hamburger-icon

Kliker.info

Prof.dr. Zdravko Grebo : Došli smo na ivicu provalije, a onda smo napravili korak naprijed

Prof.dr. Zdravko Grebo : Došli smo na ivicu provalije, a onda smo napravili korak naprijed

Februar 22
07:15 2017

Nova politička kriza se nadvila nad BiH, najveća od Dejtona, kako su nam to predstavili ovdašnji političari. Potezi koji nas vode u provaliju bez povratka samo se nižu jedan za drugim. “Rovovi” su iskopani, tenzije su na maksimumu, a sukobi na vidiku.

Koliko je ozbiljna situacija nakon odluke da se krene u postupak revizije presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid i šta nas to očekuje u budućnosti provjerili smo sa profesorom iz Sarajeva Zdravkom Grebom.

Gospodine Grebo, kako vi vidite cijelu ovu zavrzlamu koja je nastala nakon odluke da se krene u postupak revizije presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid?

Prije svega, atmosfera koja je stvorena je više nego ozbiljna da sam ja toliko tužan da o tome ne mogu uopšte nešto racionalno reći. Kad bih htio da budem ciničan, rekao bih da je ovo nesnošljiva buka. Ili, ako bih morao teatarski parafrazirati, volio bih da kažem šekspirovski – mnogo galame ni oko čega. Međutim, nije baš ni oko čega. Nažalost! Zaista se bojim i da počnem odgovarati na vaše pitanje, posebno kad pogledamo ovu permanentnu krizu koju živimo sa toliko neizvjesnim ishodom, dođe mi da kažem da je čak i bolje sve to prešutjeti, ako čovjek može. Bregovićevski se pokriti po glavi i čekati da rat prođe. Ipak, bojim se da ovaj “rat” neće proći. Vi ste počeli pitanjem šta će se dešavati nakon saopštene odluke o pokretanju postupka revizije. Prvo što moram primijetiti jeste da Bakir Izetbegović ispade portparol, jer je odluku navodno donio Sakib Softić. Po proceduralnim pravilima, jedino agent može pokrenuti taj postupak. Međutim, svi mi znamo da je de fakto Izetbegović pokrenuo taj proces pokušavajući u posljednji trenutak da pokrije sve to reprezentativnim skupom u Vijećnici. Nove zvijezde pravnog tima saopštili su koncept zahtjeva tako da mi još uvijek ništa ne znamo. Ali eto, ostavljeno nam je još tih pet dana da nagađamo, do isteka tog roka i onda ćemo vidjeti kuda se ta lavina kotrlja. Bojim se da, kako god se stvari budu odvijale u budućnosti, posljedice će biti veliki prasak i velika kriza.

Gdje će nas sve to odvesti?

Ne znam šta mi je danas, ali najvjerovatnije zbog očaja, ali i na ovo moram odgovoriti jednom crnohumornom: “Došli smo na ivicu provalije, a onda smo napravili korak naprijed”. To je poprilično fer opis onog što mi proživljavamo i ništa se dobro ne može desiti u budućnosti. Da ne bude zabune, bez obzira ko je u pravu, argumenti da se ovim može konačno pružiti satisfakcija žrtvama su takvi da im se ne može prigovoriti. Međutim, sve ostalo je mutno, nejasno i traži dodatna objašnjenja. E sad, ako bi imali kristalno jasnu situaciju, prvenstveno u pogledu merituma, a kad govorimo o meritumu mislim na bitan preduslov iz člana 61 statuta Međunarodnog suda pravde, a to je da dokazi moraju biti novi i da moraju biti predstavljeni u roku od šest mjeseci od saznanja, moraju biti takvi da su od odlučujućeg karaktera, a nisu bili poznati u trenutku presude, ako bi sve bilo tako jasno i neupitno, a uz to da i dalje imamo situaciju u kojoj predstavnici RS u državnim organima bojkotuju sjednice Parlamentra i Savjeta ministra, to bi značilo totalnu blokadu vlasti. Ne bi više bilo ni bitno što Aleksandar Vučić mudro upotrebljava poprilično pitomu retoriku po ovom pitanju. Mi moramo priznati da odnosi između osnovnih aktera u BiH nikada nisu bili gori, a trenutno prijete da dostignu takav stepen da je samo pitanje kad će nas zadesiti katastrofa. Ne može se očekivati da ako revizija bude pokrenuta da se unaprijede odnosi. Može ih samo pogoršati. Ko god se bude pozivao sa jedne ili druge strane na ovaj čin, on će ići do kraja. A to znači samo jedno, eskalacija sukoba koju će političari rasplamsavati svojim daljim monstruoznim politički potezima.

A šta je sa običnim građanima za to vrijeme?

Pa, dok se sve to dešava, mi obični građani sjedimo, listamo novine, pijemo kafu… mimo toga što rade političari u BiH i ako nećemo politizirati sve što se dešava oko nas, kao ona dvojica sa mapet šoua, bujica će samo da nastavi da teče pored nas. Ona će da teče, a mi ćemo kao ada da stojimo i skupljamo oko sebe sve one temeljne teme za stvarne političke rasprave. I onda ćemo se pitati, hoće li ikad doći vrijeme da počnemo nabrajati te perle u đerdanu našeg jada i bijede. Dakle, niske plate, niske penzije, fascinatni procenti ljudi koji žive na nivou siromaštva, odlazak mladih, korupcija, mito i nepotizam, sve ono što mora biti potisnuto i što se spretno potiskuje uz pomoć ovakvih, sa praskom promovisanih, ratnih pokliča.

Ali to je nešto što je kod nas konstanta. Imali smo popis, pa referendum, pa federalizacija i treći entitet, pa sad revizija na ovakav način… Kad god treba da se nešto stvarno radi, izbije neki novi povod za konflikt.

To je poprilično objašnjiva stvar i to svi vidimo. Ne moramo biti politički analitičar ili analitičarka da bismo sve to primijetili i objasnili. Prvo, način na koji je ta vlast konstituisana, isto kao i prije izbijanja oružanih sukoba, pa rat, pa otrcani Dejton i sve što nas je snašlo od tada pokazuje da je kod nas sve iscijeđeno i iznuždeno i da je jedini način opstanka ljudi koji vladaju našim životima ovo što smo govorili. Dakle, proizvođenje afera, fingirani ili stvarni sukobi između tri sukobljena aktera i to je jedini način koji njih održava na vlasti, a da ljudi koji su direktne žrtve se ne usude da postave krucijalna pitanja. Od čega živi, da li uopšte živi ili je ovo samo privid života? A sve se to postiže tako što se vlada pomoću straha. Uvijek jedan protiv dva i to tako funkcioniše. Naravno, najbolji način za podgrijavanje ili napumpavanje nikad usahlog straha su još uvijek bolne uspomene ili patetično ožiljci iz onog što nam se dešavalo prije 20-25 godina. A da stvar bude gora, to nam rade manje-više isti ljudi koji su tu bili i devedesetih godina. Obrazac je isti, a posljedice su sve gore i gore.

Ali šta treba da se desi da se stvari promijene i postave na prave osnove? Mi trenutno svjedočimo ko zna kojoj krizu u nizu, propast još jedne vlasti, a ono što nam ostaje je samo još veća ekonomsko-politička dubioza i tenzije sa kojima se moramo suočiti.

Ma, svako od nas zna šta bi trebalo, ali isto tako znamo da se to neće desiti. Prvo bi trebalo da dođu apsolutno novi ljudi, uz tihu nadu da neće ponijeti sve aferime koje ovi sadašnji imaju, što ratne što mirnodopske. To opet znači promjenu generalne percepcije vlasti. Ili, ono što se u nekom horor scenariju može desiti, a to je da se i ovih godinu i po dana do izbora sadašnji tragični igrači preigraju i da dođe do dramatičnih posljedica koje bi mogle donijeti i pozitivne promjene. Kada to govorim, smatram da tu nije isključen ni socijalni bunt, demonstracije i pobune u kojima bi stvari eksplodirale. Tad se više ne bi pitalo ko je čiji legitimni predstavnik, ko je na evropskom, a ko na afričkom putu. Jednostavno, bijes gladnih bi se izlio na ulice, pa ko preživi.

Ipak, koliko je bilo koja od ove dvije opcije moguća u realnosti, ako znamo da ljudi nemaju vjere, da mladi odlaze i da niko ne želi da ustane protiv tiranije? Bar ne javno.

Ja bih vam rekao nešto prema dosadašnjem iskustvu. Ljudi žive na nivou bijede i na prvu rekao bih da su šanse za bunt velike, situacija postoji da se nešto desi, ali se to ne dešava. I sad mi možemo govoriti da u ovakvom letargičnom stanju neće biti takvih slika, ali i ja sam mislio da rata neće biti, iako nikad nisam bio neki mladac, a on se desio u najkrvavijoj formi. Ipak, problem je što ja, osim malih “svitaca” iz nevladinih organizacija i pojedinih medija, ne vidim inicijatore za neke promjene. Naravno, ostaje nam da se nadamo, nikad čovjek ne zna. Posebno vi mladi. Vi treba da imate obavezu da gajite nadu i onda je sve moguće.

Milovan Matić (Buka)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *