posebno važno, jer time se pokazuje i iskazuje bosanska politička dimenzija – ne etničko-religijska, jezička, lokalna, regionalna, egzotična, privatna ili tome slično. Dakle, Bosanac je politička kategorija moga postojanja u Evropi. Bosanac je Bošnjak u svojoj državi Bosni. Naravno, sa svima drugima (Hrvatima, Srbima, Jevrejima…) koji vole i poštuju svoju jedinu državu Bosnu. Civilizacijski napredak Bosne razumijevam kao izrastanje slobodnog čovjeka, pojedinca, individuuma koji živi dostojanstveno svoj život – put od heterogenog grupnog ka definiranom pojedinačnom. Ne vidim da je stvaranje “homogenog čopora” neki veliki civilizacijski hod.

Smatram, međutim, da Bošnjaci u Bosni prave najveću grešku za sebe kada se odvajaju od bosanskih državnih institucija, osnivanjem paralelnih etničkih institucija kao da ne znaju koristiti postojeće institucije vlasti, nauke, kulture, obrazovanja, ekonomije i druge, te tako idu na ruku svima onima koji rade na podrivanju i uništenju institucija države Bosne i Hercegovine. U Bosni Bošnjaci moraju poštovati institucije države i boriti se protiv svih onih “opasnih” grupacije koje se u ime njih promiču iznad zakona, reda i pravila te na taj način prave antisistem i anarhiju. U drugim državama regiona, međutim, Bošnjaci moraju praviti svoje narodne institucije i političke organizacije kako bi očuvali i razvijali svoj identitet. To je sasvim drugačiji kontekst od onoga bosanskog. Ko to ne razumije onda ne treba da se upliće u pitanje o bošnjaštvu i bosanstvu! Pitanje Bošnjaka u Crnoj Gori i Sandžaku, Hrvatskoj i Kosovu, naprimjer, nije identično pitanju Bošnjaka u Bosni, ima u sebi kontekstualnu ovisnost, dakle, zahtijeva drugačiji pristup i razumijevanje, ali sva ta pitanja čine osnov promišljanja postojanja Bošnjaka danas kao naroda bilo gdje na svijetu.

U ovoj povijesnoj fazi države Bosne i Hercegovine, bosanstvo je politička filozofija i objedinjujući operativni program Bošnjaka, Srba, Hrvata i svih drugih koji žive u Bosni kao odani građani i grade svoju moćnu državu i bore se za nju. Bosanstvo stoji povrh trenutnih političkih opcija etnicizma koji Bosnu svodi na teritoriju tri etničke grupe kojima upravlja navodni “legitimni predstavnik” narode grupe. Bosanstvo je politička ideja, vlastiti ljudski odabir, smisao djelovanja, a nije nikakva etnička ili religijska oznaka kojom se negira bošnjaštvo, srpstvo ili hrvatstvo kao oznake za kulturne identitete naroda u Bosni. “Bošnjačka etnička politika”, međutim, zadnjih tridesetak godina nije u stanju da razumije i oblikuje bosanski politički okret koji je nužan za novu političku kulturu u Bosni. To apsolutno odgovara antibosanstvu i antibošnjaštvu! Sada ne postoji dilema narod ili država!? Prioritet političkog djelovanja Bošnjaka jeste građenje i očuvanje stabilne države i na tom zadatku se objedinjava sva njihova finansijska moć, intelektualni potencijal i politička djelatnost. Davno je prošlo doba borbe za vakufsko-mearifsku autonomiju – danas je Bosna internacionalno priznata država i ona mora graditi svoj nacionalni identitet. To je nova povijesno–politička činjenica i dimenzija u političkoj povijesti Bosne – ispunjenje njezinih povijesnih nastojanja da bude svoja i slobodna. U današnjici se radi o sinhronizaciji i harmonizaciji prioriteta u borbi za uzdizanje države Bosne, nadam se da je to opća samorazumljivost. Ali, to mogu raditi samo najbolji, najobrazovaniji, najmoralniji i najodaniji bosanskom biću! Svjestan sam dominantne regionalne društveno-ekonomske zaostalosti i antimodernizma kao nerazumijevanja glavnih sadržaja evropskog svijeta u zadnjih dvije stotine godina. To je najopasnija osnova iz koje kreće svaki napad protiv Bosne!

U Muhićevoj interpretaciji, koliko vidim, u osnovu stoje teze da:

1) Bošnjaci trebaju praviti Bosnu kao državu Bošnjaka i

2) da su vjera i etnicitet glavni kriteriji bošnjačkog identiteta i politike identiteta države u 21. stoljeću.

Naravno obje ove teze su sporne i suspektne u 21. stoljeću. Bosna je povijesno multilateralna politička i kulturna forma i nikada nije bila svodiva na jednu dimenziju postojanja. Bošnjaci su sve do kraja 19. stoljeća bili narod s tri vjere! O tome svjedoči Načertanije (1844) Ilije Garašanina. O tome govori fra Ivan Frano Jukić. Na tome insistira veliki i važni bosanski/bošnjački čovjek fra Antun Knežević iz Varcar Vakufa. Etnički identitet je, nota bene, povijesni kulturološki konstrukt i nije biološka odrednica. O tome je Fredrik Barth sa saradnicima napisao vrlo argumentiranu knjigu Ethnic groups and boundaries (Oslo, 1969). Opasno je operirati s identitetima kao s biološkim (organskim) kategorijama, jer se onda često završi u rasističkim brbljarijama.

Srpski nacionalisti i svetosavski nacionalizam smatraju danas da je nacija “država jednog naroda, jedne vjere, jednog jezika, jedne duhovnosti”. Tu za Drugog i Drugačijeg nema mjesta. Ako se Bosna vidi samo kao bošnjačka država, onda je to siguran put u neki “Bošnjakistan” koji bi morao relegirati sve druge koji nisu Bošnjaci, a to je upravo politika koju je primjenjivao Milošević u agresiji na Bosnu 1990-ih godina. I dalje, ako je vjera, odnosno islam ključni kriterij bošnjačkog identiteta, onda je sasvim vidljivo da je od tog željenog “Bošnjakistana” pa do “vjerske države” samo jedan mali korak. Time se otvara strašan prostor za antibosanske fašiste, islamofobe, militantne desničare, opsoletne islamiste, sljedbenike Miloševića i Tuđmana…

Kod Bošnjaka se ne poklapa narodni i religijski identitet, to jeste Bošnjaci povijesno ne nastaju iz religije i religijske razlike kako je to slučaj kod Srba i Hrvata. Kod Bošnjaka je vjerovanje uvijek lični čin čovjeka i njegovog jastva. To je muslimanstvo! A izjednačavanje religijskog i etničkog određenja jednog naroda ili pokušaj da se to uradi, dezavuira jednu društvenu klasu i svijest koja je izrasla u svešteničku formu odnošenja prema narodnom identitetu. Takvima treba jasno reći da nije identično muslimanstvo i bošnjaštvo i nikako se ne može bošnjaštvo svesti na muslimanstvo. To je vraćanje u predmoderno, predpolitičko i feudalno stanje društvenog života! Sve bošnjačko biće određeno je primarno Bosnom kao zemljom, političkom formom – banovinom ili kraljevinom – sjećanjem na bana Kulina ili na slavno doba kralja Tvrtka I, Gradaščevićevim pokretom za autonomiju, herojskom odbranom Bosne, Republikom, brigom za budućnost države… Naravno, svako može brojnim povijesnim činjenicama pridodati različite ideološke sadržaje, a oni ne moraju biti istiniti!

Ne vjerujem da moji stavovi zbunjuju bošnjački narod, naprotiv, nije narod baš tako nevješt da ne može logički razlikovati pojmove bosanstva, bošnjaštva i muslimanstva (državno-nacionalnog, etničkog i religijskog određenja). Neko izgleda potcjenjuje bošnjački narod? Prije je riječ, kako se čini, da to semantičko diferenciranje ne odgovara pojedinim političkim i poslovnim grupacijama koje su na jednom krutom modelu “bošnjačke politike” uspostavile svoju hegemoniju nad Bošnjacima i decenijama ih pretvaraju u religijsku skupinu! Politika koja se danas traži iz duha vremena treba Bošnjacima graditi jaku bosansku državu i infrastrukturu države. Ta politika ne treba biti politika religijske ili kulturne institucije Bošnjaka. Takva politika mora biti etatistička, državljanska, državotvorna to jeste – bosanska. Ta politika se treba brinuti za vladavinu prava u Bosni, pravdu, red i očuvanje ljudskog dostojanstva. Ta politika nas treba čuvati od samovolje sudske vlasti, svih oblika korupcije, odmetnutih grupa moćnika, podmetanja, opanjkavanja, neovlaštenog prisluškivanja, namještaljki, prijetnji, medijskog linča, zaostalosti, primitivizma…

Politika ne treba raspravljati o tome šta je opjevao neki pjesnik, dragi i poštovani Avdo Sidran, šta je naslikao veliki Berber ili veličanstveni Zec, koju epistemičku poziciju zastupa neki profesor humanističkih nauka i šta misli neki intelektualac u javnim istupima. Normalna politika poštuje te ljude i ukazuje im građansko povjerenje i pažnju. Ne huška bijesne pse da ih javno čereče po opskurnim portalima i medijskim kanali(zacija)ma. Politika koja takva pitanja pokušava “regulirati” jeste totalitarna politička i društvena forma! A totalitarizam je najveća opasnost za današnju Bosnu. Stoga, poštovani profesore Muhiću, opasno je za Bošnjake da postanu zarobljenici politika nekoliko etnolidera i opasnih ideologija u kojima nema Bosne! Još jednom treba ponoviti ono što sam već jasno rekao: “U ovom povijesnom trenutku bosanstvo je kardinalni politički okvir našeg djelovanja i treba ga jasno odijeliti od religijskih i etničkih narativa o identitetu!“ Bosna ne treba biti religijska zajednica – nego politička zajednica slobodnih i ravnopravnih građana. Bosanstvo je politička kategorija par excellence!
…

Profesor Muhić, nažalost, falsificira moje stavove o bošnjaštvu i bosanstvu ili što ne razumije ili što to radi svjesno. Ne interesira me, međutim, odveć iz kojeg je od ova dva razloga napisan njegov tekst, ali je riječ o vrlo neodgovornom podvaljivanju koje je zaboravilo da je etička osnova svega epistemičkog preduslov komunikativne zajednice mislećih subjekata.

Ostajte zdravo poštovani i ugledni profesore Muhiću.

Senadin Lavić

Na Bašćici ispod Konjica, Bocca di Catharo, 15. kolovoza 2019.