hamburger-icon

Kliker.info

Prof.dr. Slavo Kukić : Ni sami nismo svjesni koliko je u vezi s pravosuđem ministar sigurnosti BiH u pravu

Prof.dr. Slavo Kukić : Ni sami nismo svjesni koliko je u vezi s pravosuđem ministar sigurnosti BiH u pravu

19 Juna
05:52 2017

Doista je intrigantno, a i mučno, koliku razinu bahatosti može proizvesti samo jedan detalj – da ste, recimo, bračni partner šefa države. Pri tome, dakako, mislim na bahatost, koju zadnjih nekoliko godina pokazuje supruga člana državnog trijumvirata iz reda Bošnjaka – kojoj se s puta sklanja čak i država sama.

Piše : Prof. dr. Slavo Kukić

Gospođa, naime, nakon izbora 2014. godine – na kojima joj suprug nanovo zasjede u fotelju člana Predsjedništva BiH – gazi svakog tko joj se nađe na putu. Prisjetimo se, uostalom, kako je pokorila sarajevsku Opću bolnicu – i kako se riješila svih koji joj se u njoj usprotiviše. Prisjetimo se, potom, kako je pokorila Klinički centar Univerziteta u Sarajevu – i doslovce, ako joj oponiraše, otpuhala i najistaknutije stručnjake ove ustanove. Ovih dana, na koncu, svi zajedno smo u prilici bili svjedočiti kako je u koševskoj bolnici sebi lojalne gospođa stavila u pogon s ciljem da pod kontrolu dovede i Medicinski fakultet sarajevskog sveučilišta.

Ima li kraja njezinu napoleonskom pohodu – i postoji li više uopće mogućnost da joj se kaže „dosta“? Za sada, kako stvari stoje, ne. Jer, pokušalo se u federalnom parlamentu – i nije išlo. Hoće li, pak, koliko sutra, čak i ako se spremnost za otpor napoleonskom sindromu uvažene gospođe pojavi, za sve to biti kasno?
Kojom srećom, međutim, da je uvažena gospođa i jedina, kojoj je napoleonski čip pomutio raum. Kojom srećom – jer, takvih je u ovoj zemlji do mile volje. No, napoleonski sindrom nije i njezin jedini problem. BiH se ruši i drugim, sindromom kolektivnih prava prije svega. U prilog tome, uostalom, svjedoče i događanja u vezi s prijedlogom izmjena Kaznenog zakona. Iako, u predloženim izmjenama, treba priznati, ima odredbi kojima vrijedi aplaudirati.

Takva je, recimo, ona u vezi s propagiranjem nasilja i mržnje putem javnih medija, tiskovina, Internet portala prije svega. U predloženim izmjenama se, naime, precizira da će takvi biti kažnjeni zatvorom od najmanje jedne godine. Svaka čast – jer, ono što se na Internet portalima svaki dan dade pročitati takav odgovor države i zaslužuje.

Nažalost, problem nije izazvala ta, nego odredba po kojoj bi se zatvorom kaznio i svatko tko negira genocid i zločin protiv čovječnosti. Zašto? Pa, jer je genocid u nekim dijelovima BiH, Srebrenici prije svega, utvrđen i presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju – i jer bi njegovo negiranje pod udar dovelo i one koji na njegovu nijekanju glasove birača ubiru i danas.

Postojanje genocida, koji se kao povijesni fakat izučava u školama širom svijeta, primjerice, o tamo nekom Košarcu i njemu sličnima da se i ne govori, svakodnevno negira prvi čovjek Republike Srpske. Onaj, dakle, isti koji je prije desetak godina tvrdio sasvim suprotno – da se genocid dogodio, i da zbog njega akteri koji ga izazvaše, kako bi se ljage oslobodilo narod, trebaju i odgovarati.

Ima li se, pak, takav ambijent, a on je u BiH neupitan, čuditi ne treba ni sve ostalo. U prilog tome, uostalom, govori i stanje u pravosuđu. Nedavno nam, čitam, direktorica za Zapadni Balkan pri Generalnoj direkciji Evropske komisije za susjedstvo i pregovore o proširenju održa lekciju kakvo bi bosanskohercegovačko pravosuđe trebalo biti.

Ono je, podučava nas gospođa, jedan od temeljnih stupova svakog demokratskog društva izgrađenog na vladavini prava, moralo bi imati povjerenje svojih građana kojima je potrebno kao instrument zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda, njihove pravne sigurnosti, ali i instrument borbe protiv korupcije i organizirana kriminala.

Da bi, pak, tim zadaćama odgovorilo pravosuđe bi moralo biti neovisno, nepristrano, odgovorno, profesionalno i efikasno. A sve to su, veli, i standardi koje ima dostići BiH želi li postati dio velike evropske obitelji – standardi u dostizanje kojih je EU od 2007. godine u ovoj zemlji uložila skoro 300 miliona maraka.

Ima li, međutim, BiH takvo pravosuđe? Nemojmo se lagati – nema. To, među inima, svaki dan ponavlja i državni ministar sigurnosti – i na sebe navlači bijes struktura moći. Učinio je to i prošli tjedan. I usput dodao kako bi, ne poduzme li bukvalno sve, zbog toga moglo odgovarati i Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće. Jer, isključiti ne treba ni kaznenu prijavu protiv ove institucije, i njezina prvog čovjeka dakako, zbog činjenice da opstruiraju jednu od odluka Ustavnog suda.

Ministar Mektić, međutim, više nije sam. Prstom na pravosuđe su, u tjednu iza nas, upirali i mnogi u državnom parlamentu. Učinio je to prvo resorni ministar, a nakon njega i dobar dio članova najvišeg organa zakonodavne vlasti BiH. I najiskrenije, mada se radi o različitim političkim opcijama, kao da su se dogovarali o tome što je u korenu problema. Tajna struja koja je implementirana u političke procese naše zemlje, reče jedan od njih, kontrolira i stanje u pravosuđu. Postoji veza između politike i pravosuđa – i javna je tajna, doda drugi, da su određeni tužitelji bliski nekim političkim partijama.

Najizravniji je, dojam je, bio zastupnik DF-a – Damir Bećirović. Pravosuđe BiH, poruči on, kontroliraju političari koji su zaglavili i u kriminal i u korupciju. Ili još konkretnije, ljudi „koji se imenuju na pravosudne funkcije i koji su članovi Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća usko su vezani za političare protiv kojih postoji određeni broj istraga i koji su umiješani u namještanje tendera, kupovinu i prodaju imovine BiH“.

I da ne bi bilo dvojbi o kome se radi, u pitanju su pojasni Bećirović, ljudi „iz vladajućih stranaka koji na svaki način, već 25 godina, pokušavaju zaštititi sami sebe“. A da je po srijedi baš to, smatra on, svjedoči i podatak da su za šest godina sudovi na svim razinama u cijeloj BiH političarima izrekli samo 38 presuda.

Netko bi, istina, mogao uzvratiti kako se temeljem sudova oporbe ne bi smjelo i zaključivati. Ali, ta vrsta prigovora ne pije vode. Jer, krajnje kritičan je na parlamentarnom zasjedanju bio i resorni ministar. Upozoravajući su, na koncu, i drugi pokazatelji.

Jedaan od njih je, recimo, iznio i prvi čovjek Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća – da prema provedenom istraživanju svega 34% građana vjeruje pravosudnim institucijama ove zemlje. Podaci, s kojima u javnost iziđe direktorica za Zapadni Balkan pri Generalnoj direkciji Evropske komisije za susjedstvo i pregovore o proširenju, a i oni se temelje na istraživanjima, su još sumorniji. Ako je po njima, 9 od 10 građana u BiH ne vjeruje u efikasnost njihovog pravosudnog sistema.

Gdje su razlozi takvog odnosa građana prema pravosudnoj vertikali vlasti? Sasvim izvjesno, nisu na samo jednom mjestu. No, u značajnoj mjeri su i na prostoru, markiranim monitoringom procesuiranja korupcije, kojeg nedavno javnosti predstavi Transparency International u BiH – a koji upućuje na konstantan pad efikasnosti u procesuiranju ovog društvenog zla u prethodnih sedam-osam godina.

Iako je, naime, korupcije sve više – BiH je danas jedna od najkorumpiranijih zemalja Evrope – broj prijava, pokrenutih istraga, podignutih optužnica i osuđujućih presuda za kaznena djela korupcije je sve manji, u 2016. godini manji nego ikada u pet godina prije toga. Istodobno, u osuđujućim presudama oko 70% njih su uvjetne, a preko dvije trećine sudbenih odluka u vezi s korupcijom se završavaju obustavama postupaka.

Što je razlog toj vrsti trendova? Među inim, smatra Transparency International, i nespremnost pravosuđa da se s korupcijom kao društvenim zlom samo obračuna. Jer, pojašnjavaju, velik broj korupcijskih afera se odnosi i na pravosuđe samo, značajan udio i njegovih ljudi je pod istragama za koruptivna djela – a sve to je nespojivo s iskrenim opredjeljenjem da se korupciji podrežu krila.

Pitate li, pak, ljude s vrha pravosudne piramide, reći će vam kako sve to nije točno – i kako je pravosuđe jedna od svjetlijih točki bosanskohercegovačke stvarnosti. Za prvog čovjeka Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća, primjerice, priče o korumpiranosti pravosuđa, i one da je ono pod političkim utjecajem, su najobičnije konstrukcije. Jer, kaže on, nitko nije ponudio konkretne dokaze ni za jedno ni za drugo – i dodaje kako je stvarno stanje u pravosuđu bolje nego ikada do sada.

Sve to svjedoči koliko je ministar Mektić u vezi sa stanjem u pravosuđu u pravu. A njega bi pravosudni moćnici – neki su i sudske sporove pokrenuli – najradije na križ pribili. Ali, sve to, pa i još ponešto, upozorava kako može biti čak i gore. Uostalom, prošli se tjedan na dnevnom redu sjednice Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća nađe čak i točka o „napadima“ medija na vršitelje pravosudnih funkcija. U zadnji čas, istina, ona je i povučena.

Nekome je, očito, doteklo pameti kako se time demistificira i ono malo što je još uvijek zavijeno velom tajne. No, i sama ideja da se o tome raspravlja, a da se ne postavi pitanje „zašto?“ – zašto ti, kako formuliraše pravosudni „bogovi“, „napadi“ medija na „metaforu“ i društvene i ljudske etike u BiH – šalje poruku. A poruka je, otkuda ikome pravo da javno zbori o prljavom vešu onih koji vedre i oblače – i koji svakoga, pa i one koji o drugoj strani njihova lica javno zbore, mogu strpati s drugu stranu brave.

Nije nam, dakle, i time bih završio, za borbu protiv pošasti koja truje pravosudnu vertikalu u tronošcu bosanskohercegovačke vlasti, dovoljan samo trenutačni ministar sigurnosti BiH. Naprotiv, šanse za uspjeh se mogu otvoriti samo pojavi li se na stotine njemu sličnih. Na stotine Mektića – od Trebinja do Bihaća, od moje zapadne Hercegovine do istočnih obronaka Semberije. U protivnom, cijenu bi, i to na duže vrijeme, mogli plaćati svi mi zajedno.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku